Bosna je ove sezone napravila najveći rezultat jednog bh. kluba u regionalnoj košarci nakon dugo vremena. Četvrtfinale ABA lige protiv KK Partizan i ukupno sedmo mjesto u prvoj povratničkoj sezoni nije mala stvar. To je dostizanje najboljeg rezultata koji je KK Bosna prethodno ostvarila nakon nezavisnosti Bosne i Hercegovine. I to ponavljanje rezultata nakon niza tegobnih godina u kojima je KK Bosna u jednom trenutku igrala i drugi rang takmičenja u BiH te bila pred gašenjem.To je rezultat koji bi, nakon brojnih pobjeda u ABA ligi i prolaska u drugi krug, u Sarajevu prije petnaest ili dvadeset godina bio društveni događaj najveće pažnje. O tome bi se pričalo po kafanama, tramvajima, fakultetima i redakcijama. Igrači Bosne bili bi gradske zvijezde. Danas je sve prošlo gotovo usputno — kao da je riječ o univerzitetskom turniru, a ne o klubu koji je nekada bio evropski prvak i simbol jednog grada. Zetra je u nedjelju, na utakmici protiv Partizana, redovnog učesnika Eurolige, vjerovatno najvažnijoj koju je KK Bosna igrala u posljednjih dvadesetak godina, bila poluprazna.I tu zapravo počinje prava priča o ovoj sezoni. Bosna se možda vratila u elitni rang regionalne košarke, ali Sarajevo nikada nije ponovo počelo punim plućima živjeti košarku.Nekada je odlazak u Skenderiju bio stvar identiteta (Inače, u toj danas potpuno neuslovnoj dvorani, aktuelni direktor ovog objekta Šenaj Avdić onemogućio je Bosni da igra, šaljući je u za košarku potpuno neadekvatnu Zetru).<h2>Dio urbanog ponosa</h2>Bosna nije bila samo klub nego dio urbanog sarajevskog ponosa. Generacije su odrasle uz imena poput Nenad Marković, Lance Williams i Kenana Bajramovića, nastavljajući tradiciju nedostižnih velikana poput Mirza Delibašić, Žarko Varajić, Bogdan Tanjević ili Radovanovića. Ti ljudi nisu bili samo sportisti nego gradski likovi. Prepoznavali su ih na ulici, po kafićima i u medijima. Bili su zvijezde. Djeca su željela biti oni.Danas većina građana Sarajeva vjerovatno ne bi mogla nabrojati tri igrača Bosne. Nekada je košarkaš Bosne bio ozbiljna figura u društvu. Danas igrači kluba koji je među osam najboljih u regionu gotovo da ne postoje u javnom prostoru. Nema ih na naslovnicama, nema ih u televizijskim emisijama, nema interesa, nema klikova.I to nije problem samo Bosne. To je problem Sarajeva. Grad koji je nekada imao kulturu sporta, navijanja i identifikacije sa simbolima danas djeluje umorno, emocionalno ispražnjeno i potpuno ravnodušno prema vlastitim uspjesima. Zetra protiv Partizana nije trebala biti poluprazna. To je trebala biti noć u kojoj nema mjesta ni na stepenicama. U kojoj ljudi stoje po hodnicima samo da budu dio događaja. Umjesto toga, dobili smo atmosferu kao da se igra prijateljska utakmica usred jula.Paradoksalno, Sarajevo danas vjerovatno ima više “javnih ličnosti” nego ikada — influensera, TikTok zvijezda, podcast mudraca i Instagram eksperata — ali manje stvarnih gradskih heroja i institucija koje voli nego ikad.<h2>Rezultat bez priznanja</h2>A možda je najapsurdnije što ni ljudi koji su klub praktično vratili iz mrtvih ne dobijaju gotovo nikakvo priznanje. Predsjednik kluba Dubravko Barbarić i ljudi oko njega uspjeli su, uprkos finansijskim problemima i opštem beznađu bh. sporta, vratiti Bosnu u vrh regionalne košarke. U normalnom gradu to bi bila velika sportska i društvena priča. U Sarajevu je to tek fusnota između političkih prepucavanja i dnevnog skrolanja po društvenim mrežama.I zato ova sezona Bosne djeluje gotovo tužno i pored uspjeha.Jer pokazala je da je klub na dobrom putu da bude gospodar bh. košarke, ozbiljna regionalna priča i evropska činjenica. Da Bosna i dalje može igrati ozbiljnu košarku. Da Sarajevo još uvijek može dobiti veliki sportski događaj. Ali je istovremeno ogolila nešto mnogo dublje — koliko je grad izgubio sposobnost da osjeti entuzijazam prema bilo čemu zajedničkom. Toliko da mu je zanimljivije bilo pratiti i Dubai nego KK Bosnu.Klub se vratio među najbolje u regionu. Grad kao da više ne zna šta bi s tim.

 U Sarajevu je uspjeh "Bosne" danas tek fusnota između političkih prepucavanja i dnevnog skrolanja po društvenim mrežama

Poluprazna Zetra kao slika današnjeg Sarajeva: Ma koga je još briga za KK Bosnu i košarku

Općinski sud u Sarajevu donio je 16. aprila 2026. godine rješenje kojim se firmi „387 Rent a Car“, koja posluje na Međunarodnom aerodromu Sarajevo, nalaže da oštećenim korisnicima vrati novac koji je, kako je utvrđeno, skinut bez pravnog osnova, uz zatezne kamate i troškove postupka.Riječ je o slučaju koji je ranije izazvao pažnju javnosti nakon što su se redakciji „Dnevnog avaza“ obratili Jasmin Ibrahimović iz Kalifornije i Darko Marić iz Švedske, tvrdeći da su tokom boravka u Sarajevu bili žrtve, kako su naveli, nezakonitih praksi ove kompanije.<h2>Sporna naplata</h2>Marić je ispričao da je automobil iznajmio zbog povoljne cijene, ali da je već pri preuzimanju bio izložen pritiscima.– Zaposleni je insistirao da platim dodatno osiguranje od 200 eura, uz upozorenja na „katastrofalne troškove“. Odbio sam, ali sam morao ostaviti depozit od 2.400 KM – kazao je Marić.Dodaje da je vozilo preuzeo u lošem stanju, što je dokumentirao fotografijama, te da ga je vratio očišćenog i s punim rezervoarom. Ipak, dan kasnije s njegove kartice skinuto je 1.614,74 KM zbog navodne ogrebotine.– Bez pitanja, bez objašnjenja – samo hladna krađa – tvrdi Marić.Slično iskustvo iznio je i Ibrahimović, koji navodi da prilikom vraćanja vozila nije bilo predstavnika firme.– Rekli su mi da samo ostavim vozilo na parkingu. Nakon toga su mi skinuli 1.706 KM za navodnu štetu, iako nikakvih novih oštećenja nije bilo – istakao je.Njegov advokat Emir Kovačević tada je kompaniji uputio opomenu pred tužbu, nakon čega je, kako tvrdi, ponuđen povrat novca.<h2>Sud utvrdio nepravilnosti</h2>U sudskom postupku provedena su vještačenja i saslušanja svjedoka, nakon čega je sud utvrdio niz nepravilnosti u poslovanju firme. Između ostalog, konstatirano je da vozilo nakon vraćanja ostaje na javnom parkingu bez zajedničkog pregleda, čime se onemogućava provjera eventualne štete.Sud je također utvrdio da navodna oštećenja nisu nezavisno procijenjena, da naplaćene popravke nisu izvršene, kao i da firma nije vlasnik vozila koje iznajmljuje. Zaključeno je da je naplata izvršena bez pravnog osnova.Oštećeni tvrde da njihov slučaj nije izoliran, te da postoji ustaljena praksa naknadnog tereta za navodna oštećenja.

<h2>Poruka građanima</h2>Iako presuda još nije pravosnažna, oštećeni smatraju da predstavlja važan korak ka zaštiti korisnika.Pozvali su građane i turiste da prilikom vraćanja vozila insistiraju na prisustvu predstavnika firme i zapisniku o stanju vozila, te da sve dokumentiraju fotografijama i snimcima.– Ovo nije borba samo za novac, nego za javni interes i sprečavanje sličnih praksi – poručili su.Istovremeno, apelovali su na nadležne institucije da ozbiljnije pristupe ovakvim slučajevima, upozoravajući da ovakve prakse mogu narušiti ugled Sarajeva i države u očima stranih posjetilaca.<h2>Odgovor firme</h2>Direktor kompanije Sanin Salković ranije je negirao optužbe, navodeći da su korisnici bili upoznati s uslovima ugovora.– Šteta se naplaćuje prema kataloškim cijenama ovlaštenih servisa, uz administrativne troškove i vrijeme zadržavanja vozila – rekao je Salković, dodajući da će poduzeti pravne korake zbog, kako tvrdi, klevete.

Općinski sud prvostepeni naložio povrat novca korisnicima, utvrđeno da su sredstva skidana bez pravnog osnova i bez validnog dokaza o šteti

Automobil koji su turisti iznajmljivali: Tvrde da su prevareni

Slučaj o kojem je "Dnevni avaz" izvještavao: Sud naložio povrat novca korisnicima sarajevske rent a car agencije

Kristijan Šmit (Christian Schmidt) odlazi iz Bosne i Hercegovine, a iza sebe ostavlja politički prostor zatrovan više nego razriješen. I dok će dio međunarodne zajednice njegov mandat pokušati predstaviti kao “period stabilizacije”, realnost je da BiH nakon Šmita ulazi u novu fazu neizvjesnosti – bez jasnih pravila, bez jasnog autoriteta i sa sve očiglednijim raskolom unutar samog Zapada.<h2>Nije bio Pedi</h2>Jer Šmit nije bio Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), koji bi čvrstom rukom i vlastitim autoritetom vodio procese, smjenjivao i nametao. Nije bio čak ni Valentin Incko (Inzko), koji je duže od decenije bio bez kormila i jasnih uputa šta da radi. Njegov mandat ostat će upamćen po jednoj stvari: potpunoj političkoj nesamostalnosti.Kristijan Šmit nikada nije djelovao kao visoki predstavnik koji vodi vlastitu politiku, nego kao činovnik američke ambasade u Sarajevu. U ključnim momentima nije donosio odluke on, nego američki ambasador Majkl Marfi (Michael Murphy). Od izmjena Izbornog zakona, preko suspendovanja Ustava FBiH kako bi se mogla birati nova Vlada bez SDA, do donošenja zakona na osnovu kojeg je osuđen Milorad Dodik, Šmit je bio samo ruka koja potpisuje ono što je prethodno politički definirano u američkoj administraciji. Zato nije ni slučajno da je njegov politički ritam gotovo savršeno pratio političke promjene u Vašingtonu.<h2>Kako je Šmit postao nevidljiv</h2>Dok je Bajdenova administracija preko Marfija agresivno intervenirala u bosanskohercegovačke procese, Šmit je bio aktivan, nametao odluke, prijetio, suspendovao političke procese i pokušavao disciplinirati domaće aktere. Onog trenutka kada je Donald Tramp (Trump) ponovo preuzeo vlast u SAD-u i kada se američka politika prema Balkanu počela mijenjati, Šmit praktično nestaje iz političkog života BiH. Visoki predstavnik koji je do jučer prijetio sankcijama, izmjenama ustava i “zaštitom institucija”, odjednom je postao gotovo nevidljiv.Upravo zato informacije da sada pod pritiskom nove administracije SAD-a odlazi sa funkcije djeluju više nego vjerovatno. To je nastavak dosadašnjeg trenda Trampa i njegovih ljudi da uklanjaju sve ostatke bivše administracije, uključujući i njihove vanjske saradnike. Jer svaki instrument traje onoliko koliko postoji politička potreba za njim.No, Šmitov odlazak otvara mnogo ozbiljnije pitanje od samog imena novog visokog predstavnika: postoji li uopće više jedinstvena zapadna politika prema Bosni i Hercegovini, posebno danas, u trenutku sve zategnutijih odnosa između SAD-a i Evropske unije?Ako novi visoki predstavnik bude imenovan bez ozbiljnog američkog interesa, OHR će prvi put nakon rata ostati bez stvarne političke sile iza sebe. A bez američke moći, bonske ovlasti postaju papir. Šmitov mandat je to najbolje pokazao. Nije snaga OHR-a u formalnim nadležnostima, nego u tome stoji li iza njih Vašington. Onog trenutka kada je američki fokus oslabio, oslabila je i Šmitova moć.Naravno, odlazak Šmita Milorad Dodik i SNSD predstavit će kao vlastitu pobjedu. I politički gledano, teško ih je spriječiti u tome. Godinama su Šmita predstavljali kao nelegalnog turistu, “njemačkog građanina” i lažnog visokog predstavnika, a sada upravo taj čovjek odlazi nakon višegodišnjeg sukoba s Republikom Srpskom. Bez obzira na to što je Dodik u praksi ipak provodio Šmitove odluke, politički narativ je već izgrađen: Šmit odlazi, Dodik ostaje.Ali tu počinje novi paradoks.Ako novi visoki predstavnik ponovo bude imenovan odlukom PIC-a, bez potvrde Vijeća sigurnosti UN-a, Dodik će se suočiti s vlastitim narativom. Ili će nastaviti osporavati legalitet OHR-a i ući u novi sukob sa Zapadom, ili će praktično priznati da problem nikada nije bio procedura imenovanja, nego politički sukob sa Šmitom lično i američkom administracijom koja je stajala iza njega.Istovremeno, odlazak Šmita mogao bi označiti i ozbiljno, dugoročno slabljenje njemačkog utjecaja u Bosni i Hercegovini. Već same informacije da se razmatraju italijanski kandidati uz podršku SAD-a pokazuju da se unutar zapadnog bloka preslaguju odnosi moći. Njemačka je godinama pokušavala igrati vodeću ulogu u BiH, ali bez ozbiljne geopolitičke snage i bez jedinstva sa SAD-om njen utjecaj bi ostao krajnje ograničen.Najveći problem Šmitovog mandata nije čak ni to što je donosio kontroverzne odluke, nego što je dodatno cementirao političku kulturu u kojoj domaći politički procesi više zavise od ambasada nego od institucija, a odluke koje je donosio više ostavljaju utisak kreiranja privremenog haosa nego trajnog rješenja.<h2>Kontroverzne odluke</h2>Izmjene Izbornog zakona i Ustava na dan izbora 2022. pogodovale su HDZ-u, oskrnavile demokratski proces i izazvale veliko bošnjačko nezadovoljstvo, ali nisu otupile hrvatske zahtjeve za izmjenama Izbornog zakona niti promijenile odnose s HDZ-om. Suspendovanje Ustava FBiH kako bi se formirala Vlada FBiH sastavljena od Trojke i HDZ-a poslalo je ružnu poruku izigravanja bh. zakona i propisa te aktuelnu vlast trajno obilježilo kao nametnutu, mimo zvaničnih procedura. Presuda možda jeste uklonila Milorada Dodika s formalnih funkcija, ali nije bitno smanjila njegovu moć, s obzirom na to da on i dalje kao neformalni šef SNSD-a nastavlja upravljati procesima i susretati se sa svjetskim zvaničnicima.Zato njegov odlazak nije kraj jedne ere stabilnosti, nego produbljivanje haosa u kojem BiH dočekuje novi period neizvjesnosti.Grom iz vedra neba možda nije sama Šmitova ostavka. Grom je spoznaja da iza cijelog sistema, kada se politička svjetla ugase, možda nikada nije ni stajala ozbiljna strategija – nego samo trenutni interes velikih sila.&nbsp;

Dok je Bajdenova administracija  upravljala procesima u BiH, Šmit bio je aktivan i nametao odluke; dolaskom Trumpa gotovo je nestao, a sad odlazi

Šmit odlazi, haos ostaje: Marfi upravljao, Tramp presudio

Madrid je jedan od onih gradova koji vas ne impresionira samo arhitekturom, stadionima ili muzejima. Impresionira vas mentalitetom. Načinom na koji funkcioniše. Energijom koju proizvodi. Osjećajem da ste u gradu koji je odavno odlučio da mu je važnije stvarati bogatstvo nego voditi beskrajne ideološke rasprave o tome da li je bogatstvo moralno. To možda najbolje osjetite već prvog maja.P<h2>Nije spektakl, ali...</h2>Madrid je jedan od onih gradova koje ne razumijete odmah. Nije spektakl koji vas obori s nogu u prvih pola sata kao Pariz, niti razglednica Mediterana poput Barcelone. Madrid djeluje suptilnije. Polako vas uvlači u svoj ritam, a onda shvatite da ste se potpuno prepustili gradu.Možda se to najbolje osjeti u običnim situacijama. Sjedenje na terasi usred radne sedmice, ručak u tri popodne, čaša vina, ljudi koji prolaze ulicama bez žurbe i nervoze. Madrid ima taj poseban osjećaj neopterećenog uživanja u svakodnevnom životu. Grad ne djeluje kao mjesto koje stalno nešto dokazuje. Funkcioniše prirodno, samouvjereno i živo.I upravo je to njegova najveća snaga.Iako je riječ o glavnom gradu Španije, Madrid često ostaje u sjeni drugih evropskih destinacija. Turisti se zaljubljuju u barcelonske plaže, flamenko Sevilje ili gastronomiju San Sebastiana, dok Madrid nekako ostaje po strani. A zapravo je riječ o jednom od najkompletnijih evropskih gradova.Madrid ima sve što čovjek očekuje od velike evropske prijestonice – vrhunske muzeje, impresivnu arhitekturu, parkove, noćni život, sport, gastronomiju i energiju koju je teško objasniti dok je ne doživite.<h2>Impresivna scena</h2>Posebno je impresivna njegova umjetnička scena. Grad posjeduje jednu od najboljih koncentracija muzeja na svijetu. Čuveni „Zlatni trougao umjetnosti“ čine Museo del Prado, Museo Reina Sofía i Thyssen-Bornemisza Museum.Prado je praktično hram evropske umjetnosti. Velázquez, Goya, El Greco, Rubens i Titian nalaze se na nekoliko minuta hoda jedni od drugih. Gojine (Goya) mračne slike ili Velaskezove (Velázquez) „Las Meninas“ ostavljaju utisak čak i na ljude koji inače nisu opsjednuti galerijama.U Reina Sofiji nalazi se Pikasova (Picasso) „Guernica“, jedna od najvažnijih antiratnih slika modernog doba. Uživo djeluje mnogo moćnije nego na fotografijama. Ogromna, mračna i emocionalno teška, pokazuje koliko umjetnost može biti politički snažna bez propagandnog kiča.Ali Madrid nije samo grad muzeja. On je prije svega grad života.Hrana u Madridu nije stvar prestiža nego kulture življenja. Tapasi nisu turistička atrakcija nego način na koji ljudi jedu i druže se. U četvrtima poput La Latine ljudi satima obilaze barove, jedu male porcije hrane, piju vino ili vermut i razgovaraju.Mercado de San Miguel vjerovatno je najbolje mjesto za prvi susret s tom kulturom. Smješten u elegantnoj željezno-staklenoj hali, pun je malih restorana i štandova na kojima možete probati sve – od iberijskog pršuta do morskih plodova i churrosa s toplom čokoladom.Madrid ima i svoja tradicionalna jela. Cocido madrileno, gusto varivo od slanutka i mesa, jedno je od najpoznatijih. Tu su i čuveni bocadillo de calamares – sendviči s prženim lignjama koji se prodaju oko Plaza Mayora. A ako želite desert poslije ponoći, Chocolatería San Ginés već više od sto godina služi churrose i gustu toplu čokoladu.<h2>Grad od 24 sata</h2>Ono što Madrid posebno razlikuje od mnogih evropskih gradova jeste energija nakon ponoći.Dok veliki dio Evrope navečer polako utihne, Madrid tada tek počinje živjeti. Restorani puni, trgovi puni, porodice s djecom sjede vani u ponoć, stariji ljudi šetaju ulicama, muzeji i prodavnice rade dugo. Grad djeluje kao mjesto koje ne živi pod stalnim stresom i nervozom.Ta energija nije haotična niti agresivna. Ljudi jednostavno vole biti vani. Madrid ima kulturu društvenog života kakva se danas rijetko viđa u velikim evropskim gradovima.Veliki dio identiteta grada vezan je i za Real Madrid. Tek kada dođete u Madrid shvatite da Real nije samo fudbalski klub nego simbol grada. Dresovi, zastave, murali, suvenirnice – Real je svuda. Čak i ljudi koji ne prate fudbal osjete koliko je klub važan za identitet Madrida.Novi stadion Santiago Bernabéu danas je jedna od glavnih turističkih atrakcija grada. Čak i bez utakmice, stadion djeluje impresivno i simbolizuje ambiciju Madrida da uvijek bude među najvećima.Grad je impresivan i arhitektonski. Gran Vía, glavna madridska avenija, prepuna je monumentalnih zgrada iz 19. i početka 20. stoljeća. Navečer, kada se upale svjetla i ulice napune ljudima, Madrid izgleda poput scene iz starog filma.Plaza Mayor i Puerta del Sol predstavljaju srce grada. Sol je službeni centar Španije, mjesto od kojeg se računaju sve udaljenosti u zemlji. Trg je uvijek pun života – uličnih svirača, turista, lokalaca i ljudi koji jednostavno prolaze kroz grad.<h2>Urbani park</h2>Za predah od gradske gužve tu je El Retiro Park, jedan od najljepših urbanih parkova Evrope. Ljudi tamo trče, čitaju, voze čamce ili jednostavno sjede pod drvećem. Park djeluje kao produžetak gradskog života, a ne samo turistička atrakcija.Velika prednost Madrida jeste i njegova pozicija. Brzi vozovi povezuju ga s nekim od najljepših gradova Španije. Toledo, Segovia i El Escorial udaljeni su manje od sat. Tako Madrid postaje savršena baza za istraživanje ostatka zemlje.Za razliku od mnogih evropskih metropola, Madrid je i dalje relativno pristupačan. Hrana, piće, javni prevoz i muzeji osjetno su jeftiniji nego u Londonu ili Parizu. Grad omogućava i turistima s manjim budžetom da se osjećaju komforno.Naravno, Madrid nije savršen. Ljeti temperature često prelaze 35 stepeni i grad zna biti iscrpljujuće vruć. Nema more ni plaže. Džeparenje u turističkim zonama predstavlja realan problem. Ali njegove vrline daleko nadmašuju mane.<h2>Grad za življenje</h2>Možda je najbolji opis Madrida to što nije grad koji vas fascinira jednim velikim trenutkom. On vas osvaja ritmom. Prvog dana se snalazite. Drugog dana počinjete razumijevati grad. Trećeg već sjedite na terasi iza ponoći, pijete vino i razmišljate kako biste se ovdje mogli lako naviknuti na život.POSTOJI stara madridska izreka: „De Madrid al cielo“ – „Iz Madrida pravo u raj“. Nakon nekoliko dana u ovom gradu, čovjek počne razumijevati zašto

Glavni grad Španije nudi vrhunske muzeje, fantastičnu hranu, živu noćnu scenu, impresivnu arhitekturu i energiju 

Madrid, grad koji nije odustao od života

Načelnik Općine Centar Srđan Mandić ne odustaje od izgradnje poslovnog objekta kompanije Lidl na području Koševa, nedaleko od stadiona „Asim Ferhatović Hase“.Planirana lokacija obuhvata 1,34 hektara zemljišta na potezu od raskrsnice kod stadiona prema naselju Šip. Osim samog objekta, bila je predviđena i izgradnja parkinga s više od 100 mjesta.<h2>'Sve ide u prilog investitoru'</h2>Mandić je rekao da je formalno predlagač odluke, ali da je nosilac izrade svake izmjene ili novog regulacionog plana Zavod za planiranje, putem općinske službe. Ipak, naglasio je da u ovom konkretnom slučaju zagovara ovu vrstu investicije.Prema njegovim riječima, svi važni argumenti idu u prilog investitoru, naročito jer je riječ o renomiranom evropskom trgovačkom lancu. Istakao je da je nakon sjednice uslijedila i afirmativna reakcija građana koji smatraju da je općini Centar potrebna ovakva investicija.Mandić je naglasio da bi projekt imao konkretne finansijske i ekonomske efekte za lokalnu zajednicu. Naveo je da bi Općina kroz građevinsku rentu ostvarila značajan prihod u budžet, iz kojeg se finansiraju drugi projekti. Dodao je i da Lidl ima politiku zapošljavanja ljudi iz lokalne zajednice, što bi, kako kaže, značilo nova radna mjesta.Posebno je istakao važnost konkurencije u maloprodaji.- Svi zagovaramo Evropsku uniju i dolazak stranih investitora, a onda kada oni dođu, Općinsko vijeće nije bilo na visini zadatka – rekao je Mandić.

<h2>&nbsp;Čudno glasanje</h2>Najviše ga je, kako je naveo, frustrirao način glasanja. U prvom glasanju Nacrt je dobio podršku: 18 vijećnika bilo je za, šest suzdržano, jedan protiv, dok dvoje nije glasalo. Međutim, nakon zahtjeva šefa Kluba SDP-a Dževada Vrapca glasanje je ponovljeno pojedinačno. Tada je 15 vijećnika bilo za, 12 suzdržanih i jedan protiv, pa Nacrt nije usvojen.Posebno je zanimljivo da su vijećnici Stranke za BiH u prvom glasanju bili za, a u ponovljenom suzdržani.Mandić je naglasio da se nije glasalo o konačnoj odluci o gradnji, nego samo o Nacrtu koji bi omogućio javnu raspravu.- Ovim smo onemogućili da građani i struka daju svoj sud. Na kraju smo mogli donijeti i negativnu odluku, ali sada nismo ni otvorili raspravu – poručio je.Mandić je najavio da će tražiti da se ova tačka ponovo uvrsti na dnevni red naredne sjednice Vijeća, uz obrazloženje hitnosti. <h2>Ademović najglasniji</h2>Najglasniji protivnik izmjena bio je vijećnik Jasmin Ademović, koji je rekao da nije protiv Lidla niti protiv investicija, ali jeste protiv ove lokacije. Prema njegovim riječima, riječ je o zelenoj površini i prostoru sa saobraćajnom infrastrukturom koja je već opterećena, dok se u blizini nalaze Bingo, Konzum i Robot.&nbsp;

Načelnik Općine Centar najavio je da će tražiti ponovno uvrštavanje tačke na dnevni red, tvrdeći da građanima i struci nije ni data prilika 

Nakon velikog obrata u glasanju: Ko sprečava dolazak Lidla u općinu Centar?

Vlada RS godinama šalje vlastite dopise Vijeću sigurnosti UN-a, pokušavajući stvoriti utisak da entitet nastupa kao država, iako za to nema nikakav međunarodni mandat. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija 12. maja ponovo će raspravljati o Bosni i Hercegovini. Formalno, procedura je jasna: visoki predstavnik podnosi izvještaj o provođenju Dejtonskog sporazuma, na osnovu mehanizma potvrđenog još Rezolucijom 1031. To je standardna praksa još od kraja rata. Ono što nije standardna praksa jesu “izvještaji” koje Vlada Republike Srpske godinama šalje Njujorku, predstavljajući ih domaćoj javnosti gotovo kao ravnopravni odgovor OHR-u.<h2>Različite priče</h2>Kada Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija narednih dana ponovo bude raspravljalo o Bosni i Hercegovini, javnost će po običaju slušati dvije potpuno različite priče. Jedna će dolaziti iz međunarodnih institucija, druga iz Banje Luke.Prva je formalna i proceduralna: visoki predstavnik Kristijan Šmit (Christian Schmidt) podnosi redovni izvještaj o stanju u BiH i provođenju Dejtonskog sporazuma. Druga je politički performans koji traje godinama – Vlada Republike Srpske ponovo će poslati vlastiti “izvještaj” Vijeću sigurnosti, uz neizbježnu domaću medijsku pompu kako je “glas Republike Srpske stigao do Njujorka”.

Problem je samo u tome što Republika Srpska nema mandat da izvještava Ujedinjene nacije o stanju u Bosni i Hercegovini. Entitet nije država, nije članica UN-a i nije dio međunarodnog mehanizma predviđenog za praćenje civilne provedbe Dejtonskog sporazuma. Ali politika Milorada Dodika već dugo se ne zasniva na stvarnom institucionalnom kapacitetu, nego na proizvodnji političkog dojma. Upravo zato je ova praksa zanimljiva. Ne zato što mijenja međunarodne odnose – jer ih ne mijenja ni najmanje – nego zato što pokušava promijeniti percepciju domaće publike.Godinama se biračima u Republici Srpskoj servira priča kako njihov entitet vodi gotovo samostalnu vanjsku politiku, komunicira s najvećim svjetskim institucijama i ravnopravno ulazi u međunarodne obračune sa Zapadom, OHR-om i Sarajevom.

Vlada RS u izvještaju poslanom Vijeću sigurnosti UN-a iznijela skandalozne tvrdnje

Vlada RS u izvještaju poslanom Vijeću sigurnosti UN-a iznijela skandalozne tvrdnje: "Dominacija Bošnjaka bi trebala zabrinuti Evropu"

U stvarnosti, takvi dokumenti uglavnom završavaju kao politički dopisi bez ozbiljne proceduralne težine. Mogu biti registrovani, proslijeđeni ili arhivirani, najčešće zahvaljujući Rusiji kao stalnoj članici Vijeća sigurnosti, ali ne postaju zvanični izvještaji niti obavezuju bilo koga da ih razmatra kao relevantan međunarodni dokument.<h2>Domaća predstava</h2>Ali za Dodika to nikada nije ni bilo presudno. Suština je u političkoj predstavi. U stvaranju utiska da Republika Srpska nastupa kao gotovo nezavisni akter na međunarodnoj sceni. Da postoji “njihov izvještaj” nasuprot “Šmitovom izvještaju”. Da se vodi neka velika diplomatska bitka između Banje Luke i međunarodne zajednice. A kada se ta predstava iz lokalnog političkog ambijenta prebaci na stvarnu međunarodnu scenu, obično nastupa prilično neugodan sudar s realnošću. To se najbolje vidjelo tokom raznih neformalnih nastupa Dodika i Dragana Čovića pred članicama Vijeća sigurnosti. Ono što je domaćoj publici predstavljano kao historijsko obraćanje svjetskim silama, u diplomatskoj praksi često je izgledalo kao regionalni politički folklor bez stvarnog utjecaja.Jer mikrofon u sali UN-a nije isto što i međunarodna moć.

Visoki predstavnik za BiH Kristijan Šmit

Šmit pripremio izvještaj: Dodik i dalje de facto vrši političku vlast, cilj narativa o napadu islama na hrišćanstvo je podjela BiH

I tu dolazimo do možda najvažnijeg pitanja: kakva je zapravo bila stvarna korist svih ovih godina osporavanja Šmita, slanja paralelnih izvještaja i dramatizovanja sukoba s OHR-om? Ako se mjeri konkretnim rezultatima – gotovo nikakva. Kristijan Šmit je ostao međunarodno priznati visoki predstavnik. OHR nije ukinut. Bonske ovlasti nisu nestale. Međunarodna pozicija Bosne i Hercegovine nije promijenjena, niti je Republika Srpska dobila bilo kakav novi međunarodni status. Jedino što je proizvedeno jeste konstantna politička mobilizacija domaće publike kroz osjećaj permanentnog sukoba sa svijetom. I možda upravo u tome leži suština cijele priče. Ovi “izvještaji” nisu alat diplomatije nego alat unutrašnje politike. Njihova svrha nije da promijene stav Vijeća sigurnosti, nego da biračima u Banjoj Luci ostave utisak kako se vodi velika međunarodna bitka za Republiku Srpsku.<h2>Diplomatija i teatar</h2>Između stvarne diplomatije i političkog teatra razlika je otprilike ista kao između govornice u UN-u i predizbornog skupa. Samo što se u domaćoj politici te dvije stvari već godinama pokušavaju predstaviti kao jedno te isto.

Dokumenti koje vlasti RS godinama šalju Vijeću sigurnosti UN-a nemaju formalnu težinu niti proizvode političke posljedice

Šta donose silni izvještaji UN-u: Predstava RS bez stvarnog efekta

Dok Bosna i Hercegovina pokušava uvjeriti Brisel da ozbiljno misli o evropskom putu, Milorad Dodik čija stranka već mjesecima blokira evropske zakone na državnom nivou ponovo je otišao tamo gdje se već gdinama osjeća politički najugodnije - u Moskvu, kod Vladimira Putina.<h2>"Vjekovna prijateljstva"</h2>Na sastanku u Kremlju Putin je govorio o “vjekovnom prijateljstvu Srba i Rusa”, dok je delegacija Republike Srpske sjedila kao politička ekspozitura ruske politike na Balkanu. Uz Dodika su bili Nenad Stevandić i Siniša Karan.Naravno, uvijek će se pronaći neko ko će reći kako je riječ o “regularnim diplomatskim odnosima”. Ali nakon godina blokada institucija Bosne i Hercegovine, opstrukcija evropskih reformi, napada na OHR, prijetnji secesijom i otvorenog sukoba sa Zapadom, teško je više glumiti naivnost.Jer postavlja se sasvim logično pitanje: ako gotovo svaki politički potez SNSD-a odgovara interesima Moskve - u kojem trenutku prestajemo govoriti o slučajnosti?Rusiji ne treba jaka i stabilna Bosna i Hercegovina u Evropskoj uniji. Rusiji treba slaba, podijeljena i permanentno zavađena država koja će biti rupa u evropskom sigurnosnom sistemu. Treba joj Balkan kao prostor stalne krize gdje se Zapad troši na gašenje političkih požara.A upravo to Dodik godinama proizvodi. Kad blokira institucije - koristi Rusiji. Kad napada OHR - koristi Rusiji. Kad zaustavlja evropske reforme - koristi Rusiji. Kad izaziva političke krize - koristi Rusiji. Kad relativizira evropski put - koristi Rusiji.Ne možemo znati da li Kremlj šalje svaki dan direktne naredbe Banjoj Luci, ali politička usklađenost je toliko očigledna da je potpuno jasno ko vuče konce Milorada Dodika. Manje je poznato po koju cijenu je primoran da bude toliko odan, čak i po cijenu vlastite kože (poput zapadnih sankcija koje je dobio zbog tog savezništva).Uostalom, Dodik ne ide u Moskvu zato što Republika Srpska ima neku spektakularnu ekonomsku saradnju s Rusijom. Evropska unija je daleko najveći trgovinski partner i finansijski oslonac i RS-a i BiH. Plate, investicije, krediti i tržište dolaze sa Zapada, ne iz Moskve.<h2>Očita kontrola</h2>No, to je sve nevažno u odnosu na činjenicu da su Dodi i njegova stranka politički pod očitom kontrolom Rusije. S druge strane, Putin preko Dodika pokazuje da Rusija i dalje ima svoje igrače u Evropi. Posebno sada, dok je zbog rata u Ukrajini pod međunarodnom izolacijom, Kremlju odgovara svaki lider koji je spreman praviti probleme Zapadu iznutra.Zato ova posjeta nije nikakav folklor ni “tradicionalno prijateljstvo”. Ovo je politički sastanak saveznika. I zato pitanje više nije da li Rusiji odgovaraju blokade evropskog puta BiH. To je odavno jasno.Pravo pitanje je koliko će Evropska unija još dugo tolerisati situaciju u kojoj jedan od ključnih političkih aktera otvoreno održava savez sa režimom kojem destabilizacija Balkana predstavlja strateški interes, a briselski birokrati se praviti da je to kolektivna krivica cijele Bosne i Hercegovine.

Lider SNSD-a ponovo ponovo otišao na noge Vladimiru Putinu — čovjeku kojem haos na Balkanu politički savršeno odgovara

Da li je Dodik otišao u Moskvu po nove upute za blokadu BiH?

U Bosni i Hercegovini sve češće se pojavljuje neobičan poslovni fenomen – firme bez ijednog zaposlenog ili s minimalnim brojem radnika ostvaruju milionske prihode i dobit. Ovaj trend nije ograničen na jedan entitet, već je prisutan širom zemlje, i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH.<h2>Eklatantni primjeri</h2>Podaci pokazuju da je samo u Republici Srpskoj čak 14 kompanija bez ijednog zaposlenog zajedno zaradilo gotovo 40 miliona maraka, dok su dodatna 24 preduzeća sa samo jednim radnikom ostvarila milionske rezultate. Međutim, slični obrasci postoje i u Federaciji, iako su manje vidljivi u zbirnim statistikama.Najupadljiviji primjeri među firmama bez zaposlenih dolaze iz RS. Mljekara iz Laktaša ostvarila je dobit od 17,1 milion KM, iako formalno nema nijednog radnika. Prijedor land development bilježi 4,2 miliona KM dobiti, dok Pay concept iz Banje Luke ima 3,1 milion KM. Tu su i firme A&amp;K consulting, Digitboost solutions, Bola Consulting, Olimp net, Process Equipment DMT, Castoro, Uplift i Fortel, koje potvrđuju da poslovanje bez zaposlenih nije izuzetak.Posebnu pažnju izaziva Madisson K. consulting, firma čije su transakcije bile predmet provjera državnih institucija, a koja je također ostvarila milionsku dobit. Ovakvi slučajevi dodatno podgrijavaju pitanja o prirodi poslovanja i ulozi ovakvih firmi u ekonomiji.Kada je riječ o kompanijama s jednim zaposlenim, brojke su još impresivnije. DIP-CO iz Prijedora ostvario je 18,3 miliona KM dobiti, Wwin 17,7 miliona, a Ban gradnja 11,6 miliona KM. Na listi su i Skechers BH sa 5,8 miliona KM te Niagara sports global management sa 3,6 miliona KM.

<h2>Preprodaja struje</h2>S druge strane, u Federaciji BiH ovaj fenomen najbolje ilustrira primjer sarajevske kompanije GEN-I d.o.o., koja se bavi trgovinom električnom energijom. Ova firma je prošle godine ostvarila čak 374 miliona KM prihoda sa svega dva zaposlena. Godinu ranije prihod je iznosio 331 milion KM, a 2023. godine 357 miliona KM, što znači da je u tri godine prihodovala gotovo milijardu maraka.

Rekordna godina bila je 2022., kada je GEN-I Sarajevo, sa samo jednim zaposlenim, ostvario čak 761 milion KM prihoda. Ovakav rezultat bio je posljedica poremećaja na evropskom tržištu električne energije, kada su cijene naglo porasle usljed rata u Ukrajini. Ipak, uprkos ogromnim prihodima, dobit ove kompanije znatno je skromnija – prošle godine manja od 5.000 KM, što jasno pokazuje da u pojedinim sektorima visoki promet ne znači i visoku zaradu.

Milioni bez radne snage više nisu izuzetak nego pravilo

Vlada neobičan model poslovanja: Desetine firmi u BiH zarađuju milione bez zaposlenih


Dok Uprava KJP Centar Skenderija obustavlja sve sportske, privredne i kulturne aktivnosti zbog opasnosti po sigurnost građana nakon obrušavanja dijela tavanice, iz vlasti i dalje stižu fraze o “očuvanju simbola Sarajeva”.<h2>A godine prolaze i ništa se ne mijenja</h2>I tako već godinama. Skenderija se ne smije rušiti. Skenderija je identitet grada. Skenderija je emocija. Skenderija je Olimpijada.Sve to slušamo dok se najveći sarajevski sportsko-kulturni kompleks bukvalno urušava sam u sebe. Premijer KS Nihad Uk prije godinu dana je autoritativno poručio da neće dozvoliti rušenje Skenderije i gradnju hotela ili stambenih zgrada na tom prostoru. No, problem je što Skenderiju trenutno ne ruše investitori, nego višedecenijski nemar, politička nesposobnost i potpuni izostanak ozbiljne strategije.Jer postavlja se jednostavno pitanje: ako je Skenderija toliko važna, zašto je država nije obnovila u posljednjih dvadeset godina?O kojim ciframa zapravo govorimo?Kada se u Sarajevu povede priča o obnovi Skenderije, često se stvara utisak kao da govorimo o projektu veličine izgradnje svemirskog centra NASA-e. A zapravo ne govorimo.Za poređenje, zagrebačka Arena koštala je oko 90 miliona eura. Beogradska arena građena je za približno 70 miliona eura prije više od dvije decenije, što bi danas bilo znatno skuplje. Ljubljanske Stožice sa pratećim sadržajima premašile su 140 miliona eura.Sama modernizacija dvorane “Mirza Delibašić” – tribine, rasvjeta, grijanje, ventilacija, svlačionice i tehnička oprema – procjenjuje se između 15 i 30 miliona KM. Obnova Ledene dvorane i krova dodatnih 20 do 40 miliona.Čak i potpuno novi multifunkcionalni kompleks sa garažama, poslovnim sadržajima, modernom arenom i komercijalnim prostorima vjerovatno ne bi prešao 200 miliona KM.A Kanton Sarajevo danas raspolaže budžetom koji se približava cifri od dvije milijarde KM godišnje.Drugim riječima – novac postoji.Za ilustraciju, samo na porodiljne naknade, koje su posljednjih godina uvedene kao velika socijalna mjera, godišnje se izdvaja 150-180 miliona KM.Uz kreditno zaduženje na deset ili petnaest godina, rekonstrukcija Skenderije bila bi finansijski podnošljiva čak i za mnogo siromašnije kantone od Sarajeva.<h2>Problem nije novac nego mentalitet</h2>Pa zašto onda ništa ne rade ni sadašnja ni prethodne vlasti?Zato što je mnogo lakše budžet trošiti na širenje administracije, gomilanje budžetskih korisnika i dijeljenje socijalnih davanja kroz politički klijentelizam.Gradnja podrazumijeva odgovornost, rokove, rizik i mogućnost neuspjeha. Potrebno je donositi odluke, voditi projekte i preuzimati političku odgovornost ako nešto pođe po zlu.Mnogo je komfornije dijeliti grantove, otvarati nova radna mjesta po javnim preduzećima i kupovati socijalni mir budžetskim novcem.Jer kako da grade oni koji su u politiku i ušli upravo zato da nikada ozbiljno ne rade?U međuvremenu, Sarajevo ostaje grad koji živi od uspomena na Olimpijadu iz 1984. godine, dok mu se olimpijska infrastruktura raspada pred očima.Skenderiju nisu srušili investitori. Srušili su je nerad, populizam i sarajevska politička patetika.

 Moderni kompleks mogao bi od Skenderije ponovo napraviti srce Sarajeva – kada bi politika znala graditi umjesto uhljebljivati

Koliko bi sve koštalo: Skenderiju mogu i obnoviti i nanovo izgraditi, ali neće jer ne umiju

Prije godinu premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk govorio je kako se Skenderija “ne smije rušiti”, kako je ona simbol Sarajeva, njegovog identiteta, arhitekture i kulture. Upozoravao je da postoje oni koji bi taj prostor pretvorili u nešto drugo i tvrdio da Skenderija zaslužuje “novu energiju”, ali bez gubitka svog duha.Godinu kasnije, Skenderija se zaista ruši.Doduše, ne onako kako su zamišljali sarajevski romantičari urbane apokalipse – nisu došli bageri, tajkuni ni investitori s renderima staklenih kula. Nije je progutao kapitalizam. Nije je uništila privatizacija. Nije je srušio “neoliberalizam” kojim se u ovom gradu plaše djeca.Ruši se sama od sebe. Od starosti, dotrajalosti i višedecenijskog nemara vlasti koje su se zaklinjale da je čuvaju. Krov pada dok se unutra održava Sajam knjige. Sve aktivnosti jučer su obustavljene jer objekat više nije siguran. Simbol Sarajeva danas više liči na kulisu postapokaliptičnog filma nego na olimpijski centar evropskog grada.I to je možda najbolji opis današnjeg Sarajeva: grad koji se panično boji svake promjene, ali se potpuno pomirio s propadanjem. Ovdje je svaka ozbiljna gradnja unaprijed proglašena urbanističkim zločinom, svaki investitor potencijalnim okupatorom, a svaki pokušaj modernizacije napadom na “dušu grada”. Istovremeno, ono što već postoji ostavlja se da polako istruhne pred očima javnosti, jer ovi zaista ne umiju okrečiti ono što im je Tito ostavio.Sarajevo danas živi u fantazmagoriji vlastite prošlosti. U gradu u kojem se i dalje emotivno živi od Olimpijade 1984., dok objekti iz tog perioda doslovno otpadaju komad po komad. Kao da je dovoljno vikati “Skenderija je simbol” pa će armatura sama od sebe prestati hrđati.A simboli bez ulaganja na kraju postanu ruševine. Najapsurdnije u cijeloj priči jeste što Sarajevo nije biralo između očuvanja Skenderije i njene komercijalizacije. Izabralo je treću opciju: da se ništa ozbiljno ne uradi. Da se godinama pričaju iste priče o identitetu, emocijama i historiji, dok plafoni padaju, instalacije propadaju i objekat postaje opasan za ljude.U Sarajevu se često vodi rat protiv imaginarnog investitora, dok stvarni neprijatelj sjedi mnogo bliže – u kombinaciji nesposobnosti, birokratije i kolektivne opsjednutosti prošlošću. I zato Skenderiju danas nije srušio kapitalizam. Srušile su je malograđanska etika i urbana patetika.

Godinu nakon što je Nihad Uk poručio da se Skenderija “ne smije rušiti”, simbol olimpijskog Sarajeva urušava se sam od sebe

Godinu kasnije, Skenderija se zaista ruši

Pala je Skenderija

U političkim sistemima poput bosanskohercegovačkog, izbori se rijetko dobijaju isključivo na osnovu ideja. Mnogo češće, presudan faktor je sposobnost političkih aktera da upravljaju vlastitim redovima – disciplinom, ambicijama i međusobnim nepovjerenjem. Upravo na toj tački danas stoji opozicija u Republici Srpskoj.U političkim sistemima poput bosanskohercegovačkog, izbori se rijetko dobijaju isključivo na osnovu ideja. Mnogo češće, presudan faktor je sposobnost političkih aktera da upravljaju vlastitim redovima – disciplinom, ambicijama i međusobnim nepovjerenjem. Upravo na toj tački danas stoji opozicija u Republici Srpskoj.Najnovije izjave lidera Pokreta Sigurna Srpska Draška Stanivukovića, prema kojima bi on i predsjednik SDS-a Branko Blanuša trebali biti kandidati za inokosne funkcije, ne predstavljaju samo operativni dogovor – već otkrivaju dublju logiku formiranja opozicionog bloka.<h2>Racionalnost bez emocije</h2>Sporazum koji je inicirao SDS zasniva se na gotovo logičkom principu: kandidature pripadaju onima koji su ostvarili najbolje rezultate na prethodnim izborima. U teoriji, riječ je o racionalnom modelu raspodjele političkog kapitala – svojevrsnom meritokratskom pristupu. Na taj način kandidature implicitno rezerviraju za SDS i PSS, dvije najveće stranke, što je i logično.Kako sada stvari stoje, najizgledniji kandidati opozicije za predsjednika RS i člana Predsjedništva su Draško Stanivuković i Branko Blanuša, iako još nije odlučeno ko će na koju poziciju biti kandidiran. Poznato je da bi obojica voljela biti kandidati za predsjednika RS te da će tu neko morati popustiti, no vrlo je vjerovatno da ćemo upravo ovaj dvojac gledati kao kandidate ujedinjene opozicije bez obzira na sve unutrašnej razlike.- Moje lične želje nisu važne, ali je bitno da kandidat bude neko ko može da pobijedi. A ja sam svaki put pobjeđivao kada sam se kandidovao za bilo koju funkciju - dodao je Stanivuković.<h2>Strateški savez</h2>Ovo je, međutim, teško palo Nebojši Vukanoviću, koji očigledno po svaku cijenu želi da bude kandidat za Predsjedništvo za šta, izvjesno je, neće dobiti podršku opozicije, što je i sasvim razumljivo, s obzirom na to da Stanivukovićeva lista osvaja manje od pet posto glasova u RS.Vukanović je dodatno kritikovao Blanušu zbog, kako tvrdi, približavanja Stanivukoviću.- Blanuša se očigledno opredijelio za strateški savez sa Stanivukovićem, iako mu je ranije politički nanosio štetu. Neka mu je sa srećom, ali je pitanje ima li podršku unutar SDS-a - poručio je Vukanović.S obzirom na to da Vukanović najavljuje vlastitu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, jasno je da opozicija neće nastupiti potpuno jedinstveno. A u tom scenariju on zapravo postaje osoba koja igra za Dodika.

SDS, PSS i Narodni front blizu dogovora o kandidatima za predsjednika i premijera RS, dok se Lista za pravdu i red protivi predloženom modelu

Opozicija u RS finalizira dogovor o zajedničkom nastupu: Blanuša i Stanivuković u pohodu na rušenje SNSD-a

U nekoj paralelnoj stvarnosti, Sarajevo danas živi svoju kulturnu i sportsku renesansu. Sarajevski klubovi osvajaju titule i igraju u najvišim evropskim takmičenjima, reprezentacija igra na nacionalnom stadionu u Zenici, festivali niču na svakom ćošku, milioni se ulažu, a ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenan Magoda gotovo svakodnevno objavljuje novu pobjedu. Od svega je istinito jedino ovo potonje. Magoda nas uistinu svakodnevno putem društvenih mreža i medija informiše o svojim uspjesima. A svačiji uspjeh je njegov lični uspjeh i zasluga.<h2>Svestrani ministar</h2>Magoda je ministar koji stiže svuda. Tu je kada treba da podigne pehar koji su osvojile rukometašice. Tu je kada se najavljuje sarajevski derbi, rame uz rame s ljudima koji vode klubove, kao da će lično da obuče dres i izađe na teren. Posebno je tu kada se dijele novci budžeta – što predstavlja kao da vadi iz svog džepa, a ne zahvaljujući poreskim obveznicima. Redovno je tu i na partijima elektronske muzike koji su, kako nam saopštava, zasluga ministarstva.Pored silnih kulturnih i sportskih uspjeha koje ostvaruje, kao ministar je pokušao ući i u rukovodstvo Fudbalskog saveza BiH. A uz sve navedeno stiže biti i član Upravnog odbora Rukometnog saveza. Ako postoji kamera – postoji i Magoda. Ako postoji reflektor – on je već u kadru.Problem, međutim, nije u tome što je ministar vidljiv, nego što je prisutan tamo gdje ne treba – i odsutan tamo gdje mora. U javnim nastupima sistematski prisvaja tuđe uspjehe kao vlastite: sportske rezultate, kulturne događaje, projekte koji su godinama pripremani prije njegovog mandata. Istovremeno, osnovne funkcije sistema – pucaju.Narodno pozorište najavilo je zatvaranje radioničkih prostora u ulici Terezije zbog nesigurnih uslova rada, čime je praktično onemogućena izrada scenografije i održavanje repertoara. Drugim riječima – pozorište postoji, ali ne funkcioniše. Naravno, to je samo nastavak višemjesečne agonije kulturnih radnika kojima mjesecima kasni kako novac za lična primanja, tako i za tehnička sredstva za rad. Ipak, javna je tajna da se rijetko ko od njih o tome usuđuje javno govoriti, strahujući od osvete samoljubivog ministra. Poput one koju je, ako je vjerovati zastupniku SDA Faruku Kapidžiću, doživjela glumica Mona Muratović koja je ostala bez ugovora o zaposlenju u Narodnom pozorištu zbog kritika njenog supruga na račun aktuelnih vlasti.

<h2>Urušeni grad</h2>Nije da je u sportu puno bolja situacija. Možda nacionalni stadion treba da se gradi u Zenici, a ne u Sarajevu, ali zato se sa Skenderije odronjavaju komadine.Za to vrijeme, ministar tvrdi da podiže standarde i provodi reforme. U javnosti govori o „novoj eri“ kulture, investicijama, festivalima i „ljetu kakvo Sarajevo još nije imalo“. No paralelno s tim narativom, realnost izgleda bitno drugačije: dio Skenderije se urušava, sportska infrastruktura je u katastrofalnom stanju, a kulturni radnici mjesecima čekaju honorare.Treba, ipak, biti pošten: ovo su sve problemi koji se godinama talože u Kantonu Sarajevu i za njih ne može Magoda biti posve odgovoran. Jednako kao što nije ni zaslužan ni za uspjehe koji drugi ostvaruju, ma koliko se slikao protiv njih.Magoda ima energiju. Za razliku od mnogih prije njega, nije birokrata koji se krije iza saopštenja. Prisutan je, aktivan i stalno u pokretu. Ali energija bez prioriteta nije politika – nego performans. A performans ne može zamijeniti sistem.<h2>Pucanje stvarnosti</h2>Ovo više nije pitanje jednog konkursa, jedne institucije ili jednog konflikta. Ovo je pitanje modela upravljanja. Da li ministar vodi sistem – ili gradi vlastiti imidž kroz sistem? Jer ako je sve u funkciji slike, onda stvarnost nužno počinje pucati. A Sarajevo je, čini se, već na toj tački.

Dok ministar gradi lični PR na svakom događaju, sistem kulture i sporta puca po šavovima

Bilo kuda, Magoda svuda

Godinama smo sami sebi pucali u nogu. Teza o “nefunkcionalnoj državi” nije došla ni iz Beograda ni iz Zagreba – gurali su je prvenstveno Bošnjaci, nezadovoljni ishodom Dejtona. Razumljivo politički, ali dugoročno – pogubno. Otvorena je Pandorina kutija. Danas tu istu priču koristi Milorad Dodik kao ključni argument za priču o nezavisnosti RS. Još gore, nedavno smo gledali kako se na desničarskim skupovima u Zagreb upravo ta teza koristi kao opravdanje za razgradnju BiH. Ono što smo nekad govorili iz frustracije – drugi danas koriste kao strategiju.I svaki put kad ponovimo “BiH je nefunkcionalna”, mi zapravo radimo protiv vlastite države. U javnosti konstantno održavamo sliku raspada, iako realnost nije takva.Istina je jednostavnija i manje dramatična: BiH nije inherentno nefunkcionalna – ona se namjerno blokira. Najčešće od SNSD-a, često uz asistenciju HDZ-a, kad god to odgovara njihovim političkim interesima. Problem nije struktura – problem je politička volja. Ipak, i pored svih dušmanluka BiH nije prolazila kroz ono kroz šta je, naprimjer, Španija, da joj jedan dio zemlje zaista proglasi nezavisnost (Katalonija), niti joj se desilo, kao Belgiji, da dvije godine nema vladu.Uprkos svemu – država funkcioniše. Sudovi rade. Vlade se formiraju. Koalicije se sklapaju. Policija hapsi. Općine izdaju dozvole.Ambasade rade papirologiju. Bolnice primaju pacijente. Škole rade.Smeće se odvozi. Sportske lige se igraju. Da li je sve sporo, često neefikasno i frustrirajuće? Jeste. Ali to nije raspad države, nego država koja je kilavija nego što može biti. Ali država.Vrijeme je da prestanemo sami sebe delegitimizirati. Jer ako mi stalno ponavljamo da ne postojimo kao funkcionalna država – nemojmo se čuditi kad drugi počnu da nas tretiraju kao da stvarno ne postojimo.

Teza o “nefunkcionalnoj državi” pretvorila se iz frustracije u političko oružje protiv same Bosne i Hercegovine

Laž o BiH

Godinama se ponavlja isto pitanje – šta učiniti sa Skenderijom? Međutim, današnji događaji još jednom su pokazali da to više nije tema nostalgije ili emotivnog odnosa prema jednom simbolu, nego prije svega pitanje sigurnosti građana.Skenderija, kakvu danas poznajemo, odavno je prestala odgovarati savremenim standardima. Riječ je o objektu koji je infrastrukturno dotrajao, funkcionalno ograničen i nedostojan u kontekstu organizacije većih sportskih, kulturnih i sajamskih događaja. Ono što je nekada bio ponos Sarajeva danas je, nažalost, prostor koji zahtijeva ozbiljnu i odgovornu odluku o svojoj budućnosti.Način na koji će se riješiti ovaj problem manje je važan od samog cilja. Hoće li se ići putem javne investicije, javno-privatnog partnerstva ili uključivanja privatnog kapitala, pitanje je za nadležne institucije i stručnjake. Ključno je da se pronađe održivo rješenje koje će rezultirati modernim, sigurnim i funkcionalnim kompleksom, kakav glavni grad Bosne i Hercegovine zaslužuje.

Dok se direktor Šenaj Avdić promotivno hvalisao, pogledajte kako izgleda srušena Skenderija

Važno je podsjetiti da sportski i sajamski objekti nisu trajne kategorije. Oni se svuda u svijetu prilagođavaju vremenu u kojem nastaju i koriste. Primjeri poput Wembley Stadium u Londonu, novog stadiona Yankee Stadium u New Yorku ili transformacije Highbury Stadium u stambeni kompleks pokazuju da je obnova i zamjena zastarjelih objekata normalan dio urbanog razvoja. Slični procesi planiraju se i za San Siro u Milanu.Sarajevo ne treba biti izuzetak. Gradovi koji žele ići naprijed moraju donositi odluke koje balansiraju između očuvanja naslijeđa i potreba savremenog života. Skenderija jeste važan dio historije ovog grada, ali prije svega mora biti prostor koji služi ljudima danas – sigurno, funkcionalno i dostojno.Ako se nakon svega što se dešava i dalje vodi rasprava da li je potrebna temeljita rekonstrukcija ili izgradnja novog kompleksa, onda je jasno da problem više nije samo u infrastrukturi, nego i u spremnosti da se prihvati realnost.Vrijeme za odluku je odavno došlo.

Umjesto rasprava o nostalgiji, prioritet mora biti siguran i funkcionalan prostor za građane

Vrijeme za novu Skenderiju

Kada je Karlos Vestendorp (Carlos Westendorp) sredinom 1997. godine stigao u Bosnu i Hercegovinu, zatekao je državu koja je formalno postojala, ali suštinski nije funkcionisala. Dejtonski sporazum jeste zaustavio rat, ali nije stvorio politički sistem sposoban da sam sebe održava. Institucije su bile paralizirane, nacionalne elite fokusirane na očuvanje ratnih pozicija, a međunarodna zajednica frustrirana sporim tempom implementacije mira. U takvoj atmosferi, Bosna i Hercegovina nije bila država u punom smislu te riječi, nego prostor pod međunarodnim nadzorom, s krhkim institucijama koje su više ličile na kulise nego na stvarne centre odlučivanja. Parlament je postojao, ali nije donosio ključne odluke. Vijeće ministara je formalno radilo, ali bez stvarnog kapaciteta da upravlja procesima. Entiteti su funkcionisali kao gotovo zasebni politički sistemi, često u otvorenom sukobu jedan s drugim.Vestendorp je, dakle, došao u zemlju u kojoj je politički proces bio zarobljen između formalnog suvereniteta i stvarne nefunkcionalnosti. I upravo u tom raskoraku između forme i sadržaja treba tražiti logiku njegovih poteza.<h2>Alat promjene</h2>U takvom kontekstu, Vestendorp nije bio samo diplomata – bio je alat promjene. I to ne bilo kakve, nego one koja će redefinisati samu prirodu političkog sistema u Bosni i Hercegovini. Prelomni trenutak njegovog mandata dogodio se na Bonskoj konferenciji 1997., sastanku Vijeća za implementaciju mira (PIC), gdje su visokom predstavniku dodijeljene tzv. bonske ovlasti. Te ovlasti dale su mu pravo da nameće zakone, donosi obavezujuće odluke i smjenjuje izabrane zvaničnike koji „krše Dejtonski sporazum“ ili opstruiraju njegovu provedbu. Bio je to trenutak kada je OHR iz koordinacijskog tijela prerastao u instituciju s izvršnom moći kakvu nema nijedan domaći organ vlasti. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina je dobila svojevrsnog „supervizora države“ – političkog aktera koji nije izabran na izborima, ali ima moć veću od svih izabranih zajedno.Vestendorp je tu moć iskoristio bez oklijevanja. Njegova filozofija bila je jednostavna: ako sistem ne funkcioniše, mora se natjerati da funkcioniše. A ako politički akteri blokiraju proces, moraju se ukloniti ili zaobići.Ovakav pristup bio je u potpunoj suprotnosti s liberalno-demokratskim idealima koje je Zapad nominalno promovirao. Ali istovremeno, bio je i pragmatičan odgovor na realnost Bosne i Hercegovine krajem devedesetih.Jer, bez intervencije – nije bilo napretka.<h2>Nametanje države odozgo</h2>Jedan od njegovih prvih velikih poteza bilo je nametanje državnih simbola. Nakon višemjesečnih neuspjelih pregovora domaćih političkih aktera, odlučio je da Bosna i Hercegovina mora dobiti zastavu i himnu – sa ili bez njihovog pristanka. Tako je 1998. godine uvedena sadašnja zastava BiH, dizajnirana pod okriljem međunarodne zajednice, dok je himna usvojena bez teksta, kao kompromis koji nikoga ne vrijeđa – ali i ne inspiriše. Ove odluke bile su simbolične, ali su nosile duboku političku poruku: ako se domaći akteri ne mogu dogovoriti, visoki predstavnik će to učiniti umjesto njih.Time je praktično uveden model „državotvornosti odozgo“. Umjesto da država nastaje kroz politički konsenzus, ona je konstruisana kroz međunarodne odluke.To je možda bilo nužno u tom trenutku – ali je imalo dugoročne posljedice.Jer država koju ne stvaraju njeni građani i politički akteri, nego međunarodni birokrati, uvijek nosi dozu vještačnosti. Ona funkcioniše – ali ne živi.<h2>&nbsp;Dodik kao miljenik</h2>Mnogo konkretniji i kontroverzniji bio je njegov pristup političkim kadrovima. Tokom svog mandata, Vestendorp je smijenio više desetina zvaničnika na različitim nivoima vlasti. Najpoznatiji slučaj bio je uklanjanje predsjednika Republike Srpske Nikole Poplašena 1999. godine. Poplašen je izabran na demokratskim izborima, ali je odbio imenovati Milorada Dodika, tadašnjeg miljenika Zapada, za mandatara vlade. Vestendorpova reakcija bila je brza i odlučna – smijenio je predsjednika.

Ova odluka izazvala je žestoke reakcije. Kritičari su tvrdili da je time poništena demokratska volja birača, dok su zagovornici isticali da bez takvih poteza ne bi bilo moguće deblokirati politički sistem.U suštini, Vestendorp je uveo princip koji će dugo postati standard: demokratski legitimitet u Bosni i Hercegovini važi samo dok ne dođe u sukob s međunarodnim prioritetima.Ovo je možda najvažniji, ali i najproblematičniji naslijeđeni obrazac.Jer jednom kada uvedete pravilo da se izborna volja može poništiti političkom odlukom, otvarate prostor za trajnu krizu legitimiteta.<h2>Država kroz administrativne odluke</h2>Osim smjena, koristio je bonske ovlasti i za donošenje zakona koji su trebali ojačati funkcionalnost države.Nametnuo je jedinstvene registarske tablice bez entitetskih oznaka, čime je omogućio slobodnije kretanje građana i smanjio etničke tenzije na cestama.Uveo je i određene reforme u oblasti medija, uključujući regulaciju javnih emitera, s ciljem suzbijanja nacionalističke propagande.Sve ove mjere imale su jedan zajednički cilj – izgradnju minimalno funkcionalne države.Ali način na koji su provedene otvorio je pitanje koje će obilježiti cijelu postdejtonsku eru: može li se država graditi dekretom?Vestendorpov odgovor bio je jasan – može, ako drugačije ne ide.Ali historija je pokazala da takva država uvijek ostaje zavisna od onoga ko je gradi.<h2>Početak „bonske ere“</h2>Vestendorpov mandat često se opisuje kao početak „bonske ere“ – perioda u kojem su visoki predstavnici imali gotovo neograničenu moć.Njegov nasljednik Volfgang Petrič (Wolfgang Petritsch) nastavio je koristiti ove ovlasti, ali s nešto više suzdržanosti. Tek će s dolaskom Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown) ovaj model dosegnuti svoj vrhunac, s desetinama smjena i stotinama nametnutih odluka.No, temelj svega toga postavio je upravo Vestendorp.Njegov stil upravljanja bio je kombinacija političkog pragmatizma i institucionalne sile. Nije se previše bavio teorijskim pitanjima suvereniteta – zanimalo ga je šta funkcioniše.A u Bosni i Hercegovini kasnih devedesetih, malo toga je funkcionisalo bez direktne intervencije.Za jedne, to ga čini ključnim stabilizatorom poslijeratne Bosne i Hercegovine. Bez njegovih poteza, tvrde, zemlja bi ostala zarobljena u beskonačnim političkim blokadama.Za druge, međutim, on je simbol početka dugoročnog problema – institucionalne ovisnosti o međunarodnoj zajednici. I obje strane su, na svoj način, u pravu.<h2>Između nužnosti i problema</h2>Vestendorp nije bio idealist. Bio je operativac. Njegov zadatak nije bio da izgradi savršenu demokratiju, nego da spriječi raspad sistema. I u tome je, barem kratkoročno, uspio. Ali cijena tog uspjeha bila je visoka. Bosna i Hercegovina je dobila funkcionalnije institucije – ali je izgubila dio političke autonomije. Dobila je stabilnost – ali i zavisnost. I možda je to suština cijele priče: Vestendorp nije riješio problem Bosne i Hercegovine. Samo ga je učinio upravljivim.<h2>Priča o zastavi BiH</h2>Nakon što Parlamentarna skupština BiH nije uspjela usaglasiti nijedno od predloženih rješenja, međunarodna zajednica je preuzela stvar u svoje ruke.Vestendorp je, koristeći bonske ovlasti, nametnuo dizajn koji je trebao biti politički neutralan: plava podloga, žuti trokut i niz bijelih zvijezda.

Plava boja asocira na Evropsku uniju, dok zvijezde simboliziraju kontinuitet. Trokut se najčešće tumači kao referenca na geografski oblik zemlje, ali i kao simbol tri konstitutivna naroda.Zanimljivo je da je prema originalnom rješenju nijansa plave trebala biti znatno svjetlija, bliža evropskoj zastavi, ali je na kraju usvojena tamnija verzija.Prije ove odluke, BiH je koristila zastavu s ljiljanima, koja je bila politički neprihvatljiva za srpske i hrvatske predstavnike.Rezultat je bio potpuni politički zastoj – koji je riješen jednim potezom međunarodne vlasti.To je možda najbolji primjer Vestendorpove politike: gdje nema dogovora, ima odluke.Nametnuta zastava tako je postala kompromis bez konsenzusa. I danas, više od dvije decenije kasnije, ona ostaje jedan od rijetkih državnih simbola koji nisu proizvod unutrašnjeg dogovora. Upravo zbog toga, za jedne je simbol funkcionalne države, a za druge podsjetnik na ograničeni suverenitet Bosne i Hercegovine.<h2>Bogata karijera</h2>Prije dolaska u Sarajevo, Vestendorp je imao bogatu međunarodnu karijeru. Bio je ministar vanjskih poslova Španije, a potom i ambasador pri Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji.Smatran je iskusnim pregovaračem i čovjekom od povjerenja zapadnih političkih krugova, što ga je i preporučilo za jednu od najvažnijih funkcija u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Kasnije tokom karijere je postao poslanik Evropskog parlamenta, gde je služio od 1999. do 2003, i bio je ambasador Španije u SAD od 2004. do 2008Umro je 30. marta 2026. godine. Njegova smrt zatvara jedno poglavlje – ali rasprava o njegovoj ulozi ostaje otvorena.

U njegovom mandatu OHR je prerastao iz posmatrača u najmoćniju instituciju u zemlji


Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Karlos Vestendorp, Španac koji je preuzeo BiH

U Zagrebu se danas održava svojevrsni političko-ideološki dernek pod nazivom “TradFest”, koji pokušava prodati priču o “padu liberalizma” i “novom usponu kršćanskih nacija”. U prevodu – još jedno okupljanje desničarskih neurotičnih propovjednika koji svijet gledaju kroz karikirani sukob civilizacija, gdje su “oni” (a oni su vrlo šarolika grupa, od liberala preko ljevičara i muslimana do feminiziranih muškaraca) prijetnja, a “mi” posljednja linija odbrane.<h2>Linija fronta</h2>U taj narativ pokušavaju ugurati i Bosnu i Hercegovinu – kao navodnu liniju fronta između muslimana i kršćana. Kao da su milijarde ljudi svedene na jednu ideju, jednu volju i jedan sukob. Kao da je stvarnost toliko jednostavna.Naravno, Hrvatska je slobodna država i svako ima pravo da organizuje šta želi i o temi o kojoj želi. Ali problem počinje onog trenutka kada se takve konstrukcije počnu politički izvoziti u BiH i našu zemlju dovoditi u kontekst radikalno desničarskog narativa o nekakvom sukobu civilizacija.A ako postoji neko kome ovakav narativ najmanje odgovara – to su Hrvati u Bosni i Hercegovini.U zemlji u kojoj su brojčano višestruko slabiji, njihov politički i društveni opstanak ne zavisi od konferencija u Zagrebu, nego od odnosa s Bošnjacima. Ne od “civilizacijskih sukoba”, nego od svakodnevnog suživota i političkog dogovora.Takav dogovor se ne gradi tako što ćeš komšiju uvjeravati da je prijetnja.Ti zajapureni hrvatski desničari koji ordiniraju na ovakvim skupovima, poput Nikole Grmoje, najveću štetu čine upravo Hrvatima u BiH. Naime, ovakva demonizacija Bošnjaka i omalovažavanje BiH mogu samo dodatno antagonizirati Bošnjake prema Hrvatima i jačati nepovjerenje.Onaj ko bi se, u vlastitom interesu, prvi trebao ograditi od ovakvih događaja i poruka prema BiH jeste upravo hrvatska elita u našoj zemlji.Ipak, teško je očekivati da će se politička elita Hrvata u BiH, oličena u HDZ-u, to ikada učiniti. Naime, takav narativ je uglavnom nešto s čim se i sami slažu – makar i prećutno. Možda će u odnosu s bošnjačkim strankama hinjiti priču o dogovoru i uvažavanju ne bi li izvukli što veću korist, dok će istovremeno podržavati i finansirati ovakve narative i slike o Bošnjacima.<h2>Igra koja ima cijenu</h2>To je politika dosljednog licemjerja prema Bošnjacima koju gledamo stoljećima unazad. I mnogi bošnjački predstavnici, nažalost, nasjedaju na nju. No, ne svi.Problem je što takva igra ima cijenu.Poruke da je BiH “propala država”, da su Bošnjaci nekakva islamistička opasnost, a treći entitet rješenje – neće slomiti Bošnjake. Ali hoće sistematski razarati povjerenje između Bošnjaka i Hrvata. A bez tog povjerenja – nema ni političkog prostora za ono što Hrvati u BiH zapravo žele.Historija je tu već bila brutalno jasna: Bošnjaci se 1993. nisu mogli poraziti haubicama. Neće ni danas propagandom.Ali se odnosi mogu trajno pokvariti.A iz takvog razvoja događaja niko ne izlazi kao pobjednik – ali Hrvati u BiH bi vrlo lako mogli izaći kao veći gubitnici.Zašto? Zato što su brojčano slabiji, teritorijalno disperzovani i politički upućeni na partnerstvo s Bošnjacima. Ako to partnerstvo razore vlastitim narativima o “prijetnji” i “sukobu civilizacija”, oni ne slabe Bošnjake – nego ruše vlastitu političku poziciju.U takvom scenariju, umjesto dogovora dobijaju blokadu. Umjesto političkog utjecaja – izolaciju. Umjesto ravnopravnosti – trajnu sumnju. A novi izborni zakon ostat će vječiti san.I na kraju, ono što pokušavaju predstaviti kao “odbranu identiteta” pretvara se u politički autogol. Jer u Bosni i Hercegovini se ne opstaje mitovima o sukobu, nego sposobnošću da se s drugima živi i pregovara. <h2>Vampiri na balu</h2>Na ovom balu vampira u Zagrebu učestvuje uistinu osebujno društvo. Tu je kardinal Vinko Puljić, dugogodišnji vrhbosanski nadbiskup i simbol politički angažiranog dijela Katoličke crkve u BiH. Džejms Karafano (James Carafano) dolazi iz američkog konzervativnog think-tanka Heritage Foundation, poznatog po tvrdoj desnoj agendi i geopolitičkom pristupu svijetu. Tu je i Rejmond Ibrahim (Raymond), publicista koji godinama gradi karijeru na narativu o sukobu Zapada i islama te priču o muslimana kao civilizacijskoj prijetnji Zapadu. Ivan Pepić je predavač iz sigurnosnih studija u Zagrebu, uključen u izradu koncepata poput trećeg entiteta, poznat po svojim antibošnjačkim stavovima. Na panelu su i Boris Havel, fanatični pristalica Izraela i profesor koji se često bavi religijsko-političkim sukobima, nezaobilazni Nino Raspudić, saborski zastupnik i standardni glas konzervativne desnice u kariranim hlačama, te Zoran Krešić, novinar koji godinama zagovara treći entitet kao rješenje za BiH.

Poluprazna Zetra kao slika današnjeg Sarajeva: Ma koga je još briga za KK Bosnu i košarku

Slučaj o kojem je "Dnevni avaz" izvještavao: Sud naložio povrat novca korisnicima sarajevske rent a car agencije

Šmit odlazi, haos ostaje: Marfi upravljao, Tramp presudio

Madrid, grad koji nije odustao od života

Nakon velikog obrata u glasanju: Ko sprečava dolazak Lidla u općinu Centar?

Šta donose silni izvještaji UN-u: Predstava RS bez stvarnog efekta

Da li je Dodik otišao u Moskvu po nove upute za blokadu BiH?

Vlada neobičan model poslovanja: Desetine firmi u BiH zarađuju milione bez zaposlenih

Koliko bi sve koštalo: Skenderiju mogu i obnoviti i nanovo izgraditi, ali neće jer ne umiju

Pala je Skenderija

Opozicija u RS finalizira dogovor o zajedničkom nastupu: Blanuša i Stanivuković u pohodu na rušenje SNSD-a

Bilo kuda, Magoda svuda

Laž o BiH

Vrijeme za novu Skenderiju

Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Karlos Vestendorp, Španac koji je preuzeo BiH

Cijena "kršćanskih" iluzija: Desničarski mračnjaci najveću štetu prave upravo Hrvatima u BiH

Poluprazna Zetra kao slika današnjeg Sarajeva: Ma koga je još briga za KK Bosnu i košarku

Slučaj o kojem je "Dnevni avaz" izvještavao: Sud naložio povrat novca korisnicima sarajevske rent a car agencije

Šmit odlazi, haos ostaje: Marfi upravljao, Tramp presudio

Madrid, grad koji nije odustao od života

Nakon velikog obrata u glasanju: Ko sprečava dolazak Lidla u općinu Centar?

Šta donose silni izvještaji UN-u: Predstava RS bez stvarnog efekta

Da li je Dodik otišao u Moskvu po nove upute za blokadu BiH?

Vlada neobičan model poslovanja: Desetine firmi u BiH zarađuju milione bez zaposlenih

Koliko bi sve koštalo: Skenderiju mogu i obnoviti i nanovo izgraditi, ali neće jer ne umiju

Pala je Skenderija

Opozicija u RS finalizira dogovor o zajedničkom nastupu: Blanuša i Stanivuković u pohodu na rušenje SNSD-a

Bilo kuda, Magoda svuda

Laž o BiH

Vrijeme za novu Skenderiju

Svi visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini: Karlos Vestendorp, Španac koji je preuzeo BiH

Cijena "kršćanskih" iluzija: Desničarski mračnjaci najveću štetu prave upravo Hrvatima u BiH