Dok nam je Trojka prije nego što su zajahali na vlast u Kantonu Sarajevo najavljivala "metropolu", „moderni evropski grad“,&nbsp; stvarnost na ulicama glavnog grada pod njihovom vladavinom izgleda sve više kao scenografija postapokaliptičnog filma.&nbsp;Fotografija iz samog centra Sarajeva, uz zgradu Higijenskog zavoda, pokazuje zapuštenu cvjetnu površinu obraslu korovom, suhom travom i neodržavanim rastinjem, tik uz zidove išarane grafitima i fasade pune tragova propadanja.Mjesto koje bi trebalo predstavljati urbanu jezgru grada danas izgleda kao prostor kojeg su se institucije odrekle.<h2>A ovo nije izolovan slučaj.</h2>Sarajevo posljednjih godina sve više tone u infrastrukturni i komunalni haos. Dok se javnosti predstavljaju promotivni spotovi "čuda" od tramvaja i helikoptera, marketinške kampanje i priče o „evropskim standardima“, građani svakodnevno gledaju potpuno drugačiju sliku grada.Skenderija, nekada simbol Sarajeva i jednog vremena, danas je simbol propadanja. Dijelovi kompleksa godinama su ruinirani, plafoni se urušavaju, objekat je zapušten, a obećanja o obnovi ostala su uglavnom na konferencijama za medije i političkim izjavama.Istovremeno, širom centra grada sve češće padaju fasade i dijelovi objekata. Građani su više puta upozoravali na opasnost po prolaznike, dok pojedine zgrade izgledaju kao da decenijama nisu dotaknute ozbiljnijom obnovom. Ulice su pune improvizacija, polomljenog mobilijara, išaranih zidova i zapuštenih javnih površina.<h2>Šta bi od obećanja o "evropskom Sarajevu"?</h2>Poseban paradoks predstavlja činjenica da se upravo vlast koja je dolazila pod sloganima „reda“, „evropskog Sarajeva“ i „novog upravljanja“ danas suočava sa sve vidljivijim raspadom osnovnih funkcija grada.Korov u centru Sarajeva možda djeluje kao sitnica. Ali problem Sarajeva odavno više nije samo korov. Problem je osjećaj da se grad polako prepušta stihiji, improvizaciji i odsustvu elementarnog održavanja.Jer grad ne čine press konferencije, PR kampanje i politički slogani. Grad čine uređene ulice, sigurne fasade, funkcionalni objekti i osjećaj da neko vodi računa o prostoru u kojem ljudi žive.A upravo toga u Sarajevu danas sve više nedostaje.

Obećavali evropsku metropolu, građani dobili zapuštene zelene površine, smeće, fasade koje padaju i grad koji se polako raspada pred očima

Sarajevo pod Trojkom: Centar grada zarastao u korov

Sarajevo je vjerovatno jedini grad u Evropi u kojem cijene nekretnina rastu proporcionalno raspadu grada. Kvadrat ide prema 10.000 KM, a čovjek se više ne osjeća sigurno hodajući ispod fasada. Kupujete stan po cijenama kao da investirate u uređenu evropsku metropolu, a realnost je da živite u gradu koji sve više izgleda kao kombinacija urbanističkog haosa, saobraćajnog kolapsa i institucionalne nemoći.<h2>Dubok džep</h2>Danas u Sarajevu možete platiti stan 400 ili 500 hiljada maraka, a da i dalje nemate gdje parkirati automobil. I ne govorimo više o centru grada, nego gotovo o cijelom urbanom jezgru. Parking mjesto postalo je luksuznija roba od same garsonijere koja će vas u centralnim dijelovima grada doći 300-400 KM mjesečno. A ako namjeravate biti vlasnik garaže, ovaj luksuz bi vas mogao doći skuplje i od samog automobila. Ljudi kruže po pola sata tražeći mjesto, parkiraju po trotoarima, zelenim površinama, uz kontejnere, po brdima, ispred ulaza. Grad koji nije uspio riješiti osnovno pitanje mirovanja saobraćaja istovremeno prodaje kvadrate po cijenama kao da je Monako.A tek saobraćaj u kretanju. Sarajevo je ostalo infrastrukturno zarobljeno u nekom prošlom vremenu, dok broj stanovnika, automobila i novih zgrada raste bez ikakvog plana. Ceste su iste, ali je vozila višestruko više. Rezultat je da se grad u špicama pretvara u ogromnu kolonu nervoze, sirena i frustracije. Ljudi provode sate života u automobilima da bi prešli nekoliko kilometara, a svaka nova zgrada dodatno optereti sistem koji je već odavno pred pucanjem.

<h2>Dnevni boravak</h2>Poseban nivo apsurda je urbanizam. Sarajevo danas sve više liči na grad koji se ne razvija planski, nego stihijski i investitorski. Zgrade niču gdje god postoji komad slobodne zemlje, bez ozbiljnog razmišljanja o infrastrukturi, zelenim površinama, kvalitetu života ili dugoročnoj održivosti. Dovoljno je da investitor pronađe parcelu i beton kreće. Ljudi danas iz dnevnog boravka gledaju direktno u komšijski WC koliko su zgrade nabijene jedna na drugu.Istovremeno, grad fizički propada. Fasade otpadaju, javni prostor je zapušten, infrastruktura stari, a mnogi dijelovi Sarajeva izgledaju umorno i neodržavano. Zimi se gušimo u jednom od najzagađenijih zraka u Evropi, ljeti se grad pretvara u užarenu betonsku ploču bez dovoljno zelenila, a tokom cijele godine živimo u osjećaju da sistem više reaguje stihijski nego planski. I onda dolazimo do ključnog pitanja: šta se zapravo plaća?Jer ove cijene više odavno nisu rezultat samo kvaliteta života. One su rezultat deformisanog tržišta u kojem nekretnine služe kao sredstvo za parkiranje kapitala, sigurnu investiciju za dijasporu, simbol statusa i posljedicu potpune nesposobnosti države da razvije ozbiljnu stambenu politiku. Normalan čovjek s prosječnom plaćom praktično više ne može riješiti stambeno pitanje bez kredita koji ga veže za banku narednih 30 godina.<h2>Postalo normalno</h2>Najgore od svega je što smo se počeli ponašati kao da je to normalno. Kao da je normalno dati pola miliona maraka za stan iz kojeg do posla putujete sat vremena. Kao da je normalno živjeti u gradu gdje je pronalazak parkinga uspjeh dana. Kao da je normalno da se luksuz prodaje kroz marketinške brošure, dok stvarni kvalitet života stagnira ili nazaduje.Sarajevo i dalje ima dušu, energiju i emociju koju mnogi vole. Ali emocija nije urbanistički plan. I ne može vječno skrivati činjenicu da grad ozbiljno puca po šavovima

Stanovi dostižu rekordne cijene dok grad tone u saobraćajni kolaps, nedostatak parkinga, betonizaciju i infrastrukturni haos

U Sarajevu kvadrat kao u Dubaiju, a urbanizam kao u Karačiju

Dok je u Federaciji Bosne i Hercegovine u posljednjih 15 mjeseci bez posla ostalo gotovo 10.000 ljudi, a desetine firmi zatvorile vrata, federalna administracija nastavlja rasti. Podaci koje su pojedine institucije dostavile delegatu u Domu naroda Parlamenta FBiH Fahrudinu Čolakoviću pokazuju da broj zaposlenih u federalnim ministarstvima ne pada, nego se u pojedinim slučajevima i povećava.<h2>Državno i sigurno</h2>Prema podacima Porezne uprave FBiH, broj zaposlenih u Federaciji je na dan 31. marta 2026. iznosio 541.829, što je za 3.580 manje nego krajem decembra 2025. godine, kada je bilo 545.409 zaposlenih. Već 30. aprila broj se popeo na 544.873, ali je i dalje riječ o slabijem trendu u odnosu na raniji period rasta. Prema podacima Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije, ova institucija je 31. marta 2023. godine imala 79 zaposlenih, dok ih danas ima 84. Federalno ministarstvo kulture i sporta povećalo je broj zaposlenih sa 50 na 52, dok je Federalno ministarstvo prostornog uređenja sa 43 došlo na 45 državnih službenika. Identični podaci odnose se i na Federalno ministarstvo prometa i komunikacija.Posebno je indikativno da su plaće u javnoj upravi znatno iznad prosjeka realnog sektora. Prosječna neto plaća u FBiH za period decembar 2025. – februar 2026. iznosila je 1.659 KM, dok je u javnoj upravi i odbrani iznosila 2.132 KM. U prerađivačkoj industriji, koja stvara izvoz i realnu vrijednost, prosjek je bio 1.372 KM. <h2>KS najdrastičniji</h2>Kanton Sarajevo je najdrastičniji primjer. Budžet KS za 2026. iznosi blizu dvije milijarde KM, a samo za bruto plaće, naknade i doprinose planirano je 888,7 miliona KM. Drugim riječima, gotovo pola kantonalnog budžeta odlazi na aparat koji sam sebe održava. U EU je udio zaposlenih u javnom sektoru 16-17 posto ukupne zaposlenosti. U Federaciji BiH, ako se računa širi javni sektor, taj udio ide oko trećine zaposlenih. To znači da FBiH nema samo problem “previše administracije”, nego problem ekonomskog modela u kojem previše ljudi zavisi od budžeta, a premalo od tržišta. Zato pitanje više nije samo koliko je ljudi zaposleno u institucijama, nego ko uopće nosi Federaciju. Ako privatni sektor gubi radna mjesta, ako firme zatvaraju vrata, ako industrija slabi, a administracija nastavlja rasti ili barem ostaje netaknuta, onda FBiH postaje klasična administrativna država: sistem u kojem privreda postoji da hrani aparat, a aparat postoji da bi sam sebe opravdao.<h2>Strukturni problem</h2>Ekonomisti već duže upozoravaju da BiH ima ozbiljan strukturni problem u kojem administracija i javna potrošnja nastavljaju rasti bez obzira na stanje realne ekonomije. U takvom modelu, privatni sektor finansira sistem koji se sam od sebe rijetko racionalizira, čak i u kriznim periodima.<h2>EGIDA</h2>AKO se trend pada zaposlenosti nastavi, Federacija BiH bi mogla ući u fazu ozbiljnijeg ekonomskog usporavanja, posebno imajući u vidu pad industrijske proizvodnje, probleme u izvozu i sve slabiju konkurentnost domaće privrede

Za 15 mjeseci ugašeno je 10.000 radnih mjesta i zatvoreno 59 firmi, dok federalna ministarstva povećavaju broj zaposlenih

Dok privatni sektor gasi radna mjesta, administracija u FBiH raste

Neko mi mora objasniti tu patologiju neodgovaranja na mailove u Bosni i Hercegovini.Pošalješ upit državnoj instituciji i onda krene tišina. Ne ona diplomatska tišina, nego ona duboka, birokratska, administrativna tišina u kojoj nisi siguran da li je mail uopće stigao ili je završio u nekom podrumu među registratorima iz 1987. godine.Jednom su mi ozbiljno tražili da dokument pošaljem faxom. Faxom. U 2026. godini. U trenutku kad ljudi uz pomoć umjetne inteligencije generišu video sadržaj, prevode simultano jezike i šalju podatke na drugi kraj svijeta za dvije sekunde, kod nas još postoji čovjek koji ustane na posao i kaže: “Pošaljite na fax.”Ne znam koriste li uz to i golubove pismonoše, dimne signale ili nekog pripravnika koji trči između kancelarija s papirom u ruci, ali ništa me više ne bi iznenadilo.A nije ni privatni sektor puno bolji.Pošalješ firmi konkretan upit. Hoćeš saradnju, ponudu, zakup prostora, uslugu, bilo šta. I onda opet muk. Kao da si ih pitao da ti posude bubreg, a ne da im ostaviš novac. Bog sami zna koliko hiljada maraka firme ovdje gube na sedmičnom osnovu zato što je kretenima koje zapošljavaju mrsko odgovoriti na mail.Ili još gore - odgovore ti na upit nakon pet dana sa:“Poštovani, može.”Može šta? Gdje? Kada? Koliko? Po kojoj cijeni? Jesmo li sad u vezi dopisivanja ili igramo escape room pa moram sam otkrivati informacije?Tražiš ponudu, a oni ti pošalju dvije rečenice bez cijene, bez detalja, bez potpisa, bez kontakta, bez osjećaja da iko tamo želi poslovati.Nekad imam osjećaj da u BiH ljudi doživljavaju mail kao neželjenu pojavu, kao neku digitalnu elementarnu nepogodu koja ih je zadesila mimo njihove volje.Poseban nivo horora su institucije koje na web stranici imaju:“Kontaktirajte nas putem e-maila.” A taj mail vjerovatno otvara čovjek koji je posljednji put bio aktivan za vrijeme mandata Sulejmana Tihića.I onda se svi čude zašto je ekonomija spora, zašto investicije zaobilaze zemlju i zašto ljudi odustaju od saradnje nakon dva pokušaja komunikacije.Jer u normalnim državama odgovor na mail nije događaj. To je minimum profesionalne kulture. Kod nas je odgovor na mail skoro pa dokaz života.&nbsp;

U BiH bi prije ti odgovor stigne od goluba pismonoše nego od institucije ili firme

Koji je, dođavola, problem s odgovaranjem na mailove u BiH

Ukupna vrijednost američkog tehnološkog giganta Nvidije sredinom maja dostigla je 5,7 biliona dolara, čime je prvi put nadmašila cjelokupnu ekonomiju Njemačke, treće najveće ekonomije na svijetu. Ovaj podatak zorno pokazuje vrtoglavi rast ekonomske moći tehnoloških divova posljednjih godina, koji sada konkuriraju najvećim svjetskim ekonomijama, piše „Euronews“.Nvidia, američki proizvođač poluprovodnika čiji su čipovi ključni za sve – od videoigara do sistema umjetne inteligencije – trenutno je najvrednija kompanija na svijetu. Nakon što je u oktobru 2025. postala prva kompanija u historiji s tržišnom kapitalizacijom većom od pet biliona dolara, sredinom maja ove godine njena vrijednost dostigla je 5,7 biliona dolara.<h2>Tehnološki divovi</h2>Time je kompanija, koja je već ranije po vrijednosti prestigla ekonomije Japana i Ujedinjenog Kraljevstva, sada nadmašila i projektovani njemački BDP za 2026. godinu, koji prema procjenama MMF-a iznosi 5,45 biliona dolara.S obzirom na to da je Njemačka najveća evropska ekonomija, Nvidijina tržišna vrijednost sada je veća od svake pojedinačne evropske ekonomije, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo (4,26 biliona dolara), Francusku (3,6 biliona), Italiju (2,74 biliona) i Španiju (2,09 biliona). Podaci o tržišnoj kapitalizaciji preuzeti su sa stranice CompaniesMarketCap na dan 14. maja 2026. godine.Sličnu dominaciju pokazuju i drugi američki tehnološki giganti. Alphabet, s tržišnom kapitalizacijom od 4,12 biliona eura, i Apple, s 3,75 biliona eura, također vrijede više od svake evropske ekonomije osim njemačke.Ekonomija Francuske (3,08 biliona eura) veća je od Microsofta (2,61 bilion eura) i Amazona (2,46 biliona eura), ali obje te kompanije pojedinačno vrijede više od italijanskog BDP-a, koji iznosi 2,35 biliona eura. Štaviše, Nvidijina vrijednost od 5,7 biliona dolara premašuje i kombinovani BDP 19 najmanjih ekonomija Evropske unije, koji ukupno iznosi 5,02 biliona dolara.Izvršni direktor Nvidije Jensen Huang ove sedmice pridružio se Donaldu Trampu (Trump) tokom njegove posjete Kini. Huang je još u martu izjavio da bi rastuća potražnja za umjetnom inteligencijom mogla pogurati prihode Nvidije prema bilion dolara u naredne dvije godine.<h2>Pet kompanija</h2>Posmatrano zajedno, jaz je još izraženiji. Ukupna tržišna kapitalizacija pet najvećih američkih kompanija – Nvidia, Alphabet, Apple, Microsoft i Amazon – doseže 20,81 bilion dolara. To je više od ukupnog BDP-a pet najvećih evropskih ekonomija – Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija i Španija – koji iznosi 18,14 biliona dolara.Poređenje također pokazuje da Evropa trenutno nema kompaniju koja se može mjeriti s američkim tehnološkim gigantima. Najviše rangirana evropska kompanija je ASML, koja se s tržišnom kapitalizacijom od 610,69 milijardi dolara nalazi tek na 21. mjestu svjetske liste.Daleko iza nje su švicarski farmaceutski gigant Roche s vrijednošću od 335,1 milijardu dolara i britanska AstraZeneca s 286,84 milijarde dolara.<h2>Različite kategorije</h2>Važno je naglasiti da tržišna kapitalizacija i BDP predstavljaju različite ekonomske kategorije. BDP predstavlja ukupnu vrijednost roba i usluga proizvedenih unutar jedne ekonomije tokom godine.Tržišna kapitalizacija predstavlja tržišnu vrijednost dionica kompanije i odražava očekivanja investitora o njenoj budućoj zaradi i potencijalu rasta&nbsp;

Američki tehnološki giganti danas pojedinačno vrijede više od najvećih evropskih ekonomija

Zašto Evropa gubi ekonomsku utakmicu sa SAD i Kinom: Jedna američka kompanija vrijedi više od cijele njemačke ekonomije


Following a vandal incident in Sarajevo's Ferhadija, in which shop windows were smeared with red paint and "4S" symbols were drawn, the Republic of Srpska produced the well-known political choreography: before the investigation even began to provide answers, the political leadership of RS had already offered a ready-made interpretation of the event, its motive, historical context and civilizational significance.<h2>Sowing hatred</h2>RS Prime Minister Savo Minić claimed it was a "vandal incident directed at Serbian capital in Sarajevo", assessing the incident as an attempt at "intimidation and spreading hatred". SNSD delegate Radovan Kovačević went a step further, asking whether the event represented "an announcement of a new Crystal Night in Sarajevo", linking the incident to both 1914 and 1992, evoking images of marking Serbian houses and apartments. SNSD MP Miroslav Vujičić concluded that "Sarajevo has shown it has no tolerance for Serbs".As expected, Milorad Dodik went the furthest. He claimed that "Sarajevo's hatred toward Serbia, the Republic of Srpska and Serbs is stronger than economic interest and desire for cooperation", linking the event to "the darkest periods of European history", with a message that such things "will not stop". He even called on companies from Serbia and the Republic of Srpska to leave Sarajevo.All of this was said at a time when the public still knew virtually nothing: neither who was behind the incident, nor what its motive was, nor whether there was even a political or national background to the entire event.And then came a detail that makes the entire construction almost grotesque. The head of Stari Grad Municipality Irfan Čengić announced that the business premises were not owned by Serbian firms, that the tenant was not of Serbian nationality, and that it was an Italian brand. In other words, the political and media machinery from RS had produced an entire narrative about the persecution of Serbs based on assumptions that very quickly began to fall apart under the weight of elementary facts.But facts in such situations are anyway not decisive. Their function is mostly decorative. Because this is not about a few graffiti and spilled paint. This is about a political technology that has persisted for years on the same principle: every incident in Sarajevo must be presented as a symptom of deep and systemic hatred toward Serbs, regardless of the actual circumstances of the event. An isolated case immediately transforms into a collective diagnosis, and an individual incident into proof of alleged historical inevitability.Such rhetoric is not just irresponsible. It is deeply cynical. In a country that has behind it war experience, mass crimes and a permanently traumatized society, invoking the "Crystal Night", 1914 and 1992 is not political thoughtlessness, but conscious manipulation of fear emotions. It is an attempt to keep the public in a state of permanent threat, because it is precisely from that sense of fear that part of the political scene derives its own legitimacy.<h2>Scavenging over scavengers</h2>It is paradoxical that those same people who for years banalize war crimes, relativize historical facts and maintain ethnic paranoia as the dominant form of political communication, today act as concerned guardians of tolerance and coexistence.Of course, every vandal act should be condemned and investigated. If it turns out that national hatred toward Serbs is behind it all, those responsible must be sanctioned. But serious politics exists precisely so that in sensitive moments it calms society, insists on facts and refuses hysteria as a way of political action.Here the opposite happened. Before the investigation was completed, historical traumas were already invoked, collective wounds were opened and an atmosphere of almost existential threat was constructed. The incident served as raw material for new fear production.And that is precisely where the biggest problem lies. Not in a few hooligans with a can of paint, but in a political culture that turns every incident into moral panic, every fool into a political manifesto, and every social disturbance into a new opportunity for trading in collective fear.

Before the investigation was even completed, officials from RS were already talking about "Crystal Night", persecution of Serbs and Sarajevo's hatred

Political scavenging over Ferhadija: How Dodik and his followers make 1914 out of a little red paint

Nakon vandalskog incidenta u sarajevskoj Ferhadiji, u kojem su crvenom bojom išarani izlozi poslovnih prostora i iscrtani simboli “4S”, iz Republike Srpske uslijedila je dobro poznata politička koreografija: prije nego što je istraga i počela davati odgovore, politički vrh RS-a već je ponudio gotovu interpretaciju događaja, njegov motiv, historijski kontekst i civilizacijsko značenje.<h2>Sijanje mržnje</h2>Premijer RS Savo Minić ustvrdio je kako je riječ o “vandalskim ispadima usmjerenim prema srpskom kapitalu u Sarajevu”, ocijenivši incident pokušajem “zastrašivanja i širenja mržnje”. Delegat SNSD-a Radovan Kovačević otišao je korak dalje, pitajući predstavlja li događaj “najavu nove kristalne noći u Sarajevu”, pri čemu je incident povezao i sa 1914. i 1992. godinom, evocirajući slike obilježavanja srpskih kuća i stanova. Poslanik SNSD-a Miroslav Vujičić zaključio je da je “Sarajevo pokazalo da nema tolerancije prema Srbima”.Najdalje je, očekivano, otišao Milorad Dodik. On je ustvrdio kako je “mržnja Sarajeva prema Srbiji, Republici Srpskoj i Srbima jača od ekonomskog interesa i želje za saradnjom”, te događaj doveo u vezu s “najmračnijim razdobljima evropske historije”, uz poruku da se takve stvari “neće zaustaviti”. Na kraju je čak pozvao firme iz Srbije i Republike Srpske da napuste Sarajevo.Sve to izgovoreno je u trenutku kada javnost još nije znala gotovo ništa: ni ko stoji iza incidenta, ni koji je njegov motiv, ni postoji li uopće politička ili nacionalna pozadina cijelog događaja.A onda je uslijedio detalj koji cijelu konstrukciju čini gotovo grotesknom. Načelnik Općine Stari Grad Irfan Čengić saopćio je da poslovni prostor nije u vlasništvu srpskih firmi, da zakupac nije srpske nacionalnosti, te da se radi o italijanskom brendu. Drugim riječima, politička i medijska mašinerija iz RS-a proizvela je čitav narativ o progonu Srba na temelju pretpostavki koje su se vrlo brzo počele raspadati pod težinom elementarnih činjenica.No činjenice u ovakvim situacijama ionako nisu presudne. Njihova funkcija je uglavnom dekorativna. Jer ovdje nije riječ o nekoliko grafita i prosutoj farbi. Riječ je o političkoj tehnologiji koja godinama opstaje na istom principu: svaki incident u Sarajevu mora biti predstavljen kao simptom duboke i sistemske mržnje prema Srbima, bez obzira na stvarne okolnosti događaja. Izolovani slučaj momentalno se pretvara u kolektivnu dijagnozu, a pojedinačni incident u dokaz navodne istorijske zakonitosti.Takva retorika nije samo neodgovorna. Ona je duboko cinična. U zemlji koja iza sebe ima ratno iskustvo, masovne zločine i trajno traumatizirano društvo, prizivanje “Kristalne noći”, 1914. i 1992. godine nije politička nepromišljenost, nego svjesno upravljanje emocijama straha. To je pokušaj da se javnost zadrži u stanju permanentne ugroženosti, jer upravo iz tog osjećaja dio političke scene crpi vlastitu legitimaciju.<h2>Lešinarenje lešinara</h2>Paradoksalno je da isti oni koji godinama banaliziraju ratne zločine, relativiziraju historijske činjenice i održavaju etničku paranoju kao dominantan oblik političke komunikacije, danas nastupaju kao zabrinuti čuvari tolerancije i suživota.Naravno da svaki vandalski čin treba osuditi i istražiti. Ako se pokaže da iza svega stoji nacionalna mržnja prema Srbima, odgovorni moraju biti sankcionirani. Ali ozbiljna politika upravo zato postoji da bi u osjetljivim trenucima smirivala društvo, insistirala na činjenicama i odbijala histeriju kao način političkog djelovanja.Ovdje se dogodilo suprotno. Prije nego što je istraga završena, već su bile prizvane historijske traume, otvorene kolektivne rane i konstruisana atmosfera gotovo egzistencijalne prijetnje. Incident je poslužio kao sirovina za novu proizvodnju straha.I upravo tu leži najveći problem. Ne u nekoliko huligana sa kantom farbe, nego u političkoj kulturi koja od svakog incidenta pravi moralnu paniku, od svake budale politički manifest, a od svakog društvenog poremećaja novu priliku za trgovinu kolektivnim strahom.

Prije nego što je istraga i završena, funkcioneri iz RS-a već su govorili o “Kristalnoj noći”, progonu Srba i mržnji Sarajeva

Političko lešinarenje nad Ferhadijom: Kako Dodik i dodikovci od malo crvene farbe prave 1914.

Njemački sociolog, historičar i autor Rajner Citelman (Rainer Zitelmann) već godinama izaziva pažnju širom Evrope svojim knjigama o kapitalizmu, psihologiji uspjeha i mentalitetu postsocijalističkih društava. U razgovoru za „Dnevni avaz“ Citelman govori o Bosni i Hercegovini, mentalitetu postsocijalističkih društava, „ovisnosti o državi“, antikapitalističkom raspoloženju na Zapadu, ali i o tome zašto vjeruje da je zavist jedna od najvećih prepreka ekonomskom razvoju.U svojim posljednjim knjigama, „How Nations Escape Poverty“ i „Beauty Became a Crime“, bavite se veoma različitim temama – jedna govori o ekonomskom razvoju, druga o kulturnim i društvenim pritiscima. Postoji li zajednička nit koja povezuje ove dvije knjige?- Da, uvijek je riječ o slobodi nasuprot neslobodi, državnoj represiji i egalitarizmu. Vijetnam i Poljska bili su izrazito siromašne zemlje tokom komunističke ere. Kroz reforme slobodnog tržišta Poljska je postala evropski šampion ekonomskog rasta, dok je u Vijetnamu stopa siromaštva pala sa 80 posto na svega tri posto. U mom romanu glavna tema je kako egalitarna ideologija, koja nastoji ljude učiniti jednakima, zapravo proizvodi nesreću. U knjizi „How Nations Escape Poverty“ analizirate zašto neke zemlje uspijevaju pobjeći iz siromaštva, dok druge ostaju zarobljene u stagnaciji. Gdje vidite Bosnu i Hercegovinu u toj priči?- Bosna i Hercegovina se i dalje bori s mnogim problemima koji zemlje održavaju siromašnima: prevelikim utjecajem države, pretjeranom birokratijom i političkim sistemom koji obeshrabruje poduzetništvo i investicije. Zemlja ima ogroman ljudski potencijal, ali poduzetnici su često ugušeni regulacijama, političkim patronatom i fragmentiranom državnom strukturom s previše nivoa vlasti. Historija pokazuje da zemlje ne izlaze iz siromaštva kroz veću državnu kontrolu, nego kroz ekonomsku slobodu, sigurna vlasnička prava i konkurenciju. Poljska i Vijetnam nekada su bili siromašniji od Bosne, ali su ostvarili izuzetan napredak jer su prihvatili tržišno orijentirane reforme i smanjili prepreke privatnom sektoru.<h2>Neprijateljstvo prema poduzetnicima</h2>Često tvrdite da je psihologija važnija čak i od same ekonomske politike. U kojoj mjeri je mentalitet prepreka razvoju postsocijalističkih društava poput Bosne i Hercegovine?- Mentalitet je izuzetno važan, jer ekonomski napredak ne zavisi samo od zakona i institucija, nego i od kulturnog odnosa prema uspjehu, bogatstvu i poduzetništvu. U svojim istraživanjima otkrio sam da zemlje poput Poljske i Vijetnama imaju relativno nizak nivo zavisti i mnogo pozitivniji odnos prema ljudima koji uspiju zahvaljujući radu i poslovnom uspjehu. Nisam provodio uporediva istraživanja u Bosni i Hercegovini pa ne mogu iznositi naučne tvrdnje, ali moj je utisak da je zavist tamo mnogo raširenija, kao i u mnogim drugim postsocijalističkim društvima. To je štetno jer zavist dijeli ljude, stvara neprijateljstvo prema poduzetnicima i uspješnim pojedincima te jača podršku većoj državnoj intervenciji i preraspodjeli.<h2>Kapitalizam frustrira intelektualce</h2>U Evropi i SAD antikapitalistička i anti-biznis retorika postaje sve popularnija. Razvija li Zapad polako isti antikapitalistički mentalitet koji je nekada uništio socijalističke ekonomije?- Da, ali moramo razlikovati stari socijalizam od modernog socijalizma. U starim socijalističkim sistemima država je direktno posjedovala sredstva za proizvodnju, dok u modernim zapadnim društvima privatno vlasništvo formalno i dalje postoji, ali je poduzetnička sloboda sve više ograničena pretjeranom regulacijom, visokim porezima, subvencijama i političkim intervencionizmom. Njemačka je veoma alarmantan primjer. Decenijama je bila uzor ekonomskog uspjeha, industrijske konkurentnosti i inovacija, a danas se nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi. Jedan od glavnih razloga je pretjerana regulacija kombinovana s ideološkim utjecajem na politiku, posebno uvjerenjem da vlade mogu „spasiti čovječanstvo“ od klimatskih promjena kroz kvaziplansku ekonomiju i ogromnu državnu intervenciju.Vaš roman „Beauty Became a Crime“ prikazuje društvo koje kažnjava ljepotu i uspjeh. Mislite li da savremena kultura sve više kriminalizira izvrsnost?- Mislim da je savremena kultura sve neprijateljskija prema izvrsnosti u različitim oblicima – ekonomskom uspjehu, fizičkoj privlačnosti, inteligenciji ili izuzetnim postignućima. Korijen problema je egalitarizam, ideja da je sama nejednakost nemoralna i da razlike među ljudima treba minimizirati politikom i društvenim pritiskom. Ali ljudski napredak je uvijek zavisio od izuzetnih pojedinaca – poduzetnika, izumitelja, umjetnika, naučnika i ambicioznih ljudi koji se izdvajaju iz prosjeka. Zašto su intelektualne elite često skeptičnije prema kapitalizmu od običnih ljudi koji su direktno profitirali od tržišne ekonomije?- Mnogi intelektualci ne vole kapitalizam jer to nije sistem koji su osmislili intelektualci, nego spontani poredak koji nastaje odozdo kroz pokušaje i greške. Socijalizam je, nasuprot tome, konstruisan sistem zasnovan na teorijama, planovima i vizijama, što ga čini privlačnijim ljudima čiji je posao razvijanje i artikulisanje ideja. Kapitalizam frustrira intelektualce i zato što ne nagrađuje ljude prema obrazovanju, elokventnosti ili akademskom prestižu, nego prema vrijednosti koju stvaraju za potrošače. <h2>Ovisnost o državi</h2>Nakon iskustava Njemačke i Istočne Evrope, mislite li da zemlja može formalno napustiti socijalizam, a da ga mentalno nikada stvarno ne ostavi iza sebe?- Da, apsolutno. Zemlja može formalno napustiti socijalizam, dok veliki dio stanovništva i dalje razmišlja u socijalističkim kategorijama. Jedan od najvećih problema je uvjerenje da je socijalizam propao samo zato što „nije bio pravi socijalizam“ ili zato što je pogrešno proveden, pa ljudi vjeruju da ga samo treba pokušati ponovo, ali na bolji način. Najveća prepreka u mnogim društvima je ono što nazivam „ovisnošću o državi“ – uvjerenje da vlada treba rješavati gotovo svaki ekonomski i društveni problem. Dok god taj mentalitet dominira, stvarna ekonomska sloboda i trajni prosperitet ostat će teško dostižni.<h2>Mentalitet je najvažniji</h2>Da danas imate 25 godina i živite u Bosni i Hercegovini, biste li ostali i pokušali izgraditi biznis ili biste otišli?- Iskreno, ne znam šta bih uradio. Ako bih odlučio otići, možda bih izabrao Poljsku ili Švedsku. Ali u suštini vjerujem da ljudi s poduzetničkim mentalitetom i snažnom orijentacijom prema uspjehu mogu uspjeti gotovo bilo gdje u svijetu. Vanjski uslovi su važni, naravno, ali mentalitet je još važniji. Ljudi nikada ne bi smjeli koristiti okolnosti kao izgovor za pasivnost ili neuspjeh. Historija je puna primjera uspješnih ljudi koji su počeli u veoma teškim uslovima, a ipak ostvarili velike stvari.

Upozorava da BiH ne guše samo birokratija i politički sistem, nego i mentalitet zavisti, nepovjerenje prema poduzetništvu i duboka zavisnost od države

Citelman: Mentalitet je važan za uspjeh društva

Rajner Citelman, njemački historičar, sociolog i publicista: Zavist prema uspješnim ljudima koči razvoj Bosne i Hercegovine

Nakon obrušavanja dijela Skenderije, u javnosti se ponovo otvorilo pitanje zbog čega kompleks nikada nije sistemski saniran, iako su kantonalne vlasti godinama najavljivale obnovu i govorile o „strateškim projektima“.<h2>Nikad provedeno</h2>Premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk još je 2023. godine tvrdio da bi „lično volio renovirati kompleks Skenderije, s akcentom na sigurnost posjetilaca i korisnika prostora“, naglašavajući da Vlada KS nema planove za rušenje kompleksa niti informacije o investitorima zainteresovanim za gradnju nebodera na toj lokaciji.Godinu kasnije, u septembru 2024., Uk je objavio da je Vlada KS osigurala sredstva za sanaciju i hidroizolaciju dijela platoa Skenderije, navodeći da je riječ o važnom projektu očuvanja jednog od simbola Sarajeva. Tada su on i ministri Kenan Magoda i Zlatko Mijatović obilazili radove i govorili o rješavanju dugogodišnjih problema objekta.Međutim, uprkos tim najavama i parcijalnim radovima, ključna rekonstrukcija kompleksa nikada nije provedena.<h2>Skromne popravke</h2>U opširnom demantu nakon posljednjeg urušavanja direktor KJP Centar Skenderija Šenaj Avdić naveo je da je jedini ozbiljniji kapitalni projekt posljednjih godina bila sanacija istočnog dijela platoa i kaskada, vrijedna gotovo 386.000 KM, dok od ranije sanacije centralnog dijela platoa 2016. godine nije bilo drugih velikih ulaganja u vanjske dijelove objekta.

Avdić tvrdi da su u međuvremenu rađeni uglavnom parcijalni zahvati – od sistema vatrodojave i protivpožarnih zavjesa do sanacije tribina, mokrih čvorova, stolarije i parking sistema – ali da nikada nije realizovana potpuna rekonstrukcija Skenderije.Avdić podsjeća kako je još u Strategiji razvoja Kantona Sarajevo 2021–2027. planiran projekt vrijedan 35 miliona KM za kompletnu rekonstrukciju Skenderije, uključujući sanaciju dvorana, platoa, fasade i konstruktivnih elemenata objekta.No taj projekt nikada nije ni započet.Kao razlog navodi se neriješen prijenos vlasništva nad dijelom zemljišta sa Zavoda za izgradnju KS na Centar Skenderija, zbog čega nije bilo moguće dobiti građevinske dozvole.

- Realizacija ovog strateškog projekta nikada nije započela – naveo je Avdić.Tako se danas postavlja pitanje kako je moguće da su političari godinama najavljivali obnovu Skenderije, obilazili radove i govorili o sigurnosti objekta, dok je jedan od najpoznatijih sarajevskih kompleksa nastavio propadati do tačke da dijelovi konstrukcije počnu padati.<h2>Namjerno puštanje da propada</h2>Urušavanje i dugogodišnje zapuštanje Skenderije dodatno podgrijava sumnje dijela javnosti da se kompleks godinama pušta da propada, dok se paralelno otvaraju priče o potencijalnim investicijama i novim građevinskim projektima na jednoj od najatraktivnijih lokacija u Sarajevu.

Uk i Vlada KS obilazili radove i govorili o obnovi kompleksa, dok ključna rekonstrukcija nikada nije počela

Objekt se urušava, rekonstrukcija nikad nije počela: Isparili milioni za sanaciju Skenderije

There is something profoundly symbolic in the fact that the new geopolitical battle between Washington and Brussels is once again being fought over Bosnia and Herzegovina. The history of the Balkans has often been the history of great powers demonstrating their own ambitions, frustrations, and strategic messages in small spaces. But what we are witnessing today may be even more dangerous: Bosnia and Herzegovina is becoming an experimental terrain for redefining relations between Donald Trump's America and the European Union.<h2>Telling words</h2>In that sense, the words of former High Representative Wolfgang Petritsch are not just another diplomatic lamentation of a retired European bureaucrat. They are an alarm. Petritsch openly claims that "since Donald Trump's arrival, the European Union has become Washington's enemy" and that the USA is trying to weaken Europe precisely through Bosnia and Herzegovina.At first glance, such a claim sounds exaggerated. America has for decades been the main protector of European security architecture, guarantor of the Dayton Agreement, and a key factor of stability in the Balkans. However, Trump's America is not the America of George Bush, Bill Clinton, Barack Obama, or even Joe Biden. Trump does not view international relations through ideological alliances, but through transactions of power. He sees the European Union as an economic competitor that exploits American military protection, rather than as a "civilizational partner."This is precisely why BiH becomes a perfect pressure point. Bosnia and Herzegovina is the weakest link in the European space: institutionally fragile, politically divided, economically dependent, and geopolitically unfinished. If you want to send a message to Europe that it is incapable of managing its own backyard, there is no better place than Sarajevo. Great powers rarely directly destroy their opponents; much more often they demonstrate their powerlessness in peripheral territories. The British Empire did this to the Ottomans in the Balkans in the 19th century, the Soviet Union did it to Americans in Africa and Latin America during the Cold War, and today Trump's America may be doing the same to the European Union—in Bosnia.This was demonstrated when, behind the European Union's back, the United States took over the South Interconnection project, secured the job for its own people, and forced domestic politicians from all three peoples to sign what was demanded of them, while the EU only sent confused and weak warnings that the entire procedure was not in accordance with European standards.It was demonstrated when, as reliable sources say, the United States forced Christian Schmidt to withdraw from his position as High Representative. Schmidt was a symbol of European management of Bosnia and Herzegovina. A German, a man of the CDU and CSU, politically deeply tied to the European establishment. His resignation was received with considerable shock among European representatives, while America was already considering its favorite for a successor.<h2>Europe's move</h2>Will EU representatives in the PIC have the courage to stand up to the USA and block the entire process? Given the divisions within the EU and its indecision regarding BiH, the probability of that happening is low. The Americans sense European weakness, and Donald Trump has proven throughout his career to be a master at attacking an opponent and finishing him off as soon as he senses even the slightest sign of weakness. That is precisely the case with European influence in BiH.Petritsch warns of exactly this when he says there is a US strategy to find a High Representative acceptable to Washington, Moscow, and the Republic of Srpska. In other words, the European Union is being removed from the entire process, but also, which is particularly damaging, the Bosniak political factor.Therefore, it sounded tragicomic when President Sabina Ćudić stated that BiH's goal is not the USA but the European Union, which was in a way also an admission by her and the Bosniak representation in power that America no longer particularly cares about their opinion.The European Union treats Bosnia and Herzegovina without a unified and clear policy, through a series of procedures, conditions, and negotiations with our country on the path toward membership and the improvement of the quality of institutions and systems, which is progressing too slowly and laboriously. Trump's America has no interest in such a project. It doesn't care about BiH's internal structure. What matters to it is that there exists a political structure through which it can achieve energy, security, and business interests—even if that means maintaining permanent instability. In other words, getting the job done.Until recently isolated from the West, Milorad Dodik, a man who was on the verge of prison, becomes the ideal symbol of a new era. A man who has real power, albeit over half of BiH, and with whom business "can be arranged," with a reconciliation of Russian and American interests while bypassing the EU. Once, the West had a clear hierarchy: America leads, Europe follows, Russia is contained. Today those lines are becoming blurred.And that may be perhaps the most important lesson Trump is teaching Europe through Bosnia and Herzegovina: that the European Union has no real sovereignty without American support.Because every time Brussels tries to pursue an independent policy in the Balkans, a few phone calls from Washington, one energy maneuver, or a change in the OHR are enough to show how fragile European power actually is.Bosnia and Herzegovina thus once again becomes what it has often been throughout history: not a subject of international politics, but a board on which others demonstrate their own strength. And perhaps the greatest irony lies in the fact that all of this is happening precisely at the moment when Europe is trying to prove that it can be a geopolitical force.If it cannot control processes in Sarajevo, how will it then control its own future?

If Europe cannot control processes in Sarajevo, how will it then control its own future?

Is Trump Leading a War Against Europe Through Bosnia?

Postoji nešto duboko simbolično u činjenici da se nova geopolitička bitka između Vašingtona i Brisela ponovo lomi preko Bosne i Hercegovine. Historija Balkana često je bila historija velikih sila koje na malim prostorima demonstriraju vlastite ambicije, frustracije i strateške poruke. Ali ono što danas gledamo možda je još opasnije: Bosna i Hercegovina postaje eksperimentalni teren za redefinisanje odnosa između Amerike Donalda Trampa i Evropske unije.<h2>Znakovite riječi</h2>U tom smislu, riječi bivšeg visokog predstavnika Volfgankga Petriča (Wolfgang Petritsch) nisu tek još jedna diplomatska lamentacija penzionisanog evropskog birokrate. One su alarm. Petrič otvoreno tvrdi da je “od dolaska Donalda Trampa neprijatelj Vašingtona postala Evropska unija” i da SAD pokušavaju oslabiti Evropu upravo preko Bosne i Hercegovine.Na prvi pogled, takva tvrdnja zvuči pretjerano. Amerika je decenijama bila glavni zaštitnik evropske sigurnosne arhitekture, garant Dejtonskog sporazuma i ključni faktor stabilnosti na Balkanu. Međutim, Trampova Amerika nije Amerika Džordža Buša, Bila Klintona, Baraka Obame ili čak Džoa Bajdena. Tramp međunarodne odnose ne posmatra kroz ideološke saveze, nego kroz transakcije moći. Evropsku uniju vidi kao ekonomskog konkurenta koji iskorištava američku vojnu zaštitu, a ne kao “civilizacijskog partnera”.Upravo zato BiH postaje savršena tačka pritiska. Bosna i Hercegovina je najslabija karika evropskog prostora: institucionalno krhka, politički podijeljena, ekonomski zavisna i geopolitički nedovršena. Ako želite poslati poruku Evropi da nije sposobna upravljati vlastitim dvorištem, nema boljeg mjesta od Sarajeva. Velike sile rijetko direktno ruše protivnika; mnogo češće demonstriraju njegovu nemoć na perifernim teritorijama. Britansko Carstvo je to radilo Osmanlijama na Balkanu u 19. stoljeću, Sovjetski Savez Amerikancima u Africi i Latinskoj Americi tokom Hladnog rata, a danas Trampova Amerika možda pokušava isto Evropskoj uniji – u Bosni.To je demonstrirano kada su iza leđa Evropskoj uniji Sjedinjene Američke Države preuzele projekat Južne interkonekcije, posao osigurale svojim ljudima i natjerale domaće političare iz sva tri naroda da potpišu ono što se od njih traži, dok je iz EU stiglo tek zbunjeno i mlako upozorenje da cijela procedura nije u skladu s evropskim standardima.Demonstrirano je to i kada su, kako pouzdani izvori govore, Sjedinjene Države natjerale Kristijana Šmita (Christian Schmidt) da se povuče s mjesta visokog predstavnika. Šmit je bio simbol evropskog upravljanja Bosnom i Hercegovinom. Nijemac, čovjek CDU-a i CSU-a, politički duboko vezan za evropski establišment. Njegova ostavka dočekana je prilično šokantno među evropskim predstavnicima, dok Amerika već razmatra svog favorita za nasljednika.<h2>Evropa na potezu</h2>Da li će predstavnici EU u PIC-u imati hrabrosti suprotstaviti se SAD-u i blokirati cijeli proces? Imajući u vidu podijeljenost EU i neodlučnost po pitanju BiH, mala je vjerovatnoća da će se to desiti. Amerikanci osjećaju evropsku slabost, a Donald Tramp je kroz svoju karijeru dokazao da je majstor da nasrne na protivnika i dotuče ga čim osjeti i najmanji znak slabosti. Upravo je to slučaj i s evropskim uplivom u BiH.Petrič upravo na to upozorava kada kaže da postoji strategija SAD-a da pronađu visokog predstavnika prihvatljivog Vašingtonu, Moskvi i Republici Srpskoj. Drugim riječima, iz cijelog procesa izbacuje se Evropska unija, ali i, što je posebno pogubno, bošnjački politički faktor.Stoga je tragikomično zvučala konstatacija predsjednice Sabina Ćudić da cilj BiH nisu SAD nego Evropska unija, što je u neku ruku bilo i priznanje nje i bošnjačke reprezentacije u vlasti da Amerika do njihovog mišljenja više pretjerano i ne drži.Evropska unija Bosnu i Hercegovinu tretira bez jedinstvene i jasne politike, kroz niz procedura, uslova i pregovora s našom zemljom na putu ka članstvu i poboljšanju kvaliteta institucija i sistema, što teče isuviše tromo i naporno. Trampova Amerika nema interesa za takav projekat. Nju ne zanima unutrašnja struktura BiH. Njoj je važnije da ovdje postoji politička struktura kroz koju može ostvarivati energetske, sigurnosne i poslovne interese – čak i ako to znači održavanje permanentne nestabilnosti. Drugim riječima, da se posao završi.Donedavno od Zapada izolovani Milorad Dodik, čovjek koji je bio na pragu zatvora, postaje idealan simbol nove epohe. Čovjek koji ima stvarnu moć, makar na polovini BiH, i s kojim se poslovi “mogu dogovoriti”, uz pomirenje ruskih i američkih interesa zaobilazeći EU. Nekada je Zapad imao jasnu hijerarhiju: Amerika vodi, Evropa prati, Rusija se suzbija. Danas te granice postaju mutne.I upravo je to možda najvažnija lekcija koju Tramp drži Evropi preko Bosne i Hercegovine: da Evropska unija nema stvarni suverenitet bez američke podrške.Jer svaki put kada Brisel pokuša voditi samostalnu politiku na Balkanu, dovoljno je nekoliko telefonskih poziva iz Vašingtona, jedna energetska kombinacija ili promjena u OHR-u da se pokaže koliko je evropska moć zapravo krhka.Bosna i Hercegovina tako ponovo postaje ono što je često bila kroz historiju: ne subjekt međunarodne politike, nego tabla na kojoj drugi demonstriraju vlastitu snagu. A možda je najveća ironija u tome što se sve ovo događa upravo u trenutku kada Evropa pokušava dokazati da može biti geopolitička sila.Ako ne može kontrolisati procese u Sarajevu, kako će onda kontrolisati vlastitu budućnost?

Ako Evropa ne može kontrolisati procese u Sarajevu, kako će onda kontrolisati vlastitu budućnost?

Vodi li Tramp preko Bosne rat protiv Evrope?

There are people who lie for profit. There are those who lie out of fear. And there is a third kind – those for whom lying is a lifestyle, a social performance and a way of self-affirmation. In Sarajevo they are called by various names. These are the types who sit in front of shops and convince the crowd that they "passed Džeko between their legs in elementary school, 'that guy will'", were "on the verge of signing for Željezničar", that "one call separated them from millions", that "people from the top call them", that they "know everything", "can do everything" and "finish everything".Such characters exist in every neighborhood. Usually they have one common trait: life objectively hasn't turned out particularly impressive for them, so they try to upgrade reality with verbal scenography. And everyone knows it. Society knows. The one who is speaking knows. But the show continues because over time it has become a social ritual.<h2>The World of the Demi-Monde</h2>And it was from exactly this world that Elmedin Konaković emerged. Not from diplomatic schools. Not from serious political institutions. Not from the academic world. But from the Sarajevo transitional demi-monde – a world of small and somewhat larger crime, schemes, "buddy" connections, improvisation and storytelling as the basic capital for impressing the interlocutor.Konaković was never a serious basketball factor, despite subsequent attempts to transform his sports biography into an epic. He was a solid domestic player at a time when Bosnian-Herzegovinian basketball was on life support. After that he enters a series of jobs characteristic of transitional Sarajevo: shops, organizing tables at concerts, various schemes and attempts at private business. He left no serious mark in any of it.But then the SDA appears – a perfect machine for producing political careers without particular qualifications. And Konaković had the height, looks and rhetorical abilities. A perfect package for political marketing. And suddenly a mahala character gets serious positions. He even gets a university diploma from FESTO, although he still can't name who his mentor was on his thesis.He becomes the director of KK Bosnia, which he leads into the financial and organizational chaos from which the club was recovering for fifteen years. It didn't even hurt him, so they launch him to the top of cantonal politics where he soon becomes premier of Sarajevo Canton, with a mandate marked by water shortages, more media performance than reforms and policy that largely amounted to marketing and self-promotion.In the end he becomes president of his own party and, on the wings of the international community, the American ambassador and the high representative, he reaches the position of Minister of Foreign Affairs of BiH. And it is precisely here that the complete collision of the mahala mentality with the reality of geopolitics and serious politics begins.It might have worked at the cantonal level. In serious politics with serious players, hardly.Because diplomacy is not a shop on Soukbunar where a story passes that you "dried out" someone through buddies. International politics does not function on the principle of "it's done". And that is precisely how Konaković's entire foreign policy sounds today.While Christian Schmidt resigned under American pressure, and Milorad Dodik is jubilant because another long-time wish of his is coming true, while American representatives at the UN openly tell us that BiH can no longer count on the interventionism of the high representative, while relatives of lobbyists that Dodik pays in America are getting historic energy deals in BiH, while Washington's policy toward BiH is fundamentally changing – Konaković on podcasts and Facebook talks about how he "dried out" Dodik's lobbyists and "smashed" his efforts in America.Because don't believe your eyes. Believe Dino's stories.Believe him even when he says that SNSD was "swept away by a bulldozer" from state government, while that same party blocks the House of Peoples for months, European laws and BiH's European path. Believe him too when, while Dodik regularly goes to the Kremlin for meetings with Vladimir Putin, and Sarajevo in recent years is visited by serious international officials only by IShowSpeed, he talks about how BiH is a "champion of European integration" and a "jewel of European diplomacy".<h2>Washington is Not a Cafe</h2>Unfortunately, "patching", "drying", "smashing" and "sweeping with a bulldozer" may impress part of not particularly educated society from which Konaković came and with which he made his party of, but it will hardly improve by a millimeter the difficult position in which BiH and Bosniaks find themselves today.And while the international framework on which the Troika built its policy is collapsing, Konaković continues to pretend to be a man who "holds the strings". This is perhaps the biggest problem with his political profile: a complete inability to distinguish between media performance and actual power and actual politics.In a Sarajevo mahala, it is often enough to act confidently and talk louder than others. In serious geopolitics, it is not.Washington is not a cafe. The State Department is not a society from a stairwell. And international relations are not con artistry.That is why Bosnian-Herzegovinian diplomacy under Konaković, with the assistance of Denis Bećirović and Zlatko Lagumdžija, often looks like a bad Balkan remake of Monty Python: a man running through the corridors of international institutions, issuing bombastic statements, proclaiming victories that no one else sees, while actual political processes are taking place completely without him – and without other Bosniak representatives.And the worst part of all? It is possible that Konaković truly believes his own story.

How the mentality of Sarajevo's mahala collided with the reality of geopolitics

"Blustering", "drying out" and "patching": Minister of 'Mahala' Affairs

Postoje ljudi koji lažu iz koristi. Postoje oni koji lažu iz straha. A postoje i oni treći – oni kojima je laganje životni stil, društveni performans i način samopotvrđivanja. U Sarajevu ih zovu raznim imenima: šaner, šibicar, muljator, varijantaš. To su oni likovi što sjede ispred granapa i uvjeravaju društvo da su “prebacivali Džeki kroz noge u osnovnoj, ’ta će on”, bili “na pragu potpisa za Želju”, da ih je “jedan poziv dijelio od miliona”, da ih “zovu ljudi iz vrha”, da “znaju sve”, “mogu sve” i “završe sve”.Takvi likovi postoje u svakoj mahali. Obično imaju jednu zajedničku osobinu: život im objektivno nije ispao naročito impresivan, pa stvarnost pokušavaju nadograditi verbalnom scenografijom. I svi to znaju. Zna društvo. Zna i onaj što priča. Ali predstava se nastavlja jer je vremenom postala društveni ritual.<h2>Svijet polusvijeta</h2>I upravo iz tog svijeta potekao je Elmedin Konaković. Ne iz diplomatskih škola. Ne iz ozbiljnih političkih institucija. Ne iz akademskog miljea. Nego iz sarajevskog tranzicijskog polusvijeta – svijeta sitnog i nešto krupnijeg kriminala, kombinacija, “jaranskih” veza, improvizacije i priče kao osnovnog kapitala za impresioniranje sagovornika.Konaković nikada nije bio ozbiljan košarkaški faktor, uprkos naknadnim pokušajima da se sportska biografija pretvori u ep. Bio je solidan domaći igrač u vremenu kada je bh. košarka bila na aparatima. Nakon toga ulazi u niz poslova karakterističnih za tranzicijsko Sarajevo: granap, organizacija stolova po koncertima, razne kombinacije i pokušaji privatnog biznisa. Ni u čemu od toga nije ostavio ozbiljan trag.Ali onda se pojavljuje SDA – savršena mašina za proizvodnju političkih karijera bez naročitih kvalifikacija. A Konaković je imao visinu, izgled i retoričke sposobnosti. Savršen paket za politički marketing. I tako odjednom mahalski lik dobija ozbiljne funkcije. Dobija i fakultetsku diplomu, doduše s DIF-a, mada ni danas ne zna navesti ko mu je bio mentor na diplomskom radu.Postaje direktor KK Bosne koju odvodi u finansijski i organizacijski haos od kojeg se klub oporavljao petnaest godina. Nije mu ni to naštetilo, pa ga lansiraju u vrh kantonalne politike gdje ubrzo postaje premijer Kantona Sarajevo, uz mandat obilježen nestašicama vode, više medijskog performansa nego reformi i politikom koja se uglavnom svodila na marketing i samopromociju.Na kraju postaje predsjednik vlastite stranke i, na krilima međunarodne zajednice, američkog ambasadora i visokog predstavnika, dolazi do pozicije ministra vanjskih poslova BiH. I upravo tu počinje potpuni sudar mentaliteta mahale sa realnošću geopolitike i ozbiljne politike.Na kantonalnom nivou je možda i moglo prolaziti. U ozbiljnoj politici s ozbiljnim igračima teško.Jer diplomatija nije granap na Soukbunaru gdje prolazi priča da si nekoga “osušio” preko jarana. Međunarodna politika ne funkcioniše po principu “ma završeno je to”. A upravo tako danas zvuči kompletna Konakovićeva vanjska politika.Dok Christian Schmidt podnosi ostavku nakon američkog pritiska, a Milorad Dodik likuje jer mu se ostvaruje još jedna dugogodišnja želja, dok američki predstavnici u UN-u otvoreno poručuju da BiH više ne može računati na intervencionizam visokog predstavnika, dok srodnici lobista koje Dodik plaća u Americi dobivaju historijske energetske poslove u BiH, dok se politika Washingtona prema BiH iz temelja mijenja – Konaković po podcastima i Facebooku govori kako je “posušio” Dodikove lobiste i “razbio” njegove napore u Americi.Jer, ne vjerujte svojim očima. Vjerujte Dininim pričama.Vjerujte mu i kada govori da je SNSD “pometen bagerom” iz državne vlasti, dok ta ista stranka mjesecima blokira Dom naroda, evropske zakone i evropski put BiH. Vjerujte mu i kada, dok Dodik redovno odlazi u Kremlj na sastanke s Vladimirom Putinom, a Sarajevo od ozbiljnijih međunarodnih zvaničnika posljednjih godina posjećuje još jedino IShowSpeed, govori kako je BiH “šampion evropskih integracija” i “biser evropske diplomatije”.<h2>Vašington nije kafana</h2>Nažalost, “čepljenje”, “sušenje”, “razbijanje” i “pometanje bagerom” možda mogu impresionirati dio ne naročito educiranog društva iz kojeg je Konaković potekao i s kojim je pravio stranku, ali teško da će za milimetar popraviti težak položaj u kojem se danas nalaze BiH i Bošnjaci.I dok se međunarodni okvir na kojem je Trojka gradila svoju politiku raspada, Konaković nastavlja glumiti čovjeka koji “drži konce”. To je možda i najveći problem njegovog političkog profila: potpuna nesposobnost da razlikuje medijski performans od stvarne moći i stvarne politike.U sarajevskoj mahali često je dovoljno nastupiti samouvjereno i pričati glasnije od drugih. U ozbiljnoj geopolitici nije.Vašington nije kafana. State Department nije društvo iz haustora. A međunarodni odnosi nisu šibicarenje.Zato danas bh. diplomatija pod Konakovićem, uz asistenciju Denisa Bećirovića i Zlatka Lagumdžije, često izgleda kao loš balkanski remake Monty Pythona: čovjek trči hodnicima međunarodnih institucija, dijeli bombastične izjave, proglašava pobjede koje niko drugi ne vidi, dok se stvarni politički procesi odvijaju potpuno mimo njega – i mimo drugih bošnjačkih predstavnika.A najgore od svega? Moguće je da Konaković zaista vjeruje u vlastitu priču.

Kako se mentalitet sarajevske mahale sudario sa realnošću geopolitike

"Bagerisanje", "posušivanje" i "čepljenje": Ministar mahalskih poslova

Kada su prije nekoliko godina lideri Trojke uz podršku međunarodne zajednice preuzeli vlast uz poruku da donose “novu političku kulturu”, javnosti je obećavana efikasna i evropska Bosna i Hercegovina, oslobođena blokada, korupcije i stalnih političkih kriza. Danas, međutim, slika izgleda potpuno drugačije. Dok Milorad Dodik otvoreno pregovara s američkom administracijom i praktično diktira tempo političkih procesa u zemlji gledajući leđa visokom predstavniku, najviši bošnjački predstavnici Denis Bećirović i Elmedin Konaković o ključnim vanjskopolitičkim odlukama koje se tiču naše zemlje često saznaju tek kada budu javno objavljene. Uprkos godinama uvjeravanja da “znaju s Dodikom” i da je “problem bio Bakir”, evropski put Bosne i Hercegovine danas je gotovo potpuno blokiran upravo zbog SNSD-a, dok Dodik paralelno nastavlja vrijeđati i ponižavati partnere iz Sarajeva bez ozbiljnog odgovora.<h2>Ekonomski krah</h2>Istovremeno, ekonomski pokazatelji sve su lošiji. Elektroprivreda BiH bilježi višemilionske gubitke, dok je Bosna i Hercegovina od izvoznika postala ozbiljan uvoznik električne energije. Namjenska industrija Federacije, koja je usljed globalnih sukoba mogla doživjeti snažan rast, bilježi pad proizvodnje i izvoza. Dodatni udar predstavljala je obustava proizvodnje u Željezari Zenica, jednoj od najvažnijih firmi u historiji BiH i strateškoj industriji, što je izazvalo lančane posljedice za Željeznice FBiH i niz drugih industrija vezanih za metalni sektor. Prethodno je Željezaru kupio Gordan Pavlović, biznismen blizak Miloradu Dodiku. U Kantonu Sarajevo stanje dodatno kompromitiraju brojne afere i hapšenja. Trećina članova Vlade KS završila je pod istragama ili u pritvoru, dok su pojedini ministri smjenjivani ili procesuirani zbog različitih optužbi.Afera “Spengavanje”, vezana za sumnjive pokušaje hapšenja, zapošljavanje i pogodovanja, dodatno je urušila priču o “najpoštenijoj vlasti”. Istovremeno, javnost je ostala šokirana nakon katastrofalnih poplava u Jablanici, gdje su građani i stručnjaci otvoreno postavljali pitanje odgovornosti institucija i sistema zaštite. Posebne kritike izazvala je i obnova pruge prema Jablanici nakon poplava, koju, nakon što je sedmica visila u zraku, realizovala domaća operativa, već turski Cengiz, što je otvorilo pitanje zašto država i javna preduzeća nisu bila sposobna samostalno odgovoriti na krizu. U međuvremenu, dugovi rastu i u Federaciji i u Kantonu Sarajevo. Problem nije samo zaduživanje, nego činjenica da je najveći dio novca završio u tekućoj potrošnji, administraciji i budžetskom krpljenju, dok ozbiljnih infrastrukturnih projekata gotovo da nema.<h2>Pokušaj pljačke</h2>Sarajevo tako danas istovremeno svjedoči raspadu osnovne infrastrukture. Nakon urušavanja krova Skenderije, posljednjih dana obrušavaju se fasade i zidovi starih zgrada u centru grada, dok građani svakodnevno upozoravaju na haos sa smećem, komunalnim sistemom i javnim preduzećima.Jedna od najvećih kontroverzi posljednjih mjeseci vezana je za BH Telecom i pokušaj kupovine kablovskog operatera Telemach BiH za iznos koji dostiže nekoliko stotina miliona KM, što otvoreno zagovara i vodi Elmedin Konaković, i što je, kako je priznao i Nermin Nikšić, višestruko precijenjeno u odnosu na stvarnu vrijednost. Na ekonomskom planu vlast se hvalila povećanjem minimalne plaće na “hiljadu maraka”, ali istovremeno statistike pokazuju pad zaposlenosti u Federaciji nakon godina kontinuiranog rasta. Dodatne kritike izazvala je zabrana rada nedjeljom u trgovini, zbog čega je značajan dio prometa prebačen u Republiku Srpsku i pogranične gradove.<h2>Raspad sistema</h2>I dok se vlast pokušava održati političkim marketingom, kupovinom tramvaja i PR kampanjama o “historijskim uspjesima”, sve je više građana koji imaju osjećaj da Bosna i Hercegovina pod Trojkom ne izgleda kao moderna evropska država, nego kao sistem koji se polako raspada pod teretom nesposobnosti, improvizacije i političkog samohvalisanja.

Vlast koja je obećavala evropski zaokret danas iza sebe ostavlja političku paralizu, ekonomske probleme i niz afera

Šta je sve upropastila Trojka: Vanjskopolitički bankrot, dugovi i pritvori

Govor američke diplomatkinje Temi Brus (Bruce) u Vijeću sigurnosti UN-a nakon ostavke Kristijana Šmita (Christian Schmidt) vjerovatno je najvažnija poruka koju je Bosna i Hercegovina dobila iz Vašingtona u posljednjih nekoliko godina. I možda najbrutalnije otrežnjenje za domaću političku scenu.<h2>Politički manifest</h2>Jer iza diplomatskih fraza krila se vrlo jednostavna poruka: Amerika više ne želi upravljati Bosnom i Hercegovinom. Kada predstavnica SAD-a kaže da “OHR nije ni trebao biti trajna ustanova”, da međunarodna misija ulazi u “novu fazu”, da će novi visoki predstavnik imati “ograničene nadležnosti” i na kraju poruči građanima BiH da “uživaju u samoupravljanju i suverenitetu”, onda to nije obični oproštajni govor Šmitu. To je politički manifest nove američke politike prema BiH.

Predstavnica SAD u UN-u: Međunarodna misija u BiH prelazi u novu fazu, nasljednik Šmita će imati ograničene ovlasti

A ta politika se savršeno uklapa u povratak Donald Trump i njegov pogled na svijet. Trumpova Amerika, sa sloganom "America First" ne vjeruje u beskonačne međunarodne protektorate, skupe eksperimente “izgradnje demokratije” i upravljanje drugim državama preko ambasadora, visokih predstavnika i kolonijalnih administracija. Njegova politika je jednostavna: ili riješite probleme sami ili živite s posljedicama.Upravo zato Šmit odlazi sada, a ne prije dvije godine. Njegov mandat bio je proizvod prethodne američke administracije i politike bivšeg ambasadora Majkla Marfija (Michael Murphy). Šmit je godinama funkcionisao kao produžena politička ruka američke ambasade u Sarajevu. Kada je Vašington promijenio kurs, praktično je preko noći nestao i politički pogon iza OHR-a.To se vidjelo još nakon Trampovog povratka. Šmit je postao gotovo nevidljiv. Nestale su prijetnje, intervencije, politički obračuni i agresivni nastupi kakve je imao ranije. OHR je bukvalno prešao u stanje političkog hiberniranja.<h2>Zatvaranje faze</h2>Sada je samo formalno potvrđeno ono što je već mjesecima bilo jasno — Amerika zatvara jednu fazu svog prisustva u BiH.Najzanimljiviji dio govora nije čak ni zahvaljivanje Šmitu, nego način na koji je američka diplomatkinja opisala stanje u BiH. Rekla je da je “prijetnja secesijom povučena”, da je “autoritet Ustavnog suda priznat” i da je Milorad Dodik “napustio poziciju”.Drugim riječima, Vašington pokušava predstaviti situaciju dovoljno stabilnom da više nema potrebe za istim nivoom međunarodnog nadzora.To ne znači da su Amerikanci odjednom zavoljeli Dodika. Ali izvjesno znači da neće više ići u njegovo eliminiranje i da&nbsp; nisu spremni trošiti energiju na beskonačno upravljanje Bosnom i Hercegovinom te kažnjavanje "neposlušnih" momaka.I tu dolazi najveći problem za političko Sarajevo. Godinama je veliki dio bošnjačke politike funkcionisao uz uvjerenje da iza sebe ima snažan međunarodni aparat koji će u ključnim momentima intervenirati protiv Dodika i SNSD-a te. Šmitove odluke, Murfijev pritisak i američka ambasada doživljavani su kao svojevrsna politička sigurnosna mreža.Ta mreža sada očigledno nestaje. Zato ovaj govor nije samo oproštaj od Šmidta. Ovo je definitivni oproštaj Amerike od ideje da Bosnu i Hercegovinu treba politički voditi izvana. A to je možda najveća promjena za BiH od kraja rata.

Nakon Šmitove odluke, iz UN-a stigla možda najvažnija poruka za BiH u posljednjih deset godina — era međunarodnog tutorstva se završava

Amerika poručila Bosni i Hercegovini: Snađite se sami

Tri godine nakon formiranja Vlade Federacije BiH, bilans rada zvuči istovremeno i optimistično i poražavajuće: od gotovo 500 predizbornih obećanja vladajućih stranaka, u potpunosti su realizovana svega četiri. Tako barem tvrdi Istinomjer, platforma za provjeru činjenica, koja je analizirala rad federalne vlasti koju čine SDP, NiP, Naša stranka, HDZ BiH i HDZ 1990.<h2>Obećavano sve</h2>Vlada je formirana u aprilu 2023. godine, a građanima je prije izbora obećano praktično sve – od ekonomskih reformi i socijalne pravde do transparentnije države, razvoja nauke, turizma i borbe protiv korupcije. Problem je samo što je većina tih obećanja ostala na nivou političkog marketinga. Od ukupno 496 evidentiranih obećanja, tek četiri nose oznaku “ispunjeno”, 27 ih je “u progresu”, dok je kod više od polovine izostala bilo kakva ozbiljnija aktivnost. Najviše obećanja davali su u SDP-u – čak 227. NiP je imao 134, Naša stranka 84, dok su HDZ BiH i HDZ 1990 bili mnogo skromniji. I zanimljivo, upravo su oblasti ekonomije i socijalne politike jedine gdje se vide konkretniji pomaci. Tu su vlasti, ipak, mogle nešto uraditi uredbama, pravilnicima i administrativnim odlukama, bez prevelikih političkih potresa.

Među rijetkim potpuno realizovanim obećanjima našla se strategija razvoja turizma FBiH, sistem garancija porijekla električne energije, kao i podrška Povelji o zaštiti ljudskih prava u poslovanju. SDP kao najveća stranka koalicije može se pohvaliti i izmjenama Zakona o unutrašnjoj trgovini, odnosno uvođenjem neradne nedjelje.<h2>Sistem zapeo</h2>Minimalna plaća od 1.026 KM dobila je oznaku “u progresu”, baš kao i pojedine reforme socijalne zaštite, digitalizacija porodiljskih naknada i projekti socijalne karte.Ali čim se izađe iz sfere administrativnih odluka i uđe u ozbiljnije reforme, sistem počinje zapinjati. Tako su pojedini zakoni povučeni iz procedure, reforme zaustavljene, a neka obećanja potpuno prekršena. HDZ-u je, recimo, Istinomjer registrovao prekršeno obećanje vezano za Južnu plinsku interkonekciju jer nije formirano posebno javno preduzeće sa sjedištem u Mostaru, kako je ranije najavljivano. Još je gora situacija u oblastima pravne države, zdravstva i državnog uređenja, gdje konkretnih rezultata gotovo da nema. U zdravstvu, prema izvještaju, tokom treće godine mandata praktično nisu zabilježene značajnije aktivnosti.<h2>Vlada pravilnika</h2>Vlada FBiH najbolje funkcioniše tamo gdje treba donijeti pravilnik, strategiju ili aplikaciju. Kada treba dirnuti u ozbiljne političke, institucionalne i sistemske probleme – tempo naglo usporava. A upravo se po tome najlakše razlikuju administracije koje upravljaju državom od onih koje samo upravljaju saopćenjima.

Sarajevo pod Trojkom: Centar grada zarastao u korov

U Sarajevu kvadrat kao u Dubaiju, a urbanizam kao u Karačiju

Dok privatni sektor gasi radna mjesta, administracija u FBiH raste

Koji je, dođavola, problem s odgovaranjem na mailove u BiH

Zašto Evropa gubi ekonomsku utakmicu sa SAD i Kinom: Jedna američka kompanija vrijedi više od cijele njemačke ekonomije

Political scavenging over Ferhadija: How Dodik and his followers make 1914 out of a little red paint

Političko lešinarenje nad Ferhadijom: Kako Dodik i dodikovci od malo crvene farbe prave 1914.

Rajner Citelman, njemački historičar, sociolog i publicista: Zavist prema uspješnim ljudima koči razvoj Bosne i Hercegovine

Objekt se urušava, rekonstrukcija nikad nije počela: Isparili milioni za sanaciju Skenderije

Is Trump Leading a War Against Europe Through Bosnia?

Vodi li Tramp preko Bosne rat protiv Evrope?

"Blustering", "drying out" and "patching": Minister of 'Mahala' Affairs

"Bagerisanje", "posušivanje" i "čepljenje": Ministar mahalskih poslova

Šta je sve upropastila Trojka: Vanjskopolitički bankrot, dugovi i pritvori

Amerika poručila Bosni i Hercegovini: Snađite se sami

Mandat političkog populizma Vlade FBiH: Trojka od 500 ispunila četiri obećanja

Sarajevo pod Trojkom: Centar grada zarastao u korov

U Sarajevu kvadrat kao u Dubaiju, a urbanizam kao u Karačiju

Dok privatni sektor gasi radna mjesta, administracija u FBiH raste

Koji je, dođavola, problem s odgovaranjem na mailove u BiH

Zašto Evropa gubi ekonomsku utakmicu sa SAD i Kinom: Jedna američka kompanija vrijedi više od cijele njemačke ekonomije

Political scavenging over Ferhadija: How Dodik and his followers make 1914 out of a little red paint

Političko lešinarenje nad Ferhadijom: Kako Dodik i dodikovci od malo crvene farbe prave 1914.

Rajner Citelman, njemački historičar, sociolog i publicista: Zavist prema uspješnim ljudima koči razvoj Bosne i Hercegovine

Objekt se urušava, rekonstrukcija nikad nije počela: Isparili milioni za sanaciju Skenderije

Is Trump Leading a War Against Europe Through Bosnia?

Vodi li Tramp preko Bosne rat protiv Evrope?

"Blustering", "drying out" and "patching": Minister of 'Mahala' Affairs

"Bagerisanje", "posušivanje" i "čepljenje": Ministar mahalskih poslova

Šta je sve upropastila Trojka: Vanjskopolitički bankrot, dugovi i pritvori

Amerika poručila Bosni i Hercegovini: Snađite se sami

Mandat političkog populizma Vlade FBiH: Trojka od 500 ispunila četiri obećanja