Amerikanac Endrju Menford (Andrew Manford) iz Kanzasa, obilazeći svijet na biciklu, obreo se 2016. i u Trebinju. Odmah se zaljubio u taj grad. Ponovo je došao godinu poslije, opet turistički, ali dijelom i planski.
Ništa to ne bi bilo neuobičajeno da ovaj hemičar nije odlučio napustiti Ameriku, koju mi doživljavamo kao obećanu zemlju, i doći u Bosnu i Hercegovinu. U Trebinje se doselio početkom prošle godine i započeo mali biznis, proizvodnju piva.
Odluka da se doseli u “tamo neko, daleko” Trebinje nije iznenadila njegove roditelje, jer je dosta putovao na biciklu. Sada to “tamo neko, daleko” Trebinje ima svoju fabriku piva. Nada se da će razviti biznis, jer mnogi vlasnici trebinjskih kafića i restorana već nude njegovo pivo gostima.

Napustio Ameriku i započeo mali biznis u Trebinju

Put od Kanzasa do Hercegovine

Starinska izreka glasi: “Ono što kokuz namašta, ni remorker ne može povući”. Tako, otprilike, stoje stvari i s fantazijom o izgradnji autoputa Beograd - Sarajevo.&nbsp;Nedavno je Milorad Dodik u istočnosarajevsku rezidenciju pozvao raspoložive resorne ministre, referente, pomoćnike, ali i neke lokalne autoritete, kako bi svečano odredili trasu nepostojećeg autoputa. Ispunjene su sve želje, usvojeni planovi, razmijenjena pusta nadanja, da bi, na koncu, zamišljena saobraćajnica poprimila oblik nepravilnog kružnog toka idealnog za trke Formule 1. I Dodik sit, i bolidi na broju!&nbsp;Zaključeno je, također, da udruženi građevinski poduhvat košta oko tri milijarde eura. Love, naravno, nema na mapi, ali već do kraja ove sedmice Dodik će brzom poštom proslijediti utvrđene rute i koordinate merhametlijama u Republici Turskoj. „Države moraju graditi autoputeve jer velikim putevima ljudi dolaze, a malim odlaze“, filozofski je poentirao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. 
Svojevremeno je i Bakir Izetbegović nagovještavao kako će BiH „gotovo besplatno dobiti autoput“. Zahvaljujući iscrpnim ekonomskim analizama i preciznim finansijskim parametrima, lider SDA ofrlje procjenjuje da su investitori s Bosfora - valjda u ime onog čuvenog amaneta - dužni uložiti nezamislive količine novih turskih lira u grandiozne neimarske radove na modernom asfaltnom drumu, te pripadajućih dvjestotinjak mostova i tunela. Ako mene pitate, ne znam šta su dosad čekali!
Bajka o povezivanju dva glavna grada dvije komšijske države modernim autoputem nije od jučer. Ubleha živi još otkako su Izetbegović i Aleksandar Vučić odigrali prvu partiju šaha na Kalemegdanu. 
U međuvremenu su poduzetni Kinezi u Čongđingu sagradili najveći vodoravni neboder na svijetu. Zgradurina košta jednako kao i autoput što nikad doći neće...

Ako mene pitate, ne znam šta su dosad čekali!

Kružni autoput

Arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Mihailo u subotu uvečer pojavio se u Multimedijalnom centru Kovači u Sarajevu kako bi prisustvovao promociji filma „Nana Fata - bosanska heroina“, koji govori o dvadesetogodišnjoj borbi Fate Orlović iz Konjević-Polja kod Bratunca da iz svoga dvorišta izmjesti nelegalno sagrađenu pravoslavnu crkvu. 
Prisustvo mitropolita Mihaila na promociji na Kovačima dokaz je da iskreni vjernici i njihovi predstavnici ni u kojem slučaju ne podržavaju akte nasilja kakav je svojevremeno bila gradnja crkve u Fatinoj avliji. 
Ovo nije prvi put da mitropolit Mihailo ličnim primjerom ukazuje da ljudi od vjere trebaju graditi mir, međusobno se poštovati i uvažavati, osuđivati nečasna djela ljudi, posebno ona počinjena u ime Boga i vjere kojoj pripadaju. Njegov dolazak na promociju filma o Fati Orlović, kako je kazao, čin je poštovanja prema ovoj plemenitoj ženi, ali i protivljenja svakom pokušaju gradnje vjerskih objekata tamo gdje im nije mjesto. 
Mitropolit Mihailo jedini je pravoslavni vjerodostojnik s prostora bivše Jugoslavije koji još od 2005. godine redovno posjećuje Potočare i klanja se žrtvama genocida u Srebrenici.

 Još od 2005. godine dolazi u Potočare i klanja se nevinim žrtvama genocida u Srebrenici 

Iskreni predstavnik svoje vjere

Među različitim ljudima koji su u politički život u Bosni i Hercegovini ušli krajem osamdesetih, a posebno izrazito djelovanje ostvarili na početku devedesetih godina, spada svakako i Adil Zulfikarpašić.Niko nije ušao na tako pompezan način u obnovljeni demokratski život u Bosni i Hercegovini kao on. Cijeli svoj politički prtljag izložio je stupajući na javnu scenu. Pozivao se na svoju partizansku prošlost i vrijeme kada su u Foči partizani zaštitili muslimane od četničkog pokolja, ali isto tako i na činjenicu da je emigrirao iz Bosne i Hercegovine, odnosno iz bivše komunističke Jugoslavije zbog političkih neslaganja.Potomak poznatog Zulfikar-paše ČengićaAdil Zulfikarpašić se pobrinuo još za života da dvojica tada mladih muslimanskih intelektualaca napišu njegovu biografiju, tako da u javnosti nije nepoznato ono što je Adil mogao reći o sebi. Odnosno što su ljudi koji su za njega radili mogli reći o njemu. Ali stvarna biografija sastoji se u onome što je čovjek u svome životu realno ostvario i pokazao.

Stoga, Adil Zulfikarpašić predstavlja jednu zanimljivu osobu o kojoj treba iznijeti nekoliko osnovnih konstatacija. Prije svega, Adil Zulfikarpašić je potomak poznatog Zulfikar-paše Čengića, koji je učestvovao u porazu Prvoga srpskog ustanka i postao jedna od najznačajnijih ličnosti toga vremena. Tada se, zapravo, ta grana Čengića nazvala Zulfikarpašići. Adil je bio sin jednog vrlo uglednog fočanskoga prvaka, a u život je ušao, da tako kažem, na način koji ga je istakao u političkom smislu i u životnom opredjeljenju 1941. godine, kad je uhapšen kao saradnik komunističkog pokreta. Zahvaljujući utjecajnom ocu, vjerovatno i novcu, a i činjenici da je imao izvrsnoga advokata, Adil Zulfikarpašić tada nije bio, kako se to redovno dešavalo, osuđen na smrt, nego je osuđen na robiju u Sremskoj Mitrovici.Desilo se, kao što se nekad dešava s ljudima koji imaju sreće u životu, da je u Mitrovici ležao na robiji u vrijeme kad se dogodio poznati mitrovački bijeg, kada su komunisti uspjeli organizirati bijeg iz kaznionice. Među onima koji su prešli zidine kazamata bio je i Adil Zulfikarpašić, tako da se našao u Sremu, zatim u Hrvatskoj, u partizanskom pokretu. Imao značajnu poziciju u tom vremenuU Bosni ga srećemo tek krajem 1944. godine, odnosno početkom 1945. godine, kada u Jajcu radi u ZAVNOBiH-u kao vrlo značajna osoba, jer je bio, kako se tada govorilo, personalni za sve osoblje koje je radilo u ZAVNOBiH-u.&nbsp;Oni koji su ga poznavali iz toga vremena, a i nešto kasnije, zapazili su da je on uživao osobito veliko povjerenje Đure Pucara, glavnog čovjeka u Bosni toga vremena. Kad je rat završen, kad je Treće zasjedanje ZAVOBiH-a preraslo u zasjedanje prve Skupštine Bosne i Hercegovine, koja je imenovala prvu bh. vladu, Vladu Republike Bosne i Hercegovine, Adil Zulfikarpašić je imenovan za pomoćnika ministra trgovine i istovremeno za direktora državnih dobara. Državna dobra tada nisu predstavljala ono što se uobičajeno može misliti, poljoprivredna ili neka druga dobra čije je vlasništvo bila država. Nego materijalna dobra, prije svega novac i umjetničke vrijednosti, zlatnine koja je bila oduzeta od tzv. saradnika okupatora, ustaša, četnika... I svakako da je ta uprava raspolagala značajnim sredstvima.&nbsp;Adil je, dakle, imao jednu vrlo značajnu poziciju u tom vremenu. Zaslužio ju je, kako se kasnije razotkrilo, ne samo prethodnim kretanjem kroz komunistički pokret, robijanjem i učešćem u partizanima nego i posebnom zaslugom za partiju. Pomogao je, naime, u razotkrivanju grupe muslimanskih intelektualaca koji su tada bili okupljeni u ZAVNOBiH-u u cilju stvaranja stručnog kadra za buduću Vladu BiH, a optuženi su da su namjeravali stvoriti novu muslimansku političku stranku. Hitno su poslani na front u završnim operacijama rata, mnogi od njih su izginuli u tim operacijama i postali trajni invalidi. Naravno, to je nešto što se kasnije razotkrilo u vezi s Adilovom pojavom na političkoj sceni u BiH nakon demokratizacije. &nbsp;Nastojao da iz logora postane slobodan čovjekDesilo se ono što mnogi nisu očekivali, da čovjek s jedne takve pozicije već u februaru 1946. godine emigrira u Trst. Odnosno, jedne subote sjedne u automobil, a kako je kao pomoćnik ministra trgovine imao pasoš, lijepo prijeđe granicu u Trstu i smjesti se u logor za tzv. izbjeglice. Otad počinje njegova, da tako kažem, izbjeglička karijera. Adil Zulfikarpašić postaje politička izbjeglica. Naravno, ono što sam lično o njemu saznao potječe prije svega iz onoga što mi je on sam rekao. A rekao mi je da se, dolazeći u Trst, prije svega, smjestio u logor, a zatim nastojao da iz logora, gdje je bilo svakojakog svijeta, dospije u poziciju na izvjestan način slobodnog čovjeka. Odnosno da započne neki posao, studij ili da se započne baviti nečim što bi mu omogućilo da stvara karijeru ili organizira vlastiti život. Za Adila Zulfikarpašića tada nisam znao.

U Mitrovici je ležao na robiji u vrijeme kad se dogodio poznati mitrovački bijeg, kada su komunisti uspjeli organizirati bijeg iz mitrovačke kaznionice

Pomogao je u razotkrivanju grupe muslimanskih intelektualaca koji su tada bili okupljeni u ZAVNOBiH-u, a optuženi su da su namjeravali stvoriti novu muslimansku političku stranku

Zahvaljujući utjecajnom ocu, vjerovatno i novcu, a i činjenici da je imao izvrsnog advokata, nije bio, kako se to redovno dešavalo, osuđen na smrt, nego na robiju

Sjeo je u automobil, prešao granicu i postao politička izbjeglica u Trstu

Mirsad i Amira su išli u osnovnu školu "Veselin Masleša" kod mosta Drvenija. Brat i sestra. Imaju i stariju sestru koja je također išla u tu školu u srcu Sarajeva. Danas se ta škola zove Safvet-beg Bašagić. Djeca iz nekoliko obližnjih kvartova su išla u istu školu. Svima tek desetak minuta šetnje do ulazne kapije iza koje počinju ocjene i lekcije. Ali, nije se isplatilo ići pješice u školu. Svi su znali da se u gradski tramvaj ne smije ulaziti bez kupljene karte. No vrijedilo je koji minut odvojiti za čekanje na tramvajskoj stanici, pa čak i riskirati malo kašnjenja u školu - ne bi li ona naišla.Krstarile gradomA ona je bila Mirsadova i Amirina tetka. Rabija Delić. Prva i najvažnija vozačica tramvaja. Posebna. Drugačija. Kraće crvene kose, uvijek besprijekorno dotjerane i isfenirane, tako da svaka dlaka stoji na svom mjestu. Eh, djeca bi čekala na tramvajskoj stanici Pošta neće li se baš njen tramvaj zaustaviti na stanici i onda bi ulazili na prednja vrata, nju pozdravljali i stajali čitavu jednu stanicu pored nje. Kao da ih vozi predsjednik države lično. Pa ta žena je za njih i bila predsjednik države, vozač svemirskog broda. Kako su im djeca samo zavidjela: imali su tetku koja radi što nijedna druga tetka ne radi! Pritiskala je neku dugmad, zazvonila kad krene i uvijek se svima smiješila. Dakle, cijela jedna tramvajska stanica bila je njihova. Tramvaj je poslije vozila i neka gospođa Jela Đurićić. Kažu da je iz Cazina došla u Sarajevo. Njih dvije su krstarile gradom. Eh nije se nekad moglo biti vozač tramvaja tek tako. Prvo moraš biti kondukter. Osjetiti dušu tramvaja. A kondukter je imao neki svoj pult na sredini i odatle je pratio cijelu situaciju u vozilu. Onda se polagalo za vozača i tako su Rabija i Jela krenule u avanturu prvih vozačica tramvaja. Razbile su sve predrasude da li to žene mogu raditi. Uspjele su raditi do tad samo muški posao i bile su posebne. Jedinstvene. Obje su i danas žive i rado pričaju o svojim radnim danima. Danas djeluje kao da svi sve mogu raditi odjednom, bez ikakve pripreme. Nema više ni onih ljubaznih pozdrava pri ulasku u vozilo. Nema ni čekanja da prođu vozila iz lijeve trake da bi se, recimo, autobus odmah uključio u prevoz, nego se samo uključi žmigavac i prelazak u lijevu traku krene odmah ma koliko to bilo opasno i ma koliko često ugrožavalo vozilo do autobusa. Da, vozila gradskog prijevoza imaju prednost, ali postoji i neki red. O tom redu kroz razgovor često svjedoče Jela i Rabija. Nema kašnjenjaZnalo se kako se mora ophoditi s putnicima od kojih svako ima neku svoju priču dok ulazi u vozilo. Znalo se da nema kašnjenja i da je osmijeh na licu pravilo broj jedan. A danas je kašnjenje postalo pravilo. Jedan mladić mi priča da nikako ne može na vrijeme da uđe u autobus za koji ima uredno plaćenu mjesečnu pretplatu. Vozači često samo prođu pored stanice ili ih dugo nema, a vrijeme predviđeno za dolazak na stanicu odavno prošlo. Danas ni putnici ne poštuju vozila javnog prevoza. Kao da je dio jednog reda postalo šaranje po sjedalima, kidanje sjedala i bacanje smeća. A nekad, tramvaji i autobusi su bili čisti i smeće se čuvalo u džepu sve do izlaska iz vozila. Da možda danas ima više Rabija i Jela u vozilima, možda bi opet sve bilo čisto, na vrijeme i s redom za koje su ove dvije žene bile oličenje. I da, kad su otišle u mirovinu imale su doživotnu besplatnu kartu za vožnju gradskim prevozom. Danas toga više nema baš kao ni reda koji se vezuje za njihova imena.

Da možda danas ima više Rabija i Jela u vozilima, možda bi opet sve bilo čisto

Jaka žena shvaća da su darovi poput logike, odlučnosti i snage jednako ženstvene kao i intuicija i emocionalne veze

Žene koje su vozile tramvaj

Nakon što je drugi put atakovano na skulpturu-instalaciju „Nermine, dođi“ u Velikom parku u Sarajevu, njen autor, kipar Mensud Kečo najavio je da će je opet vratiti u prvobitno stanje i to o svom trošku. 
Skulptura kroz lik zarobljenika Rame Osmanovića iz Dobraka koji doziva sina Nermina da izađe iz šume i preda se srpskoj vojsci i policiji, nadajući se da će zajedno biti spašeni, podsjećanje je na tragičnu sudbinu blizu deset hiljada zarobljenih Srebreničana ubijenih u julu 1995. godine. 

Kome zaista smeta skulptura-instalacija „Nermine, dođi“? Jesu li na nju nasrnuli obijesni vandali ili je to neko namjerno ili, opet, nenamjerno učinio, teško je suditi, ali ko god da je, nije i neće uspjeti ubiti sjećanje na ono što ona simbolizira. Naprotiv. 

Autor Mensud Kečo već je zaštitio svoje djelo od daljnjeg skrnavljenja i očekuje da ono naredne sedmice bude prebačeno u njegov atelje u Sarajevu kako bi ga popravio i ponovo vratio u Veliki park. Da sve nas, pa i one koji su prije nekoliko dana nasrnuli na nijemi lik Rame Osmanovića, podsjeća na genocid koji je prije 23 godine počinjen u srcu Evrope. Tako to rade pravi umjetnici.

Ko god da je nasrnuo na nijemi lik Rame Osmanovića neće ubiti sjećanje na genocid

Kečo: Kome zaista smeta skulptura „Nermine, dođi“

Umjetnik na djelu

Kada je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine smijenilo 27 visokih diplomata, opet su na vidjelo izišli jad i bijeda nacionalno partiokratskog “političkog” sistema u našoj državi. Nažalost, na štetu svih bh. građana. Ta diplomatska sječa, koju su kumovali Milorad Dodik i Željko Komšić, a Šefik Džaferović aminovao, potvrdila je i jaz između one karijerne, ali slabo institucionalizirane, i ove druge diplomatije namještaljki i podvala. 

Sad znamo i koliko je duboka ta dubioza bh. države. Čast opet izuzecima, mnogi su predstavnici BiH u inozemstvu često “lični” emisari šefova stranaka, koji ih opetovano šalju na te lukrativne poslove. Oni, ipak, primaju visoke plaće, ma koliko ti stranački diplomati javno kukaju kako “ne mogu kraj s krajem sastaviti”, ali nastavljaju živjeti u luksuznim stanovima i uz mnoge druge plaćene (porodične) troškove i reprezentaciju.

Ako se baš zapne, novinarima bi bilo lako napraviti katalog tih “probranih” imena, koja okrenu po jedan krug na nekoj svjetskoj destinaciji pa se onda, nakon kraćeg boravka u Sarajevu, iznova vrate u Njujork, Brisel ili drugdje. Čak i u treći mandat, sve roneći krokodilske suze kako im je teško – aman, zaman?! 

Nasreću ili razočarenje, sve se već uglavnom zna. Što je najgore, ti isti na ta mjesta ne dolaze zato što su najbolji. S ovakvom obrazovanom bh. dijasporom sigurno je puno boljih i korporativno iskusnijih. Ali, ovi drugi nemaju amidže i stričeve, daidže i ujake ili mame koje mogu otići na kaficu kod supruge šefa stranke da bi im kćerka postala, recimo, ambasadorica u Japanu.

Zato bi i trebalo napraviti novu bosansku listu ovih drugih profesionalaca i „dijasporaca”, bez porodičnih i stranačkih veza, ali ponegdje već i svjetski priznatih imena. Da ne govorimo o znalcima iz drugih branši, uključujući, naravno, i novinare, svih onih, koji mogu, žele i spremni su da služe BiH. A ne da Bosna služi njima!

Bosna sebi više ne može dozvoliti samo paradne diplomate, koji uglavnom šute i ne talasaju u svjetskim forumima, bez stava, kao dio “glasačke mašine”, čekajući samo na instrukcije iz stranačke centrale, iako su, načelno, u svijet poslati da predstavljaju sve&nbsp;građane BiH. Jednostavno, mora se raditi drugačije ako se žele drugačiji rezultati.

Bosna sebi više ne može dozvoliti samo paradne diplomate

Diplomatija na leru

Nije dovoljno biti vrhunski sportista. Za potpuni uspjeh potrebno je biti i vrhunski čovjek. Najbolji dokaz za to je Novak Đoković. Četiri puta najbolji sportista svijeta, omiljen u čitavom regionu. Tačnije, u čitavom svijetu.Također, vrhunski sportista mora biti i inteligentan. Ta inteligencija mora projicirati neke vrline, a najznačajnija je skromnost. Nadobudnost ne prolazi. Hrvatski fudbalski reprezentativac Kalinić je najveći tragičar regionalnog sporta. Bio je prepotentan, lišen skromnosti, pa ga je hrvatski selektor Zlatko Dalić, usred Mundijala, zamolio da spakuje prnje i razguli kući.Kako li se, Bože, osjećao Kalinić dok je na televiziji gledao hrvatsku reprezentaciju u finalu? Niko nikome ne može biti dušmanin kao čovjek sam sebi. Bili su samo anamo njihoviZavrši se Mundijal, eto nam hrvatske reprezentacije, bez Kalinića, na svečani doček u Zagrebu. Svi smo navijali za njih, bar svi mi normalni. A onda nam se Modrić, taj mali seljačić kojeg obilazak cijelog svijeta nije uspio urbanizirati i opametiti, usra u ćeif. Mimo zvaničnog protokola, u svojoj privatnoj akciji, Modrić nam organizira sirovinu Marka Perkovića Thompsona da nas oraspoloži svojim ustaškim repertoarom. Nisu to više bili naši „Vatreni“. Bili su samo anamo njihovi. Za mene nikada Modrić neće biti Đoković. Koliko god dobro ganjao loptu, uvijek će ostati neobrazovani seljačić kojem je pošlo za rukom da se kilometrima, ali ne i mentalno, odmakne od svog sela, od te neke vukojebine iz kamenjarske zaleđine Zadra.Nakon ove, možda predugačke ekspozicije teksta, nekako se, evo, probih do glavne teme. Ognjen Vranješ. Porno-aferu nisam baš najbolje uspio upratiti. Uglavnom, izgleda da je Ognjen na internetu objavio neke gologuze fotografije srpske turbo-folk institucije zvane Karleuša.Takvo nemoralno, neprimjereno ponašanje ne priliči sportisti, pa je crni Ogi, transferom poznatim kao „s noge na nogu“, izbačen iz prvog tima Anderlehta. Nemjerljivo glup potez sjajnog fudbalera.A da kosmos i glupost nemaju granice, potvrdio nam je upravo Ognjen tetovirajući lik četničkog vojvode Momčila Đujića na svojoj ruci. To je bio povod da ga Prosinečki, po istom „s noge na nogu“ sistemu išćera iz bosanskohercegovačke reprezentacije.Odrastao na guslarskim pjesmama Ognjen u svojoj tetovaži ne vidi ništa sporno jer je, kako kaže, „vojvoda Đujić heroj za sve Srbe“. Ko te to slaga, moj Ogi? Znam ja da u tvojoj kući i za tvojim kafanskim stolom svi misle da je Đujić heroj, ali na te dvije lokacije, vjeruj mi, ne mogu stati baš svi Srbi. Srećom. Ognjen nam svima savjetuje da malo više čitamo istorijske knjige. Moj Ogi, nije bitno koliko čitaš, nego šta čitaš. Knjige, priče, guslarske pjesme na kojima si odrastao, ne promišljaju istoriju na naučan, nego na nacionalno osviješten način. Lakše je reći djeci da su četnici bili antifašisti nego da im je djed klao i ubijao.E, tako je tebe odgojilo, moj Ogi. Na pričama koje veličaju Đujića koji se, u nekim drugim knjigama, smatra odgovornim za zločine, vidi sada spiska koliki je, u sljedećim hrvatskim selima: Gata, Tugare, Cista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Otavice, Vinalići, Kijevo i Garjak. Da je samo po jedan zločin učinjen u svakom od ovih sela, puno je, brate.Moj Ogi, to što je neko Srbin kao vojvoda Đujić, to što se borio za srpsku stvar, pa čak i to što je digao ustanak protiv fašističke NDH, čak ni to ga odmah u startu ne definira kao pozitivca. To što je tvoj vojvoda digao ustanak protiv ustaša, moglo je biti dobro, da kasnije nije načinio zločine protiv hrvatskih civila. Kada nekoga tetoviraš, onda tetoviraš sve njegove ideje, staješ iza svih njegovih djela. Ne možeš selektivno tetovirati njegov život na svojoj ruci. Monstruozna sprava za mučenjeTetovirajući svoga vojvodu, ti si stao i iza ustanaka protiv ustaša, što je pohvalno i fino, ali i iza ubistava nevinih hrvatskih civila. I djeca su ubijana pod njegovom komandom, moj crni Ognjene! Komplet sela. I čitav rat je sarađivao s Italijanima i Nijemcima, a poznat je po tome što je izumio “popovo bure”, monstruoznu spravu za mučenje koju je najčešće koristio nad Srbima antifašistima. Đujić, za potomke tih Srba, moj Ognjene, sigurno nije heroj. I što je najgore, taj tvoj Đujić u borbi protiv partizana je sarađivao čak i sa ustašama. Smrdljivi, bradati dvoličnjak. Ogroman je spisak Srba koje bih i ja na svom tijelu mogao istetovirati: Dimitrije Tucović, Rade Končar, Milan Mladenović, Nikola Tesla, Branislav Nušić, Žikica Jovanović, Vojo Dimitrijević, Vladimir Perić, Vasko Popa… Veliki i častan je to spisak, niđe mu kraja. A ti baš izabrao čovjeka od koga se koža ježi i mnogim Srbima, a možeš misliti tek Bošnjacima i Hrvatima. Odabir ti je k’o prstom u govno. Na kraju, jedan prost savjet. Nemoj, Ognjene, nikada tetovirati nekoga koga ne bi mogli istetovirati svi. Vrlo je to jednostavan sistem eliminacije. Ako ga na svojoj koži mogu trpjeti i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Crnogorci, budi siguran da si izabrao pozitivca. Svi ostali su sumnjivi. Moj crni Ognjene.

Moj Ogi, to što je neko Srbin kao vojvoda Đujić, to što se borio za srpsku stvar, pa čak i to što je digao ustanak protiv fašističke NDH, čak ni to ga odmah u startu ne definira kao pozitivca

Lakše je reći djeci da su četnici bili antifašisti nego da im je djed klao i ubijao

Nemoj, Ognjene, nikada tetovirati nekoga koga ne bi mogli istetovirati svi

Porno-četnička afera Ognjena Vranješa

Iako je bilo očekivati da će udarne vijesti ove sedmice stizati iz Vijetnama zbog Donalda Trampa (Trump) i Kim Jong-una, to nije ni fusnota na američkoj televiziji. Posebno otkad je u Kongresu krenula brutalna ispovijest predsjednikovog advokata Majkla Koena (Michael Cohen).Amerika još pokušava svariti Koenove riječi nakon što je priznao da je preko petsto puta “odvjetnički” stručno prijetio svakome, uključujući i novinare, ko se već zamjerio njegovom bivšem šefu. Plaćao je i stotine hiljada dolara da prikrije razne Trampove afere.Propaganda i đavolji advokatiNeki ovdašnji TV kanali emitirali su scene iz “Kuma”, kultnog filma o američkoj mafiji i kongresnom svjedočenju mafioza iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Fascinirajuće je koliko je režiser filma Frencis Ford Kopola (Francis Coppola) 1972. predvidio šta će biti pedesetak godina kasnije. Očito, historija se ne ponavlja samo Balkancima.

Do jučer lojalni Trampov vojnik, đavolji “pravnik” Majkl Koen upozorio je Kongres da, ukoliko ovaj američki predsjednik izgubi izbore, naredne 2020. godine možda “neće biti mirne primopredaje vlasti” u Bijeloj kući. Dok se u Kongresu branila američka demokratija s neizvjesnim rezultatom, Tramp je u Hanoju razgovarao s korejskim diktatorom. I prije toga pokušao da negira glavne američke obavještajne agencije, koje tvrde da nema govora o nuklearnom razoružanju Sjeverne Koreje. &nbsp;Ali, Tramp više vjeruje Vladimiru Putinu nego CIA-i. Prema vlastitom priznanju, upravo mu je ruski predsjednik rekao kako će Kim zaustaviti proizvodnju atomskih bombi i da Sjeverna Koreja više nije nuklearna prijetnja za Ameriku?! &nbsp;To je kontekst koji je oko vijetnamskog samita plasirala aktuelna američka administracija, ne izustivši mnogo oko već stvarno mogućeg apokaliptičkog atomskog rata između Indije i Pakistana. Ovako će se zbog (privremeno) primirene Koreje naš predsjednik imati čime hvaliti, čak iako su pregovori doživjeli kolaps. Naravno, i ako nas nešto novo ne iznenadi, baš u Aziji. Opasne brojke i minuli romantizam&nbsp; Kako god, ovaj drugi američko-korejski pokušaj prošao je i uz veliki blagoslov Kine. Ona zadovoljno trlja ruke zbog ovakve geopolitičke koreografije i isprazne diplomatije spektakla koju forsira Trampova ekipa. No, vodeći američki ekonomisti budno prate kako će se okončati onaj stvarni rat - tarifa i hoće li Amerikanci plaćati 25 umjesto 10 posto carina na uvoz kineske robe ako se Tramp i kineski predsjednik Ši Đinping (Xi Jinping) ne dogovore. &nbsp; Oni koji ispravno čitaju ovu etapu američke vanjske politike, čak i aktuelni američki angažman na Balkanu, ne mogu to više studirati kao romantičnu literaturu iz Hladnog rata, i bez “kineskih brojki”. Produženi mir u Aziji najviše i odgovara Kinezima! Oni su doista glavna briga Amerikanaca.&nbsp;Hakerski virus "Made in China" ostaje u američkim kompjuterima. Za Ameriku je za sada nerješiv i problem kako spriječiti krađu svoje intelektualne svojine, ponajviše preko zajedničkih kinesko-američkih kompanija. Ako neko misli da je to puno manja opasnost od ruskih raketa, novih kineskih nosača aviona i vještačkih otoka u morima nadomak Japana i Koreje, onda još živi u minulom stoljeću, kada su se Amerikanci doista pitali uglavnom za sve. &nbsp;Martin Fildštajn (Feldstein), profesor ekonomije na Harvardu i bivši šef ekonomskog savjeta predsjednika Regana (Ronald Reagan), čovjek koji je u Upravnom odboru Trilaterale i jedan od 30 najpametnijih (Group of 30) ekonomista svijeta, zato - “rat” s Kinom stavlja u prvi plan. &nbsp;U 2017. godini deficit s Kinom iznosio je 375 milijardi dolara, što je dvije trećine od sveukupnog američkog trgovačkog deficita. Kinezi su pametni, upozoravaju vodeći američki ekonomisti, pa će pristati da kupuju više američke soje i prirodnog plina. Tako bi zamazali oči Amerikancima - kako im žele pomoći oko smanjenja deficita. U isto vrijeme raste izvoz kineske robe u sve druge zemlje svijeta.&nbsp;Američki potrošački termiti Vidljiva redukcija američkog trgovačkog deficita omogućit će Trampu još jednu “pobjedu” i otvoriti mu neki novi manevarski prostor na domaćem terenu, upravo zahvaljujući Kini. Ali, ne zadugo.&nbsp; Ovo tvrdi Stefan Rouč (Stephen S. Roach), bivši šef za Aziju jedne od najmoćnijih investicionih banaka “Morgan Stanley”, sada glavni u ekonomskom istraživačkom centru na Univerzitetu “Yale” i autor knjige o međuzavisnosti Amerike i Kine. Kaže da se predsjednik Tramp bavi “kozmetikom” umjesto politikom, a potcijenio je Kinu i njenu “otpornost i stratešku odlučnost”. &nbsp;Rouč tvrdi da Kina namjerno usporava rast da bi izbjegla “japanski sindrom” sunovrata.Kineski ekonomski rast u ovoj godini bit će skoro tri puta veći nego u Americi. Iako je 2013. godine taj rast bio čak 20 posto, on je 2018. namjerno spušten na šest posto, dok će 2019. američka ekonomija rasti po stopi od 2,3 posto.&nbsp;Uz sve, radi se o dijametralno suprotnom pristupu. Kinesko društvo sklono je i motivira štednju, dok Amerikanci naprosto mazohistički uživaju u svom konzumerizmu i marketingu “tržišne čežnje”. Otuda i trgovački deficit.&nbsp;Prošle godine Kinezi su dva i po puta više štedjeli od Amerikanaca – 45 posto od bruto nacionalnog dohotka; u Americi je ta brojka jedva 18 procenata. Amerikanci, posebno srednji stalež, sve manje imaju odakle štedjeti, pa često “moraju” bankrotirati i zbog običnih medicinskih računa.&nbsp;Tako je to kad vam predsjednik (Tramp) gradi zid s Meksikom od šest milijardi dolara - koji nije ni nalik kineskom. Ali zato, tvrdi njegov advokat, priželjkuje kinesku “demokratiju” u Americi.

Za Ameriku je zasad nerješiv i problem kako spriječiti krađu svoje intelektualne svojine, ponajviše preko zajedničkih kinesko-američkih kompanija

U sjenci kineskog medvjeda

Zagreb već danima trese nogometna groznica, za koju je jedan od najzaslužnijih naš reprezentativac Amer Gojak. Jučer su trebale samo četiri minute od otvorenja blagajni da se prodaju preostale ulaznice za prvu utakmicu osmine finala Evropske lige između Dinama i Benfike, koja je na programu u četvrtak na Maksimiru.&nbsp; Mladi bosanskohercegovački veznjak bio je najugodnije iznenađenje modre jeseni, a već sada je jedan od najstandardnijih igrača - motor ekipe te jedan od najskupljih igrača u maksimirskom izlogu, čija je minimalna cijena 10 miliona eura.&nbsp;
Nije dugo trebalo da se evropski velikani počnu razbacivati novcem za igrače iz Dinamove svlačionice,&nbsp;a u redu za Gojaka stoje španska Sevilja, francuski Lion, škotski Seltik... 
Kako često ističu u zagrebačkom Maksimiru, nema stranca do Bosanca.
Amer Gojak rođen je 13. februara 1997. godine u Sarajevu. Prve fudbalske korake napravio je u Školi fudbala Novi Grad, a potom ga je lopta odvela u Željezničar, a potom i u sarajevski Olimpik, gdje je 1. marta 2014. u duelu s Veležom debitirao za seniorski tim kad je imao tačno 17 godina i 15 dana. 
Za našu A-reprezentaciju debitirao je 15. novembra prošle godine protiv Austrije u Beču (0:0 – Liga nacija).

Naš mladi veznjak prije tačno pet godina debitirao u seniorskoj konkurenciji kao sedamnaestogodišnjak

Gojak: Jedan od najzaslužnijih za nogometnu groznicu u Zagrebu

Adut Dinama za evropske visine

Ljekari u Federaciji BiH najavljuju generalni štrajk, pacijenti kupuju citostatike, zavoje, antibiotike, medicinske sestre i tehničari uče njemački i odlaze iz zemlje, liste čekanja na najjednostavniji pregled su poduge, transplantacije su samo incident, nestalo je vakcina za gripu... 
Tako u samo jednoj rečenici stane tek manji dio problema zdravstvenog sistema koje osjetimo direktno na svojoj koži. Svaki odlazak doktoru predstavlja frustraciju. Pacijentima nikad nije bilo teže, a odgovorni nemušto odgovaraju da čine sve što je u njihovoj moći te upućuju da nigdje nije savršeno.

Da u tome ipak nema istine, pokazuju podaci relevantnih institucija o kvalitetu zdravstvene zaštite u Evropi. Da ne idemo u bijeli svijet, ostat ćemo tek u regionu, gdje Srbija, Hrvatska, Crna Gora... bilježe pomake. Nas nema ni na mapi, pa nas nema ni na listi, jer naši podaci nisu pouzdani, rejting nam je loš, sistem nikakav. 

Poređenja radi, u Srbiji se godišnje po glavi stanovnika u zdravstvenu zaštitu izdvoji 1.088 KM, u BiH tek 675. I to u prosjeku, koji dobijemo zbrajajući izdvajanja po kantonima. 

Za to vrijeme, bolnice grcaju u gubicima, status doktora (onih koji su ostali) sve je gori, nema strategije uređenja zdravstvenog sistema, prepiremo se oko nivoa primarne i tercijarne zaštite.

Zato na pitanje ko i gdje potroši silni novac koji se prikuplja kroz zdravstveno osiguranje i gdje taj novac na kraju završava, trebaju odgovoriti oni koji se svim silama trude da održe neodrživi sistem, s najmanje 13 zdravstvenih sistema, isto toliko pravila, poteškoća i prepreka!

Zdravstvo nam pod hitno treba na bolovanje. Mora završiti u rukama najboljih stručnjaka! Ovi koji su se do sada brinuli o zdravstvu, napravili su klasičnu crnohumornu doktorsku grešku – operacija uspjela, pacijent podlegao!

Bolnice grcaju u gubicima, status doktora (onih koji su ostali) sve je gori, nema strategije uređenja zdravstvenog sistema

Zdravstvo na bolovanju

Vandalsko iživljavanje nad skulpturom “Nermine, dođi!” u strogom centru Sarajeva novi je dokaz moralnog sunovrata obijesnih tipova što slobodno špartaju glavnim gradom.
U zapisu o potresnoj umjetničkoj instalaciji autor Mensud Kečo kaže: "Jedan od najpotresnijih prizora srebreničkog genocida nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom je scena kada otac Ramo doziva svog sina Nermina da se preda i da im srpski vojnici tobože neće ništa. Ramu i njegovog sina Nermina tim za ekshumaciju je pronašao u masovnoj grobnici nedaleko od Srebrenice 2008. godine."&nbsp;Uoči obilježavanja 27. godišnjice bosanskohercegovačke nezavisnosti, sanirane su materijalne štete na spomeniku. Ali, stare rane neće zarasti. I nije prvi put da (ne)ljudski škart nasrće na simboličnu posvetu nedužnim žrtvama! Kome, uostalom, usred Sarajeva smeta sjećanje na genocid u Srebrenici? Ko su N. N. divljaci, misteriozni slobodni strijelci, ta besprizorna bagra što se “herojski” obračunava s nezaštićenim kipom? Prečesto nam uskraćuju odgovore na prava pitanja, dok počinioci, prema pravilu, ostaju anonimni, neotkriveni, spremni za nove provokacije i rušilačke pohode.
Danas je praznik. Važan datum u modernoj povijesti naše domovine. Kao i svake godine, prigodno ga obilježava tek polovina bh. građana. Jer, ovdje se slave i tuđinske pobjede i strane revolucije i pogrešni referendumi. U aktuelnim političkim okolnostima, kolektivna građanska volja o samostalnoj državi znatno je nepovoljnija nego presudne '92.
A krvavo smo slobodu platili! Znate, postoje mnogo veći narodi bez vlastite države od ovdašnjih Srba, Hrvata, Bošnjaka, Bosanaca, Hercegovaca... Ramo i Nermin otišli su s ovog svijeta u vjeri da će Bosna i Hercegovina opstati. Tog užasnog jula '95. i Bog i Amerika možda su razmišljali jednako. Ali, nisu stigli otkazati ranije preuzete obaveze. I spriječiti dunjalučki džehenem u Srebrenici.

Dan je nezavisnosti...

Danas je praznik. Važan datum u modernoj povijesti naše domovine

Nermine, dođi!

Davor Sučić, predsjednik Upravnog odbora Asocijacije kompozitora - muzičkih stvaralaca (AMUS), saopćenjem o enormnim nepravilnostima u isplati tantijema dirnuo je u osinje gnijezdo.&nbsp;&nbsp; Problemi sa zaštitom autorskih prava i isplatom honorara vuku se od osamostaljenja naše zemlje, a neki su, kako je to ilustrativno rečeno, AMUS smatrali svojim bankomatom pa djeluju po principu: “Uzmi, Ago, koliko ti drago.” 
Mnogi u AMUS-u smatraju da je, ustvari, riječ o velikom kriminalu. I dok su se jedni radije povukli iz ove priče, Sučić, alijas Sejo Sexon, imao je hrabrosti da pokrene proces koji se više ne može zaustaviti. Na koncu bi se trebalo pokazati “il' si bos, il' si hadžija”. Sučić je, u svakom slučaju, hadžija. 
Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sekson, rođen je 7. juna 1961. Suosnivač je sarajevske rok grupe “Zabranjeno pušenje”. Bio je jedan od utemeljitelja pokreta “New Primitivism” u svom rodnom gradu Sarajevu. Učestvovao je i u humorističkoj seriji “Top lista nadrealista”.

Potpisao saopćenje u kojem ukazuje na enormne nepravilnosti u isplati autorskih tantijema

Dirnuo u osinje gnijezdo

Poslije izbora 2010., tadašnje rukovodstvo pobjedničkog SDP-a donosi katastrofalnu odluku o koaliciji s gubitničkom SDA. Nisu čestito ni zasjeli u fotelje, a crveni i zeleni krenuli su u sukobe i prepucavanja. Cijenu neprincipijelne, izdajničke odluke socijaldemokrati plaćaju već na narednim lokalnim izborima. Bilo, opametili se!&nbsp;&nbsp;
U pokušavanju sprečavanja ideološki nakaradnog saveza, partijska ćelija ljevičarskog grada na zrnu soli u to doba diže (Husinjsku) bunu zbog opasnih namjera autoritarne sarajevske centrale. Poražen, ponižen i uvrijeđen nametnutom koalicijom sa SDA, predsjednik tuzlanskog Kantonalnog odbora SDP-a na koncu podnosi neopozivu ostavku. “Ne mogu raditi protiv vlastitih uvjerenja. S više razine diskvalificirali su našu odluku. Nemam namjeru sarađivati sa SDA”, odjavio se Tomo Vidović.&nbsp;
Nažalost, ništa nije vječno! Tako, eto, pojedini partijci iz šireg tuzlanskog sreza danas baštine stavove potpuno suprotne arhivskim. Prvi među jednakim drugovima Enver Bijedić, dakle, navalio je k'o Željko Komšić da skroji vlast sa SDA.&nbsp;
Valjda u ime buduće ljubavi, Bijedić velikodušno odustaje i od sudske tužbe zbog uvreda koje je na njegov obraz svojevremeno hraknuo vlasnik DF-a. Zato nije viška ponoviti Komšićevo gradivo: “Ako je bilo kome lakše podnijeti kriminalca Enku Bijedića i kriminalizirani SDP, onda neka vam dragi Bog pomogne, ako vjerujete u njega.” Inače, Bijedić će ovaj klevetnički kroše pripisati alkoholnim magnovenjima “jer Komšić svako jutro rano krene konzumirati alkohol pa nije svjestan šta izjavljuje”. Kraj citata.

Mada se kreira lažni dojam kako su Komšić i Bijedić zbilja poravnali račune i jedan drugome halalili, ovdje, zapravo, imamo posla s tugaljivo ucijenjenim saveznicima. Pod izgovorom da je, aman, sama država u pitanju, obojica se podjednako izručuju SDA, providno pokušavajući zataškati male tajne nedoraslih pripravnika političke kuhinje.&nbsp;&nbsp;Njihovu tajnu čuva i “Hodža iz Mercedesa”. Taj lokalni moćnik, izdašni dobrotvor nekarakternih i crnom novcu sklonih pojedinaca, najmanji je zajednički imenitelj friških havera. Realno, Komšić nikoga nije iznenadio. Međutim, Tuzla, Tuzla zaslužuje boljeg od Bijedića. Hodžine mi mečke!

Lokalni moćnik, izdašni dobrotvor nekarakternih i crnom novcu sklonih pojedinaca

Hodža iz Mercedesa

Bogdan Tanjević završio je 2017. godine trenersku karijeru, ali je pronašao način da ponovo podrži bosanskohercegovačku košarku.&nbsp;Na molbu Košarkaškog saveza BiH, legendarni Boša učestvovao je u propagandnoj kampanji "Laškog piva", a honorara (navodno 20.000 eura) odrekao se u korist KSBiH.
Tanjević je još prije 40 godina, kao trener, predvodio Košarkaški klub Bosna do najvećeg uspjeha u historiji, titule prvaka Evrope. Poslije je kontinentalnu titulu osvojio i s reprezentacijom Italije, dok je s Turskom bio viceprvak svijeta.
Tanjević je rođen 13. februara 1947. godine u Pljevljima (Crna Gora). Od ranog djetinjstva živio je u Sarajevu, gdje je i počeo košarkašku karijeru, prvo kao igrač, a potom i kao trener Bosne. Vodio je i klubove u Italiji, Francuskoj, Turskoj...

Odrekao se honorara za reklamnu kampanju u korist našeg Košarkaškog saveza

Legendarni trener podržao KSBiH

Nosilo je krovove, prevrtalo džinovske kamione, obaralo višedecenijske borove, lomilo platane i čemprese. Momački je, kažu, zaljuljalo i Stari most. Bura u Mostaru, po nesreći i belaju, privremeno je ujedinila grad na Neretvi. Materijalna šteta dugo će se sanirati, ali ljudskih žrtava, Veležu fala, nije bilo.&nbsp;&nbsp; 
Nelegitimni i nelegalni gradonačelnik ušutio se otkako je vjetrušina demolirala široke kvartove i uske mahale. Jer, Ljubo Bešlić nikome ne podnosi račune za nerad. Uostalom, zamisli samo bruke i sramote teške, braca mili, kad bi se političar njegove fele okolo vadio nakon što je kriza prohujala, a prirodna nevolja razgulila iz Hercegovine. 

Umjesto gradonačelnika, pred novinarima se ukazao birokrata s najdužom funkcijom na potezu od Konjica do Čapljine. Predrag Šupljeglav načelnik je, molićulijepo, Gradskog odjela za organizaciju, pravne poslove, opću upravu, civilnu zaštitu i vatrogastvo. Nadam se da ponešto nenamjerno nije izostavljeno, jer samo su raritetni trudbenici u stanju preuzeti kompleksni tovar odgovornosti, zanimanja i obaveza na vlastita pleća. 

Uglavnom, Šupljeglav je šupljirao kako su višestruki prigovori - prema kojima se niko živ nije javljao na dežurne telefone Civilne zaštite tokom kritičnog dana - jednostavno neutemeljeni. “Operativni centar je organiziran tako da radi osam sati dnevno s obzirom na to da ima dva uposlenika”, rekao je načelnik s najdužom funkcijom na potezu od Konjica do Čapljine. Usput je dobacio novinarima da, glede i unatoč povijesnoj oluji, nije imao “nijedan input s terena”. Gdje je bio, čime se bavio, šta je načelnik uopće radio pa mu je, eto, promaklo nevrijeme, do kraja će ostati nerazjašnjeno. 

Na koncu je pozvao Mostarke i Mostarce da se naredne subote pridruže dobrovoljnoj akciji čišćenja gradskih ulica. Ne bi se smjelo, a ni trebalo sumnjati u masovan odziv građana. Valja se hercegovački solidarisati s uposlenicima pet suvišnih komunalnih preduzeća u podijeljenom i zapuštenom gradu. “Pusti šuplju, 'ta će bura!”, poentirao bi Šupljeglav... &nbsp;

Put od Kanzasa do Hercegovine

Kružni autoput

Iskreni predstavnik svoje vjere

Sjeo je u automobil, prešao granicu i postao politička izbjeglica u Trstu

Žene koje su vozile tramvaj

Umjetnik na djelu

Diplomatija na leru

Porno-četnička afera Ognjena Vranješa

U sjenci kineskog medvjeda

Adut Dinama za evropske visine

Zdravstvo na bolovanju

Nermine, dođi!

Dirnuo u osinje gnijezdo

Hodža iz Mercedesa

Legendarni trener podržao KSBiH

Pusti šuplju, 'ta će bura!

Kolumne

Put od Kanzasa do Hercegovine

Kružni autoput

Iskreni predstavnik svoje vjere

Sjeo je u automobil, prešao granicu i postao politička izbjeglica u Trstu

Žene koje su vozile tramvaj

Umjetnik na djelu

Diplomatija na leru

Porno-četnička afera Ognjena Vranješa

U sjenci kineskog medvjeda

Adut Dinama za evropske visine

Zdravstvo na bolovanju

Nermine, dođi!

Dirnuo u osinje gnijezdo

Hodža iz Mercedesa

Legendarni trener podržao KSBiH

Pusti šuplju, 'ta će bura!