U Bosni i Hercegovini politika odavno više nije prostor ideja, nego prostor pripadnosti. U tom prostoru, najdosljedniji politički subjekt nije ideolog ni reformator, nego stranački bot – politički navijač koji ne traži istinu, nego mjesto. Njegova lojalnost nije ideološka, nego egzistencijalna. On ne brani stranku zato što vjeruje da je u pravu, nego zato što se nada da će ga ta stranka jednog dana nagraditi.Stranački bot je prije svega navijač. Politiku ne vidi kao upravljanje javnim poslovima, nego kao utakmicu između “naših” i “njihovih”. Njegov tim nikada ne griješi, a ako i griješi, krivica se uvijek relativizira. Protivnički tim, s druge strane, nikada nije u pravu. Taj obrazac je univerzalan: SDA bot vidi kritičare kao izdajnike, NiP bot kao plaćenike SDA, a SDP bot kao nostalgičare prošlosti. Suština je ista – bot ne traži istinu, nego pripadnost.U društvu u kojem su institucije slabe, a meritokratija gotovo nepostojeća, stranka postaje zamjena za sistem. Ona nudi identitet, zaštitu i potencijalnu egzistenciju. Bot brani stranku jer brani vlastitu odluku da joj pripada. Priznati njenu grešku značilo bi priznati i vlastitu zabludu. Zato njegova odanost postaje fanatična. Fanatizam nije proizvod uvjerenja, nego očekivanja.Njegova nada je uhljebljenje. Možda ne danas, ali jednog dana. Posao, pozicija, ugovor. Bot ulaže svoje vrijeme i integritet kao investiciju u buduću nagradu. Zato ne postavlja pitanje je li nešto dobro za društvo, nego je li dobro za njegov tim.Stranački bot je proizvod sistema koji ne nagrađuje kompetenciju, nego poslušnost. On nije građanin koji misli, nego funkcija strukture koja reagira. Njegovo mišljenje je delegirano, njegov stav unaprijed određen.Najopasnija posljedica nije u tome što bot brani loše politike, nego što uništava samu mogućnost racionalne rasprave. Kada istina postane pitanje pripadnosti, politika prestaje biti sukob ideja i postaje sukob plemena. U tom prostoru, botovi različitih stranaka nisu stvarni protivnici – oni su saveznici u održavanju sistema koji opstaje zahvaljujući njihovoj bezuslovnoj lojalnosti.

Stranački bot ne brani ideju, nego vlastitu nadu u nagradu

Epizoda iz života bota

U Banjoj Luci je danas i zvanično potpisan sporazum o zajedničkom nastupu nekoliko probosanskih stranaka na predstojećim izborima u entitetu Republika Srpska, čime je formalizirano novo političko savezništvo koje okuplja Socijaldemokratsku partiju (SDP), Narod i pravdu (NiP), stranku Naprijed, Pokret demokratske akcije (PDA) i Narodni evropski savez (NES).Iako su potpisnici sporazuma najavili da će uputiti otvoren poziv i drugim probosanskim strankama da im se pridruže, već sada je jasno da ovaj potez nije doveo do očekivanog sveopćeg jedinstva, već je dodatno ogolio duboke podjele unutar probosanskog političkog korpusa koji se iz Federacije prenio i u Republiku Srpskou.<h2>Ko je unutra, a ko ostaje vani</h2>Najveću političku težinu današnjem događaju daje upravo činjenica da sporazum nisu potpisale Stranka demokratske akcije (SDA), Demokratska fronta (DF) i Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SBiH), koje su činile ključni dio ranijeg zajedničkog nastupa probosanskih snaga kroz koaliciju „Pokret za državu“.Njihovo odsustvo sugerira da bi na predstojećim izborima mogla nastupiti najmanje dva odvojena probosanska bloka, što otvara ozbiljno pitanje političke fragmentacije ionako malobrojnog biračkog tijela povratnika i građana nesrpske nacionalnosti u ovom entitetu. Naime, jasno je da je animozitet ova dva politička bloka danas na najvećem mogućem usijanju. No, ostavljati Bošnjake bez legitimnih predstavnika u RS zbog tog usijanja, znači prije svega političku kraktovidost i glupost koji prijeti da zbog ličnih sujeta i sukoba ostavi Bošnjake i bez minimuma političke vlasti koju imaju u manjem entitetu. Ovakav model formiranja koalicije, u kojem jedna grupacija prvo potpisuje sporazum, a zatim naknadno poziva ostale da se pridruže, faktički predstavlja stavljanje drugih stranaka pred svršen čin – prihvati ili odbij, a jasno je da tako postavljen način ucjene može završiti samo s „odbij“. Stranke koje nisu učestvovale u pregovorima teško prihvataju podređenu poziciju unutar već formiranog političkog okvira. Bošnjaci i ostali probosanski birači u RS-u čine manjinski, ali politički važan segment biračkog tijela, čiji glasovi često odlučuju o tome hoće li postojati barem minimalna institucionalna zastupljenost probosanskih snaga iz tog entiteta na državnom nivou.<h2>Rizik rasipanja glasova</h2>Najveći problem koji proizlazi iz današnjeg sporazuma nije njegovo postojanje, već izvjesna mogućnost paralelnog formiranja drugog probosanskog bloka predvođenog SDA i partnerima.Iskustvo iz prethodnih izbora jasno pokazuje koliko je jedinstvo presudno. Na Općim izborima 2022. godine, koalicija „Pokret za državu“, koja je okupila većinu probosanskih stranaka, osvojila je više od 36.000 glasova za Narodnu skupštinu RS, što im je donijelo pet poslaničkih mandata.Međutim, ako se ti glasovi sada podijele između dvije ili više lista, postoji realna opasnost da nijedna od njih ne ostvari dovoljno jak rezultat za značajniju zastupljenost. Izborni prag od tri posto, iako na prvi pogled nizak, može postati ozbiljna prepreka u uslovima smanjene izlaznosti povratnika i političke mobilizacije većinskog biračkog tijela.Još veći rizik postoji kada je riječ o izboru zastupnika iz RS-a u državni parlament. Tradicionalno, probosanske stranke su uspijevale osigurati barem jedno mjesto u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Gubitak tog mandata značio bi potpuni nestanak direktnog političkog predstavljanja Bošnjaka iz RS-a na državnom nivou.<h2>Političke ambicije ili strateška greška</h2>Formiranje bez ključnih stranaka poput SDA, SBB, DF-a, Stranke za BiH ili BH Zelenih koji imaju vrlo jaku infrastrukturu u RS, ukazuje na duboko nepovjerenje i rivalstvo unutar probosanskog bloka koje svoje lične animozitete stavlja iznad osnovnih interesa bošnjačkog naroda s kojim se ozbiljne stranke ne bi smjele kockati.U takvom kontekstu, pitanje nije samo ko će osvojiti više glasova, već hoće li politička fragmentacija dovesti do situacije u kojoj probosanske stranke, uprkos značajnom broju birača, ostanu bez stvarnog političkog uticaja.Dok su potpisi na sporazumu već stavljeni, njegov stvarni politički efekat bit će poznat tek na izborima. Ono što je već sada izvjesno jeste da političke podjele unutar probosanskog bloka predstavljaju ozbiljan rizik – ne samo za pojedinačne stranke, već i za ukupnu političku zastupljenost probosanskih snaga u Republici Srpskoj.

Novi politički blok predvođen SDP-om, NiP-om i partnerima otvorio pitanje rasipanja glasova i mogućeg gubitka ključnih mandata za probosanske snage

Na pomolu podjela u RS: SDP-ov i NiP-ov blok prijeti da Bošnjake ostavi i bez bogde koju imaju

Sistem EMIS za upis djece u predškolske ustanove u Kantonu Sarajevo ponovo je doživio kolaps, ostavljajući brojne roditelje satima bez mogućnosti da prijave svoju djecu za vrtiće. Tehnički problemi pojavili su se upravo u trenutku kada je trebala početi faza izbora predškolske ustanove, što je izazvalo ogorčenje i zabrinutost među porodicama.Prema svjedočenjima roditelja, sistem nije bio dostupan više od sat nakon planiranog početka prijava. Stranica se nije učitavala, dolazilo je do beskonačnog osvježavanja, a prijava je bila praktično nemoguća.

&nbsp;Više od sat vremena roditelji ne mogu pristupiti prijavi. Stranica se ruši, ne učitava i sve se svodi na beskonačno refreshanje. Ljudi sjede pred ekranima, uzimaju slobodno s posla, odgađaju obaveze i pokušavaju uraditi nešto što bi u normalnim okolnostima trajalo nekoliko minuta – naveli su roditelji koji su pokušavali pristupiti sistemu.Iz Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo tek su naknadno priznali postojanje problema, objavivši obavijest da sistem nije dostupan zbog tehničkih poteškoća čiji se uzrok utvrđuje.- Zbog tehničkih poteškoća čiji uzrok se trenutno utvrđuje, sistem EMIS-predškolsko nije dostupan u planirano vrijeme početka faze izbora vrtića. Roditelji će biti informisani o tačnom vremenu početka ove faze nakon otklanjanja tehničkih poteškoća – saopćili su iz Ministarstva.Obavijest je objavljena tek sat nakon što su roditelji već bezuspješno pokušavali pristupiti sistemu.<h2>Muke roditelja</h2>Jedan od roditelja, koji je želio ostati anoniman, izjavio je za „Avaz“ da problemi traju mjesecima i da je upis djece postao gotovo nemoguć.- Ja od oktobra pokušavam da upišem dijete, ali je nemoguće. Prvo se nismo mogli registrovati, zatim nismo mogli uploadovati dokumente. Kada je bio konkurs prije 15 dana, sistem nije dozvoljavao izbor vrtića. Danas, kada je trebao početi izbor, stranica opet ne radi i ne možemo se ulogovati – rekao je roditelj.On ističe da je situacija dovela do ozbiljnih posljedica za njegovu porodicu.- Moja supruga je ostala bez posla jer nema ko čuvati dijete. Trebala je početi raditi na novom poslu, ali ne može jer dijete nije upisano u vrtić. Ovo je katastrofa – naveo je.<h2>Dupli aršini</h2>Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da su, prema tvrdnjama roditelja, neki korisnici mogli pristupiti sistemu, dok drugi nisu, što otvara pitanje jednakog tretmana svih prijavljenih.- Dobio sam informaciju da neki roditelji mogu pristupiti, a neki ne mogu. Prije tri godine sam upisao dijete za pet minuta bez ikakvih problema. Sada je to nemoguće. Bojim se da postoji mogućnost da iza svega stoji neka namještaljka – kazao je.Roditelji također tvrde da je komunikacija s nadležnima bila otežana, te da su telefoni Ministarstva bili preopterećeni pozivima.Ovaj kolaps sistema dolazi svega nekoliko dana nakon što je Ministarstvo poništilo prethodni konkurs za upis djece u vrtiće, priznajući da je sistem bio aktiviran ranije nego što je planirano. Umjesto u 10 sati, faza izbora vrtića tada je započela u 8 sati, čime su neki roditelji stekli prednost u odnosu na druge.<h2>Roditelji traže odgovore</h2>Roditelji sada traže jasne odgovore o tome ko snosi odgovornost za ponovljeni pad sistema, da li će procedura biti fer za sve i kako će nadležni spriječiti slične situacije u budućnosti.Ističu da se ne radi o izolovanom incidentu, već o sistemskom problemu koji pogađa veliki broj porodica i direktno utiče na njihov svakodnevni život, zaposlenje i egzistenciju.Za sada nije poznato kada će sistem ponovo biti u funkciji niti da li će trenutni proces prijava biti poništen ili nastavljen nakon otklanjanja tehničkih problema.

Jedan od roditelja kazao nam je da je zbog Hotinog sistema njegova supruga ostala bez posla

Ponovo pao Hotin EMIS sistem, građani ogorčeni: Da li se pojedinim roditeljima namještao upis u vrtiće?

Ministrica za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminović našla se u središtu javnosti nakon tragedije koja je potresla Sarajevo i izazvala višednevne proteste učenika i studenata. Ministarstvo kojim rukovodi objavilo je saopćenje u kojem izražava saučešće porodici stradalog mladića, podršku povrijeđenoj učenici i razumijevanje za proteste mladih, poručujući da je njihova građanska hrabrost dokaz empatije i odgovornosti.U saopćenju se navodi da Ministarstvo nikada nije izdalo instrukcije o kažnjavanju učenika zbog učešća na protestima, te da škole moraju ostati prostor slobode, a ne prisile. Također je istaknuto da će Ministarstvo sarađivati s učenicima, nastavnicima i stručnjacima, kako bi se unaprijedila sigurnost i odgovorilo na njihove zahtjeve.Međutim, ono što je izazvalo posebnu pažnju javnosti jeste činjenica da saopćenje nije potpisala ministrica lično, već je objavljeno u ime Ministarstva. U političkoj praksi, lični potpis nosi simboličku i stvarnu težinu odgovornosti, posebno u trenucima krize, kada javnost očekuje jasne i lične stavove onih koji vode institucije.Istovremeno, upravo je Hota-Muminović među političkim zvaničnicima čiju ostavku traže demonstranti. Mladi koji danima izlaze na ulice zahtijevaju odgovornost sistema i konkretne promjene, a ministrica se našla pod direktnim političkim pritiskom nakon što su desetine učenika svjedočile pritiscima od školskih ustanova da ih spriječi da izlaze na proteste.Pa kome treba vjerovati – desetinama svjedoka koji tvrde da Ministarstvo školama šalje upute da uguši proteste ili Hota-Muminović koja se nije potpisala?Ovo nije prvi put da se njen mandat dovodi u vezu s kontroverzama. Naime, Hota-Muminović nesumnjivo je rekorder po broju afera u Vladi KS. Od uvođenja „SAFER učenja“, preko kritike o političkom utjecaju na imenovanja direktora škola, nezadovoljstva roditelja zbog problema i netransparentnosti EMIS sistema pri upisima djece, zamjerke zbog sporog i nejasnog reagovanja Ministarstva tokom dojava o bombama u školama, kritika stručne javnosti na račun reformi obrazovanja i kurikuluma do masovnih protesta nastavnika krajem prošle godine zbog skandaloznog konkursa za prijem radnika.

Mladi skandaloznoj ministrici jasno poručili: „Odlazi“

Hota-Muminović: Koliko je još moramo trpjeti?

Naida Hota-Muminović, ministrica srednjeg i osnovnog obrazovanja: Mala od skandala

Ostavka premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka pokrenula je politički domino-efekat koji automatski formalno dovodi do pada kompletne Vlade KS, ali je potencijalno dodatno otvorila i duboke pukotine unutar same Trojke. Posebno je značajna izjava ministra saobraćaja Adnana Štete, koji je priznao ono o čemu se u javnosti već špekulisalo – da ostavka premijera nije bila unaprijed koordinirana s članovima Vlade – što ukazuje na ozbiljan unutrašnji raskol i politički haos.- Nije nam najavio u nedjelju da daje ostavku. Došao je na sjednicu i dao ostavku - rekao je Šteta, potvrđujući da ministri nisu bili pripremljeni za takav potez. Njegova reakcija, ali i kasnije poruke na društvenim mrežama, jasno ukazuju na nezadovoljstvo načinom na koji je odluka donesena.Prema pouzdanim saznanjima, ova ostavka došla je direktno po ideji i nalogu predsjednice Naše stranke Sabine Ćudić. Jasno je zašto su partneri Naše stranke ljuti zbog ove odluke. Naime, u trenucima najveće ogorčenosti i bunta građana nakon stravične tramvajske nesreće i pogibije Erdoana Morankića, ostavka Uka šalje poruku javnosti o duboko moralnom i savjesnom činu.I dok se iz cijele situacije Uk i Naša stranka izvlače kao moralni pobjednici, istovremeno je oštrica bunta i nezadovoljstva sada preusmjerena prema ministru saobraćaja Adnanu Šteti. Proteklih godina Šteta je pažljivo gradio svoj imidž, brendirajući sebe kao najsposobnijeg ministra u Vladi KS koji gradi pruge, obnavlja vozni park u Sarajevu i ostvaruje konkretne i svima vidljive rezultate. Ovakav imidž trebao je biti odskočna daska za mnogo veće ambicije i buduće funkcije, među kojima su i mjesto premijera KS, ali potencijalno i predsjednika SDP-a nakon Nermina Nikšića.Ipak, s posljednjom nesrećom taj Štetin imidž preko noći je postao ozbiljno poljuljan, a Ukovo povlačenje u tom smislu samo ga je dodatno gurnulo u politički ambis.<h2>Štetina poruka o „novoj većini“ – politička prijetnja ili najava raskola</h2>Posebno odjekuje Štetina izjava da će „novu Vladu KS birati nova većina“, što predstavlja mnogo više od puke proceduralne konstatacije. U političkom kontekstu Kantona Sarajevo, ova rečenica zvuči kao otvoreno priznanje da postojeća parlamentarna većina više nije stabilna, ali i kao signal da su već pokrenuti razgovori o njenom preslagivanju.Takva poruka dolazi u trenutku kada Trojka formalno ima svega 18 ruku – apsolutni minimum za izbor Vlade. To znači da odsustvo samo jednog zastupnika ili eventualni politički zaokret pojedinaca može dovesti do gubitka većine.Formalno, Trojka i dalje ima minimalnu parlamentarnu većinu, ali politički posmatrano, koalicija je faktički već raspadnuta. Osipanje zastupnika, unutrašnji sukobi i gubitak međusobnog povjerenja doveli su do situacije u kojoj vlast postoji samo zahvaljujući tankoj matematičkoj konstrukciji, bez stvarne političke stabilnosti.Napustila ih je Arijana Memić, Rusmir Pobrić je formirao novu političku stranku, a sudbina većine sada zavisi od pojedinaca poput Adne Mesihović, Admela Hodžića i Elze Gaković. Takva vlast je izuzetno krhka i podložna svakom političkom potresu.Također, jasno je da odnosi Naše stranke sa SDP-om i NiP-om nisu ni najmanje idilični. Mimo premijera, od stranačkih kadrova u Vladi KS Naša stranka ima još samo ministricu pravde Darju Softić-Kadenić, dok su Ministarstvo visokog obrazovanja i Ministarstvo komunalne privrede prepustili nestranačkim ličnostima. Naša stranka je, također, u vlast, tendere, upravljanje resursima i skandale upetljana daleko manje od SDP-a i NiP-a, te im ova prilika savršeno dolazi da svojim partnerima prepuste politički teret, dok se oni iz svega izvlače kao neokrznuti i „pošteni“.<h2>Vlada može preživjeti formalno, ali politički je već pala</h2>Iako postoji mogućnost da Trojka, uz disciplinu zastupnika i tehničko održavanje većine, dočeka naredne izbore, politička realnost pokazuje da je koalicija izgubila unutrašnju koheziju.Štetina izjava o „novoj većini“ najvjerovatnije nije slučajna, već predstavlja indikator da su politički akteri već počeli razmišljati o alternativnim konfiguracijama vlasti. To također pokazuje da ni unutar same Vlade više ne postoji uvjerenje da je postojeća koalicija dugoročno održiva.Ostavka premijera, koja je trebala predstavljati političku žrtvu radi smirivanja javnosti, pretvorila se u okidač koji je razotkrio duboku krizu vlasti.Trojka možda formalno još postoji, ali politički više ne djeluje kao jedinstvena vlast, već kao koalicija koja se održava na minimumu snage, bez zajedničke strategije, povjerenja i stabilnosti. Pitanje je da li će nakon izbora postojati i taj minimum.

Trojka možda formalno još postoji, ali politički više ne djeluje kao jedinstvena vlast

Sabinin gambit: Uk spašen, Naša stranka oprana, a Šteta ostavljen na udaru

Prvog dana nakon tramvajske nesreće u Sarajevu napisao sam da ne treba žuriti s optužbama, ni prema političkim strankama, a posebno ne prema vozaču, jer u tom trenutku nisu bile poznate sve okolnosti niti se mogla utvrditi odgovornost. U ozbiljnim društvima, odgovornost je rezultat činjenica, a ne političke potrebe ili medijskog pritiska.Međutim, reakcija vlasti u Kantonu Sarajevo pokazala je nešto zabrinjavajuće. Umjesto smirenosti, transparentnosti i spremnosti da se utvrde činjenice, javnost je svjedočila pokušaju da se krivica promptno svali na vozača, čovjeka koji se preko noći našao u ulozi žrtvenog jarca sistema. Takav refleks nije izraz odgovornosti, nego slabosti - pokušaj da se zaštiti sistem i zatvori slučaj prije nego što je istina uopće utvrđena.Građani su to prepoznali. Nisu prihvatili unaprijed napisani narativ niti su povjerovali u pojednostavljene konstrukcije. Još poraznija bila je reakcija vlasti na spontano okupljanje mladih ljudi koji su izašli na ulice, tražeći odgovornost i odgovore. Umjesto dijaloga, dobili su diskreditaciju. Pokušaj da se autentičan građanski revolt predstavi kao stranački projekt pokazuje duboko nerazumijevanje same prirode demokratije.U svijesti dijela političke elite očigledno i dalje postoji uvjerenje da građani ne postoje kao slobodni pojedinci, nego kao produžena ruka političkih struktura. Takav pogled negira samu ideju građanstva i svodi društvo na prostor stalne političke manipulacije.Zato je ostavka premijera Kantona Sarajevo, Nihada Uka, prvi i jedini ispravan politički potez koji smo vidjeli u ovom slučaju. Ostavka nije čin slabosti, nego priznanje osnovnog principa svake odgovorne vlasti - da funkcija nije privatno vlasništvo, nego javno povjerenje.Ovaj slučaj mora biti podsjetnik svima koji vrše vlast: nijedna funkcija nije trajna, nijedna pozicija nije zagarantovana, i nijedna vlast nije iznad građana. Jer u svakoj demokratiji postoji samo jedan stvarni nosilac suvereniteta - građanin.

Pokušaj da se krivica prebaci na vozača i diskredituju građani razotkrio je politički mentalitet koji vlast vidi kao pravo, a ne kao odgovornost

Vlast nije babovina

Prvog dana nakon tramvajske nesreće u Sarajevu napisao sam da ne treba žuriti s optužbama, ni prema političkim strankama, a posebno ne prema vozaču, jer u tom trenutku nisu bile poznate sve okolnosti niti se mogla utvrditi odgovornost. U ozbiljnim društvima, odgovornost je rezultat činjenica, a ne političke potrebe ili medijskog pritiska.<h2>Gubitak razuma</h2>Međutim, reakcija vlasti u Kantonu Sarajevo pokazala je nešto mnogo dublje i zabrinjavajuće od same nesreće. Pokazala je obrazac ponašanja koji govori o potpunom gubitku političkog instinkta, empatije i osjećaja odgovornosti prema građanima.Umjesto smirenosti, transparentnosti i spremnosti da se utvrde činjenice, javnost je svjedočila pokušaju da se krivica promptno svali na vozača, čovjeka koji se preko noći našao u ulozi žrtvenog jarca sistema. Takav refleks nije izraz odgovornosti, nego slabosti. To je pokušaj da se sistem zaštiti po svaku cijenu, čak i kada istina još nije utvrđena.Građani su to prepoznali. Nisu prihvatili unaprijed napisani narativ, niti su povjerovali u pojednostavljene konstrukcije koje su trebale zatvoriti slučaj prije nego što je uopće otvoren, jer je svakom bilo jasno da je nemoguće u onakvoj krivini svjesno voziti onako brzo.Još poraznije od toga bila je reakcija vlasti na spontano okupljanje mladih ljudi koji su izašli na ulice tražeći odgovornost i odgovore. Umjesto dijaloga, ponuđena im je diskreditacija. Botovi Trojke i samoprozvane analitičarke bez morala i časti skočile su da optuže mlade ljude da su svi skupa u službi u SDA da ruše njihovu dobru i poštenu vlast.&nbsp;Umjesto poštovanja, dobili su etikete. Pokušaj da se autentičan građanski revolt predstavi kao stranački projekt pokazuje duboko nerazumijevanje same prirode demokratije.Jeste li vi normalni? Je li vas imalo stid?Jeste li zaista povjerovali da ste feudalni gospodari, da je vlast vaša babovina data po Božjem pravu, a građani kmetovi na koje imate pravo udarati kad god zatraže odgovornost?Postoji li u vašem ograničenom pogledu na svijet išta osim stranaka, podjela na “nas” i “njih”, paranoičnih konstrukcija, zavjera i bolesne potrebe da svaku reakciju bilo kojeg građanina svedete na stranački projekat?&nbsp;U svijesti dijela političke elite očigledno i dalje postoji uvjerenje da građani ne postoje kao slobodni pojedinci, nego kao produžena ruka političkih struktura. Niko i ništa ne postoji mimo partijskih interesa. Takav pogled nije samo pogrešan - on je opasan. On negira samu ideju građanstva i svodi društvo na prostor stalne političke manipulacije.<h2>Ispravan potez Uka</h2>Zato je ostavka premijera Kantona Sarajevo, Nihada Uka, prvi i jedini ispravan politički potez koji smo vidjeli u ovom slučaju. Ostavka nije čin slabosti. Ona je priznanje osnovnog principa na kojem počiva svaka odgovorna vlast — da funkcija nije privatno vlasništvo, nego javno povjerenje.U razvijenim demokratijama, politička odgovornost ne čeka sudske presude. Ona dolazi onog trenutka kada se izgubi povjerenje javnosti ili kada sistem kojim upravljate pokaže ozbiljne slabosti. Ostavka je tada čin političke zrelosti, a ne poraza.Ovaj slučaj mora biti podsjetnik svima koji vrše vlast, ne samo u Kantonu Sarajevo nego i širom Bosne i Hercegovine: nijedna funkcija nije trajna, nijedna pozicija nije zagarantovana, i nijedna vlast nije iznad građana.Jer na kraju, u svakoj demokratiji postoji samo jedan stvarni nosilac suvereniteta — građanin.A vlast, kakva god bila i ko god je činio, postoji isključivo da njemu odgovara.

U političara očigledno i dalje postoji uvjerenje da građani ne postoje kao slobodni pojedinci, nego kao produžena ruka stranaka

Trojko, sram vas bilo: Umjesto da izađete pred mlade ljude, digli ste na njih svoje botove

Dvanaest sati.Toliko je trebalo ministru saobraćaja Adnan Šteta i načelnici Benjamina Karić da se pojave na mjestu tramvajske tragedije u kojoj je izgubljen jedan mladi život, a jednoj djevojci amputirana noga. Ne sat vremena. Ne dva. Nego dvanaest. I to – kada više nije bilo građana.Kada su svijeće već dogorijevale, kada su roditelji i prijatelji u tišini oplakivali, kada je javni bijes već prerastao u ogorčenu šutnju. Došli su noću. U pratnji stručnog nadzora. U kadru bez mase. U prostoru bez pitanja.Slike su noćne. Fotografije su hladne. Nema građana. Nema spontanih reakcija. Nema neugodnih pitanja. To nije puka slučajnost. To je njihova namjerna politička kalkulacija.<h2>Kada odgovornost postane tišina</h2>Vlada Kantona Sarajevo poručuje da je „prioritet istraga“. Poziva medije da se suzdrže od nagađanja. Naglašava osjetljivost procesa.Ali istovremeno – javnost ne dobija nijednu konkretnu informaciju o stanju voznog parka, o sigurnosti starih tramvaja, o internim procedurama u KJKP GRAS, niti o eventualnoj odgovornosti uprave i resornog ministarstva.Uhapšen je vozač. Standardna procedura. Ali sistem – i dalje šuti. A šutnja, kada je javna sigurnost u pitanju, nije neutralna. Ona proizvodi nepovjerenje. Ona stvara špekulacije. Ona rađa gnjev.<h2>Politička hrabrost ili politički kukavičluk?</h2>Sjećamo se kako Benjamina Karić voliti biti među građanima, dijeliti baklave slikati se s djecom, obilaziti radove, pozirati u urbanim kadrovima. Na dan, kada se grad suočava s neviđenom tragedijom i gubitkom – dolazi noću.Ministar Šteta, koji godinama gradi imidž na modernizaciji tramvajskog sistema, dolazi tek kada je kamera sigurna, a javnost odsutna.To nije empatija. To je upravljanje štetom.Političari se najlakše mjere u trenucima krize. U trenucima kada grad traži lice, glas, odgovornost. U ovom slučaju dobili smo – kontrolisanu pojavu i institucionalnu tišinu.<h2>Grad koji zaslužuje više</h2>Sarajevo je izgubilo mladi život. Jedna porodica je uništena. Jedna djevojka je zauvijek obilježena. Građani ne traže spektakl. Ne traže unaprijed presuđene krivce. Traže transparentnost. Traže odgovornost sistema. Traže da se neko pojavi pred njima – ne u mraku, nego na svjetlu dana. Jer politička funkcija nije Instagram promocija, a javna odgovornost ne treba da se preuzima samo kad se baklave dijele. Ne morate dolaziti kada se narod raziđe da izbjegnete susret s njim. To se ne zove odgovornost. To se zove kukavičluk.

To se ne zove odgovornost. To se zove kukavičluk.

Dvanaest, punih dvanaest sati nakon tragedije: Došli su tek kad su građani otišli

Stravična nesreća u centru Sarajeva, u kojoj je tramvaj iskočio iz šina kod Zemaljskog muzeja, odnijela je jedan život i povrijedila više osoba. Grad je na nekoliko sati bio paraliziran. Sirene hitne pomoći, policije i vatrogasaca odzvanjale su glavnom saobraćajnicom, dok su zbunjeni građani pokušavali shvatiti šta se, zapravo, dogodilo.Ljekari su reagirali brzo. Dispečerski centar primio je više poziva, ekipe su upućene na teren, izvršena je trijaža, povrijeđeni su transportovani u bolnice. Prva linija sistema – ona koja se uvijek prva suočava s posljedicama – uradila je svoj posao profesionalno i bez kalkulacija.Ali tamo gdje počinje politička odgovornost, nastupila je tišina.U trenutku kada se desi nesreća sa smrtnim ishodom u javnom prevozu, u gradu koji godinama kuburi sa zastarjelom infrastrukturom, održavanjem i upravljanjem javnim preduzećima, građani imaju pravo na jasne i brze informacije. Imaju pravo znati šta se desilo, ko je nadležan, šta se poduzima i da li je sistem pod kontrolom.Umjesto toga, informacije su stizale fragmentirano. Mediji su bili blokirani od pristupa informacijama, kao što je bio blokiran i grad. Iz GRAS-a su poručili da nemaju više podataka od onih objavljenih u medijima. Uzrok nesreće – nepoznat. Direktor nedostupan. Politički predstavnici – nevidljivi.U ozbiljnim gradovima, u ovakvim situacijama, prvi ljudi grada na čelu s gradonačelnikom izlaze na teren ili pred kamere istog dana. Ne da bi sakupljali političke poene, nego da bi pokazali da institucije imaju lice i odgovornost. Transparentnost u kriznim situacijama nije luksuz niti PR alat – to je minimum političke kulture.Od domaćih funkcionera, međutim, ni traga ni glasa nije bilo.Jer Sarajevo funkcioniše po drugom obrascu u odnosu na druge gradove. Kada se presijeca vrpca ili pušta nova linija, političari su prvi u kadru. Kada se desi tragedija, javnost dobije šutnju i čekanje „da se utvrde okolnosti“.Naravno, istraga mora utvrditi tačan uzrok. Ali politička odgovornost ne počinje tek nakon vještačenja. Ona počinje u prvom satu krize – jasnim obraćanjem, dostupnošću i preuzimanjem institucionalne odgovornosti.Tog elementarnog osjećaja kod naših rukovodilaca nema. Valjda misle da ako ignorišu ljudske leševe, neće odgovornost doći po njih. A hoće i to vrlo brzo.

Nakon stravične nesreće tramvaja u centru Sarajeva, građani su dobili brzu reakciju hitnih službi, ali ne i jasno obraćanje nadležnih

Kad sistem šuti

Digitalizacija je trebala donijeti transparentnost, jednakost i kraj improvizacijama. Umjesto toga, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo na čelu s ministricom Naida Hota-Muminović ponovo se našlo u središtu skandala, što je postala gotovo tradicija od prvog dana otkako je stupila na dužnost, pa to više nikog i ne iznenađuje.<h2>'Nenamjerna ljudska greška'</h2>Ovog puta – zbog konkursa za upis djece u predškolske ustanove putem EMIS sistema.Iako je zvanično najavljeno da faza izbora vrtića počinje u 10 sati, sistem je aktiviran već u 8. Ministarstvo je priznalo „nenamjernu ljudsku grešku“, ali šteta je već bila učinjena. U situaciji kada prednost, u slučaju istog broja bodova, ima dijete čiji roditelj prvi izvrši registraciju – dva sata nisu tehnički detalj. To je razlika između mjesta u vrtiću i liste čekanja.Nakon talasa reakcija i pritužbi roditelja, Ministarstvo je bilo primorano poništiti cijelu fazu konkursa – uključujući izbor i reizbor vrtića, preliminarne i konačne rang-liste, faze prigovora i razmatranja žalbi.Drugim riječima: sistem koji je trebao garantovati sigurnost i pravednost – pao je na osnovnom testu povjerenja.<h2>Mjesta nestaju, brojke se mijenjaju</h2>Roditelji su prijavljivali da su djeca u jednom trenutku bila na listi primljenih, da bi već u sljedećem – nestala. Kod pojedinih vrtića broj slobodnih mjesta se mijenjao iz dana u dan bez jasnog obrazloženja. Spominje se i primjer vrtića „Bombon“ u Hrasnom, gdje je broj slobodnih mjesta rastao sa sedam na 34.Pitanja su brojna: Zašto je sistem aktiviran ranije? Ko je odgovoran? Kako su se mijenjali podaci o slobodnim mjestima? Zašto su konkursni rokovi objedinjeni na način koji diskriminiše roditelje čija djeca trebaju krenuti u vrtić između aprila i avgusta?Ministarstvo najavljuje „unutrašnju provjeru“. Javnost, međutim, sve češće postavlja pitanje – koliko puta se ista greška može ponoviti prije nego što više ne bude riječ o grešci, nego o obrascu?Nedavno je digitalizirani konkurs za prijem nastavnika u osnovne i srednje škole u Kantonu Sarajevo također bio pod snažnim kritikama. Iako je ministrica tvrdila da je sistem „izbrisao korupciju“, stotine kandidata su prijavljivale tehničke i proceduralne nepravilnosti.Problemi su uključivali netačne rokove za žalbe, dvodnevni rok za prijavu inspekciji, odbijanje prijava podnesenih van EMIS-a, tehničke greške u prepoznavanju dokumentacije, diskriminatorno bodovanje priznanja (npr. priznavanje isključivo UNSA nagrada).Kandidati su upozoravali da ih je sistem „progutao“, da su nestajali s listi ili bili rangirani s nulom bodova uprkos urednoj dokumentaciji. Dio njih već je najavio tužbe.Danas, međutim, svjedočimo da je konkurs za vrtiće ipak morao biti poništen. U svakom ozbiljnom sistemu, ponavljanje grešaka povlači pitanje odgovornosti. U Kantonu Sarajevo, međutim, čini se da je standard drugačiji: prvo se problem minimizira, zatim se prizna „tehnička greška“, a onda se obeća da će „biti bolje sljedeći put“.<h2>Digitalizacija bez odgovornosti</h2>Digitalizacija sama po sebi nije reforma. Ona je alat. A alat u rukama loše organizacije postaje generator problema umjesto rješenja. Ministarstvo tvrdi da je više od 96 posto aplikacija obrađeno uredno. Roditelji i kandidati, s druge strane, govore o sistemskim manjkavostima, netransparentnosti i konfuznim pravilima. Ako je EMIS simbol nove transparentnosti, zašto se ključne faze konkursa moraju poništavati?

EMIS ponovo podbacio: dva sata ranije pokrenut sistem, poništen konkurs za vrtiće, a roditelji i nastavnici i dalje čekaju odgovornost

Nova sramota u režiji Hotinog ministarstva: Pao konkurs za upis u vrtiće, EMIS ponovo pod lupom

Skupština Kantona Sarajevo u ponedjeljak održala je radnu sjednicu uz izuzetno obiman dnevni red - ostalo je više od 15 tačaka koje čekaju raspravu i odlučivanje.<h2>Povratak u prošlosti</h2>Iako je riječ o sjednici u 2026., veliki dio materijala vratio je zastupnike na dokumente koji se odnose na 2024. i 2025. godinu: od bilansa energetskih potreba za 2024. i 2025., preko programa rada i finansijskih planova ustanova za 2025., pa do izvještaja o radu i finansijskom poslovanju za 2024..Posebnu pažnju izazvala je tačka o Nacrtu zakona o podršci ulaganjima od strateškog značaja za privredu KS, koji je već bio na dnevnom redu i, prema priloženim napomenama, usvojen. Iako su druge tačke padale, ovaj je dobio podršku zastupnika DF-a. Ovaj Zakon predstavljen je kao alat za privlačenje velikih investicija i jačanje ekonomskog razvoja Kantona.Na dnevnom redu bila je i verifikacija Zakona o državnoj službi u Kantonu Sarajevo, što spada u važnija institucionalna pitanja, jer se tiče pravila i okvira funkcionisanja kantonalne administracije.Zastupnici su odlučivali i o statusnim promjenama u zdravstvu: planirano je spajanje Zavoda za sportsku medicinu KS i Zavoda za zdravstvenu zaštitu studenata u novu ustanovu - Zavod za medicinu rada i sporta KS, uz posebnu tačku o preuzimanju osnivačkih prava i obaveza.<h2>Najveći "blok"</h2>U socijalnom i boračkom segmentu predviđene su izmjene odluke o proširenom obimu prava za ratne vojne invalide, dok su se u energetskom dijelu sjednice razmatrale odluke o usvajanju Bilansa energetskih potreba KS za 2024. godinu i posebno za 2025. godinu - dokumenti koji se formalno razmatraju u 2026., ali se odnose na ranije planiranje i potrošnju.Najveći “blok” dnevnog reda odnosio se na davanje saglasnosti na programe rada i finansijske planove, ali za 2025. godinu za niz javnih ustanova - od socijalne zaštite i zapošljavanja, preko kulture i obrazovanja, do ustanova poput Memorijalnog centra, muzeja, teatara i festivala. Uz to, na dnevni red su konačno došli i finansijski planovi Kantonalnog stambenog fonda za 2025., te program rada ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim područjima.Drugim riječima, sjednica u 2026. godini donijela je dvostruki “vremenski” teret: istovremeno se odlučuje o planiranju i finansiranju za 2025., ali i vrši politička i institucionalna obrada izvještaja i bilansa za 2024. – što u praksi znači da se u jednoj sjednici prelama i ono što je već završeno, i ono što je trebalo biti provedeno, i ono što se pokušava sistematizirati kroz zakone i reorganizacije.<h2>Tragovi prošlosti</h2>Istovremeno, zastupnici su imali i paket tačaka koje se eksplicitno odnose na 2024. godinu: niz izvještaja o radu i finansijskom poslovanju kulturnih i socijalnih ustanova za 2024. (biblioteka, muzeji, arhiv, pozorišta, BKC, SARTR, filharmonija, Gerontološki centar, Služba za zapošljavanje, centar za socijalni rad i drugi).

Iako je 2026. godina, zastupnici su raspravljali o planovima za 2025. i izvještajima o radu javnih ustanova za 2024. godinu.

Šta se dešavalo na 27. radnoj sjednici: Uveliko 2026., a Skupština KS još na temama iz 2024.

Inicijativa vijećnika Naše stranke Farisa Šehovića da se dio Aleje lipa, od mosta Bratstva i jedinstva do mosta Vrbanja, imenuje kao Šetnica Rodoljuba Čolakovića, otvorila je važno pitanje odnosa Sarajeva prema vlastitoj političkoj i državnoj historiji. Kako je naveo Šehović, „ovim imenovanjem želimo da odamo javno priznanje čovjeku koji je svojim djelovanjem trajno obilježio antifašističku borbu, obnovu državnosti i institucionalni razvoj Bosne i Hercegovine“.<h2>Vječni revolucionar</h2>Ime Rodoljuba Čolakovića nije tek simbol jedne epohe, nego oznaka jedne dosljedne političke biografije obilježene borbom protiv autoritarizma, fašizma i nacionalnog poricanja Bosne i Hercegovine. Rodoljub Čolaković bio je revolucionar, politički zatvorenik, partizanski lider i državnik - i sve te uloge nisu bile formalne, nego skupo plaćene ličnim iskustvom progona, robije i rata.

Rođeni Bijeljinac, još u periodu Kraljevine Jugoslavije, Čolaković se profilirao kao ljevičarski intelektualac i politički aktivista, blizak komunističkom pokretu, u vremenu kada je takvo djelovanje značilo direktan sukob s represivnim aparatom države. Zbog političkog rada i organiziranja, više puta je hapšen i osuđivan, a značajan dio mladosti proveo je u zatvorima, gdje se formirala generacija ljudi koja će kasnije nositi antifašistički otpor. Njegovo predratno djelovanje nije bilo romantizirana ideologija, već svjesni otpor sistemu koji je gušio političke slobode i socijalnu pravdu.Tokom Drugog svjetskog rata, Čolaković se uključuje u Narodnooslobodilački pokret i postaje jedan od ključnih političkih organizatora partizanskog otpora u Bosni i Hercegovini. Njegov partizanski angažman nije se iscrpljivao u vojnoj hijerarhiji, već prvenstveno u političkom radu: organiziranju vlasti na oslobođenim teritorijama, artikulaciji ideje Bosne i Hercegovine kao ravnopravne zajednice i borbi protiv i fašizma i etničkog fragmentiranja zemlje.Upravo zbog toga, njegova uloga u ZAVNOBiH-u ima trajni historijski značaj. U vremenu kada Bosna i Hercegovina nije bila samorazumljiva politička činjenica, već predmet sporenja i potkusurivanja, Čolaković je pripadao krugu ljudi koji su jasno zastupali ideju BiH kao zasebne, ravnopravne federalne jedinice. Ta ideja nije bila puka administrativna konstrukcija, nego politički odgovor na pokušaje njenog brisanja ili podjele koji su postojali čak i unutar komunističkih redova.Nakon rata, kao prvi predsjednik Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Čolaković je sudjelovao u uspostavljanju prvih savremenih institucija republike. U razorenoj zemlji, njegov rad nije bio simbolički, nego operativan: izgradnja državne administracije, zakonodavnog okvira, obrazovnog i kulturnog sistema. To je bio period u kojem se državnost nije „čuvala“ deklaracijama, nego konkretnim političkim odlukama.<h2>Potvrda vrijednosti</h2>Šehović je s pravom naglasio da bi imenovanje šetnice u čast Rodoljuba Čolakovića predstavljalo „važan iskorak u očuvanju kulture sjećanja i potvrdi vrijednosti na kojima je grad kroz historiju građen: slobode, antifašizma i državotvornosti“. Posebnu težinu ovom prijedlogu daje činjenica da se radi o mirnoj gradskoj šetnici, uz Vilsonovo šetalište - prostoru svakodnevice, a ne ideološkog spektakla - te da bi cijeli proces prošao uz minimalne administrativne i finansijske obaveze.<h2>Pitanje identiteta</h2>Ulice i šetnice nisu nagrade, nego lekcije. One govore o tome šta jedno društvo smatra vrijednim pamćenja. Rodoljub Čolaković zaslužuje ulicu u Sarajevu ne zato što pripada prošlosti, nego zato što bez ljudi poput njega ne bi bilo ni političkog kontinuiteta Bosne i Hercegovine kakvu danas poznajemo.

Čolaković je pripadao krugu ljudi koji su jasno zastupali ideju BiH kao zasebne, ravnopravne federalne jedinice

Aleja lipa: Dio šetnice da se nazove po Rodoljubu Čolakoviću

Između antifašističkog naslijeđa i savremenog Sarajeva: Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

Inicijativa vijećnika Naše stranke Farisa Šehovića da se dio Aleje lipa, od mosta Bratstva i jedinstva do mosta Vrbanja, imenuje kao Šetnica Rodoljuba Čolakovića, otvorila je važno pitanje odnosa Sarajeva prema vlastitoj političkoj i državnoj historiji. Kako je naveo Šehović, „ovim imenovanjem želimo da odamo javno priznanje čovjeku koji je svojim djelovanjem trajno obilježio antifašističku borbu, obnovu državnosti i institucionalni razvoj Bosne i Hercegovine“.<h2>Vječni revolucionar</h2>Ime Rodoljuba Čolakovića nije tek simbol jedne epohe, nego oznaka jedne dosljedne političke biografije obilježene borbom protiv autoritarizma, fašizma i nacionalnog poricanja Bosne i Hercegovine. Rodoljub Čolaković bio je revolucionar, politički zatvorenik, partizanski lider i državnik - i sve te uloge nisu bile formalne, nego skupo plaćene ličnim iskustvom progona, robije i rata.Rođeni Bijeljinac, još u periodu Kraljevine Jugoslavije, Čolaković se profilirao kao ljevičarski intelektualac i politički aktivista, blizak komunističkom pokretu, u vremenu kada je takvo djelovanje značilo direktan sukob s represivnim aparatom države. Zbog političkog rada i organiziranja, više puta je hapšen i osuđivan, a značajan dio mladosti proveo je u zatvorima, gdje se formirala generacija ljudi koja će kasnije nositi antifašistički otpor. Njegovo predratno djelovanje nije bilo romantizirana ideologija, već svjesni otpor sistemu koji je gušio političke slobode i socijalnu pravdu.Tokom Drugog svjetskog rata, Čolaković se uključuje u Narodnooslobodilački pokret i postaje jedan od ključnih političkih organizatora partizanskog otpora u Bosni i Hercegovini. Njegov partizanski angažman nije se iscrpljivao u vojnoj hijerarhiji, već prvenstveno u političkom radu: organiziranju vlasti na oslobođenim teritorijama, artikulaciji ideje Bosne i Hercegovine kao ravnopravne zajednice i borbi protiv i fašizma i etničkog fragmentiranja zemlje.Upravo zbog toga, njegova uloga u ZAVNOBiH-u ima trajni historijski značaj. U vremenu kada Bosna i Hercegovina nije bila samorazumljiva politička činjenica, već predmet sporenja i potkusurivanja, Čolaković je pripadao krugu ljudi koji su jasno zastupali ideju BiH kao zasebne, ravnopravne federalne jedinice. Ta ideja nije bila puka administrativna konstrukcija, nego politički odgovor na pokušaje njenog brisanja ili podjele koji su postojali čak i unutar komunističkih redova.Nakon rata, kao prvi predsjednik Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Čolaković je sudjelovao u uspostavljanju prvih savremenih institucija republike. U razorenoj zemlji, njegov rad nije bio simbolički, nego operativan: izgradnja državne administracije, zakonodavnog okvira, obrazovnog i kulturnog sistema. To je bio period u kojem se državnost nije „čuvala“ deklaracijama, nego konkretnim političkim odlukama.

<h2>Potvrda vrijednosti</h2>Šehović je s pravom naglasio da bi imenovanje šetnice u čast Rodoljuba Čolakovića predstavljalo „važan iskorak u očuvanju kulture sjećanja i potvrdi vrijednosti na kojima je grad kroz historiju građen: slobode, antifašizma i državotvornosti“. Posebnu težinu ovom prijedlogu daje činjenica da se radi o mirnoj gradskoj šetnici, uz Vilsonovo šetalište - prostoru svakodnevice, a ne ideološkog spektakla - te da bi cijeli proces prošao uz minimalne administrativne i finansijske obaveze.<h2>Pitanje identiteta</h2>Ulice i šetnice nisu nagrade, nego lekcije. One govore o tome šta jedno društvo smatra vrijednim pamćenja. Rodoljub Čolaković zaslužuje ulicu u Sarajevu ne zato što pripada prošlosti, nego zato što bez ljudi poput njega ne bi bilo ni političkog kontinuiteta Bosne i Hercegovine kakvu danas poznajemo.

Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

Postoji jedna neugodna činjenica koju političko Sarajevo uporno odbija da proguta: Milorad Dodik zna tačno šta mu je međunarodna niša - i igra je hladno, bez emocija i bez iluzija. Njegova publika nije „međunarodna zajednica“, on ne hoda po ambasadama da moli za malo podrške i ideja šta da radi, ne snima amaterske i paćeničke Instagram storije kako bi sebi digao popularnost niti plaća klima majstore da mu lobiraju po svijetu.<h2>Konkretna niša</h2>Iako svakako ima crveno svjetlo od većine liberalno orijentiranih snaga u svijetu, Dodik u svom vanjskopolitičkom djelovanju cilja na jednu vrlo konkretnu, ideološki profiliranu metu - islamofobičnu populističku desnicu. I u toj niši Dodik funkcioniše bolje nego svi sarajevski zvaničnici zajedno koji čini se da blagog pojma nemaju ko i šta bi im međunarodna niša trebala biti, izuzmemo li maglovite demagoške fraze o „demokratskim snagama koje podržavaju Bosnu i Hercegovinu“.S mađarskim premijerom i bliskim Trampovim saveznikom Viktorom Orbanom Dodik se redovno viđa. Težinu i značaj Orbana shvatit ćete ako uključite bilo koji od vodećih konzervativnih medija u SAD – Orban je tu neprikosnovena zvijezda i redovni govornik na njihovim konferencijama.S Trampovom administracija Dodik je isposlovao skidanje američkih sankcija, što i nije baš benigni poduhvat kad je američka crna lista u pitanju.Trampovi bivši blisku saradnici dolazili su u Banju Luku. Od Slobodarske stranke u Austriji, preko Le Pen u Francuskoj, do samog Benjamin Netanjahua, o čijoj međunarodnoj težini i utjecaju nije potrebno posebno govoriti - Dodik ima uspostavljenu mrežu kontakata širom svijeta. I sve to kao osuđenik i čovjek bez formalne funkcije.<h2>Opasna činjenica</h2>To nije moralna pobjeda. To je opasna politička činjenica. Koja i dalje traje i sada dok je „obični građanin“ nakon što je presuđen i nakon što mu je zabranjeno obavljanje javnih funkcija. Kada Elmedin Konaković kao ministar vanjskih poslova sjedi u sarajevskom studiju iz kojeg pokušava objasniti kako se kao obični građanin Dodik „ponizio u BIJELOJ KUĆI“, to nije politička analiza nego pokušaj umanjivanja činjenice koju je nemoguće sakriti: Dodik ima pristup liderima kojima Sarajevo nema. I ne samo pristup, nego i bliske odnose. S te strane bilo bi uputno postaviti pitanje koliko su današnji politički predstavnici koji vode Bošnjake zaista bliski ključnim ljudima sa Zapada koji donose odluke. S koliko njih redovno komuniciraju, koliko su blisku i kakva im je dugoročna strategija po tom pitanju. Ako je suditi po njihovim profilima na društvenim mrežama, od hodnika dalje najčešće ne dobacuju.Konaković je mjesecima najavljivao političke zemljotrese - bagere, izbacivanje SNSD-a iz Vijeća ministara, kraj Dodikove moći. Ono što je stvarno uslijedilo nisu bili institucionalni pomaci, nego saopštenja, reakcije i simbolički performansi. Dodik je, s druge strane, nastavio graditi i održavati međunarodne kontakte, bez obzira na presudu, zabrane i formalni status.Tu prestaje priča o ličnostima i počinje priča o strukturalnom problemu vanjske politike Sarajeva.<h2>Pogubljena politika</h2>Sarajevska politika danas nema međunarodnu strategiju, nema definisanu ciljnu publiku i nema operativne partnere. Ima narativ - i to narativ za unutrašnju upotrebu izražen korz Facebook statuse i jalova međubošnjačka prepucavanja.. Vlastita publika služi kao zamjena za međunarodne saveznike, a moralna ispravnost kao supstitut za politički utjecaj.Međunarodna politika, međutim, ne funkcioniše na simbolici, nego na mrežama, dugoročnom pozicioniranju i dosljednosti. Dodik je izabrao svoju nišu, gradio kontakte godinama i ostao u njoj, bez obzira na reputacijske i pravne posljedice. Sarajevo je na tom planu potpuno zakazalo već godinama, pa u rapidnom mijenjanju geopolitičkim okolnosti ne zna ni gdje više udaraDodik ne pobjeđuje zato što je politički superioran, nego zato što ima strategiju i zna kome se obraća. Političko Sarajevo ima moralni narativ, ali nema adresate. Ima publiku, ali nema partnere. I dok god se ne odgovori na jedno elementarno pitanje - s kim konkretno iz Sarajeva postoji redovna, neformalna i operativna komunikacija na Zapadu, a da prelazi nivo prvog zamjenika od trećeg savjetnika?Pvaka priča o Dodikovom „poniženju“, „izolaciji“ ili „skorom političkom kraju“ ostat će ono što jeste: samozavaravanje upakovano u politički marketing.

Dok Dodik gradi međunarodnu mrežu savezništva sa globalnom islamofobičnom desnicom, političko Sarajevo piše po Facebooku

Dodik, Cvijanović i Trišić-Babić s Kerolajn Levit

Gotov je, steže se obruč, ide bager

Bosanskohercegovačka politička scena već decenijama izgleda kao buvljak: stotine stranaka, malo ideologije, još manje trajanja.Pored onih ključnih političkih stranaka koje opstaju od prošlog stoljeća, bosanskohercegovačkim političkim prostorom krstari desetine manjih stranka, uglavnom prisutnih na lokalnom nivou, čija je najčešća svrha da ispunjavaju privremene klijentalističke ambicije njihovih osnivača i onda se poput zvijezda padalica pale i gase i odlaze u arhiv političke historije u BiH.<h2>Suhomesnata stranka</h2>Stranka porodice Lijanović bila je jedan od najzanimljivijih političko-ekonomskih fenomena poslijeratne BiH. Kombinacija populizma, realne ekonomske moći i regionalnog utjecaja učinila je RzB ozbiljnim faktorom u Federaciji, naročito u Zapadnoj Hercegovini i Posavini. Iskoristivši kapital svojih osnivača, ova stranka je uspjela okupiti široku multietničku bazu i fokus svog političkog djelovanja staviti na ono što je malo koja stranka držala svojim prioritetom - ekonomski razvoj, makar i kroz klijentelizam.

Ova stranka odigrat će presudnu ulogu nakon izbora 2010. godine da se formira „platformaška vlada“, koja je uz HSP tu trebala da da „hrvatski legitimitet“, s obzirom na to da su u procesu formiranja vlasti zaobiđena oba HDZ-a. Pad je došao onog trenutka kada je nestala ekonomska osnova moći kroz pad biznisa Lijanovića i kada su pravosudni procesi ogolili politički model ove stranka. Predsjednik ove stranke Jerko Ivanović Lijanović osuđen je na dugogodišnju robiju zbog koruptivnih radnji počinjenih dok je bio ministar poljoprivreda, a ova stranka je praktično ugašena.<h2>Neuspješne alternative HDZ-u</h2>Nekoć malu, ali utjecajnu stranku predstavljao je HSP BiH koji je imao jasnu ideološku nišu - hrvatski nacionalizam izvan HDZ-a. U određenim fazama bio je korektiv HDZ-u i kanal protesta dijela hrvatskog biračkog tijela. Problem je bio što je HDZ, za razliku od HSP-a, imao sistem, novac i međunarodne veze. HSP je ostao glasna, ali slaba alternativa, osuđena na fragmentaciju i unutrašnje sukobe. Kad je ova stranka odlučila stupiti u „platformašku vladu“ u kojoj su zaobiđeni HDZ i HDZ 1990 koji su imali najviše glasova Hrvata u BiH, glasači su odgovorili marginalizacijom ove stranke.

Nova hrvatska inicijativa, stranka Krešimira Zubaka, bila je možda i najozbiljniji pokušaj stvaranja umjerene, proevropske hrvatske politike u BiH. NHI je igrala važnu ulogu u postdejtonskim pregovorima i stabilizaciji zemlje, posebno učešćem u vladi Alijanse za promjene 2000. godine. Međutim, bez dubokog uporišta na terenu i uz stalni pritisak HDZ-a, NHI je s vremenom izgubila birače i smisao postojanja.<h2>Raskol na ljevici</h2>Preuzimanje SDP-a od Zlatka Lagumdžije s vremenom je vodilo do sve većeg nezadovoljstva i postepenog formiranja nove stranke. Nezadovoljnici su tako 2002. osnovali SDU u koji su privukli neke od vrlo istaknutih bivših članova SDP-a, među kojima su bili i Stjepan Kljuić, Nijaz Duraković, Ivo Komšić, Miro Lazović i Emir Zlatar. Ova stranka uglavnom je ostala utjecajna na lokalnom, kantonalnom nivou, gdje su češće sarađivali sa SDA nego SDP-om. No, i SDU su tokom vremena pratila brojna osipanja i unutrašnji sukobi. Stranka se konačnici ugasila 2018. godine nakon šesnaest godina postojanja.Liberalno-demokratska stranka (LDS) fenomen je još jedne stranke koja je imala određenu priču i brending, ali nikad nije uspjela prevazići svoj patuljasti nivo. Osnovana 1989. kao prva moderna stranka u BiH, LDS je godinama na političkoj sceni djelovala kao jedina liberalna opcija. Bio je to rijedak pokušaj da se liberalizam prevede na domaći jezik, no taj pokušaj nije prebacivao više od tri posto na izborima.

Nakon izbora 1998. ova stranka je učestvovala i u vlasti, ali je poslije odlaska Rasima Kadića s njenog čela zapala u finansijske probleme i otišla putem potpune marginalizacije, da bi u konačnici bila ugašena.Svoj politički projekt svojevremeno je vodio i prvi vrhovni komandant Armije BiH Sefer Halilović koji je odmah poslije rata osnovao Bosansku patriotsku stranku (BPS). BPS je nastala kao reakcija na kompromisersku politiku SDA, s naglašenim državotvornim i ratno-patriotskim narativom. U određenom periodu imala je ozbiljan simbolički kapital, jasnu biračku bazu među borcima nezadovoljnim politikom vladajućih stranaka i političku vidljivost. Međutim, kako je ratni legitimitet s vremenom gubio snagu, a politika se profesionalizirala i komercijalizirala, BPS je ostala zarobljena u prošlosti. Unutrašnji sukobi, slaba organizacija i nemogućnost prilagođavanja političkim pravilima doveli su do njenog postepenog nestanka.

Zeleni BiH, stranka državnog ministra Sevlida Hurtića, primjer su male i široj javnosti ne previše poznate, ali politički operativne organizacije - male po biračkom tijelu, ali važne u raspodjeli moći.Stranka Rame Isaka predstavlja još ogoljeniji model: personalizovana politika, izgrađena na medijskoj vidljivosti, sigurnosnoj retorici i stalnom konfliktu. To nisu stranke u klasičnom smislu, nego politički alati prilagođeni sistemu u kojem je prepoznatljivost važnija od programa.

Stranka Damira Marjanovića „Za nove generacije“ primjer je kako jedna mala stranka, koja je jedva na lokalnom nivou KS prešla cenzus, može steći ogromnu moć i utjecaj na određenom nivou vlasti ako od njenih ruku zavisi većina.<h2>Moć ispred ideja</h2>Stranke u BiH rijetko nestaju zbog ideja, a skoro uvijek zbog pokušaja osvajanja moći. One koje su nekad oblikovale politički život zemlje nestale su jer se nisu uspjele prilagoditi novim pravilima igre: personalizaciji politike, klijentelizmu i potpunoj eroziji povjerenja birača. Danas imamo više stranaka nego ikada, ali manje politike nego ikada - i to je možda najtačnija dijagnoza bosanskohercegovačke demokratije.I danas u BiH nastavljaju egzistirati male stranke koje, i pored simboličkog broja glasova, ostvaruju nesrazmjerno veći utjecaj na bh. političkoj sceni.

Radom za boljitak, HSP, SDU, LDS, NHI, BPS i mnoge druge stranke obilježile su jednu fazu bosanskohercegovačke politike, ali su nestale onog trenutka kada su izgubile moć

Zubak, Lijanović, SDU: Nema ih više na političkoj sceni

Gdje su nestale stranke koje su nekad harale političkom scenom?

Stanari ulice Šefika Dorića u sarajevskom Aerodromskom Naselju već duže vrijeme suočavaju se s ozbiljnim problemom nelegalnog i haotičnog parkiranja, koje im, kako tvrde, onemogućava normalan život i korištenje osnovnog stanarskog prava – parkiranja u vlastitoj ulici.<h2>Okupiran parking prostor</h2>Kako je za naš portal izjavio jedan od stanara, Jasmin Mujić, problem je posebno izražen na dijelu ulice koji se nalazi prekoputa Međunarodnog aerodroma Sarajevo, gdje su, prema njegovim riječima, parking prostor „okupirale“ rent-a-car agencije i taksi prijevoznici.- Taj dio je bukvalno preuzet. Vozila stoje danima, nekad i po pet do sedam dana ili duže. Ljudi dođu, ostave automobile i odu. Mi onda ne možemo ni prići, ni parkirati, ni normalno funkcionisati – kaže Mujić.Prema navodima stanara, na tom prostoru se svakodnevno nalazi između 20 i 30 vozila, iako parking nije označen, nema saobraćajne signalizacije niti ikakvih znakova koji bi ukazivali na dozvoljeno parkiranje, što, kako tvrde, upućuje na nelegalno korištenje javne površine.Stanari su se više puta obraćali Općini Novi Grad, potpisivali peticije i pokušavali institucionalno riješiti problem. Međutim, odgovori koje su dobijali, tvrde, bili su neodređeni.- Rečeno nam je da se problem rješava „na globalnom nivou“ i da će doći na red u nekom narednom periodu. Ali niko ne zna kada. U međuvremenu, stanje je sve gore – navodi Mujić.

<h2>Improvizovane metode</h2>Zbog izostanka konkretnih rješenja, stanari su, kako priznaju, bili primorani posezati i za improvizovanim metodama.- Došli smo u situaciju da sami stavljamo korpe i prepreke, što nije uredu, ali nemamo izbora. To je privremeno rješenje i znamo da neće trajati – kaže Mujić.U zvaničnoj peticiji, koju su uputili Općini Novi Grad, PU Novi Grad i Ministarstvu saobraćaja Kantona Sarajevo, stanari traže hitno rješavanje problema kroz postavljanje adekvatne saobraćajne signalizacije – bilo uvođenjem dozvoljenog parkiranja za stanare u jednosmjernoj ulici Šefika Dorića, bilo označavanjem parking mjesta na velikom parkingu u produžetku ulice (ulica Andreja Andrejevića), koji, kako navode, pripada naselju, a ne privatnim firmama koje na javnoj površini ostvaruju profit.Redakcija je kontaktirala Općinu Novi Grad s upitom o ovom problemu, međutim, do zaključenja ovog broja odgovor nismo dobili.<h2>Dodatni revolt</h2>Dodatni revolt izazvala je i činjenica da su, prema tvrdnjama stanara, policijski službenici u posljednja dva dana kažnjavali upravo stanare u jednosmjernoj ulici Šefika Dorića, dok se nelegalno parkiranje na velikom parkingu, koji su „prisvojile“ rent-a-car agencije, nije sankcionisalo.

Epizoda iz života bota

Na pomolu podjela u RS: SDP-ov i NiP-ov blok prijeti da Bošnjake ostavi i bez bogde koju imaju

Ponovo pao Hotin EMIS sistem, građani ogorčeni: Da li se pojedinim roditeljima namještao upis u vrtiće?

Naida Hota-Muminović, ministrica srednjeg i osnovnog obrazovanja: Mala od skandala

Sabinin gambit: Uk spašen, Naša stranka oprana, a Šteta ostavljen na udaru

Vlast nije babovina

Trojko, sram vas bilo: Umjesto da izađete pred mlade ljude, digli ste na njih svoje botove

Dvanaest, punih dvanaest sati nakon tragedije: Došli su tek kad su građani otišli

Kad sistem šuti

Nova sramota u režiji Hotinog ministarstva: Pao konkurs za upis u vrtiće, EMIS ponovo pod lupom

Šta se dešavalo na 27. radnoj sjednici: Uveliko 2026., a Skupština KS još na temama iz 2024.

Između antifašističkog naslijeđa i savremenog Sarajeva: Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

Gotov je, steže se obruč, ide bager

Gdje su nestale stranke koje su nekad harale političkom scenom?

Muke stanara Aerodromskog Naselja: Rent-a-car agencije i posjetioci okupirali parking, Općina bez konkretnog odgovora

Epizoda iz života bota

Na pomolu podjela u RS: SDP-ov i NiP-ov blok prijeti da Bošnjake ostavi i bez bogde koju imaju

Ponovo pao Hotin EMIS sistem, građani ogorčeni: Da li se pojedinim roditeljima namještao upis u vrtiće?

Naida Hota-Muminović, ministrica srednjeg i osnovnog obrazovanja: Mala od skandala

Sabinin gambit: Uk spašen, Naša stranka oprana, a Šteta ostavljen na udaru

Vlast nije babovina

Trojko, sram vas bilo: Umjesto da izađete pred mlade ljude, digli ste na njih svoje botove

Dvanaest, punih dvanaest sati nakon tragedije: Došli su tek kad su građani otišli

Kad sistem šuti

Nova sramota u režiji Hotinog ministarstva: Pao konkurs za upis u vrtiće, EMIS ponovo pod lupom

Šta se dešavalo na 27. radnoj sjednici: Uveliko 2026., a Skupština KS još na temama iz 2024.

Između antifašističkog naslijeđa i savremenog Sarajeva: Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

Rodoljub Čolaković zaslužuje šetnicu u Sarajevu

Gotov je, steže se obruč, ide bager

Gdje su nestale stranke koje su nekad harale političkom scenom?

Muke stanara Aerodromskog Naselja: Rent-a-car agencije i posjetioci okupirali parking, Općina bez konkretnog odgovora