Napeto je ovo predizborno vrijeme, pa se zato i uobičajene dokolice nedjeljom pretvaraju u radne i državničke. Milorad Dodik i Aleksandar Vučić u Beogradu su proveli romantični vikend za dvoje svečano otvarajući neboder na vodi sagrađen arapskim petrodolarima, a dan poslije održali su i solidno posjećenu konferenciju za novinare na okolnosti jutarnjeg, pospano-ma(h)murnog, polusatnog razgovora najmoćnijih srpskih političara s obje strane Drine.&nbsp; Naravski, kad god Dodika i Vučića zatvore u istu prostoriju, prioritetna tema postane uporno prizivanje rata. 
U izbornim kampanjama (a kampanje ovdje nikad ne prestaju) poželjno je naciljati i maksimalno izreklamirati neprijatelja, odrediti smrtnu opasnost sa savršenim bekgraundom za mobilizaciju narodnih masa koje se, o tugo jesenja, haman već tri decenije hrane tuđom krvlju i vlastitom nesrećom.&nbsp;
Izbor srpskog din-dušmanina ove sezone pao je na Nasera Orića, bivšeg komandanta Srebrenice, višestrukog optuženika i aktuelnog pripadnika balkanskog krim-miljea. Doduše, Orićev doprinos sticanju kultnog dušmanskog statusa je nezanemarljiv budući da se ajvatovački konjanik prethodno samoinicijativno zaigrao s Matijom Bećkovićem. I mada čisto sumnjam da iz bogatog nacionalističkog repertoara srpskog akademika zna za nešto drugo osim onog papanski konotiranog „ćeranja“, Oriću se baš to učinilo prikladnim za prosipanje zarazne doze patriotizma na koju će se u narednim mjesecima lijepiti domoljubni političari i takozvani čuvari nacije. 
Maligno Orićevo prizivanje rata osudili su OHR i Američka ambasada, ali stranke u Sarajevu glume da spavaju. Jer ovdašnje političke minderpuze lako će raspaliti po kretenizmima Rajka Vasića, verbalno će bez razmišljanja navaliti na Dodika ili Vučića... Međutim, onda kad je potrebno osuditi nebuloze iz vlastite avlije, sarajevski politički krugovi hinjski šute javno demonstrirajući svoju dosljednost u vlastitoj nedosljednosti.

Uporno prizivanje „ćeranja“

Selektor Francuske Didije Dešamp (Didier Deschamps) sinoć je u Moskvi ušao u vječnost i postao treći čovjek u historiji koji je uspio osvojiti titulu šampiona svijeta kao trener i igrač.&nbsp; Dešamp je bio kapiten Francuske koja je 1998. godine osvojila titulu na svom terenu, a na putu do trofeja u polufinalu su savladali Hrvatsku 2:1. Na Mundijalu u Moskvi „Trikolori“ su u finalu bili bolji od „Vatrenih“ i tako omogućili Dešampu da uđe u fudbalski almanah.
Prije njega ovaj podvig su napravili Brazilac Mario Zagalo (Zagallo) i Nijemac Franc Bekenbauer (Franz Beckenbauer).
Dešampovi izabranici odigrali su taktički zrelo, pustili su Hrvatima posjed, iskoristili svoje prilike i potpuno ih dotukli. Glavna zvijezda kod Dešampa je - tim. Francuska nije oduševila igrom, nikoga nisu razbili na turniru osim skrhane Argentine, ali su „Trikolori“ bili najbolji kad je trebalo.
Iza svega stoji Didije Dešamp, koji je Francusku preuzeo 2012. godine. Prije „Trikolora“ sjedio je na klupi Monaka, Juventusa i Marseja.
Rođen je 15. oktobra 1968. godine. Kao igrač nastupao je za Nant, Marsej, Bordo, Juventus, Čelzi i Valensiju.

U fudbalskoj vječnosti

Dejan Gvozden, policijski inspektor iz Bosanske Gradiške, pokazao je i u trenucima odmora da je u službi zaštite ljudskih života. Za vrijeme ljetovanja u hrvatskom Senju, dok su svi bili fokusirani na polufinalnu utakmicu između Hrvatske i Engleske, Gvozden je postao heroj.&nbsp;&nbsp; 
Na povike da se gumeni čamac s dvoje djece sve više udaljava prema pučini, nošen burom i snažnim valovima, munjevito je reagirao. Uskočio je u čamac i za rekordno vrijeme stigao do preplašene djece.

Da se radi o vrhunskom policajcu, roditelju i velikom čovjeku i humanisti govori i činjenica da je roditeljima spašene djece, njemačkom bračnom paru, kategorično odbio novčanu nagradu. Gvozden je i rekorder u Policijskoj stanici Bosanska Gradiška po broju pečata u knjižici dobrovoljnih davalaca krvi. Dragocjenu tečnost darivao je 48 puta. 

Hrabrost i odlučnost policijskog inspektora Dejana Gvozdena iz Bosanske Gradiške vraća vjeru u ljude i humanost, što je vrijedno koliko i sami spašeni životi.

Čovjek heroj

Tamo gdje nema vizije narodi nestaju, stara je poslovica toliko puta dokazana kroz historiju primjenjiva na sve i svakoga. Naravno, uz viziju ide i liderstvo, bez koga nema kretanja naprijed. Svakodnevna američka mantra, također potvrđena u političkom i poslovnom ambijentu, definira da je lider onaj koji zna put, ide tim putem i pokazuje put.&nbsp; I kako se u eri globalizacije američki, zapravo praktični način razmišljanja, odomaćio na mnogim meridijanima, pa i balkanskim, ova jednostavna američka filozofija, dakako, primjenjiva je i za naš komadić svijeta.
Makedonski premjer Zoran Zaev odskora je najbolji dokaz za to. Govoreći za „Avaz”, u više navrata je spomenuo kako narod treba pratiti lidera, posebno kada taj lider politički ne kalkulira, hrabro korača naprijed vodeći se vizijom, dakle misli na buduće generacije. A ne samo kako da pobijedi na izborima. 
Zaev, koji je u posljednji čas svoju zemlju otrgnuo iz kandži jedne političke familije, nepotističke vlasti bivšeg premijera Nikole Gruevskog, onomad je u Briselu šampionski podigao pozivnicu za članstvo Makedonije u NATO savezu. Uz sve, njegova multietnička zemlja, podijeljena čak i jezičkim barijerama, odnedavno je priznala albanski kao drugi zvanični jezik. Zahvaljujući tom liderstvu, Makedonici idu dalje. 
Baš zato makedonski primjer treba uvažiti kao racionalni model nasuprot velikonacionalnim balkanskim histerijama koje još plešu oko Bosne. Nema dileme, i Bosna i Hercegovina konačno mora pronaći svog svebosanskog lidera, neopterećenog prošlošću, posebno ako se ona toliko mnogo i jeftino politikantski rabi. BiH treba nekog ko će ovu dejtonsku žabokrečinu isušiti od gmizavaca proždrljivih vlasti, koje u svemu vidi šansu za profitom; ni mrvice za socijalnu pravdu. 
Stvari se čine jednostavnim. Ako je lider čovjek koji je (kao i Zaev) već uspio u svom poslu, izgrađujući sebe do savršenstva realnosti, jer svijet posmatra onakvim kakav jeste, onda samo od takvog lidera valja očekivati da druge ljude povede ka uspjehu sličnom svome. 
Ako vam to liči i na Fahrudina Radončića, sasvim ste u pravu. Po načinu kako drži riječ, u poslu poštuje zakone i norme, taj čovjek je već odavno u EU. Tamo gdje se BiH tek zaputila.

Vrijeme lidera

Važno je pomirenje u zemljama koje su nedavno izašle iz rata, ali nema pomirenja bez istine, nema ga ako porodice ne saznaju istinu o sudbini svojih nestalih najmilijih. Ovu snažnu i vrlo bitnu poruku uputio je princ Čarls na prijemu koji je organizirao tokom Samita zemalja Zapadnog Balkana u Londonu.&nbsp; 
Ta je poruka jednostavna, jasna i tačna. Kada bi se svi političari zaista pridržavali onoga što je princ Čarls poručio, mogli bismo konačno krenuti naprijed, u svjetliju budućnost. 

Princ Čarls ugostio je na prijemu ogroman broj zvanica, a među eminentnim svjetskim ličnostima našao je vremena da pozdravi i sasluša i one “male” ljude iz nevladinog sektora iz BiH, za koje u bh. politici često nema mjesta. 

Ovaj veliki čovjek poručio je da se moraju poštivati organizacije civilnog društva, posebno one koje rade sa žrtvama, s ljudima koji su prošli najveće traume, i osigurati da se zaista čuje glas porodica koje i danas tragaju za nestalim članovima porodice.

Nažalost, u našoj zemlji njihovi apeli za pomoć ne dopiru do nadležnih. Političarima u BiH građani su važni jedino u parolama.

Istinom do pomirenja

Učestale su vijesti o napadima na vjerske službenike i institucije u Bosni i Hercegovini! 

Ni u najgorim vremenima agresije na našu domovinu takvi događaji nisu prolazili bez osude, ali i državne reakcije. Većina katoličkih i pravoslavnih, kao i jevrejskih bogomolja, pošteđena je. One koje su oskrnavljene, ostavile su još jedan ožiljak na bošnjačkoj duši.

Zato su za svaku najoštriju osudu događaji u proteklih nekoliko sedmica, u kojima je oštećena crkva u Visokom te napadnute časne sestre u Fojnici. I za žustru reakciju države. 

Iako su u Fojnici počinioci maloljetnici, odgovornost se mora utvrditi i pravedno raspodijeliti i na njih, ali i na njihove roditelje. Nema popuštanja! 

Bosna i Hercegovina se uvijek dičila svojom tolerantnošću. Bošnjaci su je i u najtežim vremenima isticali i branili iz petnih žila. Vjera naređuje da se poštuju sljedbenici Knjige. Ako imalo držimo do sebe i svojih temelja, naređenje moramo poštivati i čuvati. 

Nije svojstveno ovom narodu da hinjski nasrće na svetinje svojih susjeda! 

Još manje da šute o tome. 

Ljepota ove države, ali i njena budućnost, protkana je raznolikošću kojom se svi sa pravom trebamo ponositi. 

Uprkos izazovima agresije, suživot i tolerancija odbranjeni su. 

Pa, više i nije neka novost da je katolički vjeroučitelj poveo djecu u džamiju ili da je mualima sa popom organizirala još jedan hvale vrijedan događaj. 

Ima onih koji svoju budućnost vide u “fildžan državi”. Budala i krivih drva uvijek je bilo i uvijek će biti! 

No, zlo može prevladati samo ako dobri ljudi ne čine ništa. 

Srećom, dobrih ljudi u BiH je i dalje mnogo. I ne šute. Niti će!

Najoštrija osuda

Jedan od najvažnijih svjetskih umjetnika ne prati Mundijal u Rusiji. “Svjetsko prvenstvo previše je obilježeno nacionalizmom”, kaže Sting, muzičar i pjesnik, fudbalski fanatik, navijač engleskog Njukasl junajteda. 
U nedjelju finale zasluženo igraju Francuska i Hrvatska. Bit će u Moskvi, siguran sam, dobra tekma. Uoči početka Prvenstva, na ovom sam mjestu svjedočio vlastitu višedecenijsku naklonjenost “Trikolorima”. Traje to od ranog djetinjstva sa Mejtaša i slavnih Platinijevih dana...
No, vratimo se mi Stingovom javno izrečenom preziru, jer reprezentativni nastupi na velikim fudbalskim smotrama nisu više samo sport i takmičenje. Evoluirala je priča u raspojasanog monstruma “superiornosti (nad)nacije”. Odavno se za utakmice pripremaju k'o za ratove, a zeleni teren, s onom savršeno pokošenom i mekanom travom, pretvaraju u bojišnicu. Neprimjereno jeste, ali i direktno proporcionalno ustašoidnom urlanju s tribina “U boj, u boj, za narod svoj!”.
Male i izmanipulirane balkanoidne nacije, ti kokuzni žitelji nesretnih i korumpiranih državica u pokušaju, dobrovoljno skonča(va)ju u pogubnim ideologijama, koje im utrku multimilionera za “balunom” podvaljuju pod vrhunski patriotizam i domoljublje. Na tom đubrištu uzgaja se mržnja, a iza mržnje dolazi sve drugo i sve najgore. Uvjerili smo se bezbroj puta. Recentno, na obalama Lištice kad priglupo psuju vlastitu domovinu zbog loptaških trijumfa susjedne zemlje. Ili dok u danu državne žalosti zbog godišnjice genocida maloljetni idioti i punoljetni kreteni iz Mostara pljuju po Srebrenici.
Sting je, dakle, bio u pravu! Svjetsko prvenstvo previše je obilježeno nacionalizmom. Istina, ima još ponešto i u muškoj golotinji i libidu domoljubne navijačice. No, to se, jelte, samo ponekad događa predsjednicama u nedostupnim stadionskim svlačionicama.
Vidimo se u finalu!

Ustašluk, nogomet i još ponešto...

Zahvaljujući golu Marija Mandžukića u 109. minuti polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva protiv Engleske, izabranici Zlatka Dalića fudbalski su nadživjeli generaciju Zvonimira Bobana, Davora Šukera, Roberta Prosinečkog.

Ta je generacija prije 20 godina došla do bronze i pala na polufinalnoj prepreci protiv Francuske. Sada ova nova generacija, zahvaljujući fantastičnom golu Mandžukića u produžecima, ima šansu da osveti onu od prije 20 godina u finalu baš protiv “Trikolora”.

Napadač “Vatrenih” još je jednom, kao mnogo puta do sada u dresu evropskih klupskih velikana za koje je igrao, pokazao zašto je jedan od najboljih napadača svijeta.

Mnogi su ga proglašavali nevidljivim na terenu protiv Engleza, ali je onda sijevnuo u 109. minuti i neumoljivo majstorski zatresao mrežu Džordana Pikforda (Jordan Pickford) za finale i status junaka “Vatrenih”.

Mario Mandžukić rođen je 21. maja 1986. U karijeri je nastupao za Marsoniju, Zagreb, Dinamo, Volfsburg, Bajern, Atletiko i Juventus.

Junak “Vatrenih”

Uobičajeno se civilizirani svijet prisjetio Srebrenice. Jer 11. juli najtragičniji je datum moderne Evrope. Povijesni trenutak kad je Zlo uvjerljivo trijumfiralo. Crna tačka 20. stoljeća gdje su ritualno i mitomanski ubili i posljednju nadu da, ipak, negdje u prikrajku, lijeno drijema i postoji neko nevidljivo i nedodirljivo Dobro, neka supermoćna “šesta flota” zadužena za čuvanje i odbranu ljudskog dostojanstva. I danas Zlo divlja balkanskim geografijama. Eno, poglavice mu još u Hagu. Keze se žrtvama, naslađuju njihovom mukom. Direktno, pred tribunalskim kamerama, svima u lice... 
Za najveće medije u srbijanskom komšiluku o srebreničkom genocidu govore izvođači zločinačkih radova. Zlikovci i ubice pričaju, jadnatimajka! Od Tome Kovača do Vojislava Šešelja. Strašno je na šta liči Srbija pod Aleksandrom Vučićem. Zapuštena je to provincija u kojoj kretene sa posebnim potrebama mobiliziraju za najodvratnije poslove. Negiranje genocida njihova je specijalnost. I neki poseban monstruozni užitak.
Čega se pametan stidi, budala se ponosi, kaže narodna mudrost. Ovdje, kod nas, u prvim redovima suludi su rajkevasići i slična šovinistička gamad, koja je, eto, i poslije 23 duge godine u stanju i mogućnosti verbalno vrijeđati, kopati po bolnim ranama. Da je ovo zemlja morala, da je država od zakona i pravde, lajavcima bi preventivno montirali brnjice na njuške, a pristup medijima i društvenim mrežama najstrožije bi zabranili. Zbog mentalnog zdravlja nacije.
Još jedna godišnjica genocida je prošla, a poželjne ljudske katarze većine sunarodnjaka ubica i koljača iz jula 1995. na vidiku nema. Nažalost, zločin se isplati(o)! S tim su se pomirile čak i preživjele žrtve. Treba li se, stoga, nadati nekoj ljepšoj i sretnijoj budućnosti u Srebrenici? Možda je preteško prevaliti preko jezika, ali tamo, u našem gradu mrtvih, šanse su zauvijek izgubljene! Jer, jednom što je ubijeno, više ne može oživjeti.

Grad mrtvih

Nermin Alivuković, predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje genocida u Srebrenici, dokazao je da je dostojan teške obaveze koja mu je pripala.

“Marš mira”, kojima su Bošnjaci Srebrenice krenuli i u smrt i u život, posvjedočit će sudionici, prošao je bez ijednog problema. S dostojanstvom su jučer u Potočarima položeni tabuti 35 nevino ubijenih, a potom i ukopani. 

Alivuković je vodio povelik tim, koji se trudio da i jučerašnji dan u Srebrenici bude dan suza, ali i istine i pravde i u govoru koji je održao na komemoraciji, pričao je u ime svih.

Rekao je istinu, da ideologija iz koje je izrastao planetarni zločin, nije poražena. Srebreničani koji su se vratili, upozorio je, sa pravom su zabrinuti. Bole ih rane iz prošlosti, a budućnost ih plaši. Glasno je pitao je li zlo zaista pobijedilo.

Alivuković i Srebreničani stpljivi su i čekaju ko će odgovoriti i zašto je Srebrenica u rukama negatora genocida, onih koji veličaju ratne zločine, onih koji povratnicima žele uskratiti život dostojan čovjeka.

Ta pitanja traže odgovore – u Sarajevu, Banjoj Luci, Srebrenici, Beogradu, Londonu, Vašingtonu, Moskvi… Srebrenica čeka…&nbsp;

Dostojan teške obaveze

Uoči 11. jula važno mi je vidjeti Emira Suljagića. Da uz njega šutim. Šutimo, tako, i šutimo zajedno. Šutimo dosljedno! A, opet, ta se naša tišina k'o ne da. Pa okolo stola obilazi i odzvanja glasno, dodirnuti je u zraku i rezati možeš. 
Sve mi je svoje davno rekao, srce mi je dao. Svoje sam mu srce ostavio. Znali smo tih godina i zaplakati, u nekom polumraku, drugi da nas ne vide...
A onda je prelomio - posvetit će se dokumentiranju krvave istine o Srebrenici. Godinama je bilježio i “kopao” po arhivima. Haškim i sarajevskim. Prikupljao dokaze, od beogradskog zlikovačkog Generalštaba do paljanskog zločinačkog brloga.
Pronalazio naredbe, odluke, vojne rasporede, inžinjerijske radove. Zapisivao vlastita i sjećanja slučajno preživjelih. Zakleo se tada i obećao sebi, zagrist će i dokumentirati istinsko zlo, tu užasnu mašineriju smrti koja je nedužne Srebreničane pod crnu zemlju zakopa(va)la. “Mapiranje” genocida zapravo i jeste smisao, najsvetiji životni zadatak Bosancu i Hercegovcu, Hercegovki i Bosanki. Za preživjelu žrtvu genocida posebno je bitno. Svoj zadatak, to samoobećanje, Emir je mlad ispunio!
Pisao je potresno, bolno, razarajuće. Žrtve, valjda, drugačije ne umiju. Njegove knjige prevedene su na sve velike svjetske jezike. Čitaju ih neki daleki i nepoznati ljudi. Na centralnim policama imaju ih važne biblioteke, parlamenti, naučni instituti...
Jer, ništa nije važnije od prijatelja. S kojim možeš da šutiš. U julu. O Srebrenici.

SREBRENICA Kad šutiš...

Putem bola, tuge i sjećanja na više od 8.000 žrtava genocida u Srebrenici prošao je i naš proslavljeni košarkaš Mirza Teletović.&nbsp; Na lokalitetu Šušnjari, 32-godišnji Jablaničanin priključio se ovogodišnjim učesnicima “Marša mira”, koji je krenuo iz Nezuka i završio sinoć u Potočarima.
Iako je mnogo puta u dresu BiH pokazao koliki je patriota, Teletović je na ovaj način poslao snažnu poruku - Bosanci i Hercegovci nikad neće zaboraviti Srebrenicu, poruku da je juli 1995. vječna rana naše zemlje i da sjećanje na ono što se tamo desilo, bez obzira na sve pokušaje negiranja i omalovažavanja, nikad neće prestati.
Teletović je iskazao pijetet prema žrtvama genocida svojim koracima na putu gdje su prije 23 godine ranjeni, gladni, žedni, tražili svoj spas krećući se prema slobodnoj teritoriji Sapne.
Osim Teletovića, među više od 6.000 učesnika koji su ove godine učestvovali na “Maršu mira”, bile su i osobe koje su preživjele srebrenički masakr, njihovi potomci, ali i mnogi drugi građani BiH, Evrope i svijeta.
Teletović je rođen 17. septembra 1985. u Jablanici. U karijeri je nastupao za Slobodu, Ostende, Kahu Laboral, Bruklin, Feniks i Milvoki.

Pijetet prema žrtvama genocida

Kad se solidnom golmanu baš posreći pa u utakmici svog života neočekivanim - sportski komentatori bi rekli bravuroznim intervencijama osigura ekipi neku važnu pobjedu, u civiliziranom svijetu preko noći će postati heroj ulice, kojeg navijači obožavaju do prvog sljedećeg kobnog kiksa. 
Osvanut će zasluženo i frajerski na najboljim naslovnicama, osvojiti prostor u kolumnama i sportskim rubrikama, privremeno potvrditi vlastitu nezamjenjivost među stativama, a u izuzetnim okolnostima prodat će se i neki dres viška s njegovim slavnim imenom. 
Kažem, tako stvari stoje u dalekom civiliziranom svijetu. Ali, na brdovitom Balkanu sportski uspjesi mjere se nekim drugim kantarima. Zato su, valjda, Danijelu Subašiću skupo naplatili status regionalne instant-zvijezde. Jer, samo tri odbranjena penala dovoljna su da “krivovjernik” dospije u počasnu ložu tabloidne ljudske gluposti, tamo gdje tavore pomračeni umovi i šovinističke svinje.
Analizirano je kojim se prstima krsti i kakvom bogu moli, naslađivalo se idiotlucima iz života jednog punca iz Islama Latinskog, da bi, na koncu, strastveno razvukli svako krvno zrnce sportiste zaslužnog što je depresivnu naciju odveo u stanje euforije, usljed čega će u Širokom Brijegu ponovo kretenski pljunuti na zemlju kojoj pripadaju ljudi s obala Lištice... 
Negdje u ova doba 1991., u tom se hercegovačkom gradiću klicalo i aplaudiralo Aliji Izetbegoviću jednako kao Mati Bobanu. Stariji se sigurno sjećaju HDZ-ovski potisnutog događaja kad je stotinjak tenkova JNA, zahvaljujući i Izetbegoviću, zaustavljeno na njihovom zločinačko-okupatorskom putu ka zadarskom zaleđu, gdje je, eto, baš tih olovnih dana aktuelni “hrvatski heroj” Danijel Subašić učio svoje prve životne korake. Pita li se danas mrzovoljna Lištica kako bi Danci i Rusi pucali penale da su tenkovi onda stigli kamo su planirali?

Subašić, šovinisti i Lištica

Boris Džonson (Johnson) podnio je ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova Velike Britanija, čime je doveo u opasnost opstanak vlade Tereze Mej (Theresa May).&nbsp;&nbsp; Džonson je jedan od zagovarača tvrdog “Brexita”, dok premijerka želi zadržati što snažnije veze s Evropskom unijom i nakon napuštanja bloka. Džonson je podnio ostavku upravo zbog neslaganja u vezi s tim. 
On je jedna od najutjecajnijih političkih figura u Velikoj Britaniji i njegova ostavka imat će ogroman efekt na političku krizu u zemlji. 
Džonson je rođen 1964. u Njujorku, u Sjedinjenim Američkim Državama. Radio je kao novinar, publicist, političar i pisac, a od 2008. do 2016. bio je gradonačelnik Londona. Džonson je bio jedan od glavnih zagovarača napuštanja EU te je, nakon referenduma na kojem su građani podržali njegove ideje, postao šef britanske diplomatije.&nbsp;

Nova kriza vlasti

Počela je bitka za Predsjedništvo BiH! Do konačne odluke preostala su cijela tri mjeseca i još se mnogo toga može promijeniti, ali već se znaju favoriti na oktobarskom sajmu demokratije. 
Član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda birat će se između Dragana Čovića i Željka Komšića. Ostali kandidati i kandidatkinje (Dijana Zelenika, Boriša Falatar...) objektivno nemaju nikakvih šansi. Zbog neobjašnjive i samodestruktivne razjedinjenosti takozvanog lijevog političkog bloka, Čović je u ozbiljnoj, moguće i nedostižnoj prednosti nad svojim dugogodišnjim suparnikom. Za pobjedu će trebati oko 140 hiljada glasova, a lider HDZ-a bezbrižno računa upravo na tu podršku.
Budući da je popularnost DF-a na sve nižim granama, Komšić je prinuđen „ukrasti“ i osvojiti glasove ideološki bliskih kandidata. Njegova najizvjesnija i najpogodnija meta svakako je glasački bazen Denisa Bećirovića, koji je svojim katastrofalnim šurovanjem sa zelenim ultradesničarima teško kompromitirao vlastitu, ali i poziciju SDP-a.
Zato je pobjednika na „bošnjačkom terenu“ realno prognozirati između Šefika Džaferovića i Fahrudina Radončića, a konačan ishod mogli bi odrediti TV dueli koje je Džaferovićev šef Bakir Izetbegović tako kukavički izbjegavao prije četiri godine. Osim toga, Radončić će očigledno biti jedini predsjednički kandidat koji neće zloupotrebljavati našu krvavu prošlost i koristiti jeftini kvazipatriotski populizam tokom kampanje. On radije govori jezikom 21. stoljeća, priča o jačanju države, ekonomskim temama, izlasku Bošnjaka iz diplomatske izolacije kamo ih je osam godina gurao Izetbegović, euroatlantskim integracijama...
I konačno, Mladen Ivanić i Milorad Dodik. Obojica igraju utakmice života, jer ih poraz definitivno šalje u političku penziju. Ulog je ogroman, a pobjednika će odlučiti glasovi bošnjačkih povratnika u RS. Pošteno!

Dueli vječitih rivala

Kada je imenovan za selektora Hrvatske, mnogi su se pitali ko je Zlatko Dalić.&nbsp;&nbsp; 
Trener bez iskustva u Evropi, radio je tamo negdje na Dalekom istoku, nekad u Rijeci i Varaždinu. Uglavnom, kao da je s Marsa direktno pao na klupu Hrvatske, gdje je zamijenio Antu Čačića na samom kraju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.

Mnogi su ga gledali kao ad hoc rješenje, niko pojma nije imao šta da očekuju od njega, a on je od početka govorio da ima jasnu viziju i san. A sada mu vjeruju svi, i žive njegov san.

Jer, Hrvatska je s njim na čelu izborila plasman među četiri najbolje reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, što je s „Vatrenima“ još jedino uspjelo legendarnom Travničaninu Miroslavu Ćiri Blaževiću 1998.

Tada je Hrvatska Mundijal završila na trećem mjestu, a ova Dalićeva ekipa želi korak dalje, na sam krov svijeta. I sada mnogi vjeruju u taj ishod, jer Livnjak je igračima ugradio samopouzdanje i u mnogo slučajeva imao je hrabrosti povući neke poteze.

A ako simpatije ljudi širom svijeta nije zaradio nogometnim znanjem, onda jeste svojim emocijama i suzama nakon što je Ivan Rakitić postigao odlučujući penal u četvrtfinalu protiv Rusa.

Zlatko Dalić rođen je 26. oktobra 1966. u Livnu. Klupu Hrvatske preuzeo je 7. oktobra 2017.

Uporno prizivanje „ćeranja“

U fudbalskoj vječnosti

Čovjek heroj

Vrijeme lidera

Istinom do pomirenja

Najoštrija osuda

Ustašluk, nogomet i još ponešto...

Junak “Vatrenih”

Grad mrtvih

Dostojan teške obaveze

SREBRENICA Kad šutiš...

Pijetet prema žrtvama genocida

Subašić, šovinisti i Lištica

Nova kriza vlasti

Dueli vječitih rivala

Suze livanjske

Kolumne

Uporno prizivanje „ćeranja“

U fudbalskoj vječnosti

Čovjek heroj

Vrijeme lidera

Istinom do pomirenja

Najoštrija osuda

Ustašluk, nogomet i još ponešto...

Junak “Vatrenih”

Grad mrtvih

Dostojan teške obaveze

SREBRENICA Kad šutiš...

Pijetet prema žrtvama genocida

Subašić, šovinisti i Lištica

Nova kriza vlasti

Dueli vječitih rivala

Suze livanjske