Najveća ironija Dejtonskog mirovnog sporazuma nije u tome što je zaustavio rat, nego u tome što je, pokušavajući spriječiti političku dominaciju, proizveo sistem koji često sprečava samu mogućnost upravljanja državom.
Ako tražimo ključnu institucionalnu grešku Dejtona, ona se rijetko kad spominje, a po efikasno funkcioniranje države je možda i najvažnija: Dom naroda.
Arhitektura straha
Dom naroda na državnom nivou zamišljen je kao mehanizam zaštite kolektivnih prava konstitutivnih naroda. Njegova logika proizlazi iz pretpostavke da će većina, čim dobije priliku, nadglasati manjinu (na bazi etničke pripadnosti). To je možda bilo racionalno 1995. godine. Problem nije u ideji zaštite – nego u načinu na koji je ona institucionalizirana.
Umjesto da bude korektiv, Dom naroda je dobio gotovo identične zakonodavne ovlasti kao i Predstavnički dom. Time je stvoren sistem u kojem svaka ozbiljna politička odluka mora proći kroz filter etničkog veta. Da stvar bude gora, za razliku od zastupnika u Predstavničkom domu, delegati u Domu naroda su birani posredno iz entitetskih parlamenata.
Rezultat nije ravnoteža, nego paraliza. Dodatni problem leži u činjenici da ovaj model nije izvorno osmišljen za državni nivo. On je praktično preslikan iz Vašingtonskog sporazuma, gdje je Dom naroda uspostavljen kao balans moći između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH.
Ali čak i tamo – u Federaciji – sistem je daleko efikasniji nego na državnom nivou. Razlog prije svega leži u broju delegata. Nakon ustavnih amandmana visokih predstavnika Volfganga Petriča (Wolfgang Petritsch), a potom i Kristijana Šmita (Christian Schmidt), Dom naroda u FBiH danas broji 80 delegata, po 23 iz svakog od tri konstitutivna naroda i iz reda ostalih. Do blokade je daleko teže doći.
Na državnom nivou, međutim, sastava od samo 15 delagata suprotan efekt. Naime, ovako mali broj delagata dovodi do toga da se većina mjesta skoncentriše u rukama nekoliko najvećih stranaka. Za rad parlamenta potreban je kvorum od najmanje 3 delegata iz svakog naroda. Ovu činjenicu SNSD, jedna stranka koja je u normalnom funkcionisanju parlamentarnog života mogla biti lako preglasana, koristila je ovaj mehanizam da blokira rad Dom naroda i evropske zakone BiH. Drugim riječima, sistem je ustrojen tako da samo jedna stranka može blokirati cijelu državu ukoliko se dokopa tri delegata.
Bh. delegacija u Dejtonu morala je biti svjesna da model sa snažnim Domom naroda i širokim vetom može lako postati alat blokade države, posebno ovako koncipiran sa samo 15 delegata, te se postavlja pitanje da li se cijela stvar mogla bolje ispregovarati.
Sistem koji blokira sam sebe
Najveća greška Dejtonskog sporazuma nije u tome što je dao previše moći jednoj strani, nego što je svima dao dovoljno moći da blokiraju sve ostale. Dom naroda, kao ključni element tog sistema, pretvorio je politički proces u igru uzajamnog veta. U takvom okviru, racionalno ponašanje političkih aktera nije kompromis – nego blokada.
Paradoks je očigledan: mehanizam koji je trebao spriječiti dominaciju danas se koristi za sprečavanje donošenja bilo kakve odluke i blokadu bilo kakve odluke.
Propuštena korekcija
Aprilski paket ustavnih reformi pokušao je upravo to ispraviti: Dom naroda bi bio sveden na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, bez uloge punopravnog zakonodavnog doma. Zakoni bi se donosili u Predstavničkom domu, dok bi Dom naroda reagovao samo u izuzetnim slučajevima. Pad tog paketa, neglasanjem Stranke za BiH Harisa Silajdžića i HDZ-a 1990 Bože Ljubića značio je i ostanak sistema u kojem veto ostaje pravilo, a ne izuzetak.
