Dok federalni ministar trgovine Amir Hasičević uvjerava javnost da zabrana rada trgovina nedjeljom u Federaciji BiH nije proizvela negativne ekonomske posljedice, najveća evropska ekonomija razmatra kretanje upravo u suprotnom smjeru.Njemačka vlada kancelara Friedricha Merza razmatra ublažavanje ograničenja rada nedjeljom kako bi podstakla potrošnju i pomogla ekonomiji koja se posljednjih godina suočava sa stagnacijom, piše Wall Street Journal.Njemačka je pritom zemlja u kojoj neradna nedjelja ima mnogo dublje historijske i pravne korijene nego u Federaciji BiH. Ustavna zaštita nedjelje datira još iz 1919. godine, dok je zakon iz 1956. definira kao dan odmora i "duhovnog uzdizanja".Ipak, upravo u takvoj Njemačkoj sve glasnije se postavlja pitanje ima li smisla držati fizičke trgovine zatvorenima u vrijeme kada internet prodaja funkcionira 24 sata dnevno, sedam dana u sedmici.<h2>Nijemci traže liberalizaciju</h2>Raspravu je dodatno pokrenuo nacrt njemačkog Ministarstva rada od 1. jula 2026. godine, prema kojem bi pekare i slastičarne od početka 2027. nedjeljom mogle raditi do osam sati, a knjižnice do šest.Trgovinski savez Njemačke (HDE), međutim, smatra da je to premalo. Njegov direktor Stefan Genth založio se za deset do dvanaest radnih nedjelja godišnje na nivou cijele zemlje, argumentirajući da bi to pomoglo da gradski centri ostanu atraktivni i živi.Još je direktniji Nils Busch-Petersen iz Trgovinskog saveza Berlin-Brandenburg. Prema njegovom mišljenju, odluku treba prepustiti trgovcima i kupcima.Drugim riječima – ako postoji kupac koji želi kupovati i trgovac koji želi otvoriti prodavnicu, postavlja se pitanje zašto bi država automatski zabranjivala njihovu dobrovoljnu razmjenu.Njemački trgovci imaju i vrlo konkretan razlog za zabrinutost. Prema procjenama iz sektora, fizička trgovina godišnje gubi oko 2,5 milijardi eura prometa u korist internetskih platformi, dok je zbog promjena u sektoru nestalo oko 40.000 radnih mjesta.Nedjelja je, prema riječima Kaija Hudetza iz Instituta za istraživanje trgovine, već jedan od najjačih dana za internet trgovinu. Kupcu je, dakle, dozvoljeno da nedjeljom potroši novac – samo ga država usmjerava prema internetu umjesto prema fizičkoj prodavnici.<h2>Hasičević: Nikakve štete nema</h2>U Federaciji BiH pristup je potpuno drugačiji.Neradna nedjelja uvedena je 17. novembra 2024. godine, a federalni ministar trgovine Amir Hasičević tvrdi da su rezultati dokazali da kritičari nisu bili u pravu.Prema podacima koje iznosi Ministarstvo, promet u maloprodaji u prvom kvartalu 2026. porastao je sa 3,53 na 3,78 milijardi KM, odnosno nominalno 7,08 posto. Za prvih šest mjeseci 2026. promet je, tvrdi Hasičević, bio 725 miliona KM veći nego godinu ranije, odnosno 960 miliona KM veći nego 2024. godine, kada je nedjelja još bila radna.Zaključak ministra je jednostavan: građani nisu prestali kupovati nego su kupovinu preraspodijelili na ostalih šest dana."Tvrdnje da je neradna nedjelja izazvala pad trgovine jednostavno nisu tačne", poručuje Hasičević.Problem je, međutim, što rast ukupnog nominalnog prometa sam po sebi ne dokazuje da zabrana nema ekonomsku cijenu.<h2>Pogrešno pitanje</h2>Da bi se utvrdio stvarni efekat neke ekonomske mjere nije dovoljno pitati je li promet nakon njenog uvođenja rastao. Potrebno je pitati koliki bi promet bio da mjera nije uvedena.Promet može rasti zbog inflacije, rasta plaća, povećanja zaposlenosti, turizma, kreditne aktivnosti ili drugih faktora, a da istovremeno bude manji nego što bi bio bez zabrane rada nedjeljom.Upravo zato poređenje nominalnog prometa iz 2024. i 2026. nije dovoljno za zaključak da zabrana nije proizvela štetu.Ako ekonomija bez zabrane poraste 15 posto, a sa zabranom 13 posto, promet je u oba slučaja porastao. Ali zabrana je ipak proizvela oportunitetni trošak od dva procentna poena.To je elementarna razlika između pitanja "je li promet rastao?" i mnogo važnijeg pitanja "koliko bi promet rastao bez ove mjere?".Slično vrijedi i za tvrdnju da nema prelijevanja potrošnje prema Republici Srpskoj. Činjenica da ukupna maloprodaja u FBiH raste ne može sama po sebi dokazati da dio nedjeljne potrošnje nije prešao u RS, Hrvatsku, internet trgovinu, benzinske pumpe ili druge kanale koji nisu pogođeni istim ograničenjem.Za takav zaključak trebalo bi analizirati pogranične općine, promet po danima, strukturu potrošnje, kartične transakcije, kretanje zaposlenosti i poslovanje trgovaca prije i poslije zabrane.<h2>Ako nema štete, zašto Nijemci razmišljaju drugačije?</h2>Njemačka rasprava zato je zanimljiva upravo u kontekstu tvrdnji Federalnog ministarstva trgovine.Njemački ekonomisti također nisu jednoglasni. Profesor Michael Oberfichtner upozorava da nedjeljno otvaranje nosi dodatne troškove rada i energije, dok sindikat Ver.di insistira da zaposlenici moraju imati predvidljiv zajednički slobodan dan.Ali njemačka rasprava polazi od bitno drugačije pretpostavke: zabrana ekonomskih aktivnosti ipak ima cijenu i zato treba procijeniti je li korist od zabrane veća od te cijene.Institut IFO zaključio je da nema čvrstog ekonomskog opravdanja za ograničavanje radnog vremena te zagovara liberalniji režim i veću slobodu odlučivanja na lokalnom nivou.To ne znači da će Njemačka sutra ukinuti neradnu nedjelju. Naprotiv, ustavne odredbe, protivljenje sindikata, sudska praksa i nadležnosti 16 saveznih zemalja čine veliku reformu veoma komplikovanom.Ali sama činjenica da zemlja sa stoljetnom tradicijom zaštite nedjelje razmatra liberalizaciju trebala bi biti dovoljna da se i u Federaciji BiH o ovoj temi razgovara bez proglašavanja rasprave završenom.<h2>Radnik se može zaštititi bez zatvaranja trgovine</h2>Najvažniji argument zagovornika zabrane svakako jeste položaj zaposlenih u trgovini. Hasičević naglašava da su desetinama hiljada ljudi vraćeni vrijeme za porodicu, odmor i "dostojanstven život".No pravo na sedmični odmor i zabrana rada trgovine nedjeljom nisu ista stvar.Država može propisati minimalni sedmični odmor, ograničenje radnih sati, uvećanu naknadu za rad nedjeljom, obavezne slobodne dane i stroge kazne poslodavcima koji krše prava radnika – a da istovremeno ne određuje kada trgovac smije otvoriti prodavnicu.Bolnica radi nedjeljom. Radi hotel. Radi restoran. Radi benzinska pumpa. Radi policija. Rade mediji. Radi internet trgovina. Radi dobar dio uslužnog sektora.Teško je zato objasniti zašto upravo prodaja cipela, televizora ili namještaja mora biti zakonom zabranjena da bi se zaštitilo pravo zaposlenika na odmor.Njemačka upravo počinje ozbiljnije preispitivati taj model.Federacija BiH, za sada, ide obrnutim putem: vlast zabranu predstavlja kao završenu ekonomsku priču i rast ukupnog prometa kao dokaz da ona nema cijenu. Ekonomija je, međutim, nešto komplikovanija.Pravo pitanje nije je li promet nakon zabrane rastao.Pravo pitanje je: "koliko bi rastao da zabrane nije bilo?"

Njemačka razmatra liberalizaciju rada nedjeljom, dok Hasičević tvrdi da zabrana u FBiH nije nanijela ekonomsku štetu

Njemačka razmatra ublažavanje neradne nedjelje: Zašto, ako Hasičević tvrdi da zabrana ne nanosi nikakvu štetu?

Postoje vlasti od kojih očekujete mnogo pa vas razočaraju. Postoje one od kojih ne očekujete ništa pa vas ipak uspiju neugodno iznenaditi. A postoji i Trojka – politički projekt u koji je značajan dio građanske, urbane i reformski orijentirane javnosti uložio možda posljednju ozbiljnu nadu da se u Bosni i Hercegovini ipak može vladati drugačije.Još su otprilike dva mjeseca do izbora. Vrijeme za velike reforme je prošlo. I zato se već sada može podvući crta. A ona je porazna.Trojka je dobila historijsku priliku. Ne zato što je nudila spektakularan program i kadrove, nego zato što se nakon decenija dominacije SDA otvorio prostor za potpuno drugačiji politički model. Na vlast nisu došli samo da zamijene Bakira Izetbegovića, Fadila Novalića i njihove kadrove svojim ljudima. Dobili su mandat da pokažu da država može funkcionirati bez partijskog feudalizma, da javna preduzeća ne moraju biti plijen, da se ekonomija može rasteretiti, administracija pojednostaviti, a institucije profesionalizirati.Nismo očekivali čuda. Očekivali smo razliku. Očekivali smo liberalizaciju ekonomije, a dobili veće namete i prebacivanje trgovine u Republiku Srpsku. Očekivali smo pošteniju državu, a dobili „spengavanje“. Očekivali smo obračun s kriminalom, a dobili „crne kravate“ i dilere kokainom. Očekivali smo meritokratiju, a dobili partijske trutove kao direktore koji su dodatno devastirali državne kompanije. Očekivali smo dovođenje administracije u red, a dobili rekordna uhljebljivanja, praćena enormnim zaduživanjem i Federacije i Kantona. Očekivali smo evropski put, a dobili blokadu. Očekivali smo autoputeve, a dobili par kilometara tramvajske pruge. Očekivali smo nacionalni stadion, a dobili devastirano Koševo. Očekivali smo ekonomski napredak, a dobili gašenje Željezare, upropaštenu Elektroprivredu i zamalo astronomski opljačkan BH Telecom.Sada ćete opet tražiti glasove i izbore pokušati dobiti na priči o 10 novih tramvaja. Neće ići nakon četiri godine. Još mjesec-dva i nikad više.

Nakon historijske prilike za promjenu, od obećanih reformi ostali su veći nameti, nova uhljebljenja, zaduženja, afere i devastirane državne kompanije

Još mjesec-dva i nikad više...

Hrvatska politika posljednjih mjeseci vodi ozbiljnu diplomatsku i lobističku ofanzivu prema Bosni i Hercegovini. Izmjene Izbornog zakona, hrvatska izborna jedinica, slabljenje OHR-a, a u radikalnijim krugovima i treći entitet, više nisu teme koje se vrte samo između Zagreba i Mostara. O njima se sve intenzivnije govori i u Briselu i u Vašingtonu.<h2>Uloga Primorca</h2>Posebno je zanimljiv angažman američke Heritage fondacije, jednog od najutjecajnijih centara američke konzervativne desnice. Njeni predstavnici intenzivirali su kontakte u Evropi, a među najaktivnijima je Max Primorac, dugogodišnji zagovornik trećeg entiteta i autor tekstova o navodnoj islamističkoj prijetnji u BiH.Paralelno djeluje hrvatska diplomatija. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman poručuje da se Hrvatska „neće umoriti“ od borbe za političku ravnopravnost Hrvata. Hrvatski sabor usvaja dokumente, Željana Zovko djeluje u Evropskom parlamentu i širi teorije o ugroženim kršćanima u BiH, Primorac prema američkoj desnici, a Zagreb svoje članstvo u EU i NATO-u koristi da temu drži na međunarodnom dnevnom redu.Moramo se neslagati s takvom politikom, posebno u smislu širenja sramotnih teza o Bošnjacima kao islamskim radikalima, ali jedno im se mora priznati: imaju politiku.<h2>Politika reakcije</h2>A šta je odgovor iz Sarajeva? Denis Bećirović optužuje Hrvatsku za miješanje u unutrašnje poslove BiH i poziva se na međunarodno pravo. Slaven Kovačević odgovara pričom o UZP-u, fašizmu i Tuđmanu te Grliću Radmanu poručuje da se „makne od Bosne i Hercegovine“. Naravno, sav taj „aktivizam“ svodi se na jalova saopćenja za domaće potrebe i publiku od maksimalno nekoliko hiljada ljudi. To možda dobro prolazi na Facebooku, ali tu se ne vodi međunarodna politika. Ako Zagreb tvrdi da je postojeći izborni sistem nepravedan prema Hrvatima, nije dovoljno odgovoriti da se Hrvatska miješa u naše poslove. Potrebno je odgovoriti na argument.Da li je prihvatljivo da brojniji narod presudno utječe na izbor člana Predsjedništva kojeg Ustav definira kao Hrvata? Ako jeste, zašto? Ako nije, šta je alternativa? Kako istovremeno provesti presude Evropskog suda za ljudska prava, ukloniti diskriminaciju građana i zaštititi kolektivna prava? Bošnjačka politika godinama nema ozbiljno razrađen odgovor na ova pitanja.Postoje parole o „građanskoj državi“, pozivanje na Strasbourg, UZP i tvrdnje da „treći entitet neće proći“. Ali gdje je konkretan prijedlog ustavne reforme? Gdje je model Izbornog zakona koji možemo staviti na sto u Briselu i Vašingtonu? Gdje su ljudi koji će mjesecima obilaziti evropske parlamente, američke think-tankove i medije, objašnjavajući zašto je taj model bolji?<h2>Zablude bošnjačke politike</h2>Najveća greška sarajevske politike jeste uvjerenje da je dovoljno biti uvjeren da si u pravu. Nije. Hrvatska svoje interese pretvara u dokumente, kontakte, savezništva i lobiranje. Sarajevo uglavnom proizvodi reakcije. A postoji ogromna razlika između politike i reakcije. Bošnjačka politika već decenijama je uglavnom svedena samo na ovo drugo. A i to samo za domaće potrebe. Međunarodnu diplomatsku utakmicu trenutno igra samo jedna strana.

Zagreb svoje zahtjeve pretvara u lobiranje, savezništva i međunarodnu strategiju, dok bošnjačka politika ostaje na saopćenjima

Hrvatska ofanziva na BiH: Zagreb lobira, Sarajevo odgovara saopćenjima

Ima nešto beskrajno bosansko u tome da država vjeruje kako može riješiti svaki problem. Ne može napraviti efikasno pravosuđe. Ne može skratiti liste čekanja u zdravstvu. Ne može riješiti stambeno pitanje mladih. Ne može rasteretiti privredu. Ali zato je uvjerena da može popraviti – brak.<h2>„Predzaručnički seminar“</h2>Vlada Kantona Sarajevo i Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice već četvrtu godinu finansiraju program „Predbračno savjetovanje“. Ideja je jednostavna: parovi koji planiraju vjenčanje dolaze na nekoliko radionica kako bi ih stručnjaci pripremili za zajednički život. Jer, očito vas niko bolje od države ne može spremiti za brak.

To je ona ista država koja desetljećima proizvodi katastrofalne rezultate u gotovo svim oblastima kojima upravlja. Ali kada je riječ o vašem privatnom životu, tu odjednom ima veliko samopouzdanje.Nije problem u tome što postoje psiholozi ili savjetovališta. Ko želi takvu uslugu, neka je koristi. Problem nastaje onog trenutka kada država odluči da upravo to postane javna politika.Pitamo se, kakva je sljedeća faza koju će poreski obveznici finansirati svojim novcem? Predzaručnički seminar? Kurs za svađu bez povišenog tona? Državni certifikat da ste emocionalno zreli?Ako već finansiramo predbračno savjetovanje, zašto ne bismo finansirali i bračno, postbračno i razvodno? Mogli bismo osnovati čitavu industriju budžetski subvencioniranih međuljudskih odnosa koje bi vodila državi.<h2>A ako odmah nazovete</h2>Posebnu dimenziju cijeloj priči daju poklon vaučeri. Dakle, nije dovoljno što država smatra da treba odgajati odrasle ljude i pripremati ih za brak. Ona ih još nagrađuje ako pristanu učestvovati u programu.Ove godine prvih 50 parova dobija vaučere od po 300 maraka. Ranijih godina bilo ih je više. Zbog finansijske situacije sredstva su smanjena, ali očito je procijenjeno da je ovo i dalje jedan od prioriteta javne potrošnje. Vaučeri se, prema našim informacijama, moraju potrošiti u Domodu. Ne znamo po kojim kriterijima je ova firma izabrana, ali za uhar im je.Teško je ne zapitati se kako izgleda sjednica Vlade na kojoj neko ozbiljno kaže: "Imamo manje novca nego ranije, ali moramo ostaviti sredstva za predbračne vaučere".Još je zanimljivije što se svojevremeno ovom projektu svojevremeno pridružila i Općina Centar, pa je cijela ideja dobila dodatnu institucionalnu podršku.Sve to otvara jedno mnogo važnije pitanje.Zašto država uopće misli da je njen posao da ljude motiviše da se vjenčaju?Ako želi pomoći porodici, postoje daleko logičnije mjere. Smanjite poreze na rad. Olakšajte kupovinu prve nekretnine. Ukinite nepotrebne parafiskalne namete. Omogućite više mjesta u vrtićima. To su politike koje ljudima stvarno olakšavaju zasnivanje porodice.Ali to je teško. Mnogo je lakše organizovati seminar, održati nekoliko radionica, podijeliti vaučere i fotografisati se uz saopćenje kako institucije nešto rade i "brinu o porodici".<h2>Država kao terapeut</h2>Država ne treba biti bračni terapeut. Njen posao nije da procjenjuje jesu li građani spremni za brak, niti da ih podstiče da se vjenčaju kroz programe i poklone. Njena uloga je mnogo jednostavnija – da stvori društvo u kojem će ljudi sami moći donositi svoje životne odluke, bez potrebe da im Vlada objašnjava kako se gradi povjerenje, empatija i ljubav.

Ako razmišljate o braku, ali niste još sigurni, ništa ne brinite

Vlada KS naučit će vas kako da se volite

Radovan Karadžić and Ratko Mladić are not war criminals because someone made a documentary or wrote a book. They are war criminals because their crimes have been proven before international courts. The siege of Sarajevo is neither a legend nor a subject of political belief. Thousands of grenades, sniper terror against civilians, and systematic killing of people have been documented through court verdicts, military documents, testimonies, and countless other evidence.That is precisely why the story about "Sarajevo safari" deserves an equally serious standard of proof.For now, however, what we have can hardly meet that standard. The entire story began with an anonymous Slovenian who claims to have been a member of the Slovenian intelligence service, that when the war began he started working for a "foreign service," that he followed the aggression against Bosnia and Herzegovina under journalistic cover, and that his former colleagues from Serbian intelligence structures were barely waiting to take him through the battlefields above Sarajevo and show him how twisted wealthy foreigners, under the patronage and with instructions from local Chetniks, kill Sarajevo civilians and children after previously paying handsomely for it.We still have no idea who he is. The entire tendentious film amounts to: "Believe him on his word" and "Yes, by God."That story was followed by Italian publicist Ecio Gavaceni (Ezio Gavazzeni) with a science-fiction hearsay novel, and then an overly compromised Zagreb author attempted to further elaborate on it with a sensationalist book, full of unrelated claims. And that is, roughly, all we have so far.If there was an organized arrival of foreigners who were paying to shoot at civilians, then there must be names, documents, financial trails, witnesses, and material evidence for it. Neither tens of thousands of pages of evidence from The Hague tribunal, nor findings of Bosnian and foreign intelligence services, nor the work of dozens of journalists over all these years have been on the trail of anything similar.Of course, that does not mean that hypothetically such cases could not have existed. The problem is that we have not seen a single serious piece of evidence for them to this day.But perhaps the entire story speaks much more about contemporary journalism and the state of consciousness of the average Western person than about the case itself. A story about Serbian criminals who for almost four years systematically killed civilians, predominantly Muslim, in a besieged city with grenades and snipers, including women and children – boring.But wealthy, twisted, white psychopaths who pay astronomical sums to go on a human safari in some Bosnia and kill civilians? Well, that is already perfect horror. Made for Hollywood in the midst of woke culture.

Monstrous accusations require monstrous good evidence

It Wasn't Giuseppe Killing, but Ratko

Dok su građani čekali reforme, evropske zakone i deblokadu institucija, Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine veći dio aktuelnog mandata proveo je u političkim obračunima, rušenju kvoruma, prekidima sjednica i godišnjim odmorima. Posljednja sjednica prije ovogodišnje ljetne pauze samo je još jednom potvrdila obrazac koji traje skoro četiri godine – čim dnevni red postane politički neugodan, rad Doma prestaje.Sjednica je prekinuta nakon što se delegati SNSD-a nisu vratili u salu poslije pauze koju je zatražio zamjenik predsjedavajućeg Nikola Špirić. Bez trojice delegata iz Kluba Srba nije bilo potrebnog kvoruma, pa je predsjedavajući Dragan Čović konstatovao da nema uslova za nastavak rada i delegatima poželio ugodan godišnji odmor.<h2>Zarobljeni Dom </h2>Aktuelni saziv Doma naroda konstituisan je početkom 2023. godine. Od tada su održane 54 sjednice, 21 redovna i 33 hitne. Sama činjenica da je održano više hitnih nego redovnih sjednica dovoljno govori o načinu funkcionisanja ovog doma.Umjesto planskog zakonodavnog rada, parlamentarna većina skoro cijeli mandat pokušava gasiti političke požare, zakazujući hitne sjednice kako bi nadoknadila ono što nije moglo biti završeno na redovnim. Ni to često nije bilo dovoljno.<h2>Jadni rezultati </h2>Uprkos 54 održane sjednice, Dom naroda je u aktuelnom mandatu usvojio svega 22 zakona, među kojima dominira usvajanje budžeta, i drugi manje prioritetni zakoni. Jedini prioritetni zakoni, usvojeni u ovom mandatu, jesu Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, te izmjene Zakona o Sudu BiH. Jedino oni su dio ključnih reformi na evropskom putu BiH. Ranije su usvojene i izmjene Zakona o javnim nabavkama te Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima BiH, poznate kao "zakon protiv bahate vožnje".Dom naroda uglavnom nije mogao ni započeti rad zbog nedostatka kvoruma, dok su brojne sjednice prekidane nakon napuštanja sale od pojedinih delegata. Najčešće su delegati SNSD-a koristili mehanizam kvoruma kao politički instrument blokade, ali nije nedostajalo ni slučajeva u kojima su i druge stranke posezale za sličnim metodama.U praksi je to značilo da je dovoljno da tri delegata napuste sjednicu kako bi cijela zakonodavna vlast na državnom nivou bila zaustavljena.<h2>Kolateralna šteta</h2>Posljedice takvog rada daleko nadilaze parlamentarne procedure. U Domu naroda mjesecima su čekali zakoni koji predstavljaju dio evropske agende BiH. Među njima su bili propisi iz oblasti pravosuđa, energetike, tržišta električne energije, kao i zakoni neophodni za ispunjavanje obaveza prema Evropskoj uniji.Zbog političkih blokada BiH nije uspjela ispuniti rokove koje je sama prihvatila u procesu evropskih integracija. A dok su sjednice prekidane i otkazivane, delegati nisu ostajali bez svojih primanja.Članovi Doma naroda tokom cijelog mandata uredno su primali plate, paušale, naknade za odvojeni život, smještaj i druge beneficije koje pripadaju državnim funkcionerima. Građani su tako finansirali instituciju koja je često bila prepreka na evropskom putu.Naravno, odgovornost nije jednaka za sve delegate. Pojedini su redovno dolazili na sjednice i pokušavali raditi, dok su drugi odsustvo ili napuštanje sjednica pretvorili u političku taktiku. Međutim, za građane konačan rezultat ostaje isti – zakoni nisu usvojeni, reforme nisu provedene, a država je izgubila dragocjeno vrijeme.<h2>Neophodna je reforma ovog tijela</h2>Dovoljno je da tri delegata iz jednog kluba odluče napustiti salu i rad institucije potpuno staje. Ovaj model, zamišljen kao mehanizam zaštite konstitutivnih naroda, u praksi je prerastao u instrument političke blokade kojim se zaustavlja gotovo svaki ozbiljniji proces, kada god to odgovara pojedinim strankama. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje da li je ovakav način odlučivanja uopće održiv ako BiH želi funkcionisati kao država sposobna donositi odluke i ispunjavati međunarodne obaveze.

Kvorum rušen iz sjednice u sjednicu, evropski zakoni čekali, plate stizale redovno

Nezaslužene plate i odmor: Godišnji odmor nakon mandata blokada

Priča o navodnom "Sarajevskom safariju", prema kojoj su tokom opsade Sarajeva bogati stranci plaćali da iz zabave pucaju na civile, posljednjih mjeseci izazvala je veliku pažnju u međunarodnim medijima. Međutim, njemački novinar Mihael&nbsp; (Michael) Martens, dugogodišnji dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga za jugoistočnu Evropu, nakon višemjesečnog istraživanja tvrdi da nije pronašao dokaze koji bi potvrdili postojanje takvog organizovanog fenomena.U razgovoru za "Avaz" Martens objašnjava zašto je od početka bio skeptičan, zbog čega smatra da su knjige Ezija Gavazenija&nbsp; (Gavazzeni) i Domagoja Margetića nepouzdane te upozorava na opasnost senzacionalizma i nedovoljne provjere činjenica u savremenom novinarstvu. Šta vas je prvo navelo da posumnjate u vjerodostojnost priče o "Sarajevskom safariju"?Kada se ta priča pojavila u novembru 2025. godine, bio sam skeptičan od samog početka, uglavnom iz dva razloga.Prvi je bio taj što već oko 25 godina pišem o Balkanu i, kao i većina mojih kolega, nikada prije nisam čuo za tu temu. S druge strane, neki italijanski pisac fikcije, koji radi iz food courta jednog tržnog centra u Milanu i nikada nije bio u Sarajevu, navodno je otkrio cijelu priču. To mi nije djelovalo vjerovatno, posebno kada se uzme u obzir da ni Carla Del Ponte ni njen nasljednik Serge Brammertz nikada nisu naišli na takvu priču. Kao glavna tužiteljica Haškog tribunala, Carla Del Ponte bila je izuzetno posvećena otkrivanju ratnih zločina na Balkanu. Zar je moguće da ni ona ni njen tim nisu otkrili ono što je navodno uspio pronaći jedan italijanski autor bez ikakvog znanja o Balkanu? To mi je bilo vrlo čudno.Međutim, glavni razlog bio je taj što većina iskusnih dopisnika s Balkana iz ratnih godina, koji su devedesetih bili u regiji, također nije smatrala ovu priču vjerovatnom. Pitao sam, na primjer, Tima Judaha, koji je tokom rata izvještavao za The Times, i on je također odbacio priču o stotinama bogatih stranaca koji dolaze u Sarajevo da iz zabave i za novac pucaju na civile kao krajnje nevjerovatnu.Pošto tada nisam mogao svoje sumnje potkrijepiti činjenicama ili argumentima, odlučio sam da u početku uopće ne pišem o tome. Trebalo mi je oko šest mjeseci i dva putovanja u Sarajevo da prikupim dovoljno uvjerljivih činjenica i argumenata kako bih mogao reći: ova priča je lažna.Jeste li pronašli bilo kakve provjerljive dokaze da su stranci zaista plaćali kako bi pucali na civile?Ne, nisam.Naravno, ne mogu potpuno isključiti mogućnost da je bilo pojedinačnih izolovanih slučajeva stranaca koji su možda platili da pucaju na ljude. Ali sasvim sigurno nije postojala masovna pojava sa stotinama učesnika koji su godinama organizovano dolazili u Sarajevo.To je otprilike jednako realno kao tvrdnja da je King Kong tokom rata došao da spasi Sarajevo od srpskih snajperista.Nije li Džon Džordan (John Jordan) u Haškom tribunalu svjedočio o Sarajevo safariju?Ako pažljivo pročitate njegove iskaze pred Haškim tribunalom, vidjet ćete da on zapravo nije bio neposredni svjedok ničega konkretnog.Njegovo svjedočenje svodi se na ono što vi lijepo nazivate "rekla-kazala". Upravo zato njegovo svjedočenje nije igralo nikakvu ulogu u presudama Haškog tribunala.Osim toga, ne treba zaboraviti da je on bio samo jedan od oko 4.600 svjedoka koji su tokom godina svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.Kako objašnjavate činjenicu da među hiljadama svjedoka pred Haškim tribunalom gotovo niko drugi nikada nije spomenuo ovaj navodni fenomen?Mislim da je objašnjenje vrlo jednostavno: taj fenomen nije postojao. To je isto kao da pokušavate pronaći svjedoke koji će potvrditi da je Njemačka osvojila Svjetsko prvenstvo 2026. godine. Takve svjedoke nećete pronaći, jer se to jednostavno nije dogodilo.A oni koji tvrde da se dogodilo nisu pouzdani.Da li greške u knjizi Ezija Gavazzenija samo dovode u pitanje pojedine detalje ili ruše cijelu tezu? Koliko je ta knjiga uopće ozbiljno istraživačko djelo?Ta knjiga nema nikakvu istraživačku vrijednost.Osnovni pristup izgleda otprilike ovako: komšija zubara bivšeg dečka moje sestre jednom je sreo taksistu koji mu je rekao da je prije dvadeset godina bio na zabavi gdje je domaćin rekao da je čuo od nekoga čijeg se imena ne sjeća da je neko drugi išao na pecanje s nekim Goranom ili Zoranom, koji je jednom sjedio u kafani i čuo gosta za susjednim stolom kako u istoj rečenici izgovara riječi "Safari" i "Sarajevo".Otprilike tako. Pored toga, Gavazzeni stalno griješi u imenima i geografiji. Jedan od mnogih primjera: tvrdi da je Noriljsk (grad u Rusiji, op. aut.), grad u Jugoslaviji.To je smiješno, ali ujedno i dobar pokazatelj kvaliteta cijele knjige."Sarajevski safari" jednako je realan kao i tvrdnja da je Noriljsk grad u bivšoj Jugoslaviji.

Zašto smatrate da su tvrdnje Domagoja Margetića posebno nepouzdane?Za razliku od Gavazzenija, Margetić barem poznaje geografski i historijski kontekst. Ne miješa Sloveniju i Slavoniju niti Vesnu Pusić i Vesnu Pešić.Problem s Margetićem je što izvodi bizarne zaključke i živi u svijetu teorija zavjere.Pitao sam desetak ozbiljnih hrvatskih novinara i pisaca, od Miljenka Jergovića do Borisa Rašete i mnogih drugih, šta misle o Margetiću. Nijedan ga nije smatrao ozbiljnim novinarom, a kamoli istraživačkim.Njegove ranije knjige nisam čitao i zato ih neću ocjenjivati, ali "Pay and Shoot" više liči na loš roman Stephena Kinga nego na ozbiljno novinarstvo.Mislim da ga zato ljudi koje optužuje uglavnom ignorišu. Ne tužite seosku ludu. Pustite je da viče. Na kraju krajeva, nije opasna.Kako objašnjavate relativnu šutnju novinara i stručnjaka u Sarajevu o ovoj temi? Čini se da je priča izazvala mnogo veću pažnju u zapadnim medijima nego u Bosni i Hercegovini.Vidio sam i prilično površno izvještavanje o ovoj temi u nekim bosanskim medijima, ali se uglavnom slažem s vama: ovo je bila mnogo veća priča za strane nego za domaće medije.Pretpostavljam da je razlog taj što su za zapadne medije, i njihovu publiku, stvarne priče iz Bosne postale dosadne. Današnje glavne teme dolaze iz Irana i Ukrajine.Ako želite zainteresovati publiku za Bosnu, morate joj ponuditi nešto spektakularno: tele s tri glave, bogate zapadnjake koji iz zabave ubijaju žene i djecu ili Milorada Dodika koji je postao vegetarijanac i govori samo istinu.Drugim riječima, nešto toliko ludo da ljudi požele kliknuti.Brine li vas da bi vaše pisanje o "Sarajevskom safariju" moglo dovesti do optužbi da relativizujete stvarni snajperski teror kojem je Sarajevo bilo izloženo tokom opsade?Ne. Ljudi koji prate moj rad znaju da nikada nisam relativizovao teror koji su nad Sarajevom provodili ratni zločinac Ratko Mladić i njegovi snajperisti. Naprotiv, u svakom tekstu upravo sam to naglašavao.Naravno, postoje i ljudi koji ne čitaju ni moje ni bilo čije tekstove, pa ipak tvrde da relativizujem ratne zločine počinjene nad građanima Sarajeva. Ali oni to tvrde bez ikakvog poznavanja mog rada. Takve ljude jednostavno ignorišem. Moj posao ne zavisi od anonimne mase u komentarima ispod tekstova na internetu.Kritikujete činjenicu da su mnogi zapadni mediji prihvatili priču o "Sarajevskom safariju" gotovo bez ikakve provjere činjenica. Da li ovaj slučaj otkriva širi problem savremenog zapadnog novinarstva – sklonost senzacionalizmu, ideološki privlačnim narativima i udaljavanje od osnovnih profesionalnih standarda?Dobrog i lošeg novinarstva uvijek je bilo, pa nisam siguran da je danas situacija gora nego prije 20 ili 30 godina. Razlika je u tome što danas svako ko ima pametni telefon može tvrditi da je novinar.S jedne strane, to znači da su stvari postale demokratičnije, što je dobro. Ali kada vidite koliko se brzo lažne vijesti šire društvenim mrežama, to je i zastrašujuće. Tu dolazimo do posebne odgovornosti profesionalnih novinara.Ne možemo pisati sve što nam padne na pamet. Moramo provjeravati činjenice najbolje što možemo. Nažalost, u slučaju "Sarajevskog safarija" bilo je mnogo primjera gdje se to nije dogodilo. Mislim da su sva tri razloga koja ste naveli odigrala određenu ulogu. Nekim medijima bio je važan senzacionalizam i klikovi.Drugima je možda odgovarao ideološki privlačan narativ – priča o bogatim zlim Zapadnjacima jednostavno je nešto što mnogi vole čuti. A u nekim slučajevima radilo se i o napuštanju osnovnih profesionalnih standarda.To je povezano i s vremenom i novcem. Moj poslodavac, Frankfurter Allgemeine Zeitung, platio mi je dva istraživačka putovanja u Sarajevo – prvo od sedam dana, drugo od deset – i dao mi pola godine da istražujem ovu priču.To su gotovo luksuzni uslovi. Većina današnjih novinara nema takve mogućnosti. Zato u nekim slučajevima možda ne treba kriviti same novinare, nego uslove u kojima rade, bez ozbiljnog budžeta za istraživanje i putovanja. Tada završite poput Gavazzenija i zamišljate svijet iz jednog tržnog centra u Milanu.Kakvi bi vas dokazi uvjerili da promijenite svoj zaključak i prihvatite da je fenomen "Sarajevskog safarija" zaista postojao?To zavisi. Ako pod pojmom "Sarajevski safari" podrazumijevamo masovni fenomen sa stotinama učesnika, ne vjerujem da će se ikada pojaviti činjenice koje bi potvrdile tu glasinu.Međutim, postoji jedan aspekt koji bi mogao biti zanimljiv.Možda će pravosudne istrage, posebno u Italiji ili Austriji, otkriti pojedinačne slučajeve stranaca koji su došli u Sarajevo kako bi podržali srpske ratne zločine – ne kao klijenti koji plaćaju da pucaju, nego kao plaćenici koji su došli da ratuju.Takvi slučajevi jesu postojali. Ako se pokaže da je moguće nakon toliko godina izvesti pred lice pravde neke od počinilaca, ili čak samo jednog, to bi bio veliki uspjeh.Ako istraga dovede do podizanja optužnice, sigurno ću izvještavati o tom suđenju. Ali za sada ostajem skeptičan da će tužioci pronaći dovoljno dokaza za podizanje optužnice.

Zašto se 'Sarajevo safari' nije spominjan u Haškom tribunalu? Mislim da je objašnjenje vrlo jednostavno: taj fenomen nije postojao - tvrdi Martens

Mihael Martens za "Avaz": Nisam pronašao dokaze da je postojao "Sarajevski safari"

Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu ratni zločinci zato što je neko snimio dokumentarac ili napisao knjigu. Oni su ratni zločinci zato što su njihovi zločini dokazani pred međunarodnim sudovima. Opsada Sarajeva nije legenda niti predmet političkog uvjerenja. Hiljade granata, snajperski teror nad civilima i sistematsko ubijanje ljudi dokumentovani su presudama, vojnim dokumentima, svjedočenjima i nebrojenim drugim dokazima.Upravo zato priča o "Sarajevo safariju" zaslužuje jednako ozbiljan standard dokazivanja.Za sada, međutim, ono što imamo teško može zadovoljiti taj standard. Cijela priča započela je anonimnim Slovencem koji tvrdi da je bio pripadnik slovenske obavještajne službe, da je s početkom rata počeo raditi za "stranu službu", da je agresiju na Bosnu i Hercegovinu pratio pod novinarskim pokrićem te da su bivše kolege iz srbijanskih obavještajnih struktura jedva dočekale da ga provedu po ratištima iznad Sarajeva i pokažu mu kako izopačeni bogati stranci, pod pokroviteljstvom i uz instrukcije domaćih četnika, ubijaju sarajevske civile i djecu nakon što su prethodno za to masno platili.I dalje nemamo pojma o kome je riječ. Cijeli tendenciozni film svodi se na: "Vjerujte mu na riječ“ i "Jest, majke mi."Na tu priču nadovezao se italijanski publicista Ecio Gavaceni (Ezio Gavazzeni) s naučnofantastičnim rekla-kazala romanom, a zatim ju je senzacionalističkom knjigom, prepunom nepovezanih tvrdnji, pokušao dodatno nadograditi jedan odveć kompromitirani zagrebački autor. I to je, otprilike, sve što zasad imamo.Ako je postojao organizovan dolazak stranaca koji su plaćali da pucaju na civile, onda za to moraju postojati imena, dokumenti, finansijski tragovi, svjedoci i materijalni dokazi. Ni desetine hiljada stranica dokaza iz Haškog tribunala, ni saznanja bosanskih i stranih obavještajnih službi, niti rad desetina novinara tokom svih ovih godina nisu bili na tragu ničega sličnog.Naravno, to ne znači da hipotetički takvi slučajevi nisu mogli postojati. Problem je što za njih do danas nismo vidjeli nijedan ozbiljan dokaz.Ali možda cijela priča govori mnogo više o današnjem novinarstvu i stanju svijesti prosječnog zapadnog čovjeka nego o samom slučaju. Priča o srpskim zločincima koji su skoro četiri godine sistematski granatama i snajperima ubijali civile, pretežno muslimanske, u opkoljenom gradu, uključujući žene i djecu – dosadno.Ali bogate, izopačene, bijele psihopate koji plaćaju basnoslovne iznose da bi u nekoj Bosni išli u ljudski safari i ubijali civile? E, to je već savršen horor. Kao stvoren za Holivud u jeku woke kulture.

Za monstruozne optužbe potrebni su monstruozno dobri dokazi

Nije Đuzepe ubijao, nego Ratko

Tvrdnja da su bogati stranci tokom rata dolazili na položaje Vojske Republike Srpske i plaćali kako bi pucali na građane opkoljenog Sarajeva jedna je od najmračnijih i najuznemirujućih priča koje su se posljednjih godina pojavile u regionalnoj javnosti. U njoj su se spojili ratni zločin, ljudska izopačenost, međunarodna zavjera i osjećaj da su neke od najstrašnijih epizoda opsade ostale skrivene punih trideset godina.<h2>Anonimni Slovenac s fantastičnom pričom</h2>Priča je zahvaljujući slovenačkom dokumentarnom filmu „Sarajevo safari“ vrlo brzo prestala biti predstavljana kao tvrdnja koju tek treba dokazati. U brojnim medijima tretirana je gotovo kao nesporna činjenica. Govorilo se o imućnim Italijanima i drugim strancima, ogromnim svotama novca, organizovanim dolascima preko Beograda i odlascima na položaje iznad Sarajeva, gdje su ljudi navodno dobivali priliku da ubijaju civile kao da učestvuju u lovu.Sada, nekoliko godina nakon premijere filma i mjeseci intenzivnog medijskog interesa, konstrukcija na kojoj počiva ta priča suočava se s ozbiljnim pitanjima. Ne zato što su zločini nad građanima Sarajeva sporni, niti zato što se pokušava relativizirati karakter opsade, već zato što za konkretan navod o organizovanim safari-pohodima stranih državljana još nisu predstavljeni dokazi koji bi mogli izdržati ozbiljnu novinarsku, historiografsku ili sudsku provjeru.

Sarajevski novinar Senad Avdić u opširnom tekstu objavljenom u „Slobodnoj Bosni“ ukazao je na ključnu slabost cijelog narativa: njegova okosnica je iskaz anonimnog čovjeka čiji identitet, profesionalna biografija i navodna obavještajna uloga nikada nisu nezavisno potvrđeni.U filmu je taj čovjek predstavljen kao Slovenac koji se školovao u Beogradu, vjerovatno na Vojnoj akademiji, kasnije radio u slovenačkom sigurnosnom aparatu, a početkom rata bio angažovan od neimenovane američke obavještajne službe. Na ratnim područjima bivše Jugoslavije, prema vlastitom iskazu, kretao se pod novinarskim pokrićem.Međutim, nije navedeno za koju je redakciju radio, ko ga je poslao u Bosnu i Hercegovinu, gdje su njegovi izvještaji niti ko može potvrditi njegovu ulogu. Njegovo lice i glas su tehnički izmijenjeni, a publici nije ponuđen gotovo nijedan provjerljiv podatak koji bi omogućio da se utvrdi ko je on zapravo bio i da li je uopće mogao svjedočiti događajima koje opisuje.Posebno je problematičan način na koji je, prema filmskoj verziji, došao do navodnih saznanja o stranim snajperistima. Bivše kolege iz srpskih obavještajnih struktura u Beogradu navodno su mu same otkrile jednu od najtežih ratnih tajni: da stranci dolaze preko Srbije, plaćaju visoke iznose i odlaze na položaje Vojske Republike Srpske kako bi pucali na civile u Sarajevu.Iste strukture, prema njegovom svjedočenju, zatim su mu omogućile prevoz helikopterom na Pale, gdje su ga preuzeli pripadnici obavještajnog aparata Vojske Republike Srpske i odveli na Grbavicu da se lično uvjeri u djelovanje stranih snajperista.Avdić postavlja pitanje koje autori filma nisu uvjerljivo razjasnili: zašto bi sigurnosne strukture, koje su imale snažan interes da prikrivaju dokaze o ratnim zločinima, dobrovoljno otkrivale takvu operaciju osobi za koju su navodno znale da radi za stranu obavještajnu službu i koja sad radi kao novinar?Kao primjer drugačijeg ponašanja tih struktura navodi slučaj novinara Zorana Petrovića Piroćanca, koji je nakon pada Srebrenice snimio tijela ubijenih Bošnjaka i materijal prikazao na jednoj beogradskoj televiziji. Iste večeri policija je ušla u redakciju i oduzela snimke. Teško je, zato, objasniti kako bi aparat koji oduzima kompromitujući materijal istovremeno nepoznatom novinaru i stranom operativcu slavodobitno omogućio pristup organizovanom sistemu ubijanja civila.

<h2>Dodatne sumnje</h2>Sumnje dodatno pojačava tvrdnja anonimnog svjedoka da je tokom rata bio dobro poznat među domaćim i stranim novinarima u Sarajevu, da se kretao između različitih strana fronta i redovno boravio na Ilidži, u Ilijašu, na Palama i u samom gradu. Ipak, ni godinama nakon premijere filma nije se pojavio ratni izvještač koji bi potvrdio da poznaje osobu čija biografija odgovara tom opisu.Martin Bell, jedan od najpoznatijih reportera BBC-ja, rekao je da tokom rata u Sarajevu nije čuo čak ni glasinu o bogatim strancima koji dolaze pucati na civile. Zoran Kusovac, ratni reporter koji je devedesetih izvještavao iz Bosne i Hercegovine, kontaktirao je niz kolega koji su radili u opkoljenom gradu. Prema njegovim riječima, niko od njih nije čuo za takvu praksu.To samo po sebi ne dokazuje da se pojedinačni slučaj nije mogao dogoditi. Ratovi stvaraju prostor za zločine, tajne i događaje koji ostaju nepoznati i decenijama. Ali tvrdnja da je postojao organizovan i logistički podržan sistem dolazaka stranih „lovaca na ljude“ zahtijeva više od jednog anonimnog iskaza.Upravo na taj problem ukazao je i Michael Martens, novinar njemačkog „Frankfurter Allgemeine Zeitunga“, koji je detaljno analizirao film Mirana Zupaniča, kao i knjige i javne nastupe italijanskog publiciste Ezija Gavazzenija i hrvatskog autora Domagoja Margetića.Martensov zaključak bio je da se tri ključna izvora priče u velikoj mjeri oslanjaju jedan na drugi. Umjesto da se pojavljuju novi, nezavisni dokazi koji potvrđuju početne tvrdnje, različiti autori preuzimaju istu priču, dopunjavaju je novim pretpostavkama i zatim se međusobno navode kao potvrda. Tako nastaje privid da postoji više odvojenih svjedočenja, iako svi putevi vode prema istoj, anonimnoj početnoj tvrdnji.- Nijedno od ova tri djela, kada je riječ o pouzdanosti izvora, ne može izdržati čak ni približno kritičko preispitivanje - zaključio je Martens, ocjenjujući da film i knjige skandal više sugeriraju nego što ga dokazuju.Priča je dobila status historijske činjenice prije nego što je prošla osnovni test vjerodostojnosti. Njena emocionalna snaga bila je dovoljna da proizvede naslove, knjige, političke reakcije i međunarodne istrage. Za sudsku istinu, međutim, potrebno je nešto drugo.Potrebno je dokazati ne samo da je zločin bio moguć, nego da se zaista dogodio na način na koji je opisan.

<h2>Margetićeve tvrdnje</h2>Posebno mjesto u javnom održavanju priče posljednjih mjeseci zauzeo je Domagoj Margetić, koji je objavljivao dokumente za koje tvrdi da potiču iz arhive Novosarajevskog četničkog odreda. Njima je pokušavao dokazati da je postojala organizovana mreža koja je stranim državljanima omogućavala da pucaju na civile.Margetić je 10. jula pozvan u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine kako bi u svojstvu svjedoka iznio svoja saznanja. Poziv je objavio na društvenim mrežama, predstavljajući ga kao potvrdu relevantnosti svog istraživanja. Nekoliko dana kasnije saopćio je da je u skladištu u Zagrebu, u kojem je čuvao dokumentaciju, izbio požar.Tvrdio je da je ranije dobivao prijetnje da će mu dokumenti biti spaljeni te da je požar poslužio kao izgovor da nepoznate osobe uđu u skladište. Ko su te osobe i šta je konkretno nestalo, javnosti nije objašnjeno. Nije poznato ni da li su dokumenti prethodno predati nadležnim institucijama, kopirani, digitalizirani ili nezavisno vještačeni.Taj razvoj događaja dodatno je pojačao sumnju jer je materijalna osnova priče, baš u trenutku kada je trebala biti podvrgnuta institucionalnoj provjeri, ponovo ostala nedostupna.Prema informacijama koje su se pojavile u vezi s istragom tužilaštva u Milanu, italijanski istražitelji također nisu uspjeli prikupiti dovoljno dokaza za podizanje optužnice. Izvori upoznati s istragom naveli su da tužioci u ovoj fazi ne bi mogli zatražiti da osumnjičeni budu izvedeni pred sud.To nije dokaz da se nijedan takav događaj nikada nije desio. Istrage mogu ostati bez rezultata zbog proteka vremena, smrti svjedoka, uništene dokumentacije ili nemogućnosti da se uspostavi lanac odgovornosti. Ali u javnoj raspravi granica između mogućnosti i dokazane činjenice često je potpuno nestala.Avdić je zato podsjetio na slučaj Duška Ercega, čovjeka koji je 1998. godine u Sarajevo došao s tvrdnjom da se u zatvoru u Sremskoj Mitrovici nalazi veliki broj Bošnjaka zarobljenih tokom rata, među njima i ljudi nestali nakon pada Srebrenice.Erceg je iznosio različite i međusobno neusklađene brojeve, ali je uprkos tome dobio status izuzetno važnog svjedoka. Osigurani su mu luksuzan smještaj, policijska zaštita i pristup domaćim i međunarodnim zvaničnicima. Njegove tvrdnje stigle su čak i do Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.Priča se raspala nakon što je Erceg tokom televizijskog gostovanja ukrao novčanik zaposlenice televizijske kuće. Uhapsili su ga policajci koji su ga prethodno čuvali. Godinama kasnije ponovo se pojavio, ovaj put nudeći navodna saznanja o ubistvu hrvatskog novinara Ive Pukanića.Za Avdića taj slučaj nije dokaz da je svaki dramatičan ratni iskaz lažan. To je upozorenje šta se događa kada politička korisnost, emocionalna snaga i medijska atraktivnost svjedočenja zamijene provjeru izvora.

<h2>Naprosto nema dokaza</h2>Priča o „Sarajevo safariju“ privukla je toliku pažnju dijelom upravo zato što se uklapala u već poznatu i dokazanu sliku opsade Sarajeva. Civili su godinama bili izloženi granatiranju i snajperskoj vatri s položaja snaga bosanskih Srba. Njihovo stradanje potvrđeno je dokumentima, presudama, snimcima i hiljadama svjedočenja.Ali dokazana priroda opsade ne može automatski potvrditi svaku novu tvrdnju koja se na nju nadoveže. Naprotiv, što je optužba teža, to bi standard dokaza morao biti viši.Za sada nisu javno predstavljena imena navodnih stranih strijelaca, potvrđene evidencije njihovih dolazaka, finansijski tragovi uplata, fotografije, videozapisi, autentični vojni dokumenti niti više nezavisnih svjedoka koji bi opisali isti sistem. Nije identifikovan ni posrednik koji je goste dovodio, ni vojna jedinica koja ih je primala, ni zapovjedni lanac koji je operaciju omogućavao.Umjesto toga, javnosti je ponuđen jedan sakriveni svjedok, niz autora koji se pozivaju jedni na druge i dokumentacija čija vjerodostojnost nije uvjerljivo dokazana.To ne znači da pitanje treba zatvoriti. Ukoliko postoje ljudi koji su učestvovali u takvim događajima, dokumenti koji ih potvrđuju ili svjedoci koji mogu ponuditi provjerljive podatke, nadležne institucije dužne su ih istražiti. Ali ozbiljna istraga mora početi tamo gdje završava film: imenima, datumima, dokumentima i dokazima.Bez toga, „Sarajevo safari“ ostaje priča koja je u javnosti dobila status historijske činjenice prije nego što je prošla osnovni test vjerodostojnosti. Njena emocionalna snaga bila je dovoljna da proizvede naslove, knjige, političke reakcije i međunarodne istrage. Za sudsku istinu, međutim, potrebno je nešto drugo.Potrebno je dokazati ne samo da je zločin bio moguć, nego da se zaista dogodio na način na koji je opisan.

Nakon višegodišnjih istraga i novih analiza, sve je više pitanja, a sve manje dokaza za priču o "Sarajevo safariju"

Priča puna rupa: Je li "Sarajevo safari" najobičnija podvala?

Na prvi pogled čini se da će o budućoj vlasti nakon općih izbora odlučivati isključivo broj osvojenih zastupničkih mandata. Međutim, iskustvo iz posljednjeg izbornog ciklusa pokazalo je da bi jednako važan mogao biti izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, jer upravo te funkcije raspolažu ustavnim mehanizmima koji mogu omogućiti, usporiti ili pod određenim okolnostima blokirati formiranje izvršne vlasti.<h2>Lendin gambit</h2>To je najjasnije pokazao slučaj nakon izbora 2022. godine. Potpredsjednik Federacije BiH Refik Lendo (SDA) odbio je dati saglasnost za imenovanje Vlade FBiH na čelu s Nerminom Nikšićem, tvrdeći da vlast ne može biti formirana bez SDA. Budući da je tadašnji ustavni okvir zahtijevao saglasnost predsjednika i oba potpredsjednika Federacije, proces imenovanja Vlade bio je blokiran sedmicama. Kriza je okončana tek intervencijom visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt), koji je privremeno suspendovao dio ustavnih odredbi kako bi omogućio imenovanje nove vlade, a zatim izmijenio pravila s ciljem sprečavanja beskonačnih blokada u budućnosti.

Time je SDA, prvi put u političkoj praksi Federacije BiH, pokazala da se mehanizmi predviđeni za učešće rukovodstva Federacije u formiranju vlasti mogu koristiti i kao instrument političke blokade. Do tada se imenovanje mandatara i Vlade, nakon što bi bila osigurana parlamentarna većina, uglavnom smatralo formalnošću. Nakon Lendinog poteza postalo je jasno da predsjednik i potpredsjednici Federacije mogu biti jedan od ključnih faktora u pregovorima o vlasti.Predsjednika i dva potpredsjednika Federacije bira Parlament FBiH, pri čemu svaki dolazi iz reda jednog od tri konstitutivna naroda. Oni učestvuju u postupku imenovanja mandatara za sastav Vlade Federacije, zbog čega njihov izbor ima znatno veći politički značaj nego što se to često predstavlja u javnosti.Upravo zbog toga raspored tih funkcija mogao bi imati važnu ulogu u postizbornim pregovorima. SDA kao najjača bošnjačka stranka tradicionalno ima najveće izglede da dobije bošnjačkog potpredsjednika Federacije, dok bi SDP mogao računati na izbor srpskog potpredsjednika, s obzirom na to da među građanskim strankama tradicionalno ima najveći broj srpskih delegata u Domu naroda FBiH.<h2>SDP-ova šansa</h2>Za razliku od 2022. godine, kada je SDA pokušavala spriječiti formiranje vlasti bez sebe, nakon izbora 2026. godine u sličnoj poziciji mogao bi se naći upravo SDP. Ako bi izborni rezultat omogućio toj stranci da dobije poziciju srpskog potpredsjednika Federacije, stekla bi znatno jaču pregovaračku poziciju bez obzira na broj osvojenih mandata. U slučaju da bude isključena iz nove parlamentarne većine, mogla bi iskoristiti ustavne mehanizme kako bi usporila ili otežala formiranje nove vlade FBiH, čime bi produžila tehnički mandat aktuelne vlade ili vlastito učešće postavila kao jedan od uslova za uspostavljanje nove većine.Ipak, sama funkcija predsjednika ili potpredsjednika Federacije više nije dovoljna da bi se proces imenovanja vlade mogao blokirati. Nakon Šmitovih izmjena presudna je i podrška u Domu naroda, jer tek ukoliko iza sebe imaju najmanje tri petine delegata u odgovarajućem klubu konstitutivnog naroda mogu spriječiti potvrđivanje nove vlade. Zbog toga će, uz borbu za većinu u Predstavničkom domu, jednako važna biti i utrka za kontrolu nacionalnih klubova u Domu naroda.<h2>Politička matematika</h2>Paradoksalno, potez kojim je SDA 2023. godine pokušala spriječiti formiranje vlasti bez sebe mogao bi već nakon narednih izbora postati snažan argument u korist dogovora upravo između SDA i SDP-a. Ukoliko dvije najveće bošnjačke stranke budu kontrolisale ključne pozicije u rukovodstvu Federacije i dovoljan broj delegata u Domu naroda, politička matematika mogla bi ih više usmjeravati ka međusobnom dogovoru nego međusobnoj konfrontaciji.

Mehanizmi formiranja vlasti mogli bi dodatno podstaći SDA i SDP na saradnju

Rukovodstvo FBiH važnije od osvojenih mandata: Je li Refik Lendo nesvjesno dao SDP-u najjače postizborno oružje?

Mora da je to bio težak dan za Željanu Zovko i Darijanu Filipović. Ne zbog spaljenog oltara u Međugorju.&nbsp;To im možda i nije toliko teško palo. Nego zbog identiteta čovjeka koji ga je spalio. Jer zamislite kakav je to peh i propuštena prilika. Jedva dočekate incident, objavite da je riječ o „otvorenom napadu na katolički puk u Međugorju i cijeloj Bosni i Hercegovini“, govorite o zastrašivanju katolika i napadu na kršćanstvo... a onda policija pronađe počinioca.Poljak. Katolik. Hodočasnik. Puuu... Kao da naručiš akcioni film, a dobiješ dokumentarac.Darijana Filipović nije čekala istragu. Ona je već znala da je to "otvoren napad na katolički puk". Željana Zovko otišla je još dalje i govorila o pokušaju zastrašivanja katolika koji su navodno već duže vrijeme izloženi napadima na svoja vjerska prava.Da je počinilac bio musliman, kakva bi to samo poslastica bila pred izbore i povod za pumpanje hejta i propagande kroz narativ o nasilnoj muslimanskoj nemani koja majorizira i tlači pošteni katolički puk.Već bismo danima kroz medije analizirali radikalizaciju, propovjednike, vehabije, sigurnosne prijetnje, Bosnu kao tempiranu bombu i islamsku prijetnju po Evropu. U Briselu bi se održavali okrugli stolovi. U Zagrebu specijalne emisije. Na društvenim mrežama dijelili bi se statusi o civilizacijskom sukobu.Ali pošto je počinilac katolik... Odjednom više nije bilo civilizacijskog sukoba.I odjednom su nestale sve velike riječi. Nema više "napada na katolički puk", "islamske prijetnje" ni "progona kršćana". Odjednom je to samo čovjek s teškim životom i traumama, za kojeg se, kako nam objašnjava Zoran Krešić, čak treba i pomoliti.Zanimljivo je kako to funkcionira. Kad musliman počini zločin, svi traže ideologiju, imame i radikalizaciju. Kad katolik počini zločin, traže psihijatra, djetinjstvo i razumijevanje.Na kraju je najveći problem ove priče bio što se Bartlomjej Krakoviak (Bartłomiej Krakowiak) nije zvao Muhamed. Jer narativ je već bio spreman. Propade još jedna prilika da se Bošnjacima pripiše islamski radikalizam i terorizam.

Propade još jedna prilika da se Bošnjacima pripiše islamski radikalizam i terorizam

Kud nije bio Muhamed

U bosanskohercegovačkoj politici obećanja imaju rok trajanja kraći od predizborne kampanje. Gotovo da više nikoga ne iznenađuje kada političar najavi veliki projekt, odredi ambiciozan rok, a zatim se, kada taj rok istekne, jednostavno ponaša kao da ga nikada nije ni dao.Takvu sudbinu doživjela su i dva velika projekta ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenana Magode.Prvi je novo sarajevsko pozorište.<h2>Smislio i naziv</h2>U julu prošle godine Magoda je najavio da će Sarajevo dobiti novo dramsko pozorište, koje bi, prema njegovim riječima, trebalo biti otvoreno početkom druge polovine 2026. godine. Govorio je o objektu u zgradi Doma policije na Džidžikovcu, čak se razmatrao i naziv – Sarajevsko dramsko pozorište ili Prvo dramsko pozorište.Danas smo već duboko u drugoj polovini 2026. godine. Pozorišta nema, nema ni radova, a nema ni naznaka kada bi ono moglo biti otvoreno. Portal Istinomjer zato je ovo obećanje ocijenio – neispunjenim. No, to nije jedini slučaj.Dok je najavljivao novo pozorište, Magoda je istovremeno obećavao i obnovu najstarije pozorišne kuće u Bosni i Hercegovini – Narodnog pozorišta Sarajevo.Krajem januara prošle godine sve je izgledalo kao gotova stvar. Ministar, tadašnji direktor Narodnog pozorišta Dino Mustafić i tadašnji gradonačelnik Sarajeva Predrag Puharić svečano su potpisali sporazum vrijedan 1,2 miliona maraka za sanaciju i restauraciju fasade.Izjave su bile pune optimizma.Govorilo se da će "istinska ljepotica" konačno zasjati punim sjajem nakon dvije decenije čekanja, da će osim fasade biti zamijenjena i kompletna stolarija, te da je upravo ova vlada pokazala kako joj je kultura prioritet.<h2>Nema ni skele</h2>Godinu i po kasnije, fasada izgleda isto. Nema radova. Nema skele. Nema ni obećanog sjaja.Zanimljivo je da je upravo Magoda svojevremeno odbacio inicijativu da se sredstva za obnovu Narodnog pozorišta osiguraju kroz federalni budžet, kada je takav prijedlog još 2022. godine uputio zastupnik SDA Ivica Šarić. Danas, međutim, upravo od Vlade Federacije očekuje dodatni milion maraka bez kojeg, kako kaže, tender ne može biti raspisan.Objašnjenje za višegodišnje kašnjenje sada je – čekanje.Prvo se čekao Grad Sarajevo da učestvuje u finansiranju. Kaže da su na to potrošene dvije godine. Nakon toga Ministarstvo je preuzelo kompletan projekt, a sada se čeka Vlada Federacije da osigura preostali novac.Drugim riječima, još se čeka.

Naravno, obnova ovakvog objekta nije jednostavan posao i sasvim je moguće da postoje objektivne administrativne prepreke. Ali upravo zato političari ne bi trebali davati precizne rokove dok nisu sigurni da ih mogu ispuniti.Jer građane na kraju najmanje zanimaju izgovori. Njih zanima rezultat. Posebno kada isti političari godinama organizuju konferencije za medije ispred zgrade koja i dalje izgleda isto.<h2>Fasada ista</h2>Izborna je godina, Sarajevo Film Festival je pred vratima, a crveni tepih ponovo će biti postavljen ispred Narodnog pozorišta. Vjerovatno će tu ponovo biti političari, kamere i fotografi. Jedino će fasada ostati ista. A možda će se čuti i neka nova najava. U Bosni i Hercegovini njih, srećom ili nažalost, nikada ne nedostaje.

Od velikih najava o novom teatru i obnovi fasade Narodnog pozorišta do danas su ostali uglavnom rokovi koji nisu ispoštovani

Čuvaj glavu na Crvenom tepihu

Njemačka je gotovo cijelo stoljeće bila simbol zemlje u kojoj je nedjeljni odmor svetinja. Zabrana rada trgovina nedjeljom dio je ustavne tradicije još od Vajmarskog ustava iz 1919. godine. Međutim, kada je privreda počela posrtati, ni tako duboko ukorijenjena pravila nisu ostala izvan rasprave.<h2>Njemačke reforme</h2>Njemačka ekonomija praktično stagnira još od 2019. godine. Industriju pogađaju američke carine, sve snažnija kineska konkurencija i val otpuštanja u proizvodnji. U potrazi za načinima da podstakne domaću potrošnju i oživi gradske centre, Berlin je otvorio raspravu o ublažavanju zabrane rada nedjeljom. Vlada će od 2027. godine omogućiti duži rad pekarama, poslastičarnicama i bibliotekama, dok trgovački sektor traži da se liberalizacija proširi na sve trgovine.Direktor Njemačkog trgovačkog udruženja Stefan Genth postavio je sasvim logično pitanje:- Privreda je u lošem stanju, kao i raspoloženje potrošača. Da li je zaista pravi trenutak da ljudima koji žele da rade to zabranimo?Istovremeno, u Federaciji BiH vodi se potpuno drugačija rasprava.Federalni ministar trgovine Amir Hasičević prije nekoliko dana odbacio je tvrdnje da je neradna nedjelja dovela do odlaska kupaca u Republiku Srpsku.- Da je došlo do masovnog prelijevanja potrošnje u Republiku Srpsku, promet u trgovini Federacije BiH morao bi padati. Međutim, zvanični statistički podaci pokazuju da promet kontinuirano raste", poručio je ministar, dodajući da se kritikama samo želi izvršiti pritisak da se ukine pravo radnika na sedmični odmor - kazao je Hasičević.<h2>Loši argumenti</h2>Međutim, takav argument je metodološki prilično slab.Ukupan promet u trgovini nije jedini pokazatelj uspješnosti jedne mjere, posebno kada izostavite inflaciju i poređenje s rastom prometa uRS. Od uvođenja neradne nedjelje porasli su minimalna plata, penzije, nominalne plate, ukupna potrošnja stanovništva, ali i cijene dobara. U takvim okolnostima sasvim je očekivano da raste i fiskalni promet. To ne znači da zabrana rada nedjeljom nije proizvela negativne posljedice koje se u zbirnim statistikama ne vide.Prije svega, zbirni podaci prikrivaju razliku između velikih trgovačkih lanaca i malih trgovaca. Veliki sistemi promet su uglavnom prebacili na petak i subotu. Male porodične trgovine, kvartovski marketi i objekti koji najveći promet ostvaruju vikendom takvu mogućnost često nemaju. Za njih jedan izgubljeni radni dan znači i izgubljeni dio sedmične zarade.Drugi problem je turizam.Bosna i Hercegovina posljednjih godina bilježi rekordne turističke rezultate i upravo je turizam jedna od rijetkih grana koja kontinuirano raste. Paradoksalno je da država koja želi povećati turističku potrošnju upravo nedjeljom – kada je najveći broj stranih gostiju u gradovima – zatvara najveći dio trgovina. Turista koji dođe u Sarajevo ili Mostar ne zanima unutrašnja politička rasprava o radnom vremenu. Njega zanima može li kupiti suvenir, odjeću ili osnovne potrepštine. Ako ne može, potrošit će taj novac negdje drugo.Treći problem je konkurencija.Ministar govori o tome da nema dokaza o "masovnom prelijevanju" potrošnje u Republiku Srpsku. Ali pitanje nije da li je prelijevanje masovno, nego da li ono postoji i kome koristi. Dovoljno je prošetati Lukavicom nedjeljom i vidjeti koliko automobila sa sarajevskim registarskim oznakama parkira ispred trgovačkih centara. Istočno Sarajevo posljednjih mjeseci dodatno razvija trgovačku ponudu upravo u periodu kada su trgovine u Kantonu Sarajevo zatvorene. Teško je tvrditi da je to jedina posljedica neradne nedjelje, ali je jednako teško vjerovati da ta razlika u radnom vremenu nema nikakav ekonomski efekat.Na kraju ostaje pitanje principa.Ako Njemačka, četvrta najveća ekonomija svijeta, smatra da se i ustavno zaštićena zabrana rada nedjeljom može preispitivati kada privreda usporava, zašto se u Federaciji BiH svaka rasprava o istoj temi proglašava napadom na radnike?Ozbiljne države ne vode ekonomsku politiku kao pitanje ideologije. Nijedna mjera nije sveta. Ako postoje argumenti da nešto šteti konkurentnosti, malim poduzetnicima ili turizmu, onda je posao vlasti da te argumente sasluša, a ne da svaku kritiku proglasi pokušajem rušenja radničkih prava.Njemačka je to shvatila. Ostaje pitanje kada će i Federacija Bosne i Hercegovine.

I Njemačka je shvatila da zabrana rada nedjeljom dovodi do negativnih posljedica, no Trojka u FBiH očigledno misli da zna bolje

Dok Njemačka razmatra ukidanje zabrane rada nedjeljom, Trojka u FBiH neradnu nedjelju slavi kao historijski uspjeh

Iako je prošle godine zabilježen pad broja migranata na zapadnobalkanskoj ruti, ove godine broj iregularnih migracija povećan je za 27 posto, navodi se u najnovijem mjesečnom izvještaju Međunarodne organizacije za migracije (IOM).Na mjesečnom nivou zabilježen je pad od 17 posto u odnosu na prethodni mjesec, a u cijeloj regiji prošlog mjeseca registrovano je oko 2.500 migranata.Najveći broj registrovanih migranata evidentiran je u Bosni i Hercegovini. Prema podacima IOM-a, u BiH je registrovano 1.157 migranata, odnosno gotovo polovina ukupnog broja u zemljama zapadnog Balkana. U odnosu na prethodni mjesec, to predstavlja smanjenje od približno jedne trećine.Na drugom mjestu nalazi se Sjeverna Makedonija s oko 500 registrovanih migranata, slijedi Srbija s oko 350, dok su u ostalim zemljama regije zabilježeni znatno manji brojevi.Bosna i Hercegovina prednjači i po broju novoregistrovanih migranata, jer je gotovo polovina svih novopristiglih osoba evidentirana upravo u toj zemlji.Najbrojniji među novoregistrovanim migrantima u BiH bili su državljani Sudana, koji čine oko 16 posto ukupnog broja. Slijede migranti iz Bangladeša i Egipta.Prema podacima IOM-a, Bosna i Hercegovina raspolaže sa šest prihvatnih centara ukupnog kapaciteta oko 5.000 mjesta. Srbija ima 12 centara, ali s manjim ukupnim kapacitetom od oko 3.000 mjesta.Podaci također pokazuju da se iz godine u godinu ponavlja sličan obrazac migracijskih kretanja. Najmanji broj novoregistrovanih migranata bilježi se u januaru i februaru, nakon čega broj dolazaka raste tokom proljeća. Vrhunac migracijskog talasa najčešće se bilježi krajem ljeta i tokom jeseni, da bi potom ponovo počeo opadati.IOM navodi da sve zemlje zapadnog Balkana trenutno raspolažu smještajnim kapacitetima koji premašuju broj migranata koji se u njima nalaze.

Najbrojniji među novoregistrovanim migrantima u BiH bili su državljani Sudana

Migranti: Da li će u BiH doći novi val?

Alarmantan trend na zapadnobalkanskoj ruti: BiH ponovo prima gotovo polovinu svih migranata

Prijedlog Regulacionog plana „Kvadrant C – Marijin Dvor“, kojim se planira budući razvoj jednog od najatraktivnijih prostora u centru Sarajeva, jučer je povučen s dnevnog reda sjednice Gradskog vijeća Sarajeva, nakon što nije bilo saglasnosti unutar vladajuće većine.Riječ je o planskom dokumentu koji je posljednjih mjeseci izazvao jednu od najvećih urbanističkih polemika u glavnom gradu, uz oštre reakcije političkih stranaka, stručne javnosti, ekoloških udruženja i predstavnika međunarodne akademske zajednice.<h2>Uslov Naše stranke</h2>Iz Naše stranke saopćili su da neće podržati plan dok ne budu prihvaćeni njihovi amandmani, posebno kada je riječ o spratnosti budućih objekata, zaštiti okoliša i uvažavanju potreba Univerziteta u Sarajevu.- Cilj nam je usklađivanje plana sa standardima spratnosti i zaštite okoliša, uz uvažavanje zahtjeva Univerziteta u Sarajevu. Ne podržavamo visoku spratnost predviđenih objekata koja nije u skladu s preporukama struke i savremenog planiranja grada – poručili su iz Naše stranke, dodajući da bi usvajanje preizgrađenog plana moglo proizvesti trajne posljedice u samom srcu Sarajeva.Suprotno tome, šef Kluba SDP-a u Gradskom vijeću Muamer Mekić izrazio je žaljenje zbog povlačenja ove tačke s dnevnog reda. On tvrdi da su u prethodnom periodu provedene brojne konsultacije sa Zavodom za planiranje i Univerzitetom u Sarajevu te da je postignut kompromis koji je bio prihvatljiv svim političkim opcijama.- Nadam se da će se Regulacioni plan ponovo naći na sjednici Gradskog vijeća prije izbora i da ćemo za njega dobiti podršku – kazao je Mekić.<h2>Povećavanje gabarita</h2>S druge strane, SDA je među najglasnijim protivnicima predloženih izmjena. Predsjednik Kantonalnog odbora ove stranke Faruk Kapidžić optužio je Trojku da pokušava "nasilu i na brzinu" usvojiti plan zbog interesa investitora, upozoravajući da bi se izmjenama omogućila intenzivnija gradnja nauštrb zelenih površina.Kapidžić tvrdi da se kroz predloženi plan povećavaju gabariti budućih objekata, dok se amandmani Naše stranke koriste tek kao političko opravdanje za njegovo eventualno usvajanje.Protivljenje izmjenama izrazila je i Eko akcija, koja smatra da novi regulacioni plan nije potreban zbog razvoja prostora, već zbog povećanja zarade investitora. Iz ovog udruženja navode da važeći plan već omogućava izgradnju, ali da se novim prijedlogom maksimalna spratnost povećava sa šest na jedanaest spratova, dok se planirana parkovska površina smanjuje kako bi se oslobodio prostor za dodatnu gradnju.Tvrde i da se javnost pogrešno uvjerava kako je usvajanje novog plana neophodno za izgradnju World Trade Centra, ističući da se licenca za korištenje tog naziva ne uslovljava ovakvim urbanističkim izmjenama.<h2>Upozorenje stručnjaka</h2>U međuvremenu se vijećnicima ponovo obratio i Edmond Oferman (Offermann) iz Zaklade Tri fizičara, koji je upozorio da bi usvajanje plana moglo ograničiti budući razvoj Univerziteta u Sarajevu. Pozvao je Gradsko vijeće da prije donošenja odluke provjeri vlasničke odnose nad zemljištem i ekonomsku opravdanost projekta, ponudivši pomoć međunarodnih pravnih stručnjaka ukoliko bude potrebno dodatno ispitati pojedina pitanja.Za sada ostaje neizvjesno kada će se Regulacioni plan "Kvadrant C – Marijin Dvor" ponovo naći pred vijećnicima. Ono što je izvjesno jeste da je dokument prerastao okvire urbanističkog pitanja i postao jedna od politički najspornijih tema uoči predstojećih lokalnih izbora

Dok vlast tvrdi da želi deblokirati razvoj Marindvora, opozicija upozorava na pogodovanje investitorima ismanjenje zelenih površina 

Zašto se Trojki toliko žuri s usvajanjem Regulacionog plana?

Rekonstrukcija mosta Ars Aevi u Novom Sarajevu, koja je trebala biti završena krajem maja, i dalje izaziva polemike. Nakon višemjesečnih kašnjenja, pojavile su se tvrdnje o lošem kvalitetu ugrađenog bangkirai drveta i njegovoj visokoj cijeni, dok iz Općine poručuju da će građani nakon završetka radova imati siguran i kvalitetno obnovljen most.<h2>Vremenski uslovi kao izgovor</h2>Načelnica Novog Sarajeva Benjamina Karić ranije je kašnjenje opravdavala vremenskim uslovima, navodeći da je tokom radova bilo više od 30 kišnih dana. Isticala je i da se prvi put od izgradnje most oprema materijalima predviđenim originalnim projektom italijanskog arhitekte Renza Piana.- Prvi put otkad je izgrađen, most će imati materijale koji su u potpunosti predviđeni osnovnim projektom. Do sada na mostu nikad nisu bile ugrađene bangkirai patosnice, iako su projektom predviđene - navela je Karić.

Međutim, reporter našeg lista svjedočio je kako su se na tek postavljenim patosnicama već pojavila oštećenja. Prostim okom može se primijetiti da su drvene daske na više mjesta napuknute i da se ljušte. Prema našim informacijama, na problem je, navodno, upozorio i univerzitetski profesor koji vrši stručni nadzor nad ovim dijelom radova.Međutim, s obzirom na to da je probila sve moguće rokove, Karić žuri da most otvori već u narednim danima. Nakon novih optužbi Karić je poručila da se završetak radova očekuje naredne sedmice. Navela je da su u toku postavljanje zaštitne ograde, završetak prilaznih staza, zamjena zatega i uređenje prostora oko mosta.Istakla je da je projekt mjesecima izložen pokušajima politizacije te obećala da će nakon tehničkog prijema javnosti biti dostupna kompletna dokumentacija, uključujući građevinske dnevnike, obračune, cijene i prepisku s dobavljačima drveta.<h2>Teške optužbe</h2>Dodala je da most neće biti pušten u upotrebu prije nego što stručna komisija pregleda sve izvedene radove.U međuvremenu je vijećnik Općinskog vijeća Novo Sarajevo Arslan Dučić objavio videosnimak s gradilišta u kojem razgovara s jednim od radnika. Na snimku radnik navodi da jedna daska bangkirai drveta košta oko 800 eura kada se kupuje pojedinačno, dok je za projekat nabavljeno 196 komada ukupne vrijednosti oko 100.000 KM.Dučić je posebno problematizirao ostatke skupocjenog drveta nakon rezanja. Na pitanje šta će biti s viškom materijala, radnik je odgovorio da će ga odnijeti kući i od njega napraviti sto.- Kako Vi možete napraviti sto od nečega što je plaćeno općinskim novcem? - upitao je Dučić.Radnik je odgovorio da se pri građevinskim radovima uobičajeno naručuje više materijala nego što je potrebno.Dučić je također utvrdio da su pojedine daske neravno postavljene te da nisu zamijenjeni svi zahrđali elementi mosta.

Rekonstrukcija jednog od najfrekventnijih pješačkih mostova u Sarajevu tako je, uz višestruko probijanje rokova, postala i predmet spora o kvalitetu izvedenih radova, cijeni ugrađenog materijala i načinu trošenja javnog novca.

Njemačka razmatra ublažavanje neradne nedjelje: Zašto, ako Hasičević tvrdi da zabrana ne nanosi nikakvu štetu?

Još mjesec-dva i nikad više...

Hrvatska ofanziva na BiH: Zagreb lobira, Sarajevo odgovara saopćenjima

Vlada KS naučit će vas kako da se volite

It Wasn't Giuseppe Killing, but Ratko

Nezaslužene plate i odmor: Godišnji odmor nakon mandata blokada

Mihael Martens za "Avaz": Nisam pronašao dokaze da je postojao "Sarajevski safari"

Nije Đuzepe ubijao, nego Ratko

Priča puna rupa: Je li "Sarajevo safari" najobičnija podvala?

Rukovodstvo FBiH važnije od osvojenih mandata: Je li Refik Lendo nesvjesno dao SDP-u najjače postizborno oružje?

Kud nije bio Muhamed

Čuvaj glavu na Crvenom tepihu

Dok Njemačka razmatra ukidanje zabrane rada nedjeljom, Trojka u FBiH neradnu nedjelju slavi kao historijski uspjeh

Alarmantan trend na zapadnobalkanskoj ruti: BiH ponovo prima gotovo polovinu svih migranata

Zašto se Trojki toliko žuri s usvajanjem Regulacionog plana?

Uoči završetka radova most Ars Aevi nastavio buditi kontroverze: Daske od 800 eura koje pucaju?

Njemačka razmatra ublažavanje neradne nedjelje: Zašto, ako Hasičević tvrdi da zabrana ne nanosi nikakvu štetu?

Još mjesec-dva i nikad više...

Hrvatska ofanziva na BiH: Zagreb lobira, Sarajevo odgovara saopćenjima

Vlada KS naučit će vas kako da se volite

It Wasn't Giuseppe Killing, but Ratko

Nezaslužene plate i odmor: Godišnji odmor nakon mandata blokada

Mihael Martens za "Avaz": Nisam pronašao dokaze da je postojao "Sarajevski safari"

Nije Đuzepe ubijao, nego Ratko

Priča puna rupa: Je li "Sarajevo safari" najobičnija podvala?

Rukovodstvo FBiH važnije od osvojenih mandata: Je li Refik Lendo nesvjesno dao SDP-u najjače postizborno oružje?

Kud nije bio Muhamed

Čuvaj glavu na Crvenom tepihu

Dok Njemačka razmatra ukidanje zabrane rada nedjeljom, Trojka u FBiH neradnu nedjelju slavi kao historijski uspjeh

Alarmantan trend na zapadnobalkanskoj ruti: BiH ponovo prima gotovo polovinu svih migranata

Zašto se Trojki toliko žuri s usvajanjem Regulacionog plana?

Uoči završetka radova most Ars Aevi nastavio buditi kontroverze: Daske od 800 eura koje pucaju?