U političkoj historiji Balkana postoji jedno jednostavno pravilo: oni koji imaju moć – djeluju; oni koji je nemaju – organizuju konferencije.

Najava zagrebačkog TradFesta, na kojem će se Bosna i Hercegovina ponovo proglasiti „neuspjelom državom“ i otvoriti pitanje trećeg entiteta, savršeno se uklapa u taj obrazac. To nisu mjesta na kojima se donose odluke – to su mjesta na kojima se proizvodi politički narativ. Govornici poput Džejmsa Karafana (James Carafano) ili glasnog islamofoba Rajmonda Ibrahima (Raymond) mogu artikulisati ideološke okvire, ali ne i proizvesti političku promjenu.

Ogoljavanje narativa

A kada se taj narativ ogoli, dolazimo do dvije ključne stvari: šta se želi postići i šta je realno moguće.

Realno moguće – gotovo ništa. Treći entitet podrazumijeva izmjenu Ustava Bosne i Hercegovine. To se nije uspjelo ni haubicama ni gardijskim brigadama, a kamoli konferencijama. U praksi, to znači dvotrećinsku većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH, uz podršku i bošnjačkih i srpskih predstavnika u oba doma. U političkom sistemu u kojem nema saglasnosti ni o osnovnim pitanjima, očekivati takav konsenzus je čista fikcija.

Zato ova tema opstaje ne zato što je ostvariva, nego zato što je politički korisna.

I tu dolazimo do drugog, važnijeg sloja: stvarne funkcije ovakvih konferencija. Priča o „neuspjeloj državi“ i trećem entitetu uglavnom ide ruku pod ruku s narativom u kojem se Bosna i Hercegovina pokušava predstaviti kao sigurnosni problem, a Bošnjaci kao potencijalna islamska prijetnja u Evropi. Taj diskurs već godinama cirkuliše kroz određene srpske i hrvatske političke i medijske krugove, koji ga nastoje povezati sa sve glasnijim desnim populizmom na Zapadu.

Problem je što takva retorika ne pomaže rješavanju odnosa u BiH – ona ih dodatno kvari.

Ako jedan narod konstantno predstavljaš kao prijetnju, ne možeš istovremeno očekivati politički kompromis s njim. Efekt je upravo suprotan: jačanje defanzivnih političkih pozicija kod Bošnjaka. Zato nije nikakvo iznenađenje što Željko Komšić uporno pobjeđuje u utrci za člana Predsjedništva – ne nužno kao izraz političke saglasnosti, nego kao mehanizam otpora.

Posebno je zanimljivo i uključivanje kardinala Vinko Puljić u konferenciju. Njegovo učešće može se smatrati kontroverznim, s obzirom na to da su Katolička crkva u BiH i on lično više puta zauzimali stavove koji nisu u potpunosti pratili političku liniju HDZ-a. Time se pokušava simbolički objediniti širi spektar aktera, iako među njima ne postoji potpuna politička saglasnost.

Konstrukcija problema

U tom smislu, ovakve konferencije manje služe rješenjima, a više konstrukciji problema. Jer da bi ideja trećeg entiteta uopće imala smisla, potrebno je prethodno proizvesti sliku Bosne i Hercegovine kao neuspjele države i Bošnjaka kao faktora nestabilnosti, koja zahtijeva neka nova rješenja i mehanizme zaštite. Bez toga, cijela konstrukcija pada u vodu.

Zato demonizacija nije nuspojava – ona je preduvjet. Ali upravo tu leži i ključni paradoks ove politike: što se ta slika agresivnije gradi, to se politički prostor za bilo kakav dogovor dodatno sužava. Ne možeš istovremeno nekoga predstavljati kao prijetnju i očekivati da s njim praviš ustavni kompromis.

Efekt je već vidljiv: homogenizacija hrvatskog biračkog tijela, jačanje defanzivnih politika kod Bošnjaka i kontinuirana reprodukcija istih političkih ishoda koji ne podrazumijevaju dogovor. Drugim riječima, strategija koja bi trebala otvoriti prostor za promjenu – zapravo ga zatvara.

A zajedno s njom – sve dalje su i Hrvati od Bosne i Hercegovine. Jer teško je osjećati pripadnost državi koju ti uporno predstavljaju kao neuspjeli, prijeteći prostor.

Uključivanje kardinala

Posebno je zanimljivo i uključivanje kardinala Vinko Puljić u konferenciju. Njegovo učešće može se smatrati kontroverznim, s obzirom na to da su Katolička crkva u BiH i on lično više puta zauzimali stavove koji nisu u potpunosti pratili političku liniju HDZ-a. Time se pokušava simbolički objediniti širi spektar aktera, iako među njima ne postoji potpuna politička saglasnost.