<p>U političkoj historiji Balkana postoji jedno jednostavno pravilo: oni koji imaju moć – djeluju; oni koji je nemaju – organizuju konferencije.</p><p>Najava zagrebačkog TradFesta, na kojem će se Bosna i Hercegovina ponovo proglasiti „neuspjelom državom“ i otvoriti pitanje trećeg entiteta, savršeno se uklapa u taj obrazac. To nisu mjesta na kojima se donose odluke – to su mjesta na kojima se proizvodi politički narativ. Govornici poput Džejmsa Karafana (James Carafano) ili glasnog islamofoba Rajmonda Ibrahima (Raymond) mogu artikulisati ideološke okvire, ali ne i proizvesti političku promjenu.</p><h2>Ogoljavanje narativa</h2><p>A kada se taj narativ ogoli, dolazimo do dvije ključne stvari: šta se želi postići i šta je realno moguće.</p><p>Realno moguće – gotovo ništa. Treći entitet podrazumijeva izmjenu Ustava Bosne i Hercegovine. To se nije uspjelo ni haubicama ni gardijskim brigadama, a kamoli konferencijama. U praksi, to znači dvotrećinsku većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH, uz podršku i bošnjačkih i srpskih predstavnika u oba doma. U političkom sistemu u kojem nema saglasnosti ni o osnovnim pitanjima, očekivati takav konsenzus je čista fikcija.</p><p>Zato ova tema opstaje ne zato što je ostvariva, nego zato što je politički korisna.</p><p>I tu dolazimo do drugog, važnijeg sloja: stvarne funkcije ovakvih konferencija. Priča o „neuspjeloj državi“ i trećem entitetu uglavnom ide ruku pod ruku s narativom u kojem se Bosna i Hercegovina pokušava predstaviti kao sigurnosni problem, a Bošnjaci kao potencijalna islamska prijetnja u Evropi. Taj diskurs već godinama cirkuliše kroz određene srpske i hrvatske političke i medijske krugove, koji ga nastoje povezati sa sve glasnijim desnim populizmom na Zapadu.</p><p>Problem je što takva retorika ne pomaže rješavanju odnosa u BiH – ona ih dodatno kvari.</p><p>Ako jedan narod konstantno predstavljaš kao prijetnju, ne možeš istovremeno očekivati politički kompromis s njim. Efekt je upravo suprotan: jačanje defanzivnih političkih pozicija kod Bošnjaka. Zato nije nikakvo iznenađenje što Željko Komšić uporno pobjeđuje u utrci za člana Predsjedništva – ne nužno kao izraz političke saglasnosti, nego kao mehanizam otpora.</p><p><span style="color: rgb(0, 0, 0); font-size: 20px;">Posebno je zanimljivo i uključivanje kardinala Vinko Puljić u konferenciju. Njegovo učešće može se smatrati kontroverznim, s obzirom na to da su Katolička crkva u BiH i on lično više puta zauzimali stavove koji nisu u potpunosti pratili političku liniju HDZ-a. Time se pokušava simbolički objediniti širi spektar aktera, iako među njima ne postoji potpuna politička saglasnost.</span></p>

<h2>Konstrukcija problema</h2><p>U tom smislu, ovakve konferencije manje služe rješenjima, a više konstrukciji problema. Jer da bi ideja trećeg entiteta uopće imala smisla, potrebno je prethodno proizvesti sliku Bosne i Hercegovine kao neuspjele države i Bošnjaka kao faktora nestabilnosti, koja zahtijeva neka nova rješenja i mehanizme zaštite. Bez toga, cijela konstrukcija pada u vodu.</p><p>Zato demonizacija nije nuspojava – ona je preduvjet. Ali upravo tu leži i ključni paradoks ove politike: što se ta slika agresivnije gradi, to se politički prostor za bilo kakav dogovor dodatno sužava. Ne možeš istovremeno nekoga predstavljati kao prijetnju i očekivati da s njim praviš ustavni kompromis.</p><p>Efekt je već vidljiv: homogenizacija hrvatskog biračkog tijela, jačanje defanzivnih politika kod Bošnjaka i kontinuirana reprodukcija istih političkih ishoda koji ne podrazumijevaju dogovor. Drugim riječima, strategija koja bi trebala otvoriti prostor za promjenu – zapravo ga zatvara.</p><p>A zajedno s njom – sve dalje su i Hrvati od Bosne i Hercegovine. Jer teško je osjećati pripadnost državi koju ti uporno predstavljaju kao neuspjeli, prijeteći prostor.</p><p><br></p><h2>Uključivanje kardinala</h2><p>Posebno je zanimljivo i uključivanje kardinala Vinko Puljić u konferenciju. Njegovo učešće može se smatrati kontroverznim, s obzirom na to da su Katolička crkva u BiH i on lično više puta zauzimali stavove koji nisu u potpunosti pratili političku liniju HDZ-a. Time se pokušava simbolički objediniti širi spektar aktera, iako među njima ne postoji potpuna politička saglasnost.</p>

 Konferencijski narativi o „neuspjeloj državi“ ne približavaju rješenja, nego produbljuju nepovjerenje i udaljavaju svaki realan dogovor

Ko nema moć, organizuje konferencije: Treći entitet kao politička iluzija

<p>Njemački biskup Bertram Majer (Meier) boravio je nedavno u Bosni i Hercegovini, gdje je razgovarao s predstavnicima vjerskih zajednica i upoznao se s lokalnim iskustvom međureligijskog suživota. U intervjuu za „Dnevni avaz“ govori o specifičnostima bosanskog modela dijaloga, ulozi religije u društvu i izazovima s kojima se BiH suočava.</p><p><b>Kako biste opisali međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini?</b></p><p>– Moji sagovornici u Sarajevu naglašavali su da ova zemlja ima više od pet stoljeća suživota Jevreja, kršćana i muslimana. Upravo zbog toga Sarajevo se često naziva „Jerusalemom Evrope“. Jedan franjevac mi je rekao: u Bosni ne govorimo o dijalogu – mi ga živimo. To je ključna razlika u odnosu na mnoge druge zemlje. Ovdje je dijalog dio svakodnevnog života, a ne samo institucionalni okvir.</p><h2>Mir i rane</h2><p><b>Može li se taj model prenijeti na druge zemlje?</b></p><p>– Svakako se iz njega može učiti. Ljudi ovdje jedni drugima čestitaju praznike i održavaju međusobnu bliskost kroz generacije. Međutim, treba biti realan: dugotrajan suživot ne znači uvijek mir. Sarajevo je i grad dijaloga, ali i grad u kojem su i danas vidljive rane rata. Zato je važno da vjerski lideri stalno šalju poruke solidarnosti.</p><p><b>Kako Evropa danas gleda na bosanske muslimane?</b></p><p>– Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović i njegov prethodnik Mustafa ef. Cerić uživaju veliki ugled u Njemačkoj i Evropi. U svom iskustvu nisam susreo negativne stavove prema bosanskim muslimanima. Ipak, društvene mreže doprinose širenju generalizacija i polarizacije, što je problem koji nadilazi BiH.</p><p><b>Može li bosanski model islama biti odgovor na globalne tenzije između Zapada i muslimanskog svijeta?</b></p><p>– Bosanski islam, koji podrazumijeva odvojenost države i religije, poštivanje slobode svih vjera i snažan međureligijski dijalog, svakako predstavlja pozitivan primjer. Međutim, mislim da danas nije riječ samo o sukobu između Zapada i islamskog svijeta, već o jačanju radikalnih glasova unutar samih društava. I na jednoj i na drugoj strani ekstremne poruke postaju glasnije. Rješenje vidim u saradnji umjerenih snaga.</p><h2>Jačati bh. identitet</h2><p><b>Koliko religija danas utječe na političke i društvene odnose u BiH?</b></p><p>– Ne mislim da su problemi u BiH rezultat toga što ljudi cijene svoju religijsku pripadnost. Međutim, za stabilnu budućnost važno je da, uz etničke identitete, jača i zajednički bosanskohercegovački identitet. Kako bude rastao osjećaj zajedničke odgovornosti za državu, tako će biti moguće prevazići podjele.</p><p><b>Kakvu ulogu ima Katolička crkva u BiH?</b></p><p>– Katolička crkva, iako brojčano najmanja među konstitutivnim narodima, već sada djeluje kao most među zajednicama. Nadbiskup Tomo Vukšić i kardinal Vinko Puljić jasno poručuju da je misija Crkve služenje miru. Posebno me ohrabrio rad s mladima, gdje se gradi povjerenje i međusobno razumijevanje. Upravo tu vidim najveću nadu za budućnost Bosne i Hercegovine.</p><h2>Zagovornik dijaloga</h2><p>Bertram Majer rođen je 1960. godine u Njemačkoj, a za biskupa Augsburga imenovan je 2020. godine. Prije toga obavljao je niz važnih funkcija unutar Katoličke crkve, uključujući diplomatsku službu u Vatikanu i rad u Njemačkoj biskupskoj konferenciji. Posebno se profilirao kao zagovornik dijaloga između kršćana, muslimana i Jevreja, te je aktivno uključen u inicijative koje promoviraju međureligijsko razumijevanje. Kao biskup Augsburga, predvodi jednu od značajnijih katoličkih biskupija u Njemačkoj.</p>

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović i njegov prethodnik Mustafa ef. Cerić uživaju veliki ugled u Njemačkoj i Evropi

Majer: Važno je da vjerski lideri šalju poruke solidarnosti

Biskup Augsburga Bertram Majer za "Dnevni avaz": U Bosni se međureligijski dijalog ne propagira – on se tu živi

<p>Predsjednik Dragan Čović nije iznio novu tezu, ali je podsjetio na staru konstantu bosanskohercegovačke politike: institucije vrijede onoliko koliko ih politički akteri priznaju. Njegova tvrdnja da većina u Domu naroda, zajedno s Predsjedništvom, čini stvarnu osnovu izvršne vlasti nije pravni argument — nego historijska opservacija.</p><h2>Forma i suština</h2><p>Reakcija Elmedina Konakovića bila je očekivana i formalno utemeljena. U ustavnom okviru Bosne i Hercegovine, imenovanje Vijeća ministara zaista ne zavisi od Doma naroda. Taj proces pripada Predsjedništvu i Predstavničkom domu.</p><p>Ali ustavne odredbe i politička praksa rijetko se poklapaju.</p><p>U sistemima poput bosanskohercegovačkog, gdje je institucionalna arhitektura rezultat kompromisa između kolektivnih identiteta, stvarna moć ne leži samo u procedurama, nego u mogućnosti blokade. Dom naroda, upravo zbog svoje funkcije zaštite vitalnih interesa, postaje ključno mjesto političke kontrole, čak i kada formalno nije dio izvršnog imenovanja.</p><p>Drugim riječima: vlast se može formirati bez Doma naroda, ali se bez njega teško može voditi.</p><p>Zanimljivo je da je sam Konaković to implicitno priznao kada je, obrazlažući ulazak u vlast sa SNSD-om i HDZ-om, konstatovao da bi alternativa bila „vlast bez zakona“. Time je, zapravo, potvrdio da je parlamentarna većina bez Doma naroda institucionalno krnja.</p><h2>Nove okolnosti</h2><p>Promjena okolnosti, međutim, često proizvodi i promjenu interpretacija.</p><p>Nakon odlaska Kemala Ademovića iz NiP-a, Trojka je ostala bez predstavnika u bošnjačkom klubu Doma naroda. Time je nastala situacija bez presedana u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini: jedan od konstitutivnih naroda nema političke predstavnike unutar vladajuće koalicije u instituciji koja je dizajnirana upravo da štiti njegovu konstitutivnost.</p><p>U presudi U-23/14 Ustavni sud Bosne i Hercegovine naglašava se da Dom naroda mora osigurati „potpuno predstavljanje“ konstitutivnih naroda. No, pravna prisutnost i politički utjecaj nisu isto. Ovdje dolazimo do ključne distinkcije: Bošnjaci su formalno zastupljeni, ali politički marginalizirani. Takva asimetrija nije neuobičajena u složenim državama — ali ona dugoročno proizvodi nestabilnost.</p><h2>Upozorenje Izetbegovića</h2><p>Alija Izetbegović je u svojim razmišljanjima često upozoravao na opasnost jednostranog odricanja od političkih mehanizama zaštite. Njegova teza nije bila normativna, nego realistična: u društvima dubokih identitetskih podjela, ravnoteža se održava kroz reciprocitet, a ne kroz unilateralne ustupke. Bosna i Hercegovina, posmatrana iz šire historijske perspektive, uklapa se u obrazac država koje opstaju kroz krhke institucionalne balanse. Kada jedan od tih elemenata oslabi, sistem ne kolabira odmah — ali postaje disfunkcionalan.</p>

Izlaskom Kemala Ademovića iz NiP-a, bošnjački predstavnici u vlasti ostali su bez ikakve zakonodavne vlasti u Domu naroda

Trojka bez Bošnjaka u Domu naroda

<p>Na križanju ulica Sagrdžija i Kečina u Starom Gradu došlo je do ozbiljnog incidenta na gradilištu koje, prema tvrdnjama stanara, već mjesecima ugrožava njihove živote i imovinu. Tokom noći 20. aprila dio betonske ograde i zidanog zida urušio se na susjedni stambeni objekat, izazvavši materijalnu štetu i dodatno uznemirivši stanare.</p><p>Prema svjedočenju jednog od građana, koji je zbog straha od posljedica želio ostati anoniman, situacija je kulminacija problema na koje su nadležni upozoravani još od početka radova.</p><p>– Radi se o gradilištu koje je otvoreno prije otprilike dva mjeseca. Iskopana je jama dubine oko 3,5 metra, na udaljenosti manjoj od jednog metra od naše zgrade u kojoj živi 14 porodica. Od početka smo upozoravali da je riječ o ozbiljnoj opasnosti – navodi sagovornik.</p><p>Dodaje da su na teren više puta izlazili i inspekcija i policija, ali da radovi nikada nisu trajno obustavljeni.</p><p>– Investitor tvrdi da ima dozvolu za rekonstrukciju objekta, ali je taj objekat u međuvremenu srušen i izvršen je potpuni iskop. To više nije rekonstrukcija, nego nova gradnja – tvrdi građanin.</p><h2>Noć urušavanja</h2><p>Kako ističe, situacija je eskalirala u noći 20. aprila, kada je došlo do urušavanja.</p><p>– Dio betonske ograde srušio se na našu fasadu, a potom i dio zida. Urušavanje je trajalo cijelu noć. Policija je izašla na teren i pozvala Civilnu zaštitu, ali su oni u prvom pozivu odbili doći zbog nedostatka osoblja. Tek nakon što smo ih ponovo zvali, pojavili su se na terenu – navodi.</p><p>Prema njegovim riječima, utvrđena je materijalna šteta i nepravilnosti na gradilištu, te je naređena obustava radova.</p><h2>Inspekcija: Nadležnost na Federaciji</h2><p>Iz&nbsp;Službe za opću upravu i inspekcijske poslove Stari Grad za "Avaz" potvrđuju da su zaprimili prijavu, ali ističu da ključnu odgovornost ima Federalni nivo.</p><p>– Općinska inspekcija zaprimila je prijavu građana prošle sedmice i proslijedila je Federalnoj upravi za inspekcijske poslove, s obzirom na to da se radi o historijskom urbanom području koje je 2021. godine proglašeno nacionalnim spomenikom – kazali su nam općinske službe za inspekcijske poslove.</p><p>Dodaju da su nakon novih prijava, uključujući informacije o oštećenjima okolnih objekata, općinski inspektori ponovo izašli na teren.</p><p>– Sačinjena je službena zabilješka i proslijeđena Federalnoj upravi. Služba civilne zaštite je kontinuirano na terenu i poduzima mjere u okviru općinskih nadležnosti, ali daljnje postupanje je u nadležnosti federalne inspekcije – istakli su.</p><h2>Građani: Prebacivanje odgovornosti</h2><p>Stanari, međutim, tvrde da&nbsp; se se situacija na terenu pogoršava, a da federalna inspekcija nije došla.</p><p>– Najavljeno je da će federalna inspekcija izaći ujutro u 8 sati, ali se to nije desilo. Umjesto njih došla je općinska inspekcija. Na kraju opet niko konkretno ne preuzima odgovornost – kaže naš sagovornik.</p><p>Ističe da je stanje i dalje alarmantno.</p><p>– Četrnaest porodica živi u objektu čija je sigurnost direktno ugrožena. Institucije su izlazile na teren, ali konkretne zaštite nema. Ovo je pitanje vremena kada će se desiti još veća tragedija – upozorava.</p><h2>Kritična situacija</h2><p>Fotografije s terena pokazuju dubok iskop tik uz stambeni objekat, urušene dijelove zida i improvizirane zaštitne mjere, što dodatno potvrđuje ozbiljnost situacije.</p><p>Građani poručuju da očekuju hitnu reakciju nadležnih i jasno utvrđivanje odgovornosti, prije nego što posljedice postanu još teže.</p><p><br></p>

Nakon urušavanja ograde i zida, građani traže hitnu reakciju nadležnih

U Starom Gradu prijeti katastrofa: Haos na gradilištu, ograda se srušila na zgradu, stanari u panici!

<p>Kad je 12. aprila 2026. Viktor Orban priznao poraz nakon 16 godina neprekinute vlasti, mnogi su u Evropi odahnuli s olakšanjem. No prava priča nije samo u smjeni vlasti, već u tome što je pobjedu odnio Peter Mađar (Magyar) – političar koji dolazi iz konzervativne tradicije, a ne iz liberalnog centra ili socijaldemokratske ljevice. Njegova uvjerljiva dvotrećinska većina s Tisza strankom označava nešto dublje: konzervativni povratak klasičnoj liberalnoj demokraciji i konačno rušenje “carstva” populističke desnice kakvo je gradio Orban.</p><p>Peter Mađar nije “briselski liberal” kakvog je Orban godinama prikazivao kao glavnog neprijatelja. On je 45-godišnji advokat iz ugledne konzervativne porodice, bivši insider Orbanove stranke. Njegova kampanja nije bila revolucionarna ljevičarska pobuna protiv “nacionalnih vrijednosti”, već kritika korupcije, klijentelizma i autokratskih mehanizama koje je Orbanova vlast izgradila. Mađari nisu glasali za “woke agendu” ili otvorene granice – glasali su za vladavinu prava, neovisno sudstvo, slobodu medija i evropsku integraciju, a da pritom nisu odbacili konzervativne vrijednosti.</p><p>To je ključna razlika. Orban je svoju vladavinu temeljio na modelu liberalne demokracije – snažan vođa, kontrola nad institucijama, medijima i ekonomijom, te stalna mobilizacija protiv “vanjskih neprijatelja” (Brisel, Soroš, migranti, LGBTQ+). Taj model, koji su kopirali mnogi populistički desničari širom Evrope i svijeta, pokazao se korumpiranim i iscrpljenim. Mađarska je platila visoku cijenu: sukobe s EU, zamrznuta sredstva, izolaciju i ekonomsku stagnaciju unatoč snažnoj propagandi.</p><p>Mađarova pobjeda predstavlja konzervativni reset. On želi vratiti Mađarsku u okvire normalne evropske demokracije – one u kojoj konzervativci mogu pobijediti na izborima, a da ne moraju rušiti ustavne institucije i gušiti slobode da bi ostali na vlasti. To je povratak ideji da konzervativizam ne mora biti sinonim za autoritarizam, a da liberalna demokracija nije “lijevi projekt”, već zajednički okvir u kojem se mogu natjecati različite vrijednosti.</p><p>Istovremeno, ovo je težak udarac za populističku desnicu u njenom najčistijem obliku. Orban je godinama bio idol za Marine Le Pen, Matea Salvinija (Matteo Salvinii), AFD, kao i veći dio američke MAGA desnice. Njegov poraz pokazuje da čak ni najdugovječniji populistički sistem nije imun na umor birača kad korupcija i zloupotreba moći postanu preočite.</p><p>Mađarska je nakon 16 godina rekla “dosta” Orbanovom carstvu. Time je možda označila kraj jedne ere populističke desnice u Evropi – ne njenu potpunu smrt, nego nužnost da se desnica vrati korijenima: slobodi, odgovornosti i poštivanju institucija. Ako Peter Mađar uspije u tome, bit će to jedna od najvažnijih lekcija evropske politike posljednjih desetljeća.</p>

Mađari su izabrali konzervativca koji ruši liberalni model i vraća zemlju u okvire klasične evropske demokracije

Desnica protiv desnice

<p class="">Najveća ironija Dejtonskog mirovnog sporazuma nije u tome što je zaustavio rat, nego u tome što je, pokušavajući spriječiti političku dominaciju, proizveo sistem koji često sprečava samu mogućnost upravljanja državom.</p><p>Ako tražimo ključnu institucionalnu grešku Dejtona, ona se rijetko kad spominje, a po efikasno funkcioniranje države je možda i najvažnija: Dom naroda.</p><h2>Arhitektura straha</h2><p>Dom naroda na državnom nivou zamišljen je kao mehanizam zaštite kolektivnih prava konstitutivnih naroda. Njegova logika proizlazi iz pretpostavke da će većina, čim dobije priliku, nadglasati manjinu (na bazi etničke pripadnosti). To je možda bilo racionalno 1995. godine. Problem nije u ideji zaštite – nego u načinu na koji je ona institucionalizirana.</p><p>Umjesto da bude korektiv, Dom naroda je dobio gotovo identične zakonodavne ovlasti kao i Predstavnički dom. Time je stvoren sistem u kojem svaka ozbiljna politička odluka mora proći kroz filter etničkog veta. Da stvar bude gora, za razliku od zastupnika u Predstavničkom domu, delegati u Domu naroda su birani posredno iz entitetskih parlamenata.</p><p>Rezultat nije ravnoteža, nego paraliza. Dodatni problem leži u činjenici da ovaj model nije izvorno osmišljen za državni nivo. On je praktično preslikan iz Vašingtonskog sporazuma, gdje je Dom naroda uspostavljen kao balans moći između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH.</p><p>Ali čak i tamo – u Federaciji – sistem je daleko efikasniji nego na državnom nivou. Razlog prije svega leži u broju delegata. Nakon ustavnih amandmana visokih predstavnika Volfganga Petriča (Wolfgang Petritsch), a potom i Kristijana Šmita (Christian Schmidt), Dom naroda u FBiH danas broji 80 delegata, po 23 iz svakog od tri konstitutivna naroda i iz reda ostalih. Do blokade je daleko teže doći.</p><p>Na državnom nivou, međutim, sastava od samo 15 delagata suprotan efekt. Naime, ovako mali broj delagata dovodi do toga da se većina mjesta skoncentriše u rukama nekoliko najvećih stranaka. Za rad parlamenta potreban je kvorum od najmanje 3 delegata iz svakog naroda. Ovu činjenicu SNSD, jedna stranka koja je u normalnom funkcionisanju parlamentarnog života mogla biti lako preglasana, koristila je ovaj mehanizam da blokira rad Dom naroda i evropske zakone BiH. Drugim riječima, sistem je ustrojen tako da samo jedna stranka može blokirati cijelu državu ukoliko se dokopa tri delegata.</p><p>Bh. delegacija u Dejtonu morala je biti svjesna da model sa snažnim Domom naroda i širokim vetom može lako postati alat blokade države, posebno ovako koncipiran sa samo 15 delegata, te se postavlja pitanje da li se cijela stvar mogla bolje ispregovarati.</p><h2>Sistem koji blokira sam sebe</h2><p>Najveća greška Dejtonskog sporazuma nije u tome što je dao previše moći jednoj strani, nego što je svima dao dovoljno moći da blokiraju sve ostale. Dom naroda, kao ključni element tog sistema, pretvorio je politički proces u igru uzajamnog veta. U takvom okviru, racionalno ponašanje političkih aktera nije kompromis – nego blokada.</p><p>Paradoks je očigledan: mehanizam koji je trebao spriječiti dominaciju danas se koristi za sprečavanje donošenja bilo kakve odluke i blokadu bilo kakve odluke.</p><h2>Propuštena korekcija</h2><p>Aprilski paket ustavnih reformi pokušao je upravo to ispraviti: Dom naroda bi bio sveden na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, bez uloge punopravnog zakonodavnog doma. Zakoni bi se donosili u Predstavničkom domu, dok bi Dom naroda reagovao samo u izuzetnim slučajevima. Pad tog paketa, neglasanjem Stranke za BiH Harisa Silajdžića i HDZ-a 1990 Bože Ljubića značio je i ostanak sistema u kojem veto ostaje pravilo, a ne izuzetak.</p>

Mehanizam zaštite pretvoren u alat blokade – preslikan iz Vašingtonskog sporazuma, ali na državnom nivou daleko manje efikasan

Pregovori u Dejtonu: Greška zbog koje i danas plaćamo cijenu

Mana dokumenta koja blokira državu: Najveća greška Dejtonskog sporazuma

<p>Sarajevo se ovih dana suočava s nizom problema koji zajedno ostavljaju utisak grada u ozbiljnom sistemskom rasulu. Nestanci vode, učestali kvarovi na mreži, oštećene saobraćajnice i sve teža situacija u javnim institucijama pretvaraju svakodnevni život građana u borbu za osnovne uslove.</p><h2>Situacija se nije stabilizovala</h2><p>Nakon što je u srijedu gotovo cijeli grad ostao bez vode zbog radova na glavnom cjevovodu, situacija se nije stabilizovala. Naprotiv – uslijedio je niz novih kvarova širom Sarajeva. Naselja poput Koševskog Brda, Ciglana, Velešića i Pofalića i dalje se suočavaju s prekidima u vodosnabdijevanju, a iako iz Vodovoda tvrde da se sistem postepeno stabilizira, mnogi građani vodu još nemaju.</p>

<p>Informacije su često nedovoljne, linije za kontakt preopterećene, a obavještenja kasne. Građani su ogorčeni, posebno jer su pojedini bez vode ostali i više od 24 sata bez ikakve najave. U komentarima dominira osjećaj da sistem funkcioniše tek kada dođe do kvara – i to sporo i neefikasno.</p><p>Stručnjaci upozoravaju da je način izvođenja radova mogao dodatno pogoršati stanje. Pražnjenje sistema dovodi do ulaska zraka u cijevi, što pri ponovnom puštanju vode izaziva hidrauličke udare i nove kvarove. Iz „Vodovoda“, s druge strane, tvrde da je riječ o jedinom tehnički pouzdanom rješenju i da su alternativne metode rizične ili neprecizne.</p><p>Dok se rasprava vodi između struke i institucija, građani snose posljedice. A problemi se ne zaustavljaju na vodi.</p><h2>Najdublji simptom</h2><p>Stanje gradske infrastrukture dodatno pogoršava sliku. Ulice su na brojnim mjestima oštećene, s rupama i zakrpama koje otežavaju saobraćaj i povećavaju rizik za vozače. Fotografije iz centra grada, poput Radićeve ulice, jasno pokazuju nivo zapuštenosti koji više nije moguće ignorisati.</p>

<p>No, možda najdublji simptom krize dolazi iz sfere kulture. Narodno pozorište Sarajevo bilo je primorano zatvoriti svoje radioničke prostorije zbog ozbiljnih oštećenja objekta i nesigurnih uslova rada. Prema nalazu vještaka, prostor nije ispunjavao ni minimalne sigurnosne standarde. To u praksi znači da je izrada scenografije za nove predstave trenutno onemogućena, dok je održavanje postojećih produkcija znatno otežano.</p><p>Ovaj slučaj nije izolovan. On je samo najvidljiviji primjer šireg problema – hroničnog nedostatka ulaganja u javne i kulturne institucije. Mnoge od njih godinama funkcionišu na ivici, s minimalnim sredstvima i bez ozbiljne strategije obnove i razvoja.</p><h2>Grad koji ne funkcioniše</h2><p>Sve to zajedno stvara sliku grada koji ne funkcioniše kao sistem, već kao niz parcijalnih reakcija na krize. Voda nestaje, cijevi pucaju, ceste propadaju, institucije se zatvaraju – a odgovori dolaze sporo, često tek kada problem već eskalira. U takvim okolnostima, Sarajevo više ne djeluje kao grad koji upravlja svojim problemima, već kao grad koji ih sustiže. A između tehničkih objašnjenja, saopštenja i poziva na strpljenje, ostaje suštinsko pitanje: koliko još ovakav sistem može izdržati prije nego što kolaps postane potpuni?</p>

Grad bez vode, saobraćaj u haosu, kulturne institucije nemaju za kifle...

Katastrofalna situacija u glavnom gradu pod vodstvom Trojke: Sarajevo je u kolapsu!

<p>Odrastali ste igrajući se od jutra do mraka, dok vas neko ne dozove s prozora ili dok se svjetla na ulici sama ne upale. Drugove ste zvali na kućni telefon, pa kad se javi nečija mama, u sekundi postajete najkulturnije dijete u mahali. Slika na televizoru hvatala se okrećući onu tvrdoglavu, metalnu antenu – “stani, stani, sad je dobra!” – i niko nije smio da se pomjeri dok traje utakmica. Još uvijek ste presnimavali kasete, potom ste kupovali CD-ove svojih omiljenih muzičara, pa listali knjižice na njima i čitali tekstove pjesama kao da su poezija. </p><p>A videoigre… videoigre su bile naša mala ilegalna magija. Mi nismo imali luksuz. Mi u Sarajevu smo imali Terminator – onu bofl kinesku konzolu koja je dolazila s “9999  u 1” kasetom, iako je realno bilo deset igara koje su se samo vrtjele u krug. Ali tih deset… bilo je dovoljno za cijelo djetinjstvo. Na toj plastici koja je škrgutala pod prstima igrali smo čuda, no ja pamtim Street Fighter 2. Oni od boljestojećih roditelja su se mogli pohvaliti i s Nintendom 1 i 2. Kasnije je došla plejka, pa s njom i FIFA, soccer, Taken... </p><p><br></p>

<p>Internet ... Eh to je bio onaj spori, nervozni dial-up koji je zvučao kao da doziva svemir, a ne da se spaja na mrežu. Čekali ste da se učita stranica, red po red, i gledali kako se svijet polako otvara pred vama. I da, tražili ste i one mutne slike Pamela Anderson, strpljivo, kao da učestvujete u nekom tajnom ritualu odrastanja. Uglavno je vrijedilo čekanja, ali niste puno vremena gubili na to.</p><p>Znali ste čekati. I to nije bila kazna – to je bio način života.</p><p>U Sarajevu, i ne samo u Sarajevu, svijet je imao miris: asfalt poslije kiše, hljeb iz pekare ujutro, dim iz kafića koji se uvlači u kosu i odjeću. Znali ste gdje vam je raja bez da im pišete. Znali ste kad će se pojaviti, jer se stvari nisu dogovarale – dešavale su se. Postojala je neka nevidljiva mreža među ljudima, jača od bilo kojeg Wi-Fi signala danas.</p><p>A onda je došao drugi svijet. Brži. Glasniji. Neprestano uključen. A opet beskrajno usamljeniji. Vi ste bili tamo kad se to desilo.</p>

<p>Gledali ste kako dolaze prvi kompjuteri, prvi mobiteli, prve poruke koje nisu morale da čekaju. Muzika na dugme bez plaćanje. Onda su stigli i filmovi i serije na dugme. Učili ste sve to bez uputstva, bez sigurnosne mreže. Padali ste, brisali fajlove, rušili sisteme, pa opet ustajali i pokušavali. Dok su stariji odustajali, a mlađi sve dobili gotovo, vi ste morali da naučite.</p><p>Zato danas hodate s dvije verzije svijeta u sebi. Jednom u kojoj se čeka, i jednom u kojoj se sve dešava odmah. Jednom u kojoj se ljudi gledaju u oči, i drugom u kojoj se gledaju kroz ekran. I često vam se čini da nijedna nije do kraja vaša.</p><p>I znam da vam svima, makar pomalo, nedostaje onaj stari svijet u kojem ste odrasli. Kao što i meni svakodevno nedostaje.</p><p><br></p>

<p>Ne zato što je bio savršen – nego zato što je bio sporiji. Tiši. Stvarniji. U njemu nije sve bilo dostupno, ali ono što jeste – bilo je vaše. Nije bilo beskonačnog izbora, ali je bilo više osjećaja. Manje slike, više uspomena. I morao si se bogami potruditi za sve. I više pričati s ljudima. I više poznanstava steći. Odeš do videoteke pa sretneš 5 ljudi. Pa se ispričaš s onim radnikom tamo. Pa sretneš raju koja te zove da odigraš jednu sokera s njima, jer je videoteka odnedavno nabavila i plejku.</p><p>A roditelji čekaju film kući i sve ti po spisku. A ne mogu da dođu do tebe, jer mobitela nema. Al' zavise od tebe, pa će gledati šta god da im doneseš. Nema svađe ni prepirki, ni listanja 2 sata po Netflixu. Eventualno će ti na kraju reći "e đe si ovo sranje našao, majke ti?".</p><p><br></p>

<p>Izlasci su bili nešto između rituala i improvizacije – nije se ništa posebno dogovaralo, znalo se gdje se ide i ko će se pojaviti. Okupljanje ispred zgrade, klupe, parkovi, pa onda lagano prema gradu, bez plana i bez pritiska da “noć mora uspjeti”. Nije bilo storija da se dokumentuje izlazak, pa si ga stvarno živio. Muzika je dolazila iz kafića ili nečijeg kasetofona, razgovori su trajali satima, a najvažnije stvari su se dešavale usput, između dvije šetnje ili jedne cigare. I ono najbitnije – niko nije gledao u telefon, jer telefon nije imao šta da ponudi. Sve što ti treba bilo je tu, oko tebe.</p><p>Kažem vam, djeca rođena u osamdesetim su posebna. Posebni su jer posljednji koji pamte kako je svijet izgledao prije nego što je postao buka. I prvi koji su morali naučiti kako da prežive u toj buci. Ostali su već bili stari, pa smo im oprostili.</p><p>I negdje između ta dva svijeta – još uvijek živite.</p>

Između kaseta i Wi-Fija, između čekanja i instant svijeta – generacija koja je odrasla bez interneta, a naučila živjeti u njemu, danas nosi dva pa

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

<p>Na sastanku u Beogradu s državnim i vojnim vrhom Srbije, kojem su prisustvovali i predstavnici Republike Srpske, Milorad Dodik ponovo je posegnuo za već poznatim političkim repertoarom: upozorenjima na “sigurnosne prijetnje”, pričom o savezu Hrvatske, Albanije i Kosova, te naglašavanjem potrebe za dodatnim oprezom i jačanjem odbrambenih kapaciteta. Uz to je poručio da Republika Srpska ostaje posvećena vojnoj neutralnosti, ali i – što je ovaj put važnije nego ranije – izrazio zabrinutost zbog, kako je naveo, usmjerenosti hrvatske komponente u BiH prema tim regionalnim inicijativama.</p><h2>Suptilan zaokret</h2><p>Na prvi pogled, riječ je o još jednoj u nizu izjava koje podižu tenzije u ionako pregrijanom regionalnom prostoru. Na drugi pogled, međutim, ova formulacija predstavlja suptilan, ali potencijalno važan zaokret: ovaj put Dodik ne problematizira samo Zagreb, nego i političke aktere unutar Bosne i Hercegovine koji su mu godinama bili partneri. Drugim riječima, meta više nisu samo Hrvatska, Albanija i Kosovo. Meta postaju i Hrvati u BiH – odnosno politička linija koju predstavlja Dragan Čović. To je nova nijansa u staroj politici.</p><p>Do sada je Dodik uspješno razdvajao dvije razine: Hrvatska kao država mogla je biti predmet kritike, ali HDZ BiH i Čović ostajali su stabilni partneri unutar BiH. Taj balans omogućavao je istovremeno vođenje tvrde retorike prema vani i održavanje saveza iznutra. Sada se ta linija počinje zamagljivati. Tvrdnjom da “hrvatska komponenta u BiH” prati sigurnosne koncepte Zagreba, Dodik implicitno dovodi u pitanje pouzdanost dosadašnjeg partnera. Nije to još otvoreni politički sukob, ali jeste signal. A u politici, signali često dolaze prije poteza. Zašto sada?</p><h2>Stalna napetost</h2><p>Jedan dio odgovora leži u potrebi stalne proizvodnje političke napetosti. Narativ o prijetnji mora se širiti da bi ostao uvjerljiv. Ako više nije dovoljno govoriti o vanjskim akterima, logičan sljedeći korak je proširenje kruga “problematičnih” i unutar BiH. Drugi dio odgovora je taktički. Ovakvom retorikom Dodik povećava vlastiti manevarski prostor. Ako partner postane nepouzdan, onda se otvara prostor za nove kombinacije, nove pritiske i nove pregovore. A treći, možda i najvažniji, jeste poruka prema samom Čoviću: političko partnerstvo nije bezuslovno.</p><p>Jer iako su Milorad Dodik i Dragan Čović godinama gradili funkcionalan savez zasnovan na zajedničkim interesima – prije svega ograničavanju centralne vlasti i očuvanju etničkog balansa moći – taj odnos nikada nije bio stabilan koliko se činilo. Bio je pragmatičan, a pragmatični savezi traju dok su korisni. Europejcu Čoviću se godinama toleriralo partnerstvo s proruskom strankom koja koči evropski put, no iluzorno je vjerovati da će Čović, stavljen pred svršen čin, birati Dodika umjesto sebe. Dovoljno je podsjetiti samo na 2014., kada se napravili vlast bez SNSD-a, a nakon poraza Orbana nije nevjerovatno da bismo taj scenarij ponovo mogli gledati. No, on će ponajprije zavisiti od rezultata opozicije u RS na izborima.</p><h2>&nbsp;Mogućnost razlaza</h2><p>Hoće li ovo dovesti do stvarnog političkog razlaza, zavisit će prije svega od šireg konteksta: odnosa snaga unutar BiH, pritisaka međunarodne zajednice i, možda najviše, od toga koliko će Dragan Čović biti spreman balansirati između dosadašnjeg partnerstva i vlastitih strateških ciljeva, prije svega evropskog puta BiH. Za sada, jedno je sigurno: Dodik više ne govori samo o vanjskim prijetnjama. Počeo je slati poruke i prema onima s kojima je do jučer sjedio za istim stolom. A to je, u političkom jeziku Bosne i Hercegovine, često početak nečeg većeg.</p>

Nakon godina stabilnog partnerstva, lider SNSD-a prvi put dovodi u pitanje i hrvatsku komponentu u BiH


Šta znače novi tonovi bivšeg predsjednika RS: Zašto su bh. Hrvati postali nova meta Dodika?

<p>Ako postoji trenutak u kojem država treba pokazati da razumije šta znači riječ „strateški“, onda je to upravo sada. U vremenu globalnih poremećaja, ratova, prekida lanaca snabdijevanja i geopolitičkih tenzija, Bosna i Hercegovina – odnosno njena federalna komponenta – ponaša se kao da industrija čelika nije pitanje opstanka, već birokratska fusnota.</p><p>Dvostruko odbijanje zaštitnih mjera za domaću proizvodnju čelika već je signal da politička elita ne razumije šta gubi. Gašenje pogona poput „Nove Željezare“ Zenica ili kolaps sistema oko lukavačke „Koksare“ ne znači samo zatvaranje fabrika – to znači gašenje čitavog industrijskog ekosistema: stotine povezanih firmi i desetine hiljada ljudi koji direktno ili indirektno žive od tog sektora.</p><p>Zato se postavlja logično pitanje: ako već država nije spremna zaštititi industriju regulatornim mjerama, zašto je ne bi spasila vlasnički?</p><h2>Država kao investitor</h2><p>U liberalnoj teoriji država ne treba upravljati privredom. Ali čak i najortodoksniji zagovornici slobodnog tržišta priznaju izuzetak: strateške industrije u kriznim vremenima. Čelik nije bilo kakva roba. To je osnova svake ozbiljne ekonomije – od infrastrukture do vojne industrije. Zemlja koja nema vlastitu proizvodnju čelika u kriznim vremenima postaje zavisna, ranjiva i politički ucjenjiva.</p><p>Ako već tržište ne može izdržati damping cijene uvoza, a država odbija da reaguje carinama ili kvotama, onda preuzimanje vlasništva postaje posljednja linija odbrane.</p><p>Ovakvi potezi nisu nikakav presedan, nego standardna praksa čak i u zemljama koje se kunu u tržište. „Air Serbia“ je spašena uz direktno učešće države Srbije, koja je preuzela ključni vlasnički udio kako bi spriječila gašenje nacionalnog avioprijevoznika. „Lufthansa“ je tokom pandemije spašena državnim paketom pomoći vrijednim milijarde eura, uz ulazak države u vlasništvo. „Uniper“ je praktično nacionaliziran kako bi Njemačka osigurala energetsku stabilnost tokom krize izazvane ratom u Ukrajini.  „U.S. Steel“ i šira američka industrija čelika decenijama uživaju zaštitu kroz carine i subvencije, upravo zato što se smatraju strateškim sektorom. Drugim riječima, kada stvari postanu ozbiljne – države zaboravljaju ideološke rasprave i štite ono što smatraju ključnim.</p><h2>Bh. paradoks</h2><p>Problem Bosne i Hercegovine je što ne radi ni jedno ni drugo. Ne štiti domaću industriju kroz trgovinsku politiku. Ne ulaže kao vlasnik kada tržište zakaže. Ne postavlja strateške ciljeve. Slučaj „Koksare“ Lukavac je školski primjer. Desetine miliona maraka dobiti nestaju bez jasnog traga, odgovornost se razvlači godinama, a na kraju cijenu plaća 800 radnika i cijeli jedan industrijski grad, dok se u pitanje dovodi i sama sigurnost države BiH i bošnjačkog naroda. Preuzimanje „Željezare“ i „Koksare“ od    Federacije BiH ne bi bilo ideološki zaokret, nego krizna mjera. To bi značilo očuvanje radnih mjesta i industrijske baze, stabilizaciju sektora dok se ne pronađe održiv model i kontrolu nad ključnim resursom u nestabilnom geopolitičkom okruženju. Naravno, država ne bi morala nužno trajno upravljati tim kompanijama. Ali može – i mora – djelovati kao privremeni vlasnik koji stabilizuje sistem, restrukturira ga i priprema za održivu budućnost.</p><h2>&nbsp;Neugodno pitanje</h2><p>Na kraju, ostaje najneugodnije pitanje. Ako je jasno da će bez intervencije industrija čelika nestati, a država odbija i zaštitu i preuzimanje – kome to odgovara? Uvoznicima? Transportnim lobijima? Političarima koji znaju da radnici iz tog sektora nisu njihovo biračko tijelo? Ili onima koji namjerno žele oslabiti državu i njene kapacitete.</p>

Dok druge države preuzimaju strateške kompanije u krizama, vlast u BiH odbija i zaštitu i vlasničku intervenciju, gurajući hiljade radnika ka gubitku 

Kriza i izostanak reakcije vlasti: Zašto Federacija ne preuzme "Željezaru" i "Koksaru"?

<p>Fotografije političara rijetko su slučajne. Zato slika Viktora Orbana s knjigom Daglasa Mareja (Douglas Murray) u rukama, dok iza njega stoji etnička karta Bosne i Hercegovine, govori više nego bilo koja izjava.</p><p>U toj slici sabrana je cijela jedna ideologija. Murray nije bilo kakav autor – on je jedan od najpoznatijih promotora teze da imigracija i islam predstavljaju prijetnju evropskoj civilizaciji. OrbAn nije bilo kakav političar – on je tu tezu pretvorio u državnu politiku. A Bosna i Hercegovina, očito, u toj priči nije država, nego karta. Prostor. Linija razdvajanja. Ona odražava način razmišljanja: svijet podijeljen na etničke i religijske blokove, gdje se društva ne posmatraju kao zajednice građana, nego kao teritorije koje treba kontrolirati i balansirati.</p><p>U tom okviru, Bošnjaci postaju sigurnosno pitanje i prijetnja Evropi, a BiH “predziđe” koje treba držati pod nadzorom. To nije realnost – to je politički konstrukt koji služi mobilizaciji straha kod Evropljana da će biti „zamijenjeni“ i jačanju desnih populističkih narativa širom Evrope. Orban je u svojim islamofobnim politikama i teoriji o sukobu civilizacija godinama na samom terenu u BiH imao pouzdanog i vjernog saveznika – Milorada Dodika, koji posljednjih godina čini sve što je u njegovoj moći da Bošnjake prikaže kao islamističku prijetnju Evropi, a sebe predstavi kao branitelja kršćanske civilizacije.</p><p>Zato je Orbanov politički poraz važan i za BiH.</p><p>On slabi međunarodni legitimitet politika koje našu zemlju svode na etničku kartu i oduzima snagu narativima o „muslimanskoj prijetnji“. Istovremeno, slabi i mrežu iliberalnih savezništava u regionu, uključujući aktere poput Milorada Dodika, koji su godinama koristili isti jezik podjela.</p><p>Ipak, iluzije ne treba imati. Orban odlazi, ali ideje ostaju.</p><p>Zato ova fotografija nije samo slika jednog kabineta. To je podsjetnik kako nas mnogi vide – i zašto je krajnje vrijeme da te opasnosti budemo svjesni, a našu politiku prestanemo svoditi na to ko će ugrabiti vodovod i telekom.&nbsp;</p>

Kako je odlazeći mađarski premijer s islamofobičnom knjigom u rukama označio bosanske muslimane kao prijetnju Evropi

Tajna Orbanove karte BiH

<p>U samom srcu Sarajeva, u ulici Mula Mustafe Bašeskije, nekoliko poslovnih prostora već mjesecima bukvalno pliva u fekalijama – dok nadležne institucije, kako tvrde ogorčeni vlasnici obrta, uporno okreću glavu.</p><p>- Od 5. januara meni radnju konstantno plavi kanalizacija. Zvala sam općinu, centralnu inspekciju, Sarajevostan – apsolutno niko neće da dođe. Svi se ograđuju: ili nisu nadležni, ili nemaju sredstava, ili jednostavno ne reagiraju – kaže Amela Muminović, vlasnica obrta „Dekorater Muminović“.</p><p>Dodaje da je situacija došla do tačke pucanja.</p><p>- Ja bukvalno gazim kroz vodu, kroz fekalije. Da prostite – kroz gov*a. Ne može se raditi, ne može se živjeti. Dva puta sam zvala privatne firme, ali to su samo privremena rješenja. Uzrok problema je u podrumu zgrade – ističe Muminović.</p><h2>Urušena cijev</h2><p>Prema informacijama koje su dobili od nadležnih službi, ključ problema je kanalizaciona cijev u podrumu koja se, kako tvrde, urušila još prošle godine.</p><p>- Sada zbog toga dolazi do plavljenja. Prvo je počelo kod komšija koji imaju magacin, ali su oni taj prostor zabetonirali, uključujući i WC. Njima sada voda izlazi samo povremeno. Međutim, kako su oni to zatvorili, problem se prelio kod mene, zatim kod drugih komšija i dalje se širi. Samo čekamo lančanu reakciju – upozorava Muminović.</p><p>Da problem nije izolovan potvrđuje i komšija Sead Babić, vlasnik obrta „Best Style“.</p><p>- Jedan lokal je već danima poplavljen, a problem se sada širi i na druge. Ja sam odmah pored i već osjećam posljedice. Kanalizacija izlazi i na ulicu, jer nema gdje drugo. Postoji ozbiljan rizik od zaraznih bolesti – kaže Babić.</p><p>Dodaje da su se obraćali svima, ali bez rezultata.</p><p>- Na računu Sarajevostana, kako nam kažu, nema novca i oni odbijaju izaći na teren. Inspekcija nas upućuje na njih. Svi međusobno prebacuju odgovornost, a mi ostajemo u ovom haosu – naglašava Babić.</p><p>Problem, kako tvrde sagovornici, nije nov, ali je posljednjih mjeseci eskalirao.</p><p>- Imamo probleme već tri-četiri godine, ali ovo što se dešava od januara je katastrofa. Čak sam bila primorana zatvoriti radnju već 6. januara zbog poplave. Predala sam i zvanični zahtjev Općini Stari Grad da se riješi problem, ali ništa se nije desilo – kaže Muminović.</p><p>Poseban problem, dodaje, predstavlja i činjenica da se ključna osoba iz sistema ne može dobiti.</p><p>- Ona je nedostupna – čas kažu da je u inostranstvu, čas da se ne javlja. Sarajevostan bez nje ništa ne poduzima. Kada se i napravi nalog, kažu da nema novca. Mi više ne znamo kome da se obratimo – poručuje Muminović.</p><h2>„Ne znamo više kako da radimo“</h2><p>Na kraju, poruka vlasnika obrta je jasna – ovo više nije samo komunalni problem, već pitanje opstanka.</p><p>- Ne znamo više šta da radimo. Ne možemo normalno raditi, ne možemo zaraditi za hljeb. A svi nadležni samo šute i prebacuju odgovornost jedni na druge – zaključuje Muminović.</p>

Zbog urušene kanalizacione cijevi fekalije danima ulaze u poslovne prostore u Starom Gradu, a uprkos brojnim prijavama niko ne izlazi na teren

U centru Sarajeva mjesecima plave radnje, nadležni se prave ludi

<p>Poraz Viktora Orbana, dugogodišnjeg mađarskog premijera, nije bio rezultat obične izborne kampanje, već stvaranja širokog, raznolikog i patriotskog društvenog pokreta. Upravo to je opozicija uspjela izgraditi, čime je promijenila političku dinamiku, ne samo u Mađarskoj nego i šire.</p><h2><span style="color: rgb(51, 51, 51); font-size: 28px;">Razbijanje uvjerenja</span></h2><p>Ovaj poraz razbija uvjerenje da su neliberalni režimi neizbježni i trajni. Ideja, prisutna i u retorici Vladimira Putina, da „pravi narod“ garantuje vječnu vlast, pokazala se pogrešnom. Građani se s vremenom zasite vlasti, stare ideje gube snagu, a mlađe generacije traže promjene. Ako Orban može izgubiti, mogu i drugi lideri sličnog političkog profila.</p><p>Lider opozicije Peter Mađar (Magyar) i njegova stranka Tisza ostvarili su ubjedljivu pobjedu, vjerovatno osiguravši i ustavnu većinu. To je posebno značajno jer su djelovali u uslovima koji nisu tipični za evropske demokratije. Tokom 16 godina vlasti, Orbanova stranka Fidesz preuzela je kontrolu nad pravosuđem, medijima, birokratijom i velikim dijelom ekonomije kroz mrežu povezanih kompanija.</p><p>Orban je izgradio i snažnu međunarodnu mrežu saveznika. Tokom kampanje dobio je podršku lidera poput Donalda Trampa (Trump), J. D. Vensa (Vance), Benjamina Netanjahua (Netanyahu), Marine Le Pen i Alice Videl (Weidel). Postoje i izvještaji o ruskoj podršci njegovoj medijskoj kampanji.</p><h2>Važna uloga medija</h2><p>Nasuprot tome, Mađar je imao minimalan pristup medijima i finansijama. Njegovi saradnici bili su izloženi pritiscima, uključujući gubitak poslova i društvenu izolaciju. Ipak, kampanju je gradio direktnim kontaktom s građanima, obilazeći male gradove i sela širom zemlje. Fokusirao se na konkretne teme poput ekonomije, zdravstva i obrazovanja, izbjegavajući ideološke i geopolitičke narative koje je forsirao Orban. Kao bivši član Fidesza, imao je dodatnu vjerodostojnost kada je govorio o korupciji vlasti.</p><p>Važnu ulogu odigrali su i rijetki nezavisni mediji. Istraživački novinari, uključujući Szabolcsa Panija (Panyi), objavljivali su dokaze o vezama vlasti s Rusijom, razotkrivajući kontradikcije u Orbanovoj retorici o suverenitetu. Takve informacije posebno su utjecale na mlađe birače, koji su sve otvorenije izražavali nezadovoljstvo.</p><p>Prema dostupnim podacima, Tisza je osvojila više od dvije trećine mandata, što Mađara stavlja u poziciju da provede duboke institucionalne reforme. U pobjedničkom govoru najavio je povratak evropskim pravnim standardima i promjene u ključnim državnim institucijama.</p><p>Ipak, izazovi ostaju veliki. Fidesz i dalje ima snažan utjecaj u institucijama i ekonomiji, a naslijeđeni fiskalni problemi mogli bi otežati rad nove vlasti. Neki analitičari upozoravaju da bi ekonomske poteškoće mogle otvoriti prostor za Orbanov politički povratak.</p><p><br></p><h2>Važna prekretnica</h2><p>Ipak, izbori u Mađarskoj predstavljaju važnu prekretnicu. Pokazali su da čak i dugotrajni neliberalni režimi nisu nepobjedivi, te da organizirana, široka i uporna opozicija može promijeniti politički kurs jedne države.</p>

Nakon 16 godina kontrole institucija i medija, opozicija je uspjela ono što se činilo nemogućim – pobijediti režim izgrađen da ne izgubi


Kako je pao Viktor Orban

<p>Ako se vlast u Republici Srpskoj godinama pokušavala predstaviti kao savršeno uštiman politički mehanizam, posljednjih dana više liči na konstrukciju koju drži navika, a ne stabilnost. Sukob između Nenada Stevandića i Gorana Selaka nije incident, nego simptom – ogoljeni trenutak u kojem se vidi koliko je krhka kohezija unutar vladajuće koalicije.</p><h2>Dominacija SNSD-a</h2><p>Povod je bilo jedno istraživanje javnog mnijenja. Rezultati su pokazali dominaciju SNSD-a, ali i pad manjih partnera koji više ne dobacuju ni do simboličnog praga. Naime, čelnik SPS-a Goran Selak&nbsp;pohvalio se rastom popularnosti svoje stranke, pozivajući se na istraživanje agencije "Faktor plus". Umjesto čestitki - stigla je uvreda. Predsjednik US-a Nenad Stevandić&nbsp;nije birao riječi, nazvavši Selaka "majmunom" i optuživši ga za "sulude ambicije bez pokrića". Sve zbog nekoliko postotaka podrške.</p><p>Ova koalicija odavno nije savez zasnovan na ideji. Ona funkcioniše kao kartel raspodjele moći, u kojem svaki partner opstaje dok dobija svoj dio. Problem nastaje kada se taj „kolač“ počne smanjivati. Ekonomski pritisci, pad standarda i zamor birača smanjuju prostor za političku trgovinu. A kada resursa ponestane, saveznici postaju konkurenti.</p><p>Današnja situacija podsjeća na 2014. godinu, kada je opozicija ozbiljno računala da bi Petar Đokić i njegova Socijalistička partija mogli preći na njihovu stranu i tako formirati novu većinu. Do toga nije došlo, ali je tada postalo jasno da lojalnost u ovom sistemu nije ideološka, nego interesna. Upravo zato su ovakvi sukobi važni – pokazuju da se ravnoteža interesa mijenja.</p><h2>Smirivanje situacije</h2><p>Dodatni faktor je i marginalizacija Vlade Đajića i obračuna Milorada Dodika s njim, koji ima vlastitu infrastrukturu i utjecaj. Ako odluči igrati samostalnije ili povući dio kadrova, to može otvoriti novu pukotinu u već napetom sistemu. U političkim strukturama koje počivaju na disciplini, svaki gubitak kontrole može imati lančani efekt.</p><p>Milorad Dodik će vjerovatno pokušati smiriti situaciju, kao i ranije – prebacivanjem fokusa na opoziciju i podsjećanjem partnera šta mogu izgubiti. Kratkoročno, to može uspjeti. Ali problem je što se ovdje više ne radi o pojedinačnim trzavicama, nego o obrascu koji se ponavlja.</p><p>Koalicije zasnovane na raspodjeli resursa stabilne su samo dok tih resursa ima dovoljno za sve. Kada ih počne nedostajati, počinje otvorena borba unutar sistema. Upravo to danas gledamo – politički partneri sve češće djeluju kao protivnici, jer im je opstanak ugrožen.</p><h2>Mijenja se scena</h2><p>Zato ključno pitanje više nije da li ima sukoba, nego šta oni znače. A znače da se politička scena u RS polako mijenja. Ne kroz spektakularne lomove, nego kroz niz sitnih pukotina koje se šire.</p><p>Ako se ovaj sistem jednom i raspadne, neće to biti zbog snage opozicije. Raspast će se iznutra – kroz ovakve sukobe, uvrede i borbu za sve manje „mrvice“ vlasti koje postaju pitanje političkog preživljavanja.</p>

Sukob Nenad Stevandić – Goran Selak otkriva dublje pukotine u vlasti

Dodikovi partneri se već mlate oko mrvica

<p>Bosna i Hercegovina je jedinstven politički eksperiment u savremenoj Evropi – država koja formalno ima sve elemente suvereniteta, ali u kojoj ključne političke procese decenijama nadzire međunarodna zajednica. U središtu tog sistema nalazi se institucija visokog predstavnika, funkcija uspostavljena nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma s ciljem da osigura provedbu civilnog dijela mira.</p><p>Visoki predstavnik nije klasični diplomata. On je, barem u teoriji, vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, koordinator međunarodnih organizacija i svojevrsni nadzornik domaćih vlasti. Međutim, već krajem devedesetih ova funkcija dobija mnogo snažniji politički karakter – kroz takozvane bonske ovlasti, koje omogućavaju nametanje zakona, smjene izabranih zvaničnika i direktno intervenisanje u politički život zemlje.</p><p>Drugim riječima, visoki predstavnik postaje nešto između guvernera i arbitra – figura koja može presjeći političke blokade, ali i duboko zadirati u demokratski proces. Za jedne, to je bio nužan alat za stabilizaciju države razorene ratom; za druge, dugotrajni simbol ograničenog suvereniteta i političke ovisnosti.</p><h2>Prvo imenovanje</h2><p>Sve je, međutim, počelo s jednim Šveđaninom.</p><p>Kada je krajem 1995. imenovan za prvog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Karl Bilt (Carl Bildt) bio je logičan izbor međunarodne zajednice. Bivši premijer Švedske, iskusan diplomata i jedan od evropskih posrednika tokom ratnih pregovora, imao je reputaciju hladnog, racionalnog pregovarača – čovjeka sistema, a ne političkog avanturiste.</p><p>No, upravo ta njegova “administrativna” priroda obilježila je i njegov mandat.</p><p>Za razliku od svojih nasljednika, Bildt nije imao bonske ovlasti. Njegova uloga bila je ograničena na koordinaciju i nadzor implementacije civilnog dijela Dejtonskog sporazuma. U praksi, to je značilo da nije mogao nametati zakone niti smjenjivati političare – bio je više posmatrač nego akter. A Bosna i Hercegovina 1995. – 1997. nije bila mjesto za posmatranje.</p><p>Zemlja je izlazila iz rata, institucije su postojale više na papiru nego u stvarnosti, a nacionalne elite – iste one koje su vodile rat – i dalje su dominirale političkom scenom. Povratak izbjeglica bio je spor i opstruiran, zajedničke institucije blokirane, a povjerenje među narodima praktično nepostojeće.</p><h2>Period izgubljenih prilika</h2><p>U takvom ambijentu, Biltov mandat često se opisuje kao period izgubljenih prilika.</p><p>Njegovi kritičari – uključujući i neke iz same međunarodne zajednice – smatrali su da je bio previše oprezan, da nije vršio dovoljan pritisak na domaće političke lidere i da je dozvolio da nacionalne strukture konsoliduju svoju moć u postratnom periodu. Njegov pristup bio je zasnovan na pretpostavci da će se sistem postepeno stabilizirati kroz saradnju i dijalog.</p><p>Realnost je bila drugačija: političke blokade su se produbljivale, a Dejton je sve više postajao okvir za očuvanje statusa quo, umjesto alat za transformaciju države.</p><p>S druge strane, njegovi branioci ističu da Bilt jednostavno nije imao alate koje su kasnije imali visoki predstavnici. Bez mogućnosti nametanja odluka, njegova uloga bila je ograničena na diplomatski pritisak i koordinaciju, što je u kontekstu tadašnje BiH često bilo nedovoljno.</p><p>Zbog toga, Karl Bilt je uglavnom ostao zaboravljen kao visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini</p><p>Upravo zbog toga, njegov mandat je poslužio kao svojevrsna lekcija međunarodnoj zajednici: ako želi stvarne rezultate, mora imati i stvarnu moć.</p><p>Ta lekcija će vrlo brzo biti primijenjena. Već nakon Bilta, funkcija visokog predstavnika transformiše se iz “mirovnog administratora” u političkog supervizora s gotovo neograničenim ovlastima. Dolazak njegovog nasljednika označit će početak nove faze – one u kojoj će visoki predstavnici direktno oblikovati politički sistem Bosne i Hercegovine.</p><h2>Kontakti s Karadžićem</h2><p>Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Karl Bilt bio je predmet brojnih kritika među Bošnjacima zbog percepcije previše blagog odnosa prema srpskom političkom vrhu, uključujući i njegove kontakte s Radovanom Karadžićem, što je ostavilo dugotrajan trag na njegovu reputaciju u zemlji.</p>

Mandat prvog visokog predstavnika obilježen ograničenim ovlastima i sporom implementacijom Dejtonskog sporazuma u zemlji opterećenoj podjelama

Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Kako je sve počelo – i zašto nije funkcionisalo

<p>Nakon što je "Dnevni Avaz“ razotkrio zapošljavanje bivšeg člana Glavnog odbora Naše stranke Amera Tikveše u Federalni zavod za statistiku, direktor ove institucije Šemso Turković nije ponudilo objašnjenja javnosti – već je pokrenuo lov na onoga ko je dokument dostavio medijima. Šurković je poslao svim zaposlenima dopis u kojem praktično naređuje da se otkrije „krivac“ za curenje informacija i prijeti krivičnim progonom.</p><h2><br></h2>

<h2>Lov na „krticu“</h2><p>U dopisu se otvoreno navodi da su fotografije rješenja o imenovanju nastale unutar Zavoda, te da su ih mogli napraviti isključivo uposlenici koji su imali pristup dokumentu. Zbog toga Šurković od radnika traži da u roku od sedam dana dostave pisana izjašnjenja i odgovore na detaljna pitanja – ko je zaveo dokument, ko ga je unosio u evidenciju, ko ga je distribuirao i gdje se trenutno nalazi. Drugim riječima, umjesto odgovora na objavljene informacije o uhljebljivanju stranačkih kadrova, fokus je prebačen na unutrašnje „čišćenje“ i identifikaciju izvora.</p><p><br></p>

<h2>Prijetnje krivičnim postupcima</h2><p>Direktor ide i korak dalje – upozorava da fotografisanje i dijeljenje dokumenata može predstavljati krivično djelo, pozivajući se na član 224. Krivičnog zakona FBiH. U dopisu se navodi da takvo ponašanje predstavlja „ozbiljan prekršaj“ i da će odgovorni biti sankcionisani.</p>

"Dobre ljude" dobro uhljebljuju: Bivši član GO Naše stranke primljen u Federalni zavod za statistiku

<p>Istovremeno, zaposlenici se pozivaju da dostavljaju informacije direktno rukovodstvu, čime se stvara atmosfera pritiska i međusobnog prijavljivanja unutar institucije. Ključno pitanje, međutim, ostaje bez odgovora – da li je zapošljavanje o kojem je „Avaz“ pisao bilo zakonito i na osnovu kojih kriterija je izvršeno?</p><p>Umjesto da javnosti ponudi transparentno objašnjenje, rukovodstvo Zavoda očito je odlučilo da problem riješi tako što će pronaći onoga ko je informaciju iznio u javnost. U instituciji koja je već uzdrmana skandalima, uključujući i nedavni fizički obračun među službenicima, ovakav potez dodatno potvrđuje da je sistem pod ozbiljnim pritiskom – ali ne zbog „curenja“ dokumenata, nego zbog načina na koji se njime upravlja.</p>

Ko nema moć, organizuje konferencije: Treći entitet kao politička iluzija

Biskup Augsburga Bertram Majer za "Dnevni avaz": U Bosni se međureligijski dijalog ne propagira – on se tu živi

Trojka bez Bošnjaka u Domu naroda

U Starom Gradu prijeti katastrofa: Haos na gradilištu, ograda se srušila na zgradu, stanari u panici!

Desnica protiv desnice

Mana dokumenta koja blokira državu: Najveća greška Dejtonskog sporazuma

Katastrofalna situacija u glavnom gradu pod vodstvom Trojke: Sarajevo je u kolapsu!

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Šta znače novi tonovi bivšeg predsjednika RS: Zašto su bh. Hrvati postali nova meta Dodika?

Kriza i izostanak reakcije vlasti: Zašto Federacija ne preuzme "Željezaru" i "Koksaru"?

Tajna Orbanove karte BiH

U centru Sarajeva mjesecima plave radnje, nadležni se prave ludi

Kako je pao Viktor Orban

Dodikovi partneri se već mlate oko mrvica

Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Kako je sve počelo – i zašto nije funkcionisalo

Nakon što je "Avaz" razotkrio uhljebljivanje: Direktor Šemso traži "krtice" i prijeti radnicima krivičnim progonom

Ko nema moć, organizuje konferencije: Treći entitet kao politička iluzija

Biskup Augsburga Bertram Majer za "Dnevni avaz": U Bosni se međureligijski dijalog ne propagira – on se tu živi

Trojka bez Bošnjaka u Domu naroda

U Starom Gradu prijeti katastrofa: Haos na gradilištu, ograda se srušila na zgradu, stanari u panici!

Desnica protiv desnice

Mana dokumenta koja blokira državu: Najveća greška Dejtonskog sporazuma

Katastrofalna situacija u glavnom gradu pod vodstvom Trojke: Sarajevo je u kolapsu!

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Šta znače novi tonovi bivšeg predsjednika RS: Zašto su bh. Hrvati postali nova meta Dodika?

Kriza i izostanak reakcije vlasti: Zašto Federacija ne preuzme "Željezaru" i "Koksaru"?

Tajna Orbanove karte BiH

U centru Sarajeva mjesecima plave radnje, nadležni se prave ludi

Kako je pao Viktor Orban

Dodikovi partneri se već mlate oko mrvica

Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Kako je sve počelo – i zašto nije funkcionisalo

Nakon što je "Avaz" razotkrio uhljebljivanje: Direktor Šemso traži "krtice" i prijeti radnicima krivičnim progonom