Dugometražni dokumentarac „Druga strana svega“, rediteljke Mile Turajlić, proglašen je najboljim ostvarenjem na Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu.&nbsp; 
To osvajanje Gran prija, prema mišljenju mnogih, vinulo je 39-godišnju Milu u zvijezde dokumentarnog filma. 

Film je, prije svega, o Milinoj majci, izrazito glasnoj aktivistici u borbi protiv režima Slobodana Miloševića i protestima u srbijanskoj prijestonici 5. oktobra 2000. godine. Ovaj dokumentarac je priča o državi koje više nema, odnosno o Jugoslaviji, ali iz lične perspektive odvažne žene.

Mila Turajlić rođena je 4. jula 1979. godine u Beogradu. Okitila se brojnim nagradama, uključujući i onom u Amsterdamu, domaćinu jednog od najprestižnijih i najvećih festivala dokumentaraca na svijetu.

Osvojila Gran pri za film „Druga strana svega“ na Festivalu u Širokom Brijegu

Režija za nagrade

Nacionalizam se opet razbuktao na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Nadajući se da će mrzilačkom retorikom prema Bošnjacima dobiti naredne izbore, ključni ton mu daje Milorad Dodik, a u istu tikvu s njim puše i Dragan Čović. Glavni dirigenti su u Beogradu, gdje Vučić i njegov sluga Ivica Dačić iznova šire paranoju o tobožnjoj bošnjačkoj zelenoj transverzali, kako bi skrenuli pažnju tamošnje javnosti s činjenice da ne mogu ni perce odbiti nezavisnosti Kosova.&nbsp;&nbsp;Minimalna moć&nbsp;Kosovo je, naravno, država s kojom Beograd mora pregovarati, ne o autonomiji Albanaca u okviru Srbije, već Srba u okviru nezavisnog Kosova. To je činjenica koju srbijanska politika ne može priznati. Zato i koristi Dodika kako bi povezala Kosovo i Republiku Srpsku, pri čemu je svakome jasno da je Srbija doživjela, baš zbog nacionalizma, potpuni politički poraz na Kosovu. 
Ali, ako je Dodik alatka u Vučićevim i Dačićevim rukama, postavlja se pitanje zbog čega tu ulogu prihvataju bošnjački političari na potezu od Izetbegovića do dvojca Suljagić-Bajrović, kojima asistira Željko Komšić. 
Već odavno je jasno da Dodik koristi Dragana Čovića kao obično političko sredstvo za sklapanje antibošnjačkog, srpsko-hrvatskog nacionalističkog saveza. Taj savez je izoliran na međunarodnoj sceni, a njegov poraz najvidljiviji je u izostanku međunarodne podrške Čovićevim prijedlozima promjena Izbornog zakona. Dodik je zbog svog nacionalizma kažnjen, baš kao i Erdogan, američkim sankcijama. 
A to znači da je realna moć srpsko-hrvatskog nacionalističkog dvojca minimalna. On ne može razoriti BiH, jer za to nema ni snagu ni ustavne instrumente, ali je još dugo može držati u sadašnjem stanju ustavne krize. 
Zašto onda bošnjački populisti i nacionalisti gutaju Dodikovu i beogradsku nacionalističku priču i na njoj grade svoju predizbornu kampanju. 
Slamka spasa
Izetbegoviću i njegovoj propaloj SDA to je slamka spasa, a dvojcu Suljagić-Bajrović sredstvo da svoju minornu stranku, kojoj je Komšić pridodao propalu Demokratsku frontu, pokušaju javnosti predstaviti kao patriotsku branu pred najezdom mrskih neprijatelja BiH. Naravno, ni DF, a ni dvojac iz Građanskog saveza, ne uviđaju da se glavna borba za BiH ne vodi u Predsjedništvu, koje je bez bitnih ustavnih ovlasti svedeno na simboličku institucionalnu ulogu, već u Parlamentu, gdje se mogu donijeti nužne ustavne i zakonske promjene, i izvršnoj vlasti koja može pokrenuti ekonomski oporavak zemlje. To znači da osovina Dodik-Čović i bošnjački nacionalisti i populisti građanima bacaju prašinu u oči. 
BiH kao zakočena zemlja vapi za racionalnim politikama lijevog, liberalnog i sekularnog usmjerenja, u kojima se patriotizam ne dokazuje bukanjem na javnoj sceni, nego odgovornošću pred izazovima budućnosti. 
Upravo to je prostor za ozbiljnu antinacionalističku i antipopulističku koaliciju poslije narednih izbora. Nju je moguće uočiti već u ovom trenutku kod partija koje su u predizbornu kampanju krenule ne samo s antinacionalističkih pozicija već i preciznim formuliranjem lijevih, liberalnih i sekularnih vrijednosti u svojim programima i javnim istupima. 
Ubleha kojoj birači ne mogu vjerovati
Racionalnom politikom otvara se nada za BiH, izloženu različitim krizama: ekonomskoj, demografskoj, moralnoj, kulturnoj, ustavnoj itd. Nacionalističko-populističkom politikom iznova se bude stari strahovi i raspaljuje novo beznađe, zbog kojeg je u posljednjih nekoliko godina više od stotinu hiljada ljudi otišlo iz naše zemlje. Kad se to ima u vidu, jasno je da bošnjački populistički i nacionalistički tobožnji branitelji BiH, pristajući na Dodik-Čovićevu nacionalističku retoriku, sržno destruiraju BiH iznutra. Zato se njihov parolaški patriotizam pokazuje kao još jedna politička ubleha kojoj birači ne mogu vjerovati. Jer, upravo ih je SDA čitavo postraće, više od dvadeset godina, na toj osnovi varala i krala.

Ako je Dodik alatka u Vučićevim i Dačićevim rukama, zbog čega tu ulogu prihvataju bošnjački političari na potezu od Izetbegovića do onih kojima asistira Komšić

Nacionalisti i populisti

Pouzdano, u bosanskohercegovačkom društvu svaki se fašizam isplati! Jer ovdje za javnu demonstraciju mračnjaštva, veličanje masovnih zločina, sudski presuđenih ubica, koljača i hulja zlikovačkih, ne vrijede pravne regulative i zakonske sankcije civiliziranog svijeta. Fašisti su, blago šovinistima, u dejtonskoj vukojebini zvanoj država zaštićeni k'o krave u Indiji - sveta je to stoka ovdašnja! 


Najnovije posuško ukazanje totema zločinačkoj NDH prošlo je skoro neopaženo, bez adekvatnih reakcija i protestnih nota. Gluho do bola! I, nekako, zlokobno ravnodušno. Združeno su utihnuli antifašisti i borci za ljudska prava, povjesničari i političari, stranci i tužitelji, radni narod i građani. Zaključno s poštenom inteligencijom.


Prema jednoj prilično pouzdanoj definiciji, totem predstavlja „simbol imena, plemenski znak primitivnih naroda, kojim su primitivni narodi poštovali svoje pretke i duhovne zaštitnike svog plemena“. O takvoj je, valjda, ukrućenoj „totemčini“ promišljao plemenski vrač iz Posušja, đavolji fratar Marijo Knezović, onda kad je kovao svoj kretenski plan za monumentalni kretenluk u kamenu. 


Đavolji fratar već decenijama nekažnjeno ustašuje po Hercegovini i lascivno druguje s desničarima u obje balkanske državice gdje se konstitutivnim pišu Hrvati. Za njegovim stolom sjedili su Kolinda i Thompson, Tuta i Mamić, Puljić i Čović. Salijetali su ga i kunto i panto hrvatskog (političko-vjersko-estradnog) džet-seta. Pritom, baš nikom nije zasmetalo Knezovićevo teatralno balavljenje habita i oltara u žalovanju za crknutim poglavnikom...


I to mu je, na koncu, bilo malo, pa je naslagane frustracije svečano okamenio na periferiju općine gdje oduvijek u stoprocentnom postotku preživljavaju Hrvati. Koji, rekao bih, zaslužuju nešto bolje i normalnije od nekrofilskih mamuzanja notornih fašizama uskrslih u ćelavoj lobanji šejtanskog popa.

Đavolji fratar ustašuje po Hercegovini i lascivno druguje s desničarima

Mamuzanje crknute NDH

Snimatelj Hakija Hadžalić s punim pravom preksinoć je u sarajevskoj Vijećnici primio zahvalnicu Grada Sarajeva povodom 26. godišnjice ratnog granatiranja i paljenja ovog simbola bh. prijestonice.&nbsp;&nbsp; 
Jer, da nije bilo hrabrog Hadžalića koji je snimio kako gori Vijećnica, svijet ne bi vidio urbicid koji su agresori počinili kada su zapalili ovaj reprezentativni objekt kulture, najraskošnije zdanje Sarajeva i svojevrsni svjetski simbol susreta civilizacija.

Hadžalić nije odustao od snimanja zapaljene Vijećnice ni kada su ga vatrogasci upozoravali da mu je život ugrožen.

Hakija Hadžalić jedan je od najboljih snimatelja u historiji BHRT-a i ranije RTVBiH-a i TV SA. Upravo su njegovi snimci granatiranja Vijećnice koji su prije 26 godina obišli svijet i danas svjedok urbicida koji je počinjen u Sarajevu. 

Osim toga, Hadžalić je zabilježio većinu važnih historijskih činjenica koje su se desile u bliskoj prošlosti, poput potpisivanja Mirovnog sporazuma u Dejtonu i Vašingtonskog u Parizu, granatiranja civila i objekata, posebno bolnica. 

Svojom kamerom bio je uz borce na linijama odbrane. Potpisnik je i mnogih dokumentarnih filmova. 

Rođen je 1961. godine u Sarajevu i trenutno je teško bolestan zbog posljedica moždanog udara. Otac je dva sina, uzor kolegama i kao čovjek i kao profesionalac.

Hrabri snimatelj

...Ima pikantna anegdota što datira već nekih 50-ak godina o žustroj raspravi prilikom književnog simpozija na Bledu između Gustava Krkleca, Miroslava Krleže i Ive Andrića po pitanju ni manje ni više nego postoji li jugoslavenska književnost i umjetnost...Ukratko, rezime razgovora ili zaključak teške rasprave: jugoslavenska književnost i umjetnost ne postoji.Otkinuli im glaveMalo čudno jer su upravo 3 spomenuta velikaša činila upravo to za šta su tvrdili da ne postoji... Puno toga bi se ovdje i sada moglo napisati... Nakon nekoliko desetljeća mi možemo shvatiti ili barem vjerovati kako razumijemo da su oni kao vrhunski umjetnici obavještajno usmenog poetiziranja otpjevali ono što se nama dešava u sadašnjosti i svojim pogledima predvidjeli da umjetnost kojoj pripadaju nema mjesto u vremenu što je dolazilo...Upravo negdje u tom periodu, unutar nekih 20-ak godina, počinju se pojavljivati umjetnici koji će svojim radom i umjetničkim karijerama činiti jugoslavenske uglednike artizma... Vojo Dimitrijević, Affan Ramić, Nedžad Ibrišimović, Mersad Berber, Miodrag Žalica, Rejhan Demirdžić, Vitomir Lukić, Izet Sarajlić, Mehmedalija Dizdar, Mehmed Zaimović, Ljubo Lah, Vojislav Vujanović, Alija Isaković, Isak Samokovlija, Derviš Sušić, Velimir Milošević, Kasim Prohić, neka mi oproste svi oni koje skučen prostorom ne dozivam vlastitom dušom u ovoj kolumni... Pojavljuje se velika grupa majstora u raznim granama umjetnosti koji su svojim djelovanjem govorili da u tom trenu itekako postoji YU scena i da se mora poštovati, pa postojala koliko postojala...Skoro svaki dan dok koračam Obalom Maka Dizdara u Sarajevu, pazeći da ne nagazim Njegovo ime jer je nakaradnom arhitekturom ugrađeno u pločnik i osuđeno na gaženje, malo su ga u životu gazili, tiho posmatram imena Daniela Ozme, Mice Todorović i Voje Dimitrijevića... Mice i Voje nema - otkinuli im glave, a onda misli začinim meni najdražim Nedžadom Ibrišimovićem, velikim piscem, vječnikom i majstorom bosanskih ugursuza, želeći vjerovati da će se konačno probuditi svijest gradskih i državnih vlastodržaca za izgradnju spomenika u prirodnoj veličini Ibrišimoviću i Dizdaru, za početak, jer Grad Gradom čine spomenici...Svjetski umjetniciŠezdesetih godina prošlog stoljeća ista velika trojka s početka teksta otišla u Mađarsku na Međunarodni susret književnika. Prvu noć navalili domaćini na Gustava Krkleca, kako bi se pokazali, da idu u kafanu. Pili su i jeli do ranih jutarnjih sati... Pred zoru Mađari popadali pod sto kao svijeće... Krklec sjedi i dalje. Na savršenom ruskom jeziku pozove konobara i kaže mu: ...Dečko, donesi mi još jedno piće, duplu votku, onaj gulaš, donesi novu turu Mađara i pojačaj sa jednom Mađaricom...To su bili i jesu, ni YU ni BH., nego svjetski umjetnici....A postoji li bosanskohercegovačka književnost i umjetnost...?I tako dalje...

Dok koračam Obalom Maka Dizdara u Sarajevu, pazim da ne nagazim Njegovo ime jer je nakaradnom arhitekturom ugrađeno u pločnik i osuđeno na gaženje

Veliki majstor bosanskih ugursuza

Muhamed Bešić je igrao za Midlsbro u meču protiv Vest Bromviča nekih dvadesetak minuta, ali je to bilo dovoljno da oduševi navijače ovog kluba. Teška utakmica odlučena je u nadoknadi vremena, nakon što je reprezentativac Bosne i Hercegovine asistirao strijelcu Danijelu Ajali (Daniel Ayala) za pogodak i konačnih 1:0.&nbsp; 
Bio je to lijep povratak Bešića na Riversajd, u klub kojem je krajem prošle sezone pokušao pomoći da se vrati u Premijer ligu Engleske. Tada nisu uspjeli i Bešić se vratio u Everton, s kojim ima ugovor do 2021. godine.

Uoči početka ove sezone menadžer Midlsbroa Toni Pulis (Tony) pokušao je ponovo dovesti Bešića, s Evertonom je dogovorio otkup ugovora za 6,5 miliona eura, međutim, transfer je u posljednji čas propao jer svi uvjeti „Zmaja“ nisu bili ispunjeni.

Pulis ove godine još jače želi vratiti Midlsbro u elitni rang engleskog fudbala, za što mu je potreban Bešić. Nije odustajao i konačno je dobio našeg veznog igrača na novu posudbu i već u petak ga je imao na raspolaganju.

Bešić je ekspresno pokazao da je to bio pravi potez, asistencijom Ajali za pobjednički gol sa četrdeset metara. Vjerujemo da je to samo najava onoga što ćemo ove sezone gledati od fudbalera koji po dolasku u Englesku prije četiri godine baš i nije imao sreće, jer je uoči svoje druge sezone na Otoku doživio tešku povredu.

Muhamed Bešić rođen je 10. septembra 1992. godine u Berlinu.

Rođen je 10. septembra 1992. godine u Berlinu

Povratak sa stilom

Predstojeći pregovori između Prištine i Beograda, zakazani za 7. septembar u Briselu, već se pogrešno predstavljaju kao nova runda realnosti - na posljednjem “nerazgraničenom” dijelu Balkana. Jer, samo spominjanje podjele Kosova, o čemu već horski pjevaju srpski politički baritoni, budi više duh prošlosti nego vizionarstva.&nbsp;&nbsp; 
To je razgraničenje s Albancima onomad opet “prvi” lansirao Aleksandar Vučić, odmah prihvatio Ivica Dačić, da bi sve u već viđeni narativ opet složio - indikativno šef srbijanske vojske Aleksandar Vulin. I izrekao stupidnu tvrdnju da je to “jedini način” da se zaustavi „velika Albanija”?! Ustvari, vlasnici propale ideje o velikoj Srbiji morali bi već znati da su podjele najgori način da se zaustave velikodržavni projekti.

Ideja o razgraničenju, zapravo podjeli Kosova, nije nova, niti originalno Vučićeva. Na podjeli je prvi, još 1968. godine, pa potom sve od 1981. do kraja svog života (2014.), insistirao Dobrica Ćosić, srpski pisac i jedan od rodonačelnika “velike Srbije”. Problem je i u tome što je Ćosić do kraja ostao zagovornik podjele BiH; govorio je kako se RS treba tretirati poput “ratnog plijena”.

Otuda bi svaki razgovor o podjeli ili rasnom, etničkom i svakom drugom neprimjerenom razgraničenju Balkana morao u samom startu biti najozbiljniji signal za uzbunu, kako u Evropskoj uniji tako i u Vašingtonu, jer to bi zaista moglo biti ponovno otvaranje Pandorine kutije. 

Nisu sasvim odgovorne, a pomalo su i brzoplete izjave kako će Amerika (možda) imati sluha za neke nove korekcije granica između Kosova i Srbije. Oni koji razumiju i prate konzistentnu američku politiku na Balkanu morali bi te izjave uzeti s rezervom, a ne da ih s neopravdanim entuzijazmom politički upotrebljavaju poput srpskih nacionalista s obje strane Drine, u Crnoj Gori, te napokon oko Kosova i Makedonije. 

Prije teritorijalnih razgraničenja dobro bi bilo prvo razgraničiti političko žongliranje i "spremnost" da se negdje otvori kriza kako bi se skrenula pažnja s domaćih problema – od one stvarne politike koju na Balkanu nastavljaju voditi sve ozbiljne američke i evropske institucije. Zato su Ćosićevi snovi o velikoj Srbiji ili oni Vučićevi o maloj “republici srpskoj” na Kosovu podjednako nerealni.

Opasno prekrajanje

Ne želim pisati o politici. Ne želim pisati o različitim analizama ratne i današnje stvarnosti. Ne želim pisati o vojnicima i civilima. Želim nešto reći o pisanju na društvenim mrežama.Nedavno sam bila preneražena onim što se o Saneli Prašović i Arijani Saračević-Helać pisalo baš tamo. Zašto? Zato što se neko nije slagao s njihovim viđenjem javne i političke scene. Reagirala sam. Prije toga sam bila zatečena monstruoznim uvredama na račun fizičkog izgleda upućene političarki iz RS Dušanki Majkić. Mnogo prije sam digla glas protiv skandaloznih napada na jedinu ženu gradonačelnicu Semihu Borovac.Nisam šutjela ni o drugim napadima i uvredama. Jednostavno, nisam zažmirila pred govorom mržnje, jezikom ulice i huškačkim govorom nikad. Nije mi bilo bitno o kome je riječ. Princip je isti, imena su različita. Nije mi bilo bitno da li su uvrede stizale sa društvenih mreža ili medija. Sa političkih govornica ili javnih skupova. Jednostavno sam gledala, slušala i reagirala. Priroda i dostojanstvo Danas ne želim da šutim o napadima na jednu mladu novinarku. Gloriju Lujanović. Gloria je iz Viteza. Piše za mostarske medije. Kaže da je Hrvatica. Mlada je i želi da radi i uči. Pisala je o zločinima nad svojim narodom u proteklom ratu u BiH. Pisala sam i ja o mom Fadilu, Samiru, o mom Robertu, Denisu, Drašku, Janu. O mnogim prijateljima kojih više nema. I baš zato što sam pisala o njima i baš zato što se nekima nije svidjelo što pišem o onima u drugoj uniformi bila sam vrijeđana.Nisam čula ništa o tekstovima, ali zato jesam o sebi. O mojoj ženskoj prirodi i o mom dostojanstvu. O mojoj obitelji, mom karakteru i još mnogo čemu. Zato ni danas ne želim šutjeti kad je napadnuta jedna mlada žena. I nije ona napadnuta zato što piše o pogrešno odabranim temama, što vrijeđa ili piše laži. Napadnuta je u svojoj ženskoj prirodi.Na najgori, seksistički način. Način koji treba najviše da zaboli jednu ženu. Povrijeđeno je njeno dostojanstvo i pravo na javnu riječ. Glasno izgovorenu. Znam da se često govori o pravim stranama i pravim pričama, ali želim da vjerujem da su prave priče sve one priče u kojima se govori o smrti nedužnih ljudi. Prave priče su one o Goranu Čengiću, uz kojeg sam odrastala. O Srđanu Aleksiću kojeg nisam znala, ali koji je u mom srcu meni najbliži.O roditeljima Ivana Šušnjara koji su zbrinjavali Bošnjake koji su napuštali svoje domove. O Džemili koja je brinula o Jordanki. O Olgi koja je skrivala Harisa četiri ratne godine. Eto, sve su to priče o kojim želim da se govori i zna. Nekome se ne sviđa koga je branio Goran, koga Džemila ili Olga, ali to su ljudske priče pred kojim imena i ratne strane moraju stati. To su ljudi koji su stradali i koje su spašavali. Gloria je pisala o svom narodu i njihovom stradanju.Naravno da jeste stradao i njen narod u ratu. Zar neko može reći da nije? Pa ne smije se licitirati sa žrtvama. Žrtve nemaju imena ili posebne vojne odrede. Njihov jedini odred je onaj negdje tamo. Gore. Dolje. Negdje u beskraju i beskonačnosti. Osjećamo, razumijemo, živimo I zato Gloria ne smije biti nazvana najgorim imenima. Ne može joj se ukrasti dah mladosti i želja za perom i papirom. Ona piše o svom narodu. Drugi pišu i govore o svom. I tek kad budemo uvažavali govor o svima njima, moći ćemo otvorenih očiju vidjeti jedni druge.Razumjeti i reći da smo ljudi. Da osjećamo, razumijemo i živimo jedni uz druge. Jedni pored drugih. Zajedno. Dok god pogledi nam odlaze na različite strane, mi pucamo i dalje jedni na druge oružjem koje odjekuje daleko i ubija polako.Gloria, tužna sam zbog teških riječi koje si čula. Tužna sam što te ne žele razumjeti. Tužna sam što znam da ni ove moje riječi neki neće razumjeti. Ali želim da stanem u obranu jedne žene i njenog dostojanstva. A bez dostojanstva nismo ljudi.

Mnoge mrzimo bez razloga, a da ih zavolimo tražimo čvrste razloge

Želim mir, tražim li previše?

Otkako je započela romansa s bošnjaštvom, koja se mnogima od nas dogodila prilično brzopleto, onako balkanski i da se parira komšijama, a ne utemelji stub bosanskohercegovačke državnosti, krenulo je i osipanje iskonskog i zdravog bosanstva u nama.A započeo je i egzodus stručnjaka. Uviđajući pogubnost te romantike i opasne razmjere te dinarske epike, neki su svjesno odlučili ustupiti svoje mjesto lojalnim i nešto manje profesionalnim sunarodnjacima.Vlastita inferiornostTako se bošnjaštvo, malo-pomalo, počelo pretvarati u profesiju, biznis, profitabilnu političku platformu, nažalost, ponegdje i u čisti lopovluk.

Zapravo, protjerivanje iz tog, negativnom selekcijom profiliranog “bošnjaštva” ne prestaje evo već četvrt stoljeća. Uz jezičke nijanse (i razlike samo u trećem slovu “š”) bosanstvo nije okrunjeno samo odlaskom punih autobusa mladih diplomaca ili mišićavih poduzetnika spremnih da grade tuđe zemlje već i amputiranjem onih Bosanaca koji ne pristaju da budu manipulirani, reducirani na bosanske muslimane, pravoslavce, katolike i ostale.Doduše, još je najviše onih koji se bez riječi mire s nepravdom, kao dio bespogovorne glasačke mašine. Njih je najlakše satjerati u nacionalni tor u kom se “razmišlja” kolektivnim “umom” i prečesto potire vlastita ljudskost.- Svaka mizerna budala koja nema ni na što biti ponosna, usvaja posljednje zrnce ponosa u naciji kojoj pripada; spreman je i sretan braniti sve nacionalne promašaje, mijenjajući to za vlastitu inferiornost - napisao je Artur Šopenhauer (Arthur Schopenhauer).To je postao balkanski “trademark”, pa otud mantra da bolje funkcioniramo na Zapadu, u organiziranim državama, lakše nego kod kuće. Jer, u domovini je uglavnom bezakonje.Bosna je eklatantan primjer za to. Tu se još miješaju religija i vjera, šarlatanstvo i politika, vlastiti uspjeh i društveni napredak, dok svuda cvjeta siva ekonomija.Više od geografijeČemu onda, u ovakvim okolnostima, služi naša nacionalna pripadnost, osim da bi nas, već skoro tri decenije, u ime demokratije trošili kao bezvrijedne novčanice? I gurali u bespoštednu i beskorisnu borbu dokazivanja - ko je od nas bolji Bošnjak, Srbin ili Hrvat!Malo čemu, osim “prava” da nas s vremena na vrijeme protjeruju iz svog nacionalnog korpusa, kao da su građani uposlenici njihovih privatnih kompanija?!To je i ono kad Bakir Izetbegović plitko filozofira, ko liči, a ko ne liči na Bošnjake?! Ili, ko je dobar musliman, ko ide, a ko ne ide u džamiju?!Pa ne može se svako kao predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, svaki Bajram, u glavnoj sarajevskoj džamiji uspraviti pored reisa, poglavara Islamske zajednice, u kojoj se to dopušta. Ali, može (?!) gospodin Izetbegović, kao da je i on vjerski, a ne, po Ustavu i općoj evropskoj praksi - svjetovni autoritet.Nemojte mi reći da Bosna i zbog toga, već “samo” zbog Dejtona ili Milorada Dodika, nije politički veoma haotična država.Zamislite situaciju u kojoj bi se, preuzimajući rizik na sebe, u državu vratilo nekoliko stotina hiljada protjeranih Bosanaca, neistomišljenika i disidenata od primitivnih nacionalnih politika. Kad bi došli oni kojima vjera nije samo ono što je religija, koji ne prihvataju politiku kao kartel moćnika i koji ne žele jaransku ekonomiju - bratiju amidžića, sestrića, daidžića i ostalih, uglavnom nesposobnjakovića!I kad bi zbog toga u Sarajevu progledali i ugledali se na one koji su samokritični, nipošto hvalisavci. Kad bi konačno odlučili razumjeti svjetske okolnosti, nisu bez pameti, uvažavajući tuđe iskustvo. Jer, povijest ne počinje od nas.- Stvari koje će uništiti Ameriku su prosperitet po svaku cijenu, mir u kući, pa sve ostalo, sigurnost umjesto dužnosti, ljubav prema udobnom življenju i teorija života po kojoj se treba obogatiti po svaku cijenu - rekao je Teodor Ruzvelt (Theodore Roosevelt, 1858.–1919.), jedan od 45 američkih predsjednika.Bosna kao da postaje žrtva ove američke teorije, a da se još nije do kraja izborila ni za one temeljne (američke) vrijednosti, prava i slobode ponajprije. Ne može to obrnutim redoslijedom.Valja nam prvo shvatiti ko smo i šta smo i šta su nam prioriteti, jer u protivnom će svi biti siromašni, čak i oni koji su se već obogatili.Zato Bosanac treba (p)ostati evropska, a manje lokalna geografska odrednica, posebno tamo gdje nacionalna politika nije mjerilo pameti. Ne, nije slučajno da evo i bošnjački “nacionalisti” – vlasnici onih unosnih nacionalnih akcija, počinju koketirati s bosanstvom.Dakako, Bosne može biti i bez Bošnjaka, ali je neće biti bez Bosanaca. I to je tako!

Zato Bosanac treba (p)ostati evropska, a manje lokalna geografska odrednica, posebno tamo gdje nacionalna politika nije mjerilo pameti

Otimanje bošnjaštva

Među gradovima koji su u mom životu igrali određenu ulogu, posebno u ranim godinama kada se formirao moj pogled na svijet i karakter, kada sam stjecao osnovne pojmove i razumijevanja o ljudima i ljudskim odnosima, osim Glamoča i moga rodnog grada Banje Luke, ubraja se i Ključ, mjesto odakle potječe moj otac i cijelo krilo Filipovića koji su živjeli u odžacima Sredice i Rastoka. Nakon autrougarske okupacije BiH i pogotovo nakon nastajanja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca naselili su usku ključku dolinu.&nbsp;&nbsp;Dodir stijenaTada je u Ključu živjelo više od 86 porodica Filipovića, što je mnogo više nego što ih je u nekom drugom gradu živjelo. Sam Ključ podrazumijeva prije svega stari srednjovjekovni grad izvanredne arhitektonske građe, s dva dijela.Jedan je na zaravni na lijevoj obali Sane, na vrhu stijene na kojoj su izgrađene odbrambene kule i zidine. One opasuju zaravan koja je činila unutrašnje dvorište u gradu naspram tog centralnog masiva odnosno grada s kulama i odbrambenim zidinama. Na stijeni se nalazi posebna građevina, kula odbrambenog karaktera nazvana Lubica, koja je, vjerovatno, ime dobila po nekoj od kćerki tamošnjih knezova Hrvatinića, čije je to područje bilo.&nbsp;

Nekih stotinu metara ispod nalazio se gradić gdje su živjeli ljudi koji su se bavili različitim zanatima, trgovinom ili drugim vrstama zanimanja i koji su, vjerovatno, svojim uslugama snabdijevali grad i njegovu posadu te održavali život kakav se vodio u tim vremenima.Na desnoj, pak, strani rijeke Sane nalazi se također kamena gromada nazvana Kamen, tako da se s jedne strane zidine grada i stijene ove gromade visoko iznad rijeke gotovo i dodiruju, jer je korito rijeke Sane usko i čini klanac nazvan Sklop kroz koji je Sana probila korito i otjecala niz tzv. Zgonsko polje prema Sanskom Mostu.Sama uska, mala dolina u kojoj je danas smješten grad Ključ, bila je glavna jer u vrh te doline u današnjoj mahali Hanlovići izvire rječica Ižnjica koja teče dolinom Ključa.Zbog činjenica da je klanac Sklop bio veoma uzak, a Ižnjica znala u kišnim vremenima narasti i plaviti dolinu, zbog čega je ona bila darovita, u samoj današnjoj ključkoj dolini nije došlo do gradnje bilo kakvog naselja.Austrija je nakon osvajanja BiH, nastojeći učiniti dostupnim veoma bogate šumske revire ključkih planina Šiše, Grmeča i Dimitora, odnosno rejona Jasenovi potoci, Srnetica i drugi, odlučila da miniranjem proširi klanac i omogući otjecanje voda rijeke Sane, a time i rječice Ižnjice, čiji je tok regulirala tako da je došlo do isušivanja same ključke malene i uske doline.Džamije i crkvePrve građevine koje je Austrija podigla kao što su konak (sjedište vlasti), zatim zatvor, porezna uprava, škola itd., kako je poznato, građene su na temeljima osiguranim hrastovim šipovima. Na toj isušenoj dolini počeo je rasti današnji grad Ključ.Tako su nastale mahale na desnoj obali Mehmedagići, a na lijevoj Palež, Šarića Brdo, Čurčići, Luke, Rejzovići, Hanlovići, dok su ispod starog grada nastale mahale Hajribašča, Bebići, Šehići, Kurbalići i gradske mahale u samoj kotlini duž ceste koja vodi iz Petrovca, Sanice i Sanskog Mosta kroz Ključ i Varcar-Vakuf odnosno Mrkonjić-Grad.U tom gradiću razlikovale su se tri zone, od kojih je prva odmah po ulasku u Ključ, kad se prijeđe ćuprija na Sani. To je zona zanatlijskih radnji, među kojima su dominirale kovačnice porodice Mistrić. Mistrići su posjedovali desetak kovačnica i bili neka vrsta ekspoziture poznatih varcarskih kovača.Tu su se nalazile i druge zanatske, ali i trgovačke radnje, zatim hanovi i poznati hotel „Antića“, a od tog hotela nadalje nalazila se zona javnih ustanova, škola, kao i dviju džamija i pravoslavne i katoličke crkve.Jedna džamija nazvana Nova džamija nalazila se u mahali Čurčići dok se stara džamija s velikim mezarjem nalazila na putu za mahalu Kurbalići. Pravoslavna crkva je bila u centru grada, odmah do tzv. konaka, odnosno sjedišta kotarske vlasti, dok je katolička crkva bila u paralelnoj ulici koja je išla ispod stare džamije i izlazila na glavnu ulicu i vodila prema izlasku iz grada u pravcu Bosanskog Petrovca.U ovom gradu, kao što je rečeno, živio je veliki broj Filipovića, a pisac ovog teksta može navesti 82 porodice koje su pred sam Drugi svjetski rat živjele u Ključu. Naravno, za njega su najvažnije njemu najbliže.To su porodice njegovih amidža Muhamed-bega i Omer-bega, zatim njegove tetke Hate i amidžića njegovog oca Husein-bega, Mustaj-bega i Ali-bega. Od njih se razgranavala cijela obimna loza familije Filipović koja je poticala od prvih Filipovića koji su se iz Sredica doselili u Ključ.

Cijelo krilo Filipovića koji su živjeli u odžacima Sredice i Rastoka, nakon autrougarske okupacije BiH i pogotovo nakon nastajanja Kraljevine SHS, naselilo je usku ključku dolinu

Naš kraljevski grad Ključ

Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine ipak će putovati na kvalifikacijsku utakmicu u Finsku (13. septembar), a predvodit će je dvije NBA zvijezde Jusuf Nurkić i Džanan Musa. Zasluga je to i Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, na čelu sa ministrom Mirvadom Kurićem (SBB).

Ministar Kurić ponovo je na sebe preuzeo da ispuni obavezu koja, inače, pripada državi te je u skoro izgubljenoj situaciji Ministarstvo na čijem je čelu, osiguralo novac kojim će Košarkaški savez BiH platiti put u Finsku i pokriti osiguranje NBA ligi za naša dva asa kako bi oni mogli nesmetano igrati za "Zmajeve".

Naglasio je Kurić da reprezentaciju neće ostaviti na cjedilu, ali i kritizirao državne institucije, koje ne rade svoj posao, odnosno ne vode brigu o državnim selekcijama, koje su značajni ambasadori naše domovine.

Mirvad Kurić rođen je 17. avgusta 1972. godine u Sarajevu. Poznati je bosanskohercegovački pozorišni i filmski glumac, koji je dobio nagradu za najbolju glumačku kreaciju u predstavi "Ptičice" (Mostarska liska 2004. godine), kao i priznanje za najboljeg glumca za ulogu Gosta u predstavi "To" (Festival bosanskohercegovačke drame Zenica 2005.)... Dokazao se i predanim radom na našoj političkoj sceni.

Ministar Kurić je i ovog puta preuzeo na sebe ulogu države

Spas za "Zmajeve"

Milorad Dodik, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, odlikovao je jučer izvjesnog ruskog pisca i ratnika u slobodno vrijeme Zahara Prilepina, i to Ordenom Njegoša I reda.&nbsp; 
Živopisni Prilepin nije prisustvovao ceremoniji “priljepljivanja” Ordena, jer su ga u tome spriječile vlasti Bosne i Hercegovine, zabranivši mu ulazak u našu zemlju. Objašnjeno je da on predstavlja prijetnju po sigurnost. Ova kvalifikacija izvire iz činjenice da se Prilepin mnogo češće hvalio svojim boračkim dostignućima u ratu protiv Ukrajine nego spisateljskim sposobnostima.

Dodik je bio bijesan što mu gost nije mogao doći u Banju Luku pa je iskoristio i tu priliku da ospe već poznatu, dosadnu i izlizanu paljbu po svakovrsnim neprijateljima.

Banjalučka čaršija (a i ostale širom BiH) odavno su odgovorile pravilom da onoga koga Dodik odlikuje, pohvali ili nagradi, treba izbjegavati poput kuge. Ili side! U najširem mogućem luku. 

Sad nam se iz poznate medijsko-obavještajne kuhinje najavljuje i, kao, prijeti da će i šef ruske diplomatije Sergej Lavrov tokom planirane posjete Bosni i Hercegovini polovinom narednog mjeseca, potegnuti pitanje bosanskohercegovačke “crne liste” za ruske građane. 

Ima Lavrov i preča i pametnija posla od toga! 

On će, možda, stvarno tokom boravka u Sarajevu i razgovora o državnim temama spomenuti to pitanje. Ali, to je uobičajeno političko foliranje. 

Može čak i malo naglašenije o tome pričati prije ili poslije osvještavanja u Banjoj Luci. 

A onda će se vratiti u Moskvu redovnim i bitnim poslovima. 

I dobro je da Lavrov dolazi u BiH. 

A još je bolje da Prilepin i slični “priljepci” ne mogu u BiH. Jer mi takve ovdje trpamo u zatvor.

U čaršiji je već počelo vladati pravilo, onoga koga Dodik nagradi, izbjegavaj ga k'o kugu! Ili sidu

Odlikovanje - ludom radovanje	

Moguće je da tek posebno savršene kote, poput ovog čudesnog Bandurovog “Mirakula” u Grgurićima, predstavljaju mjesta gdje se događaji, po starodalmoški, “ćute” objektivnije. Tu se naslagani ljudski primitivizmi, kao one na cesti odbačene ovnovske kože kod Vogošće, jasnije prepoznaju, a predizborne paranoje političara, možda nećete povjerovati, nekako sažalijevaju.&nbsp;&nbsp; 
Najpouzdaniji pokusni hrčak za dokazivanje blaženog mentalnog stanja kolumniste za laptopom, pride tome i uzoritog poreznog obveznika prikačenog na besplatan wi-fi, jeste aktuelno ponašanje Milorada Dodika, poznatog društveno-političkog trudbenika iz Laktaša. Dobro, nametnut će se u toj neizvjesnoj utakmici i uvijek neugodni Denis Zvizdić, ali u djelimično zipovanom formatu...

Uglavnom, Dodik je ponovo džilkoški izvrijeđao američku ambasadoricu u BiH zbog neke dolarske uplate USAID-a za unapređenje borbe protiv korupcije. Pri tome joj je bahato poželio (ne)sretan kraj četverogodišnjeg mandata u našoj zemlji. Zaista, krajnje bi humano bilo da se laktaškoj ništariji konačno sruše iluzije kako će s nasljednikom Morin Kormak (Maureen Cormack) lakše komunicirati. Makar i uz honorarne prevodilačke usluge izvjesne izborne luzerke Željke Cvijanović. 

Daleko je od istine da će Dodiku, barem što se američke politike tiče, u narednim godinama biti bolje. Zakeb, međutim, leži u tome, što u najbližem okruženju predsjednika PC-a još nema nikoga s ozbiljnim jajcima da mu iskreno kaže kako “car je go” i da je nepovratno zglajz'o. Ne samo u Vašingtonu, već i u cijeloj Evropskoj uniji.

A potom se, kako rekosmo, u odsudnoj predizbornoj utakmici nametnuo i uvijek neugodni Zvizdić akcijom spašavanja Amerikanaca od Dodikovih nasrtaja. Pa je vođa opasnog “gatačkog klana” u vlastite nepostojeće uspjehe priheftao i one dvije milijarde dolara s kojima je Stejt department u posljednjih dvadesetak godina “pogurao” našu zemlju. Lišen ikakvih konkretnih rezultata u radu, državni premijer je cijelim nesposobnim bićem zajahao na laži i floskule od kojih lagodno živi još od postratnog povratka iz dezerterstva i austrijske pečalbe. 

Zvizdanje Dodika, kažem vam, čudo je iz Mirakula!

Čudo iz Mirakula!

Mostarac Ismet Ito Korjenić jedan je od najpopularnijih bh. karikaturista. Nedavno je objavio i knjigu "Karikature", koja sadrži dio njegovih radova.&nbsp; 
Po zanimanju je inžinjer. Iz grada na Neretvi protjeran je 1993. Skrasio se u Sidneju, gdje i danas živi i radi.

No, svoju državu i svoj Mostar, koji je i danas najčešća tema njegovih karikatura, nikad nije zaboravio. Uvijek je težio tome da priča i bori se za istinu o agresiji, ali i da pomogne da se u BiH kultura revitalizira, jer je devastirana, kao i ostali segmenti društva. 

Karikaturama prikazuje aktuelne teme u BiH, sve one paradigme koje postoje, ali i ukazuje na sve ono što u ovoj državi pravi problem.

Ito Korjenić rođen je 13. septembra 1943. Imao je više od 20 samostalnih i četrdesetak kolektivnih izložbi širom svijeta, a objavio je više od 10.000 karikatura u brojnim časopisima i novinama. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među kojima je i nagrada Grada Mostara 1990. te Plaketa grada za 50 godina umjetničkog djelovanja.

Inžinjer po zanimanju, najčešće za temu svojih karikatura uzima rodni Mostar

Karikaturama do istine

U prilično davna, dabome, totalitarna i bezbožna vremena, ono kad je dežurni krivac ovdašnjih naci-demokrata (Josip Broz Tito, dakle) još po zemlji hodao, vjerske blagdane u Bosni i Hercegovini dočekivali bismo zajedno, obično u multinacionalnom okruženju, skupa sa prijateljima, komšijama i susjedima šarenih konfesija.&nbsp;Tu neospornu činjenicu tiho će vam priznati čak i najokorjeliji šovinisti koji su, stjecajem nesretnih okolnosti i neograničene ljudske gluposti u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća zajahali vlast kako bi nas do dana današnjeg kolektivno terorizirali i uporno handrili u zdrav mozak.&nbsp; 
Takozvano buđenje nacionalnih identiteta na ovim je - što bi moj Stari rek'o – “zaguljenim prostorima”, kao prvo, pod crnu zemlju poslalo za umiranje nevine ljude da bi, onda, u svojoj tragičnoj post festum posljedici već počinjenih zločina zakopalo svaku izglednu životnu perspektivu nepovratno zavaljenim generacijama od nekoliko stotina hiljada nesretnika što su bili prinuđeni odrastati i biološki propadati, uzaludno se svađajući oko neusvojenih istina iz posljednjeg rata, rata bez proglašenog pobjednika! 

Objektivno, nema rahatluka niti ima slobode kad se preživljava u društvu politički isforsirane ratne psihoze. Recentna, otrovna i odvratna predizborna kampanja nacionalističkih prvaka s raznih strana, uključujući i ovdašnje lažne ljevičare - građane, a istinske foteljaše Željka Komšića i Denisa Bećirovića, ovu konstataciju dodatno argumentira!

A siguran sam da bh. građani nisu toliko loši koliko su bh. političari grozni! I da, eto, nema rješenja za koje nisu u stanju izmisliti problem. Uostalom, zašto bi pred izbore uopće raspravljali o propasti države i finansijskim zaduženjima kod međunarodnih bankarskih krvopija? Zašto naglabati o korupciji, nepotizmu, ekonomoskoj propasti, deficitu pravde, zakona i budžeta…

Bolje je i konstruktivnije pričati o ratu. Dabogda ga oni u kući imali.

A siguran sam da bh. građani nisu toliko loši koliko su grozni bh. političari…

Nastavak rata predizbornim sredstvima

Već i činjenica da je standardni igrač velikog Juventusa govori mnogo toga sama po sebi. To, ipak, nije sve. Miralem Pjanić je za sve što je pokazao u dresu ovog kluba, dobio zasluženu nagradu.&nbsp;&nbsp; 
Umjesto dosadašnjih 4,5 miliona eura godišnje, bh. reprezentativac će, prema dostupnim podacima, zarađivati više od šest miliona eura po sezoni, čime će postati treći najbolje plaćeni igrač kluba poslije Kristijana Ronalda (Cristiano) i Paula Dibale (Dybala). Osim toga, ugovor je produžio do 2023. godine i na taj način su u Torinu pokazali koliko im je bitan i kako gledaju na sve učestalije ponude da Pjanić promijeni klub.

Miralem Pjanić rođen je 2. aprila 1990. godine u Tuzli. Nakon što je u ratu s roditeljima kao dijete otišao u Luksemburg, igrao je za mlađe selekcije ove države. Čim je dobio priliku, uzeo je sportsko državljanstvo BiH te i danas nastupa za bh. reprezentaciju. Prije Juventusa, nosio je dres francuskih Meca i Liona.

Režija za nagrade

Nacionalisti i populisti

Mamuzanje crknute NDH

Hrabri snimatelj

Veliki majstor bosanskih ugursuza

Povratak sa stilom

Opasno prekrajanje

Želim mir, tražim li previše?

Otimanje bošnjaštva

Naš kraljevski grad Ključ

Spas za "Zmajeve"

Odlikovanje - ludom radovanje

Čudo iz Mirakula!

Karikaturama do istine

Nastavak rata predizbornim sredstvima

Zaslužena nagrada

Kolumne

Režija za nagrade

Nacionalisti i populisti

Mamuzanje crknute NDH

Hrabri snimatelj

Veliki majstor bosanskih ugursuza

Povratak sa stilom

Opasno prekrajanje

Želim mir, tražim li previše?

Otimanje bošnjaštva

Naš kraljevski grad Ključ

Spas za "Zmajeve"

Odlikovanje - ludom radovanje

Čudo iz Mirakula!

Karikaturama do istine

Nastavak rata predizbornim sredstvima

Zaslužena nagrada