Gdje se parkirati u Sarajevu? To je pitanje ne za milion, nego za pet miliona dolara, na koje godinama, ako ne i decenijama, nema ozbiljnog odgovora. Broj automobila raste, grad se širi, a infrastruktura je ostala zarobljena u prošlom vremenu. Prema podacima MUP-a KS iz prošle godine, u Kantonu Sarajevo registrovano je 158.658 putničkih automobila, više od 3.400 mopeda i motocikala, zatim više od 400 autobusa te više od 10.000 teretnih vozila. Već ove godine ta brojka je premašila 160.000, dok prostora za njih - jednostavno nema.<h2>Parking kao luksuz</h2>Posljedice su vidljive svakodnevno. Trotoari su postali parkirališta, zelene površine improvizovane garaže, a ulazi u zgrade često blokirani do te mjere da hitne službe nemaju kuda proći. Stanovnici Grbavice upozoravaju da je šetnica u ulici Hamdije Čemerlića pretvorena u nelegalni parking. - Auto do auta, ne može se proći. Zvali smo policiju više puta, ali ne dolaze. Ovo traje godinama. Kad hitna dođe, mora stati na glavnoj cesti - kaže Sabira Zunić, stanovnica ove ulice. Slična iskustva dolaze iz svih dijelova grada.- Kružim po dvadeset minuta da nađem parking, a na kraju ostavim auto gdje god mogu i nadam se da neće doći pauk - kaže Mirza S. s Alipašinog Polja.

U Centru grada problem dodatno opterećuju cijene.- Plaćam stan u centru, plaćam zonu i dnevnu kartu po 20 maraka, a opet nemam gdje stati. Parking je postao luksuz, a ne osnovna infrastruktura - navodi Jasmina P.Vozači se suočavaju s cijenama parkiranja od dvije do četiri marke po satu, ali ni to ne garantuje slobodno mjesto. Uprkos tome, sistemskih rješenja i dalje nema. Građani se s pravom pitaju zašto se u Sarajevu ne grade podzemne garaže i zašto se problem godinama samo konstatuje.Arhitektica Lamija Sigulin u razgovoru za „Dnevni avaz“ objašnjava da su uzroci problema duboko urbanistički.- Stari regulacioni planovi iz 1986. godine više nisu na snazi, a veliki broj objekata izgrađen je u vrijeme kada nije postojala potreba za ovolikim brojem parking-mjesta. Takve zgrade nemaju podzemne garaže, pa su parkovi i dvorišta s vremenom pretvoreni u parkirališta - ističe ona.

Dodaje da je danas neophodno planirati najmanje jedno parking-mjesto po domaćinstvu, što je standard u većini evropskih zemalja. Kao primjer navodi Marijin Dvor, gdje je planirana podzemna garaža sa 259 mjesta, ali je realizacija blokirana zbog protivljenja dijela stanara.- Postoji još mnogo planiranih garaža, ali su godinama blokirane iz različitih razloga - kaže Sigulin.Posebno problematičnom smatra praksu da se parking-mjesta u novim zgradama prodaju odvojeno od stanova.- Mnogi ljudi ne mogu ili ne žele kupiti garažno mjesto, ali automobil imaju, pa se problem prelijeva na javne površine - upozorava ona, dodajući da bi centralne zone morale imati strože mjere ulaska automobila, te da javni prevoz mora postati funkcionalnija alternativa.<h2>Neuspješni projekti</h2>Primjeri neuspjelih projekata dodatno potvrđuju haotično stanje. Podzemna garaža kod Narodnog pozorišta godinama je bila najavljivana, ali nikada realizovana. Garaža na Merhemića trgu tek je u fazi procesa, bez jasnih rokova, dok je garaža kod Vijećnice sa 155 mjesta donijela tek djelimično olakšanje. Bez jasne strategije i dugoročnog plana, Sarajevo ostaje grad u kojem se vozači snalaze kako znaju, pješaci se provlače između automobila, a parking ostaje svakodnevni izvor nervoze. Pitanje gdje se parkirati ostaje otvoreno - ne zato što rješenja ne postoje, nego zato što nema volje da se ona konačno provedu.

S više od 160.000 registrovanih vozila i bez jasne strategije, Sarajevo se guši u saobraćajnom i parking haosu

Parking u Sarajevu: Naći slobodno mjesto je postao izazov

Noćna mora većine vozača u gradu: Grad u kojem se vozi, ali se nema gdje stati

Centralna figura Epstinove (Epstein) mreže bila je Gislejn Maksvel (Ghislaine Maxwell), njegova dugogodišnja partnerica i saradnica. Američki sud ju je 2021. godine pravosnažno osudio zbog trgovine maloljetnicama u svrhu seksualnog iskorištavanja. Prema presudi, Maksvel je aktivno učestvovala u vrbovanju, manipulaciji i dovođenju djevojčica Epstinu.<h2>Mreža žena</h2>Pored nje, u sudskim spisima i svjedočenjima žrtava spominju se i druge žene iz Epstinovog okruženja: Sera Kelen (Sarah Kellen), administrativna asistentica, koju su žrtve navodile kao osobu zaduženu za zakazivanje susreta; Nađa Marčinkova (Nadia Marcinkova) dovođena je u vezu s regrutacijom djevojaka, dok se ime Lesli Grof (Lesley Groff), dugogodišnje zaposlenice, pojavljuje u više tužbi.Za razliku od Maksvel, nijedna od ovih žena nije pravosnažno osuđena, iako se njihova imena nalaze u svjedočenjima i tužbama.

Ključnu ulogu u razotkrivanju Epstinove mreže imale su žene koje su odlučile javno svjedočiti.Najpoznatija među njima je Virdžinija Đufre (Virginia Giuffre), koja je tvrdila da ju je Epstin zlostavljao dok je bila maloljetna i da je bila izložena sistematskom seksualnom iskorištavanju. Njena tužba protiv princa Endrjua (Andrew) završena je nagodbom 2022. godine, bez priznanja krivnje.<h2>Poznati među osumnjičenim</h2>Među prvim prijaviteljicama bile su Maria Farmer i njena sestra Eni (Annie) Farmer, koje su još 1990-ih upozoravale institucije na zlostavljanja, ali bez adekvatne reakcije.

Posebno mjesto ima i Kortni Vajld (Courtney Wild), koja je postala simbol borbe za prava Epstinovih žrtava i pravnu odgovornost države. Objava sudskih dokumenata i depozicija 2024. godine izazvala je novu buru jer su se u njima pojavila imena poznatih ličnosti. Među njima su: princ Endrju, koji se nagodio s Đufre i povukao iz javnog života; Bil Klinton (Bill Clinton), evidentiran na više letova Epstinovim avionom, ali bez optužbi; Naomi Kembl (Campbell), koja je prisustvovala društvenim događajima, kao i bivši izraleski premijer Ehud Barak koji je viđan u Epstinovim rezidencijama.Zajedničko im je da nisu osuđeni niti optuženi, a sudski dokumenti jasno naglašavaju da spominjanje u iskazima ne predstavlja dokaz krivnje.

<h2>Optužnica protiv sistema</h2>Slučaj Džefrija Epstina (Jeffrey Epstein) nije samo priča o jednom seksualnom predatoru i njegovim saučesnicima. To je optužnica protiv sistema koji je godinama birao da ne vidi, da relativizira, da odgađa i da štiti moćne. Epstin nije djelovao u vakuumu: njegovo carstvo zlostavljanja opstajalo je zahvaljujući novcu, političkim vezama, društvenom prestižu i institucijama koje su zakazale onda kada je bilo najvažnije.

Priča o zločinu koji je dokazan, žrtvama koje su ignorisane i sistemu koji je gledao u stranu

Ko je osuđen, ko je žrtva, a ko je samo spomenut: Sve Epstinove žene

Kada je u martu ove godine Skupština Kantona Sarajevo usvojila budžet težak 1,88 milijardi KM, vladajuća Trojka - Narod i pravda, Naša stranka i SDP - slavodobitno je aplaudirala sama sebi. Budžet je proglašen „rekordnim svih rekorda“, historijskim iskorakom i dokazom uspješnog upravljanja Kantonom Sarajevo.Opozicija je tada upozoravala da je budžet prenapuhan, da se temelji na nerealnim projekcijama prihoda i da Kanton ulazi u ozbiljan fiskalni rizik. Ta upozorenja nisu uvažena. Skupštinska većina nastavila je, kako se danas pokazuje, tvrdoglavo gurati Kanton Sarajevo prema finansijskoj provaliji.<h2>Nemaju za kifle</h2>Već u julu postalo je jasno da novca nema. Projekcije su se urušile, a deficit Kantona Sarajevo do kraja godine procijenjen je na gotovo 300 miliona KM - što se na izmaku godine i obistinilo. Umjesto „rekordnog razvoja“, Kanton je zapao u stanje hronične nelikvidnosti.Mjesecima kasne gotovo sve isplate. Jedini izuzetak su plaće, koje se uz višednevna kašnjenja ipak uplaćuju. Sve ostalo se čeka.Među onima koji već više od godinu čekaju su dobitnici Zlatne značke Univerziteta u Sarajevu, kojima još nisu isplaćeni iznosi od 3.000 do 6.000 KM, zavisno od fakulteta. Pisali su i direktno premijeru KS Nihadu Uku, ali odgovor - kao ni novac - nisu dobili.Finansijska kriza pogodila je i boračke porodice. Kasnile su naknade za troškove dženaza i sahrana boraca, kao i stipendije za djecu šehida i poginulih boraca. Subvencije za vrtiće također su bile dovedene u pitanje, a radnici u Kantonu Sarajevo mjesecima su pokušavali saznati hoće li i kada dobiti regres.Tek uz hitno kreditno zaduženje, u posljednjem trenutku, regresi su isplaćeni u septembru.Kao vrhunac apsurda, prošle sedmice su dobavljači koji isporučuju užine školama u produženom boravku najavili obustavu isporuke. Razlog: Kanton Sarajevo im duguje blizu pet miliona KM. Iz Vlade KS je u posljednjem trenutku stigao mail s obećanjem da će dio novca biti uplaćen do 19. decembra, pa su djeca privremeno dobila užine. Šta će biti nakon toga – niko ne zna.Drugim riječima, vladajuća struktura u Sarajevu dovela je Kanton u situaciju da ne može garantovati ni osnovni obrok djeci u produženom boravku.<h2>Moralni problem</h2>Kantonalni zastupnik Albin Zuhrić u razgovoru za „Avaz“ upozorava da su takozvani „rekordni budžeti“ kojima su se političari iz Trojke hvalili u velikoj mjeri rezultat zaduživanja, a ne realnih prihoda.- To je kao da neko zaradi hiljadu maraka, pa se još hiljadu zaduži kod lihvara i onda se hvali da ima dvije hiljade – kaže Zuhrić.

Prema njegovim riječima, dug Kantona Sarajevo će do sredine naredne godine, po svemu sudeći, preći milijardu KM.- Trojka je preuzela Kanton s relativno malim dugom, a ostavlja ga brutalno zaduženim, opterećujući i buduće mandate – ističe on.<h2>Pitanje morala, ne samo ekonomije</h2>Zuhrić naglašava da problem više nije samo fiskalni, nego i moralni.- Neprihvatljivo je da premijer i ministri redovno primaju plate dok djeca u produženom boravku nemaju osiguranu užinu. To je pitanje elementarne odgovornosti – kaže.Rekordni budžet, bez pokrića, pokazao se kao skupa iluzija. Aplauzi iz skupštinske sale odavno su utihnuli – ostala je prazna kasa i vrlo stvarni problemi građana Kantona Sarajevo.Mandat obilježen neznanjemPrema ocjeni Zuhrića, aktuelni mandat obilježen je neznanjem, bahatošću i potpunim odsustvom fiskalne discipline.- Iskreno, žao mi je što izbori nisu ranije. Ovako ćemo još najmanje godinu dana čekati da se riješimo ove politike – zaključuje Zuhrić.

Kako je „rekordni budžet“ doveo Kanton Sarajevo na ivicu bankrota

Od „rekordnih budžeta“ do neviđene finansijske dubioze Kantona Sarajevo: 'Je li Uka stid sebi isplatiti plaću dok djeci nema za užinu?'

U Bosni i Hercegovini se već više od decenije govori o potrebi za fiskalnom reformom, no nje, prema svemu sudeći, neće biti ni u mandatu ove Vlade. Barem u njenoj opsežnijoj formi. Iako ekonomska struka gotovo jednoglasno upozorava da je sistem opterećenja rada neodrživ, politička odluka se uporno odgađa. Razlozi za to, kako tvrde sagovornici, leže u kombinaciji propuštenih prilika i straha od promjena.<h2>Propuštena 2022.</h2>Ekonomista Faruk Hadžić smatra da je 2022. godina bila presudni trenutak koji je propušten.- Slažem se sa stanovištem struke da je 2022. godina bila ključna godina kada se fiskalna reforma mogla i trebala provesti, bez ikakvih većih fiskalnih rizika, pa čak i bez zaduživanja - kaže Hadžić u razgovoru za "Dnevni avaz".Objašnjava da je riječ o periodu neposredno nakon postpandemijskog oporavka, kada su inflatorni efekti doveli do rasta cijena, a samim tim i do značajno većih prihoda od indirektnih poreza, prije svega PDV-a.- Budžeti su tada bili izrazito likvidni, s prihodima većim od planiranih. Taj novac se mogao bez problema iskoristiti za smanjenje doprinosa, što struka godinama zagovara - ističe Hadžić.Prema njegovim riječima, takva mjera bi proširila obuhvat formalnog zapošljavanja i dugoročno povećala broj onih koji uplaćuju doprinose, posebno u Federaciji BiH.Danas je, međutim, situacija bitno drugačija. Hadžić upozorava da se BiH nalazi u nepovoljnom geopolitičkom i ekonomskom okruženju, uz slaba kretanja u Njemačkoj i Francuskoj, te povećana izdvajanja EU za Ukrajinu.- Ove godine ćemo imati vrlo skromnu stopu ekonomskog rasta, a uz to imamo snažne unutrašnje pritiske, prije svega rast izdataka za penzije. U takvom okruženju, prava fiskalna reforma bi kratkoročno dovela do budžetskih minusa - kaže Hadžić.

Posebno problematičnim smatra odnos broja zaposlenih i penzionera. Pozivajući se na podatke Porezne uprave FBiH, navodi da je između aprila 2019. i novembra 2025. broj zaposlenih porastao za oko 15.000, dok je broj penzionera u istom periodu povećan za više od 47.000.„To jasno pokazuje da je fiskalni sistem došao do svojih granica. U ovakvom okviru ne može se očekivati novo zapošljavanje“, upozorava Hadžić.Zbog toga smatra da je malo vjerovatno da će 2026. godina donijeti ozbiljnu fiskalnu reformu.- To je izborna godina, imamo rast izdataka za penzije i realno je očekivati da će eventualni dodatni prihodi, poput onih od fiskalizacije, ići prije svega na pokrivanje tih obaveza - dodaje on.<h2>Put do otpada</h2>Sličnu dijagnozu, ali znatno oštrijim jezikom, iznosi i delegat u Domu naroda FBiH Albin Zuhrić. Politiku povećanja minimalne plaće bez rasterećenja doprinosa opisuje kao ekonomsku nedosljednost.- Ne može se jednu godinu kupovati Maybach, a već sljedeće tražiti auto s otpada - kaže Zuhrić, aludirajući na nagla i kontradiktorna fiskalna rješenja.

Prema njegovim riječima, prošlogodišnje naglo povećanje minimalne plaće ozbiljno je opteretilo privredu, dok je ovogodišnje povećanje od svega 27 KM pokazalo da ne postoji jasna strategija.- Zdravije bi bilo da se teret rasporedio kroz više godina, da su ljudi imali vremena da se prilagode. Ovako smo dobili šok, pa improvizaciju - navodi Zuhrić.Fiskalna reforma, kako zaključuju, odavno nije pitanje znanja – već pitanje političke hrabrosti.<h2>Realan put naprijed</h2>Kao realan put naprijed, Zuhrić vidi postepeni model rasterećenja.- Ako hoćemo da rasteretimo privredu za 10 posto, hajde da to uradimo tako da svake godine smanjimo doprinose za 2,5 posto. To se može i zakonski definisati i na to se svi mogu pripremiti - kaže on.

Ekonomisti upozoravaju da je ključna prilika propuštena 2022. godine, dok vlast  i dalje izbjegava suštinsko rasterećenje rada

Zašto Federacija BiH i dalje guši privredu

RTRS je još jednom pokazao da nije medij, nego produženi nervni sistem jedne politike koja bez straha ne zna funkcionirati. Kad nema rata - proizvodi se prijetnja. Kad nema prijetnje - izmišlja se zavjera. A kad nema zavjere - broje se kvadrati.<h2>Matematika, gluperde</h2>Priča o „masovnoj“ kupovini stanova u Istočnom Sarajevu od strane Bošnjaka iz Sarajeva savršeno je ilustrativna. U huškačkom prilogu kojem je šovinističko-histerični doprinos dao i gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić, a koji je više ličio na psihološki horor nego na ozbiljan novinarski sadržaj, 300 stanova pretvara se u demografsku invaziju, a tržišna logika u „dobro osmišljen plan bošnjačkih centara moći“. Čuvena doktrina: ne dozvoli da ti činjenice pokvare priču.Problem je, naravno, u tome što činjenice uporno kvare priču.Istočno Sarajevo nije nikakva mistična srpska teritorija pod najezdom Bošnjaka, nego urbanistički nastavak Sarajeva. Administrativno u drugom entitetu, ali geografski i ekonomski dio istog grada. Sarajevo se širi, cijene kvadrata rastu, a tržište - to bezobrazno apolitično tržište - radi ono što uvijek radi: traži jeftiniju alternativu u krugu od desetak kilometara.To nije ideologija. To je matematika.Ako je kvadrat u Lukavici jeftiniji nego u Novom Sarajevu ili na Stupu, ljudi će ga kupovati. A preduslov da bi se stan u novoizgrađenom i urbanistički izolovanom Istočnom Sarajevu uopšte prodavao, umjesto u centralnim općinama Sarajeva, jeste - niža cijena. Ako ljudi rade u Sarajevu, a stan im je 15 minuta dalje, kupit će stan. Ako restoran želi opstati, prilagodit će se tržištu.Zato u menijima mnogih restorana u Istočnom Sarajevu možete vidjeti oznaku „bosanski jezik“ i zastavu Bosne i Hercegovine. Para vrti gdje burgija ne može, a ovi primjeri jasno pokazuju odakle pare dolaze. I to ugostitelji u Istočnom Sarajevu očigledno vrlo dobro razumiju.RTRS, međutim, ne vidi tržište. Ne vidi geografiju. Ne vidi ekonomske zakone. Ne vidi činjenicu da naselje naslonjeno na grad od pola miliona stanovnika ne može ostati geografski i ekonomski izolovano od tog grada.Ta politika krvi i tla vidi samo imena i prezimena tih ljudi. Koje bi, kad bi mogla, hirurški razdvajala - po potrebi i po sredini dnevne sobe. Digli bi oni i sarajevski zid, kako su to nekad najavljivali Nadrealisti. Ali su im, gle čuda, mile državne institucije i poslovi u Sarajevu. Bošnjačke pare su dobre. Samo kad bi u paketu s njima prestali dolaziti i ti prokleti Bošnjaci.U tom svijetu svaka osoba je politički projekat, svaki stan teritorijalno osvajanje, a svaka migracija uvod u „buduća razračunavanja“. To je mentalni sklop iz kojeg je nekad nastao i tzv. „biblijski egzodus“ - isti onaj za koji se danas pokušava prepisati odgovornost Bošnjacima, iako je historijski dokumentovano da je bio rezultat organizovane propagande tadašnjeg rukovodstva RS-a.Najveći apsurd cijele priče jeste to što se paralelno s ovom „demografskom panikom“ svakog jutra dvije do četiri hiljade ljudi iz Istočnog Sarajeva i Pala vozi na posao u Sarajevo. Bez problema. Bez incidenata. Bez „razračunavanja“. Sarajevo im je poslodavac, a Lukavica spavaonica. To je realnost koju ne može izbrisati nijedan televizijski prilog.

<h2>Prelijevanje laži</h2>Zato nije istina da se „prelijeva stanovništvo“. Stanovništvo godinama normalno živi, radi i gleda svoja posla. Bez međusobnih incidenata. Prelijeva se laž. Stara, istrošena i bezbroj puta raskrinkana, ali politički korisna. Jer bez stalne histerije nema opravdanja za vlastitu političku ideologiju mržnje i podjela koja garantuje tako lijep i ugodan život na vimenu vlasti.I tu dolazimo do ključne stvari: kapitalizam i slobodno tržište, koliko god ih ovdje mrzili, rade ono što nacionalistička politika pokušava da spriječi - ruše barijere među ljudima. Spajaju gradove, miješaju ljude i brišu linije koje postoje samo u glavama i dnevnicima u 19:30. Vremenom primoravaju ljude da, gledajući vlastiti interes, rade, trguju i sarađuju.Zato Lukavica ide ka multietničnosti. Ne zbog politike iz Sarajeva, nego uprkos RTRS-u. Ne zbog politike, nego uprkos politici. Jer ta politika ne može spriječiti prostu činjenicu da je naselje Lukavica prikačeno za grad od 500.000 duša. I da bez njihovog učešća ni njeno postojanje nema previše logike.I zato je problem mnogo dublji od pitanja „ko gdje kupuje stan“. Problem je u tome što režimski mediji prolupahih presuđenika i dalje pokušavaju prodati mržnju kao činjenicu, strah kao vijest, a paranoju kao analizu.Ali tržište ima jednu ružnu naviku: ne gleda priloge. Gleda cijenu. I gotovo uvijek pobijedi – barem dok god ga politika brutalno ne uguši.Zato nam treba više kapitalizma i slobodnog tržišta. Ne samo radi višeg standarda i veće produktivnosti, nego i radi rušenja barijera među ljudima.

Kako tržište i cijena kvadrata ruše nacionalističke zidove

Bošnjaci kupuju i kupovat će stanove u Lukavici: RTRS i Ćosić mogu kmečati do mile volje

Na 27. radnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, održanoj 16. decembra 2025. godine, pod tačkama 19. i 20. dnevnog reda bilo je predviđeno razmatranje Bilansa energetskih potreba Kantona Sarajevo za 2024. i 2025. godinu.Materijal, međutim, nije razmatran.Realno je sada očekivati da se o energetskim potrebama za 2024. i 2025. raspravlja – u 2026. godini. Drugim riječima, planiramo prošlost. Apsurd je tim veći jer ni samo skupštinsko rukovodstvo, prema dostupnim informacijama, ovaj dokument ne smatra naročito smislenim, budući da dolazi nakon isteka perioda na koji se odnosi.Logično se nameće pitanje: da li ovakvi dokumenti uopće imaju ikakvu praktičnu vrijednost ili su tek formalna vježba bez ikakvog utjecaja na politiku zaštite okoliša?<h2>&nbsp;Šta govore brojke</h2>Ako se umjesto administrativne forme pogledaju konkretni podaci iz ranijih bilansa energetskih potreba Kantona Sarajevo i izvještaja „Sarajevogasa“, slika postaje prilično jasna – i zabrinjavajuća.Potrošnja čvrstih goriva u KS:2010: 91.191 tona2011: 95.329 tona2023: 176.910 tona2024: 169.251 tonaZa petnaest godina – rast od gotovo 90 posto.

Potrošnja prirodnog gasa:2010: 147,9 miliona Sm³2011: 151,9 miliona Sm³2023: 129,2 miliona Sm³2024: 132,6 miliona Sm³Gas bilježi pad u odnosu na period kada je zrak u Sarajevu bio osjetno čistiji.

Potrošnja električne energije:2010: 1.198.396 MWh2011: 1.222.333 MWh2023: 1.363.640 MWh2024: 1.410.169 MWhElektrična energija ima umjeren rast, ali bez dramatičnih skokova.

<h2>Gasni paradoks</h2>Posebno zanimljiv – i nelogičan – dio priče tiče se prirodnog gasa.Godine 2010. u Kantonu Sarajevo je bilo 57.620 kupaca s registrovanom potrošnjom gasa.Godine 2024. taj broj iznosi 58.099.Istovremeno, „Sarajevogas“ na svojoj zvaničnoj internet-stranici navodi da u KS postoji gotovo 89.000 gasnih priključaka.Drugim riječima: blizu 30.000 priključaka postoji – bez realne potrošnje.Ako se ovi podaci saberu bez političkih floskula, zaključak je prilično jednostavan. Zrak u Kantonu Sarajevo je zagađen prvenstveno zbog:1. drastičnog rasta upotrebe čvrstih goriva,2. pada potrošnje prirodnog gasa,3. velikog broja gasnih priključaka koji se ne koriste,4. dodatno – porasta broja vozila, kojih danas ima otprilike 170.000, pri čemu većina spada u EURO 4 standard i niže.<h2>Simbolika umjesto mjere</h2>Šta, s druge strane, nudi Vlada Kantona Sarajevo?- Kreditno zaduženje od 22,7 miliona eura, kojim se subvencionira zamjena grijanja za blizu 4.500 objekata, u kantonu gdje se procjenjuje da 45.000 domaćinstava koristi čvrsta goriva.- Procjene govore da bi potpuna tranzicija na ekološki prihvatljive energente koštala gotovo 500 miliona KM.- Utopljavanje se provodi na svega 17 objekata, dok desetine hiljada zgrada ne zadovoljavaju ni osnovne energetske standarde.- Nabavka 60–70 vozila javnog prevoza u gradu sa 170.000 automobila.- Pranje ulica – mjera koja više liči na psihološku terapiju nego na ozbiljnu ekološku politiku.Prirodni gas je u Sarajevo doveden upravo zbog zaštite okoliša. Danas imamo situaciju u kojoj je broj priključaka porastao, potrošnja pala, a čvrsta goriva eksplodirala.Ako je zrak 2010. i 2011. bio čistiji nego danas, onda rješenje već poznajemo.Problem nije u tome što nemamo strategije, bilanse i dokumente – nego u tome što se ne bavimo ključnim uzrokom.<h2>Birokratski alibi</h2>Rasprava u Skupštini KS treba biti o 90-postotnom rastu upotrebe čvrstih goriva u posljednjih 15 godina, a ne o retroaktivnim bilansima energetskih potreba koji dolaze nakon što je šteta već napravljena. Sve ostalo je birokratski alibi.

Dok potrošnja čvrstih goriva u Kantonu Sarajevo raste gotovo 90 posto, prirodni gas bilježi pad


Sarajevo se guši, a Skupština planira unazad


Sara Vestering (rođena Veselić), rođena u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, danas je gradonačelnica švedskog grada Burlova, jedne od najrazvijenijih i najdinamičnijih lokalnih zajednica na jugu Švedske. U ovu skandinavsku zemlju stigla je 1992. godine, kao dio ratne generacije koja je Bosnu i Hercegovinu morala napustiti u potrazi za sigurnošću. U razgovoru za naš medij, Vestering govori otvoreno o tome kako zaista funkcioniše švedski model, zašto Švedska nije “socijalistički raj” ,izazovima masovnih migracija, političkoj odgovornosti te o dubokim razlikama u mentalitetu i institucionalnim pravilima između Švedske i BiH.<h2>Kako je Vaša životna priča završila u Švedskoj?</h2>- Radila sam u različitim sistemima, i u državnim strukturama i u socijalnom sektoru. Bila sam u migracijskoj službi, a kasnije sam pokrenula privatni posao koji sam vodila dugi niz godina. Nakon toga sam prešla u javni sektor i posljednje godine radim u lokalnoj administraciji.<h2>Ništa bez privatnog sektora</h2>Rekli ste da Vam je politika neko vrijeme bila “hobi”. Kako je došlo do toga da postane ozbiljnije?- Nekoliko godina sam se bavila politikom sa strane, uz posao u socijalnom sektoru. Sistem je organizovan po oblastima, i ja sam bila u tom socijalnom dijelu. Kad sam pokazala rezultate, dobila sam više odgovornosti i uloga je rasla. Na kraju mi je od moje stranke ponuđeno da budem kandidatkinja za gradonačelnicu i pobijedila sam na izborima.Kažete da se o Švedskoj u BiH često govori kao o “socijalističkom raju”, ali Vi tvrdite da je slika kompleksnija. Kako biste najkraće objasnili švedski sistem?- Švedska jeste jaka socijalna država, ali je i kapitalizam vrlo izražen i liberalan. Socijalni sistem se finansira zahvaljujući jakom privatnom sektoru - ne obrnuto. Nije “jaka ekonomija zbog države”, nego velika država i jaka socijalna država postoje jer privatni sektor generiše novac.Znači, postoji neka ravnoteža?- Da. To je jedna vaga: da bi socijalni sistem bio održiv, moraš imati firme i poslove. Ako nema firmi i zaposlenosti, socijalna država ne može funkcionisati.<h2>Kažnjavanje uspjeha</h2>Prije lokalne politike i javnog posla, vodili ste privatnu firmu u sektoru socijalne zaštite. Kako ste došli na ideju da pokrenete posao poput sigurnih kuća i srodnih usluga?- Počeli smo 2015. godine sestra Tina i ja. U Švedskoj takve usluge mogu biti organizovane i kroz privatne firme koje rade po ugovorima s državom i općinama. Nismo imali samo sigurne kuće, nego i domove i usluge za djecu i osobe s posebnim potrebama, kao i druge oblike socijalne brige. Kreneš s jednom uslugom, pa se širiš jer u toj branši ima potreba i sistem te “vuče” da rasteš.<h2>Kako se to finansira?</h2>- Država i lokalna zajednica plaćaju po danu boravka. Recimo, policija dovede usred noći ženu s dvoje djece u kriznoj situaciji - i onda se kod nas rješava privremeni smještaj, sigurnost, podrška, administrativne stvari oko preseljenja, škole, vrtića… Većina ljudi iz BiH u zapadnim državama generalno podržava socijaldemokrate. Vi ste, ipak, članica liberalno-konzervativnih „Moderata“.- Ideja iz socijaldemokratske tradicije je bila: svima će biti dobro. Ali kroz vrijeme, ako ljudi osjete da rade sve više, a sistem ih “kažnjava” sve većim poreskim opterećenjima, onda se pojavi osjećaj: “Idemo ka tome da svima bude isto loše”. Ljudi koji osnivaju firme i koji rade neće da im bude loše i neće da ulaze u rizik ako im se ne isplati. Kad neko radi, kada ima dvoje djece i nema prostora da čeka, a vidi da neko drugi prima velike iznose iz socijale i onda se traži da se porez dodatno povećava - to izaziva frustraciju. Ljudi se pitaju: “Zašto ja da plaćam sve više, a sistem motiviše nerad?”Šta je, prema Vašem mišljenju, najveća razlika bavljenja politikom u Švedskoj u odnosu na BiH?- U Švedskoj je standard odgovornosti i javnog pritiska visok. Imali smo slučajeve da političari podnesu ostavku zbog vožnje pod dejstvom alkohola ili zbog relativno malih, “banalnih” nepravilnosti poput pogrešno plaćenog malog troška službenom karticom. Sve je pod lupom. U BiH, s druge strane, imate političare optužene za ozbiljnija krivična i koruptivna djela koji nastavljaju obavljati funkcije. I tu su privilegije: vozači, pratnja, službena auta, parking - kao nešto što se podrazumijeva. A ja kao gradonačelnica u Švedskoj, naprimjer, nemam pravo ni na svoje parking mjesto ispred zgrade u kojoj radim.Dakle, ključ je transparentnost?- Da. U Švedskoj je mnogo toga transparentno i postoji kultura “praćenja” javnog novca. Ako trošiš javna sredstva, moraš moći opravdati svaku stavku.Šta BiH može naučiti od Švedske?- Da se preuzmu stvari koje funkcionišu: odgovornost, transparentnost, poštivanje pravila i svjesnost da bez privatnog sektora nema novca za socijalnu državu. A opet, mislim da nijedan ekstrem nije dobar - ni potpuno “hladan” sistem bez mjere, ni sistem gdje je sve “normalno” i niko ne odgovara. Neka sredina bi bila najbolja.<h2> Bh. dijaspora</h2>Kakva je bh. dijaspora u Švedskoj - jesu li ljudi integrisani?- Dosta naših ljudi je integrisano, ali nije asimilovano. To je razlika. Ljudi čuvaju svoj jezik i običaje, slušaju našu muziku, druže se međusobno - ali rade, školuju se, učestvuju u društvu.

Švedska jeste jaka socijalna država, ali je i kapitalizam vrlo izražen i liberalan, kaže Vestering

Sarajka na čelu švedskog grada: U Švedskoj kao gradonačelnica 
nemam ni parking mjesto

U Trebinju je danas preminuo Slavko Aleksić, bivši komandant paravojne formacije poznate kao „Novosarajevski četnički odred“, jedan od najistaknutijih pripadnika četničkog pokreta tokom rata u Bosni i Hercegovini i ime koje se godinama veže uz teror nad civilnim stanovništvom Sarajeva. Iako nikada nije pravosnažno osuđen za ratne zločine, njegova ratna biografija ostaje duboko povezana s najtežim epizodama opsade glavnog grada BiH.Aleksić je rođen 1956. godine u selu Bogdašići kod Bileće. Veći dio života proveo je u Sarajevu, gdje je studirao pravo i radio u Pošti. U politički život uključio se krajem osamdesetih godina, a početkom višestranačja postaje jedan od osnivača četničkog pokreta u Sarajevu te član Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja.

<h2>Grbavica kao baza</h2>Po izbijanju rata u BiH, Aleksić preuzima komandu nad „Novosarajevskim četničkim odredom“, jedinicom koja je djelovala u sastavu Vojske Republike Srpske i čije se sjedište nalazilo u sarajevskom naselju Grbavica. Titulu četničkog vojvode dodijelio mu je Vojislav Šešelj 13. maja 1993. godine, a šest godina kasnije je isto učinio i Momčilo Đujić.Jedinice pod njegovom komandom držale su položaje na nekim od najosjetljivijih tačaka opsade Sarajeva, uključujući područje Jevrejskog groblja, koje je u više presuda Haškog tribunala označeno kao jedno od ključnih snajperskih gnijezda s kojih je grad držan pod vatrom. Svjedoci su pred međunarodnim sudovima opisivali pripadnike tog odreda kao dio struktura koje su provodile sistematsko zastrašivanje i nasilje nad preostalim nesrpskim stanovništvom na Grbavici.Prema tim iskazima, civili su bili izloženi prisilnom radu, pljačkama i ubistvima, a zabilježeni su i navodi o prisiljavanju zarobljenika da kopaju rovove na linijama iznad grada, s kojih se pružao direktan pogled na centar Sarajeva.<h2>Poslijeratna uloga i presuda</h2>Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i odluke da Grbavica pripadne Federaciji BiH, Aleksić je u martu 1996. godine učestvovao u organiziranom povlačenju snaga Vojske RS i iseljavanju srpskog stanovništva iz tog dijela Sarajeva. Taj proces pratile su brojne optužbe o pritiscima i atmosferi straha, a simbolički čin iznošenja križa s Grbavice prema Vracama i Miljevićima ostao je zapamćen kao završni gest kontrole nad naseljem.

Za ratna djela tokom opsade Sarajeva Aleksić nikada nije procesuiran. Sud Bosne i Hercegovine osudio ga je tek 2022. godine, i to zbog poticanja na nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju tokom okupljanja Ravnogorskog pokreta u Višegradu 2019. godine. Izrečena kazna zatvora od pet mjeseci kasnije je zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od oko 7.670 eura.<h2>“Sarajevo Safari”</h2>U posljednjim godinama njegovo ime ponovo se pojavilo u javnosti u kontekstu afere poznate kao „Sarajevo Safari“. Riječ je o tvrdnjama da su tokom opsade Sarajeva strani državljani, uz visoke novčane naknade, s položaja Vojske RS pucali na civile. Prema navodima pojedinih istraživača i pravnika, Aleksić je u tim pričama označen kao osoba koja je mogla raspolagati ključnim informacijama o tim događajima.U tom kontekstu spominjano je i ime današnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, za kojeg je tvrdnjama iz javnosti navedeno da je tokom rata boravio na položajima u okolini Sarajeva kao „dobrovoljac“. Prema tim izvorima, Aleksić je smatran potencijalnim svjedokom koji bi mogao rasvijetliti te navode, ali do zvaničnog sudskog epiloga nikada nije došlo.Smrću Slavka Aleksića zatvoreno je jedno poglavlje, ali ne i pitanja o odgovornosti za zločine tokom opsade Sarajeva - pitanja koja su, tri decenije kasnije, i dalje bez potpunog odgovora.

Bivši komandant „Novosarajevskog četničkog odreda“ nikada nije odgovarao za zločine tokom opsade Sarajeva

Ko je bio četnik Slavko Aleksić: Njegovi ljudi su sijali smrt po Sarajevu, a on nikad nije kažnjen

Danas je objavljena vijest da je preminuo zloglasni četnički komandant Slavko Aleksić.Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma krajem 1995. godine, Sarajevo je ušlo u jednu od najosjetljivijih faza svoje savremene historije. Povratak naselja poput Grbavice, Ilidže, Vogošće i drugih dijelova grada pod jurisdikciju Federacije BiH izazvao je masovni egzodus srpskog stanovništva, koji se odvijao tokom prvih mjeseci 1996. godine. U tom procesu važnu, ali i kontroverznu ulogu imali su pojedinci iz ratnih struktura, među njima i Slavko Aleksić.Aleksić, bivši komandant paravojne formacije poznate kao „Novosarajevski četnički odred“, tokom rata je bio jedno od prepoznatljivih imena na linijama koje su dijelile opkoljeno Sarajevo. Upravo zbog te pozicije i ratnih veza, nakon potpisivanja mira zadržao je autoritet među dijelom srpskog stanovništva koje je živjelo u sarajevskim naseljima pod kontrolom Vojske Republike Srpske.

Početkom 1996. godine, u trenutku kada su međunarodne snage IFOR-a preuzele sigurnosni nadzor nad gradom, Aleksić se uključio u organizaciju i logistiku odlaska Srba iz Sarajeva. Prema svjedočenjima stanovnika i kasnijim medijskim izvještajima, on je djelovao kao svojevrsni koordinator – pružajući informacije o rokovima povlačenja, sigurnim pravcima kretanja i mjestima okupljanja za konvoje koji su se kretali prema Istočnom Sarajevu i istočnoj Hercegovini.U mnogim slučajevima, njegov autoritet nije bio institucionalan, već proistekao iz ratne hijerarhije i straha koji je pratio njegovo ime. Pojavljivao se na punktovima, u naseljima i improviziranim štabovima, često u društvu bivših pripadnika paravojnih jedinica, uvjeravajući stanovništvo da u Sarajevu „nema budućnosti za Srbe“ i da je odlazak jedina racionalna opcija. Takva retorika dodatno je podgrijavala paniku i osjećaj neizvjesnosti među ljudima koji su već bili traumatizirani višegodišnjom opsadom i ratom.

Umro četnik Slavko Aleksić koji je tokom rata terorizirao Sarajevo

Posebno upečatljive bile su scene u kojima su, uz odlazak ljudi, sistematski uništavani stanovi i kuće – iznošenje namještaja, skidanje stolarije, pa čak i ekshumacije posmrtnih ostataka iz groblja. Iako ne postoje sudski utvrđene činjenice koje bi Aleksića direktno povezale s naredbama za takve radnje, brojni svjedoci su tvrdili da su se one odvijale u ambijentu koji su oblikovali upravo lokalni ratni autoriteti, među kojima je Aleksić imao vidno mjesto.U javnom diskursu Republike Srpske i dijela srpske politike, ovaj egzodus je kasnije predstavljan kao „organizirano povlačenje“ ili „prisilni odlazak“, pri čemu su figure poput Aleksića često opisivane kao zaštitnici naroda. Međutim, iz perspektive Sarajeva i velikog broja međunarodnih posmatrača, riječ je bila o nastavku ratne politike drugim sredstvima – politikom straha, etničkog razdvajanja i odbijanja reintegracije grada.Aleksićeva uloga u izvlačenju Srba iz Sarajeva 1996. godine tako ostaje duboko ambivalentna. Za jedne, on je bio organizator odlaska i neko ko je „pomagao ljudima da se izvuku“. Za druge, bio je simbol politike koja je svjesno spriječila mogućnost suživota nakon rata i cementirala etničke podjele koje i danas oblikuju Bosnu i Hercegovinu.U konačnici, baš kao i njegova ratna uloga, ni djelovanje Slavka Aleksića tokom poslijeratnog egzodusa nikada nije dobilo sudski epilog. Ostalo je zabilježeno u fragmentima svjedočenja, medijskim izvještajima i kolektivnom sjećanju Sarajeva – kao dio mračne tranzicije iz rata u mir, u kojoj su mnoge odluke donesene pod pritiskom straha, ideologije i nerazriješene odgovornosti.

U mnogim slučajevima, njegov autoritet nije bio institucionalan, već proistekao iz ratne hijerarhije i straha koji je pratio njegovo ime

Pogledajte kako je Slavko Aleksić izvlačio Srbe s Grbavice 1996.

Dragstori su važan dio urbanog života - mjesta na kojima se osnovne namirnice mogu kupiti brzo, kasno navečer ili tokom noći. Osim praktične funkcije, često su i prostori kratkih susreta i neformalnog druženja. Upravo takav model poslovanja bilježi snažan rast u Federaciji BiH nakon uvođenja zabrane rada nedjeljom za većinu trgovina.<h2>Neostvaren cilj</h2>Najnoviji primjer dolazi iz Tuzle, gdje je Grupacija „Bingo“ otvorila svoj prvi dragstor. Ova odluka nije u suprotnosti sa zakonom, jer se zabrana rada nedjeljom ne odnosi na dragstore. Prodavnica će raditi u punom kapacitetu, uključujući i nedjelju, a već su zabilježeni redovi i veliko interesovanje građana.Profesor Damir Bećirović ističe da je rast broja dragstora logična tržišna reakcija na zabranu rada nedjeljom.- Ako uporedimo broj dragstora prije godinu i danas, vidimo da tržište samo odgovara na potrebe u okviru regulacije koja je zadana - navodi Bećirović.Prema njegovim riječima, trend rasta će se nastaviti, ali se može očekivati i dodatna reakcija regulatora - kroz ograničavanje broja dragstora po broju stanovnika ili dodatno smanjenje dozvoljene kvadrature, kako bi se velikim lancima onemogućilo da klasične supermarkete formalno registruju kao dragstore.Bećirović ne isključuje ni mogućnost da Ministarstvo trgovine FBiH, posebno u predizbornom periodu, djelimično uzmakne, jer je eksperiment s neradnom nedjeljom pokazao, kako kaže, „svu besmislenost ovakve ekonomske politike“.- Eksperiment nije ostvario nijedan cilj - ni ekonomski, ni sociološki. Izazvao je frustraciju i kod zaposlenih i kod potrošača. Ovo je školski primjer kako regulator dodatnim regulacijama pokušava braniti neodbranjivu ideju - ističe Bećirović.<h2> </h2>

<h2>Radnici ispaštaju</h2>Ekonomista i zastupnik u Parlamentu FBiH Admir Čavalić upozorava da najveću cijenu dragstor ekonomije plaćaju upravo radnici.- Širom FBiH se masovno otvaraju dragstori u kojima se radi 24 sata dnevno, nedjeljom i praznicima. To znači rad u ranim jutarnjim i kasnim noćnim satima tokom cijele godine - navodi Čavalić.Dodaje da se isti fenomen ne dešava u Orašju, Republici Srpskoj ili Brčko distriktu BiH, gdje nije bilo sličnih zakonodavnih intervencija.

<h2>Dva slobodna dana</h2>Kao jedino održivo rješenje, Čavalić vidi model koji garantuje prava radnika, ali ne ograničava slobodu rada i potrošnje - dva dana odmora sedmično, mogućnost rada bilo koji dan i veće dnevnice za određene dane.- Dragstor ekonomija najveću štetu pravi radnicima. Pitanje je kako to navodni zaštitnici radnika i radničkih prava opravdavaju. Za nadati se da je privremena - mada ako se ne promijeni Zakon o unutrašnjoj trgovini, vjerovatno da ostaje trajan trend. Napominjem da sam upozoravao u vezi s navedenim godinu, dvije unazad – navodi Čavalić.

Neradna nedjelja u praksi je značila rad 24/7 u dragstorima, redove građana i rast pritiska na radnike

Neradna nedjelja porodila "dragstor ekonomiju"

Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staša Košarac izjavio je da institucije Bosne i Hercegovine već mjesecima upozoravaju Hrvatsku na sporne poteze u vezi s odlukom da odlaže nuklearni otpad na Trgovskoj gor,i na samoj granici s BiH, ali da odgovora nema, niti postoji jasna institucionalna reakcija unutar BiH.Košarac je naglasio da se ne radi o pojedinačnom administrativnom problemu, već o širem institucionalnom i političkom pitanju.„Mreža je mnogo više od jednog službenika. U BiH, očigledno, ne postoji jedinstven i dovoljno jasan stav prema ovom pitanju, i to je činjenica“, rekao je Košarac.Prema njegovim riječima, Ministarstvo na čijem je čelu je još ranije preduzelo niz diplomatskih koraka prema Hrvatskoj, uključujući upućivanje više protestnih nota.„Upozoravali smo, sazivali sastanke, vrlo jasno iznosili stavove. Jedna od protestnih nota upućena je 27. juna 2025. godine. Simptomatično je da je ta nota u Sarajevu stajala gotovo sto dana, sve do 2. oktobra“, kazao je Košarac, dovodeći u pitanje funkcionisanje institucija.Dodao je da je i posljednja protestna nota, upućena 9. septembra, ostala bez jasne potvrde da je uopće proslijeđena.„Mi nemamo faktičku potvrdu da je ta nota proslijeđena. Dajte nam činjenice. Kada je poslata? Kome? To nisu političke igre, nego pitanje rezultata“, naglasio je.

Košarac je odbacio tvrdnje da se radi o stranačkim ili međupartijskim odnosima, ističući da je fokus isključivo na zaštiti interesa građana.„Ne želim da ovo bude priča o političkim odnosima među partijama. Mene interesuju rezultati“, poručio je.U odgovoru na pitanje novinara Avaza o navodima da je ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković tražio ublažavanje sadržaja protestne note jer je bila „preoštra“ prema Hrvatskoj, Košarac je potvrdio da je nota zaista stajala zbog ocjene da je oštro formulirana.„Ako neko ugrožava zdravlje i život 250.000 ljudi, onda odgovor ne može biti blag. Pristup mora biti oštar. Sve drugo je nedopustivo“, rekao je.Naglasio je da Bosna i Hercegovina ima pravo i obavezu da insistira na poštivanju međunarodnih konvencija.„Hrvatska ima obaveze po međunarodnim konvencijama, ali i institucije BiH imaju obavezu prema svojim građanima. Ne mogu prihvatiti da se o tome šuti ili odugovlači“, rekao je Košarac.Dodao je da Vijeće ministara BiH već ima usvojenu strategiju djelovanja u slučaju Trgovske gore, te da su uključeni domaći i međunarodni stručnjaci.„Imamo domaće eksperte, imamo i međunarodne kancelarije koje su uključene. Iskoristit ćemo sve raspoložive mehanizme“, poručio je.Na pitanje o mogućim recipročnim mjerama prema Hrvatskoj, Košarac je rekao da takva opcija nije isključena.„Ne mislim da je reciprocitet prva opcija, ali ne treba bježati od njega ako bude potrebno“, zaključio je.

 Ako neko ugrožava zdravlje i život 250.000 ljudi, onda odgovor ne može biti blag. Pristup mora biti oštar - kazao je Košarac

Košarac raskrinkao Konakovića: Protestnu notu Hrvatskoj je čuvao mjesecima, rekao da je preoštra!

Sarajevo je godinama gradilo reputaciju regionalnog novogodišnjeg centra. Nakon godina skromnih dočeka Nove godine, prva velika promjena desila u vrijeme gradonačelničkog mandata Abdulaha Skake, koji je odlučio odriješiti kesu i organizovati doček kakav dolikuje glavnom gradu BiH. Veliki spektakl održan je na dočeku nove 2017. godine u koju nas je uveo Dino Merlin, nesumnjivo najveća bh. i regionalna zvijezda. Poslije njega, redale su se zvijezda: Zdravko Čolić, Hari Mata Hari, Željko Joksimović... Koncerti organizirani uz sjajnu produkciju.<h2>Velike posjete</h2>Merlinov koncert na Trgu BiH, uz vrhunsku produkciju i atmosferu koja je, prema ocjenama organizatora, bila „nevjerovatna i jedinstvena“, okupio je gotovo 100.000 ljudi. Čolin trosatni nastup privukao je više od 80.000 posjetilaca i ponovo potvrdio Sarajevo kao mjesto na kojem doček Nove godine nije samo muzički događaj nego i simbol gradskog identiteta.

Slika je bila bitno drugačija nakon kovida i promjene vlasti u Sarajevu. Iako je budžet bio bitno povećan (ove godine on premašuje 700.000 KM, a približna cifra se vrtjela i prethodnih godina), Sarajevo su u Novu godinu uvodili „Dubioza kolektiv“ uz vrlo lošu produkciju i raštimanu svirku, zatim bendovi koji su bili dijelom New Primitivesa osamdesetih, a na koje su mnogi u međuvremenu zaboravili, te nešto atraktivnija Severina, koja nas je uvela u ovu godinu.<h2>Potpuni kolaps</h2>Ove godine proces je doživio potpuni kolaps. Tender za organizaciju dočeka Nove godine pao je tri puta, četvrti je raspisan u zadnji čas, da bi u petak, svega tri sedmice do Nove godine, ugovor vrijedan 700.000 KM bio dodijeljen firmi „Prorent“ iz Laktaša, i to putem pregovaračkog postupka, bez klasične konkurencije.

Nakon što je tri puta padao tender: Firma iz Laktaša organizovati će doček Nove godine u Sarajevu

Na dočeku Nove godine bi trebala nastupiti Jelena Rozga. Gradska uprava tvrdi da je sve rađeno po zakonu, da su postupci bili poništavani isključivo zbog neispunjenih uslova ponuda i da nema govora o haosu ili nesposobnosti.Činjenica da je Sarajevo u drugoj polovini decembra na jedvite jade odabralo firmu za organizaciju događaja pokazuje krajnju neozbiljnost nadležnih u glavnom gradu - što je nezamislivo bilo u vrijeme kada su se Merlinu, Čoli i Joksimoviću zakazivali koncerti mjesecima ranije.<h2>Prebacivanje odgovornosti</h2>Simbolika je jasna: grad koji je nekada vodio regionalnu prazničnu ponudu danas se bori da uopće organizuje osnovni javni događaj. Od spektakla na Trgu BiH, koji je ujedinjavao desetine hiljada ljudi i promovirao Sarajevo širom svijeta, došlo se do rasprava o parking-zonama, propalim tenderima i improviziranim rješenjima.&nbsp;

Grad koji je okupljao 100.000 ljudi na dočeku danas ne zna ni hoće li imati binu

Koncert Dine Merlina na dočeku 2017. oborio sve rekorde

Kako je Sarajevo izgubilo novogodišnji sjaj: Od Merlina i Čole do propalih tendera

Evropska unija od sredine naredne godine uvodi najopsežnije promjene migrantske politike u posljednjem desetljeću. Ministri unutarnjih poslova država članica u Briselu su postigli dogovor o ključnim uredbama koje čine osnovu novog Pakta o migracijama, čime je otvoren put završnim pregovorima s Evropskim parlamentom.Suština reforme je jasna: strože kontrole, brže procedure i veći fokus na vraćanje migranata koji ne dobiju pravo boravka. I dok Unija nastoji rasteretiti svoje članice, posljedice tih odluka mogle bi se snažno preliti na zemlje zapadnog Balkana, a posebno na Bosnu i Hercegovinu.<h2>Ubrzani azil</h2>Jedan od centralnih elemenata novog pakta je uspostava tzv. fonda solidarnosti, iz kojeg će se pomagati državama članicama koje su pod najvećim migrantskim pritiskom - prije svega Italiji, Grčkoj, Španiji i Kipru.Pomoć se može realizirati na tri načina: finansijskim uplatama, tehničkom podrškom ili prihvatom tražitelja azila. No, istovremeno je dijelu zemalja, među kojima su Hrvatska, Austrija i Poljska, omogućeno potpuno ili djelomično izuzeće od tih obaveza, uz obrazloženje da su i same bile izložene migrantskom pritisku prethodnih godina.Takva “fleksibilna solidarnost” u praksi znači da teret migracija ostaje koncentriran na rubnim područjima EU - i neposredno izvan njih.EU je prvi put uspostavila jedinstvenu listu tzv. sigurnih zemalja porijekla, čiji će državljani znatno teže dobiti međunarodnu zaštitu. Na listi su, između ostalih, Maroko, Tunis, Egipat, Indija i Kosovo.Zahtjevi njihovih državljana rješavat će se već na granici, u ubrzanoj proceduri, s velikom vjerovatnoćom odbijanja. Time se dodatno smanjuje mogućnost zadržavanja u državama članicama, ali se istovremeno povećava pritisak na zemlje tranzita.Nova pravila posebno pooštravaju politiku vraćanja migranata. Predviđena je mogućnost uspostave centara za povratak u trećim zemljama, s kojima EU ima posebne sporazume.Migranti koji dobiju nalog za deportaciju morat će ostati dostupni vlastima, dati biometrijske podatke i ne smiju pružati otpor. Odbijanje saradnje ili pokušaj opstrukcije deportacije bit će kažnjiv zatvorskim kaznama u svim državama članicama.Cilj je povećati efikasnost sistema, budući da se danas tek petina izdatih naloga za deportaciju u EU zaista i provede.<h2>BiH u nezavidnoj poziciji</h2>Posebnu zabrinutost izaziva odluka o tzv. sigurnim trećim zemljama. Države članice moći će odbiti zahtjev za azil ako je migrant prethodno prošao kroz zemlju u kojoj je mogao zatražiti zaštitu – bez obzira na to ima li s tom zemljom ikakvu ličnu ili pravnu vezu.U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina se pojavljuje kao potencijalni “slijepi kolosijek” nove evropske migrantske politike. Postoji realna opasnost od ponovnog nakupljanja migranata uz granicu s Hrvatskom, bez jasnog mehanizma njihovog daljnjeg kretanja ili povratka.<h2>Između odvraćanja i nove krize</h2>Brisel računa da će stroža pravila obeshrabriti dio potencijalnih migranata da uopće krenu prema EU. No, iskustva iz prethodnih migrantskih valova pokazuju da se rute često prilagođavaju, a pritisak preusmjerava na zemlje izvan Unije.Za Bosnu i Hercegovinu, koja je već jednom platila cijenu neusklađene evropske politike, nova pravila znače dodatni rizik - humanitarni, sigurnosni i politički. Hoće li se taj rizik pretvoriti u novu krizu, ovisit će ne samo o Briselu, već i o spremnosti domaćih institucija da reagiraju na vrijeme.

Novi migrantski pakt Unije mogao bi imati dalekosežne posljedice za zemlje izvan EU

Migranti: Da li će u BiH doći novi val?

Šta nova politika EU znači za našu zemlju: Da li će BiH postati sabirni centar za migrante

Minimalna plaća u Federaciji Bosne i Hercegovine ponovo je tema žustrih rasprava i najvažniji ekonomsko-socijalni izazov pred krajnji dio godine. Nakon prošlogodišnjeg dramatičnog povećanja sa 620 na 1.000 KM - poteza koji je premijer Nermin Nikšić sam nazvao „šok-terapijom“ - sindikati sada zahtijevaju nastavak rasta minimalca, dok Vlada FBiH i ekonomisti upozoravaju da bi novo naglo povećanje moglo izazvati inflacione i fiskalne potrese.<h2>„Pretjerane prognoze“</h2>Predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH (SSSBiH) Samir Kurtović istakao je da je prošlogodišnje povećanje pokazalo da su crne prognoze poslodavaca bile pretjerane. Sada sindikati izlaze s jasnim zahtjevima: minimalna plaća 1.200 KM, odnosno 70 posto prosječne plaće u FBiH, te uvođenje minimalnih platnih razreda po stručnim spremama.

<h2>Bez šoka</h2>Premijer FBiH Nermin Nikšić poručio je da Vlada neće odbaciti mogućnost povećanja minimalca, ali odbija ideju novog drastičnog skoka.- Šok-terapija ne ide svake godine i tu treba biti realan. Novi iznos minimalne plate koji predlažu sindikati nije realan - kazao je Nikšić, dodavši da će se Vlada držati formule koja određuje zakonito usklađivanje.Ekonomisti podržavaju oprez Vlade. Admir Čavalić upozorava da povećanje minimalne plaće može donijeti kratkoročno poboljšanje standarda nekim radnicima, ali i ubrzati inflaciju.- Ove godine inflacija je bila približno četiri posto, osjetno viša nego u eurozoni, upravo zbog šok-terapije na početku godine. Vlada sada jasno poručuje da taj rizik nije održiv. Fokus treba biti na rastu prosječne plate, a ne samo minimalne - kaže Čavalić.Ekonomist Damir Bećirović poručuje da Nikšićeva izjava sama pokazuje ozbiljnost problema:- Sama činjenica da je premijer potez povećanja minimalca nazvao ‘šok-terapijom’ i kazao da nije ponovo spreman na takve korake predstavlja i svojevrsno priznanje da je to bio nepromišljen potez koji je ostavio negativne posljedice.Uprkos tome, sindikati su optimistični da će dogovor biti postignut.- Hoće sigurno. Očekujemo da će Vlada nastaviti finansijski pomagati poslodavce i nakon novog rasta minimalne plate - kaže Kurtović.Ono što je sigurno jeste da će predstojeći pregovori biti ključni za definiranje smjera ekonomske politike u 2026. godini.

Vlada poručuje da novi skok minimalne plaće nije realan, dok sindikati insistiraju na 1.200 KM i upozoravaju da radnici više ne mogu čekati

Minimalna plaća ostaje na 1.000 KM i u 2026.?

Bosna i Hercegovina se svakog decembra pohvali novim kvotama za uvoz radne snage, kao da je to dokaz modernizacije i hrabrog ekonomskog iskoraka. Ove godine – 7.229 dozvola. Bravo. Pljesak. A onda se suočimo s realnošću: ni lanjske nisu iskorištene. Zašto? Zato što je, kao i uvijek, najveća prepreka – sama država.Tržište vrišti za radnicima. Poslodavci mole. Ljudi odlaze. Ali papiri stoje. Adnan Smailbegović to kaže najjednostavnije: nema liberalizacije, nema procedura, sve traje predugo. I onda dođemo do apsurda – firme trebaju deset radnika, država im “dovede” dva, za šest mjeseci, ako ambasada uspije zakazati termin.Umjesto da sistem bude servis tržišta, on je prepreka tržištu. Nostrifikacije za niskokvalifikovane radnike, provjere pasivnih nezaposlenih koji ni ne žele posao, pretrpane službe za strance, potkapacitirane ambasade… To sve zajedno izgleda kao da je BiH birokratiju izvezla direktno iz Sovjetskog Saveza, a onda je zaboravila ažurirati.I tu je najveća ironija: svi znaju da nam radnici trebaju - samo država ne zna omogućiti da ti radnici stvarno dođu.Uvoz radne snage nije nikakva filozofija ni prijetnja domaćim radnicima. Prijetnja je sistem koji tretira svaki zahtjev kao sumnjivu operaciju, a ne kao način da ekonomija preživi.Sve što trebaju da puste tržište da slobodno radi te da firme slobodno zapošljavaju i razvijaju poslovanje u skladu sa svojim potrebama. No, čini se da politička klasa ovdje i dalje razmišlja kao da živimo u 1968. godini. To i ne treba posebno da čudi s obzirom na to da ih najveći dio radni vijek provodi na budžetskoj sisi.Ako želimo da ove kvote imaju smisla, moramo razdvojiti aktivne i pasivne tražioce posla, digitalizirati procese, skratiti rokove i ojačati ambasade. Inače će i iduće godine Vlada objaviti nove kvote - a tržište će dobiti isto što i dosad: nijedno rješenje i još jednu godinu čekanja. Time će ekonomija ostati lošija nego što je trebala biti. Ne zato što sama nije mogla stvoriti, nego jer joj država to nije dozvolila.

Kvote rastu, potrebe rastu, ali birokratija ostaje najveća prepreka uvozu radne snage

Država guši ekonomiju

Dok Sarajlije ponovo udišu zimski smog, ponavlja se isto pitanje koje se ponavlja već dvadeset godina: dokle ćemo čekati da vjetar, umjesto vlasti, rješava problem zagađenog zraka?Sedam godina nakon što je bivši premijer KS Edin Forto u svom ekspozeu 2018. dramatično obećao da se „više neće nijemo čekati da vjetar otpuše otrove iz kotline“, stvarnost je ostala brutalno ista. Smog je ostao, obećanja su nestala.&nbsp;Koliko se daleko stiglo u tome možete vidjeti iz priloženog na fotografiji.Istina je jednostavna - ni ova, ni ijedna prethodna vlast nije uradila ništa ozbiljno da zaštiti zdravlje ljudi koji žive u jednoj od najzagađenijih evropskih kotlina.

Anes Podić za "Avaz" o zagađenju zraka: Dok neko 
ne završi u zatvoru zbog nerada, stvari se neće promijeniti

Sarajevo se zimi redovno penje među top 10 najzagađenijih gradova na planeti. WHO preporučuje limit od 5 µg/m³, a mi uredno mjerimo deset puta više. Ljudi praktično pola godine dišu zrak koji bi u svakoj iole normalnoj zemlji izazvao političku uzbunu. Kod nas izaziva - saopćenja.Izvori zagađenja su poznati godinama: individualna ložišta, saobraćaj, urbanistički haos. Rješenja su također poznata godinama: zabrana najgorih goriva, prelazak na čiste sisteme grijanja, regulisanje automobilskog saobraćaja, zabrana najprljavijih vozila, dugoročna urbanistička strategija. Ali dok evropski gradovi uvode niskomisione zone, Sarajevo uvodi – žalbe na vremensku prognozu.Krakov, Ljubljana, Milano dokazali su da se zrak može očistiti kada postoji politička volja. Sarajevo je dokazalo da se zrak neće očistiti kada jedina strategija ostaje - čekati da puhne jugo.Dokle god je to jedini „plan“, građani će svake zime ponavljati istu rečenicu: u ovom gradu je zdravije ne disati nego disati.A vrijeme je odavno isteklo. Zdravlje nije metafora iz ekspozea - nego minimum koji građani imaju pravo očekivati.

Noćna mora većine vozača u gradu: Grad u kojem se vozi, ali se nema gdje stati

Ko je osuđen, ko je žrtva, a ko je samo spomenut: Sve Epstinove žene

Od „rekordnih budžeta“ do neviđene finansijske dubioze Kantona Sarajevo: 'Je li Uka stid sebi isplatiti plaću dok djeci nema za užinu?'

Zašto Federacija BiH i dalje guši privredu

Bošnjaci kupuju i kupovat će stanove u Lukavici: RTRS i Ćosić mogu kmečati do mile volje

Sarajevo se guši, a Skupština planira unazad

Sarajka na čelu švedskog grada: U Švedskoj kao gradonačelnica nemam ni parking mjesto

Ko je bio četnik Slavko Aleksić: Njegovi ljudi su sijali smrt po Sarajevu, a on nikad nije kažnjen

Pogledajte kako je Slavko Aleksić izvlačio Srbe s Grbavice 1996.

Neradna nedjelja porodila "dragstor ekonomiju"

Košarac raskrinkao Konakovića: Protestnu notu Hrvatskoj je čuvao mjesecima, rekao da je preoštra!

Kako je Sarajevo izgubilo novogodišnji sjaj: Od Merlina i Čole do propalih tendera

Šta nova politika EU znači za našu zemlju: Da li će BiH postati sabirni centar za migrante

Minimalna plaća ostaje na 1.000 KM i u 2026.?

Država guši ekonomiju

Sedam godina nakon Fortinog obećanja: Sarajevo i dalje čeka vjetar da odradi posao vlasti

Noćna mora većine vozača u gradu: Grad u kojem se vozi, ali se nema gdje stati

Ko je osuđen, ko je žrtva, a ko je samo spomenut: Sve Epstinove žene

Od „rekordnih budžeta“ do neviđene finansijske dubioze Kantona Sarajevo: 'Je li Uka stid sebi isplatiti plaću dok djeci nema za užinu?'

Zašto Federacija BiH i dalje guši privredu

Bošnjaci kupuju i kupovat će stanove u Lukavici: RTRS i Ćosić mogu kmečati do mile volje

Sarajevo se guši, a Skupština planira unazad

Sarajka na čelu švedskog grada: U Švedskoj kao gradonačelnica nemam ni parking mjesto

Ko je bio četnik Slavko Aleksić: Njegovi ljudi su sijali smrt po Sarajevu, a on nikad nije kažnjen

Pogledajte kako je Slavko Aleksić izvlačio Srbe s Grbavice 1996.

Neradna nedjelja porodila "dragstor ekonomiju"

Košarac raskrinkao Konakovića: Protestnu notu Hrvatskoj je čuvao mjesecima, rekao da je preoštra!

Kako je Sarajevo izgubilo novogodišnji sjaj: Od Merlina i Čole do propalih tendera

Šta nova politika EU znači za našu zemlju: Da li će BiH postati sabirni centar za migrante

Minimalna plaća ostaje na 1.000 KM i u 2026.?

Država guši ekonomiju

Sedam godina nakon Fortinog obećanja: Sarajevo i dalje čeka vjetar da odradi posao vlasti