Prema podacima Agencije za identifikacione dokumente BiH, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine, najviše stogodišnjaka živi u Mostaru. Ukupno, pedeset i dvoje diše hercegovački zrak cijelo jedno stoljeće.&nbsp;&nbsp;Na popisu dominiraju žene, najstarija je Fata Husić. Živi s unucima u naselju Zalik, hairli prebacila stojedanaestu. „Vidim i sada, Bogu šućur, i nešto čujem. Kad je ružno, baš i volim što ne čujem“, objašnjava starica tajnu dugovječnosti. 
Poenta, naravno, glasi, klonimo se loših vijesti!
Na ovim otužnim prostorima, međutim, samo najsretniji uspij(evaj)u ostati po strani, (pre)daleko od ksenofobičnih i šovinističkih izljeva mržnje, što se, masovno i planski, uzgajaju u centralama nacionalističkih stranaka. Vjerovatno ste čuli da su navijači fudbalskog kluba Zrinjski (plemenski skriveni pod kodnim nazivom „Ultras“ i temeljito razvaljeni opijatima) jučer rano ujutro izvršili desant na nacionalni spomenik kulture, mostarski Stari grad. 
Razbijajući sve pred sobom, mladi divljaci urlali su poznate europejske parole, poput, valjda, one najodvratnije: „Gdje ste, balije, izlazite napolje...“.
Mentalno stanje prosječnog navijačkog fašiste boljka jeste čudnovata. Ali džaba, ne da se ograisanom pomoći. Još je i teže, razumljivo, opasne namjere ruljetine predvidjeti i adekvatno spriječiti. Sve to događa se u gradu koji bi, kao, da bude evropska prijestolnica kulture, ali i - kako sanjare u HDZ-u - spolni smrad pokojne Herceg-Bosne. 
Zamišljamo ih, tako, dok okićeni kockastim šalovima „hinjskog“ marširaju mostarskim ulicama ustaških zločinaca Mile Budaka, Jure Francetića, Rafaela Bobana, Đure Spuževića, Ive Zelenike Tovarnika, Lorković-Vokića, da bi na kraju puta, u ime ideologije otuđene od moderne civilizacije, herojski okupirali samo srce Mostara. I tamo, na prvoj crti kvazikršćanske bojišnice, dakle, provodili filoustašku silu nad nezaštićenim izlozima, stolovima, pepeljarama, šankovima...
Poznato je, naime, kako je glupost beskonačna. U konkretnom slučaju ultra(s)beskonačna! U neka sretnija vremena navijačko nasilje ne bi bilo moguće. Ali bilo je to davno, kad se živjelo sto godina.
Nego, gdje ste, kreteni!

Mentalno stanje prosječnog navijačkog fašiste boljka jeste čudnovata

Gdje ste, kreteni!

Poznati hrvatski građanski aktivista, nezavisni intelektualac, slikar, čovjek sa stavom koji ne strahuje da događaje koji su obilježili godine tokom i nakon proteklog rata nazove pravim imenom obreo se u petak u Ahmićima i odao počast Bošnjacima, žrtvama zločina protiv čovječnosti koji su 16. aprila 1993. godine počinili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane.&nbsp; &nbsp;&nbsp; Dolaskom u Ahmiće, prema vlastitom priznanju, namjera mu je bila javno pokazati da postoje Hrvati koji se ne slažu s politikom koja je podupirala zločine kakav je ovaj u Ahmićima, a posebno s onim koji i danas podržavaju njihove počinioce te uporno zagovaraju podjelu BiH.&nbsp;Dugo je Mrnarević predan građanskom aktivizmu i odavno ukazuje na pogubnost politike koju određeni nacionalistički krugovi u Hrvatskoj vode prema BiH.&nbsp;Njegov glas, bez obzira koliko neki željeli da ga uguše, odavno se prepoznaje kao glas one Hrvatske koja niti je imala niti želi imati ikakve veze s politikama koje su devedesetih godina uprljale časne obraze velikog dijela hrvatskog naroda. 
„Ne u moje ime“, poručio je Mrnarević počiniocima zločina u Ahmićima i duboko se poklonio nedužnim žrtvama.&nbsp;&nbsp;Pero Mrnarević rođen je 1977. godine u Dubrovniku.

Odavno ukazuje na pogubnost politike koju određeni nacionalistički krugovi u Hrvatskoj vode prema BiH

"Ne u moje ime"

„Samo da rata ne bude...“, pjevala su djeca prije neki dan u Sarajevu. Ova rečenica kao da se sve češće ponavlja i vrti u glavama ne samo onih starijih nego i mlađih. Zar zaista i poslije četvrt stoljeća nakon rata devedesetih strah nije otišao na zasluženo mjesto zaborava? Čega se još uvijek bojimo? Da li uz godišnjice nekih prošlih ratova strahovi ponovo pokucaju na vrata sadašnjosti.Prije neki dan je bila godišnjica oslobođenja Sarajeva. U knjigama je pisalo da je tog dana, 6. aprila, „konačno slomljen otpor okupatora“. Sjećanje je to na onaj rat o kojem se učilo u školama. Pjevalo pjesme i polagalo cvijeće na biste palih boraca. Partizana. Ne ubijaju zbog imenaNekako baš na taj dan je počeo rat. Ovaj rat koji još ledi krv u žilama. Umjesto odlaska na spomen-obilježja, onako organizirano sa školom, mladi su te 1992. stali na ulice Sarajeva ne bi li nekoga uvjerili „samo da rata ne bude“. &nbsp;Među njima su bili i Dubrovčanka Suada i Sarajka Olga. Nisu se nikad više vratile kući i nisu nikoga uvjerile da rata ne bude. Zauvijek su zaspale na mostu spajanja i razdvajanja. Na mostu Vrbanja usred Sarajeva. Danas se na tom mostu okupe samo poneki da ostave cvijeće na ploči koja nosi njihova imena. Okolne zgrade su obnovljene i lijepe, ali prijateljstva i mostovi još klimavi stoje među ljudima.Kao da se opiru vremenu koje ih zove i upozorava da je život kratak i da samo jednom imaju šansu da se vole i druže. Nekako odmah nakon obilježavanja jednog kraja i jednog početka rata obilježen je i Svjetski dan Roma. Taj čudesni, napaćeni, a uvijek raspjevani narod, nikada nije osvajao. Nije ratovao i ubijao da bi osvojio i pobijedio. Nemaju domovinu i ne ubijaju da bi osvojili neku za sebe. Žive i raduju se životu. Ne mrze i ne ubijaju druge jer su drugačiji. Znaju oni veoma dobro šta znači biti drugačiji i ne biti prihvaćen. Znaju šta znače nepravda i odbacivanje. Stavljanje na stub srama i bez krivice. Ali, žive s tim. Bore se i pjevaju. Prkose ljudskom zlu svojom pjesmom. Idu od grada do grada i svaki novi grad upiše poneku priču u njihove živote. Ne kroje granice. Ne mijenjaju povijest. Ne ubijaju zbog imena. Ne prave logore za druge. Ne smišljaju ratove protiv drugih. Pa i što bi. Oni su građani svijeta. Svijet je njihov dom, a svaka soba tog svijeta je dovoljno velika za sve. I one koji su u njima već dugo i koji stalno i nanovo strahuju da soba ne postane premalena i za njih, Rome, koji samo navrate, pozdrave se i već sutra odlaze dalje.

Samo romska duša umije da kamen pretvori u prah i led u vodu koja teče.

Umiju da osjećaju za drugeBaš ih briga za sobe svijeta. Neka je drugima dobro u njima i odmah će i njima biti. Oni grle svijet i život u njemu. Njihova violina kad tužnom žicom zapara zrak i one koji ih mrze i koji ih vole podsjeti da je život samo jedan. Kod svakoga suzu u oko natjera i svi se odjednom pretvore u krhka i ranjiva bića koja umiju da osjećaju za druge, zbog drugih i s drugima. Samo romska violina to umije. Samo romska duša umije da kamen pretvori u prah i led u vodu koja teče.A onda ti pruženog dlana svog koji drži dlan tvoj kažu da te „čekaju bolja sudbina, radost i sreća jer dobar si čovjek“, a bit ćeš još bolji ako daš koju paru zbog toga. I onda učas nestanu. Odu dalje da uvjere i drugoga da je dobar čovjek i da ga čeka lijep život. A život uistinu jeste lijep. Romi ga čine još boljim dajući ono malo nade potrebne za sreću.

„Samo da rata ne bude, ludila među ljudima. Veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima. Svakoj bajci naude...“

Samo da rata ne bude

Biti u opoziciji glavni je politički, moralni i duhovni zadatak vremena. Situacija u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina je takva da iz nje nema izlaza ni na jednoj od platformi na kojima se vodi današnja aktualna, aktivna i vladajuća politika. To znači da je za bilo kakav pomak iz situacije sleđenosti i fiksacije odnosa do koje je došlo, koja se već drugi put ponavlja u našem životu, a to je da nema promjena ni u kakvom smislu, ni sposobnosti naše države da funkcionira, ni sposobnosti nosilaca&nbsp; političke vlasti da proizvode odluke koje će imati efekt na kretanje realnih odnosa u društvu, to jest na poboljšanje općeg pravnog, ekonomskog i moralnog statusa ljudi, govori nam da je zadatak pred kojim stoji onaj ko misli o budućnosti ove zemlje i ovog naroda prije svega kako pobijediti. „Isto to, samo malo drugačije“Kako se osloboditi te fiksacije, te zaleđenosti odnosa, te činjenice da se svako novo stanje koje proizvode generalni ili parcijalni izbori bilo kako na nekakvo političko kretanje ustvari završava sa, kako bi rekao Vuk Karadžić, „isto to, samo malo drugačije“.

Mi smo na ovim posljednjim izborima dobili stanje koje je proizvedeno na prethodnim izborima, samo su akteri tog stanja nešto malo izmijenjeni. Tako da se može reći da je stanje odnosa jednako onom prethodnom, ali da ništa novo, ništa bitno novo ne postoji. S obzirom na to da oni koji su nosioci vlasti već dugi niz godina nisu u stanju da proizvedu neku određenu pozitivnu dinamiku u kretanjima društva, jasno je da jedini zaključak koji stoji jeste da je biti u opoziciji jedina moguća, moralno opravdana, politički nužna i korisna pozicija. U tom smislu ne radi se o opoziciji nekom konkretnom načinu vladanja, nego se radi o opoziciji u ukupnom stanju stvari kad se tiče naše države i njenim mogućnostima da rješava probleme s kojim se historija suočava.S ovakvim odnosima, s ovakvim nosiocima vlasti, s ovakvim načinom funkcioniranja ne može se proizvesti nikakav pozitivni efekt za stanje naše države, za poboljšanje stanja njenih stanovnika i za napredak u bilo kom smislu. Ponavljat će nam se životZbog toga je zadatak vremena uspostavljanje kritičkog odnosa, ne prema konkretnoj vladavini, ne prema njenim sadašnjim ili prošlim ili ne znam kojim nosiocima, nego prema stanju uopće. Generalno, moramo formirati opoziciju postojećem stanju u osnovi. Znači, moramo izmijeniti sam način funkcioniranja naše države, moramo izmijeniti odnose u njoj, od definicije države, zakona, osnovnih zakona, a to je ustavnog statusa i nosioca vlasti, to znači političkih aktera koji su na djelu.

Ukoliko ne budemo u stanju da formiramo jednu snažnu opoziciju, i to ne opoziciju trenutačnom nosiocu vlasti, nego vlasti u cjelini, nećemo naći izlaza iz postojeće situacije i opet ćemo živjeti jednu staru historiju

S obzirom na to da već skoro 30 godina živimo u situaciji kada gledamo isto, samo malo drugačije, glavni zadatak jeste da se formira jedna politička snaga koja će polaziti od jednog imperativa. A to je da je danas glavni zadatak onih koji misle, koji žele dobro narodu, koji žele dobro državi, da uspostave kritički odnos, opozicioni odnos prema ukupnom stanju u kojem se mi nalazimo. Biti u opoziciji danas je zadatak vremena i to moralni, politički i praktični. Ukoliko ne budemo u stanju da formiramo jednu snažnu opoziciju, i to ne opoziciju trenutačnom nosiocu vlasti, nego vlasti u cjelini, onakvoj kakva je moguća na osnovu odnosa koji su uspostavljeni, nećemo naći izlaza iz postojeće situacije i opet ćemo živjeti jednu staru historiju. Ponavljat će nam se život. Šta to znači? Da će poznati nam faktori reproducirati stanje, s obzirom na to da se u tom stanju, a to znači u vladavini tri nacionalne oligarhije najbolje snalaze, da mogu djelovati i držati cjelokupno društvo u nekoj vrsti ropstva, u obaveznosti da je nemoguće bilo šta učiniti u ovoj zemlji bez saučesništva, pristanka tri nacionalne oligarhije. Kritički stav prema ukupnom stanju društva U tom smislu je potrebno da se formira jedna snažna opoziciona grupacija. Za nju postoje uvjeti jer su se neke stranke koje su po svom karakteru trebale da budu kritičke prema postojećem stanju, na izvjestan način odlučile da djeluju opoziciono, to znači da je moguće napraviti jedan snažan opozicioni blok koji će djelovati na stvaranju kritičke svijesti i to prema cjelokupnom stanju u društvu.

Poznati faktori reproducirat će nam stanje, jer se u vladavini tri nacionalne oligarhije najbolje snalaze, da mogu djelovati i držati cjelokupno društvo u nekoj vrsti ropstva, u obaveznosti da je nemoguće bilo šta učiniti u ovoj zemlji bez saučesništva, pristanka te tri nacionalne oligarhije

Nećemo postići ništa ako smijenimo jednu ili drugu stranku, ako pokažemo da ova ili ona vladajuća oligarhija ne može riješiti probleme s kojima se suočava, moći ćemo učiniti nešto samo ako formiramo opozicioni kritički stav prema ukupnom stanju našeg društva, prema tome ukoliko opozicija ne bude glavni zadatak koji stoji pred svim pozitivnim, aktivnim snagama u političkom životu našeg društva.

S ovakvim odnosima, s ovakvim nosiocima vlasti, s ovakvim načinom funkcioniranja ne može se proizvesti nikakav pozitivni efekt za stanje naše države

Biti u opoziciji danas je zadatak vremena i to moralni, politički i praktični

Ono što je nekom avangarda, drugom je dekadencija. Da nije te svemirske mjere, kalibrirane precizno poput dana i noći, “avangarda” bi likvidirala sve one koji ne misle isto, kao što su revolucije to često i činile. A i dekadenca bi spalila svijet svojim odnosom prema vrlinama. Sreća je što je najviše oportunista koji vješto izbjegavaju talasanje ulizujući se trendovima. Televizija, ali, nažalost, i moderna književnost i umjetnost, puni su k’o šibica takvih pametnjakovića, zamrznutih faca (analitičara) na autopilotu vremena. Pa nam se čini da je, bez obzira na ovu super brzu tehnologiju, vrijeme ipak stalo. Ali, ne može stajati dovijeka.Heroji ili uliziceKada je predsjednik Džon Kenedi (John Kennedy) 25. maja 1961. godine najavio da će Amerikanci sletjeti na Mjesec, “ne zato što je to lako, već zato što je teško”, bio je to poziv da nam se dogodi budućnost. A snaga pomisli je grandiozna.

Kenedi je bio i ostao predsjednik koji nije samo Amerikancima služio kao primjer. I među pretendentima za Bijelu kuću dan-danas najviše je onih kojima je on uzor i žele na njega ličiti. Tako je to bilo od Bila Klintona (Bill Clinton) do Baraka Obame (Barack). Džon Kenedi je aktuelizirao i onu čuvenu mantru da ne treba pitati „šta država može učiniti za vas, već šta vi možete učiniti za nju“. Nešto mislim, da bi njena herojska primjena, bar za neko vrijeme, baš bila od koristi svim Bosancima. Dakako, i brojnoj bosanskoj dijaspori, posebno ovoj u Americi, s nimalo laganim iskustvom, jer do uspjeha se s ove strane Atlantika ne stiže lako kad si imigrant ili izbjeglica. Ovdje te ne plaćaju jer si ulizica.U Americi naučite da avangarda nije sklapanje koalicija iz pukih interesa, već je to, prije svega, liderstvo bez ziheraštva. Dakle, i Bosni i Hercegovini treba lider koji se ne osvrće na trendove i odbranu popularnih stavova, već čini ono što je ispravno, bez obzira na opasnost koja mu zbog toga prijeti. Nije to samo tako u Americi. Ima primjera i u balkanskom komšiluku. Zar nisu Zoran Zaev i Aleksis Cipras (Alexis Tzipras), nakon bezmalo 30 godina, prekinuli diplomatski rat Grčke i Makedonije, unatoč prijetnjama njihovih radikalnih nacionalista. Čuo sam i pouzdanu tvrdnju da se Cipras nije osvrtao na grčku Pravoslavnu crkvu koja je, u dosluhu s ruskom i srpskom, prijetila zbog dogovora Atine i Skoplja. Jer, Aleksis je “ateista, koji ne mari za miris tamjana tamo gdje mu mjesto nije”.Naposljetku, iako su im pomogli, posao za Zaeva i Ciprasa nisu odradili stranci.&nbsp;Vrijednosti i standardiI bosanski političari, ali i njihovi medijski privjesci, konačno trebaju prestati da budu ulizice trendova, bez obzira radi li se o američkim ili evropskim; od toga je puno važnije usvojiti američke demokratske vrijednosti i evropske pravne standarde. Valjalo bi odustati i od vlastitih “vjerskih” nacionalizama, ali i od drugih trendovskih jadikovki i podvala. Ljubiti svoju naciju znači davati, a ne samo kraduckati ili uzimati od svih nas. Bit će teško, ali valja mijenjati taj mentalitet - od familijarnih prevara do državne kase. Bosancima treba hrabra vizija, a ne samo “precizna” čaršijska računica radi lične koristi. A to je više od poznavanja modnih brendova, egzotičnih putovanja od Tajlanda do Švicarske ili festivalskih provoda dijaspore u Sarajevu.&nbsp;Zaista, pitanje je zašto Bosna još nema svoga Kenedija, spremnog da se žrtvuje, počevši od ličnog ili porodičnog bogatstva pa do snage vizije. Kao što su to učinila braća Kenedi. Nakon Džona, koji je ubijen 22. novembra 1963. godine, u San Francisku je 6. juna 1968. istu cijenu platio i njegov brat Robert, nakon što se kandidirao za predsjednika.Iako su Kenedijevi nastradali, Amerika još živi na njihovoj legaciji. Samo osam godina od najave Amerikanci su s misijom “Apolo 11” aterirali na Mjesec 20. jula 1969. godine. &nbsp;Otkad su se iskrcali na područje “More tišine”, Mjesecom je prohodalo 12 Amerikanaca, a 24 ih je gore putovalo; tu su i dodatna spuštanja lunarnim modulima bez ljudske posade. Na Mjesecu je šest američkih zastava, uz znamenja SSSR-a, Indije i Japana. &nbsp;Nove generacije Sve je samo privremeno stalo, jer od 1976. do 2013. godine Amerikanci nisu tamo slali letjelice. Zato su otvorili apetite drugima. Kina je u januaru ove godine nagovijestila da želi poslati ljude na tamnu stranu Mjeseca. Ameri su, također, najavili svoj povratak. Otuda, iz te Kenedijeve perspektive slijedi jedno sasvim bosansko, ovozemaljsko pitanje - može li se naprijed samo uživajući u vlastitoj komfor zoni? I zašto Bosanci stalno idu linijom manjeg otpora?! Dok je na Zapadu i nama - "samo nebo kraj”.Mogao je, da je imao petlju, i Milorad Dodik biti kao Milo Đukanović. Ovako, učlanjenje BiH u NATO, upravo zbog Dodika, ostaje bosanski ekvivalent američkog spuštanja na Mjesec.Nasreću, dolaze nove generacije. Amerikanci su već napravili nomenklaturu pa su tako, osim seniora i “Baby Boomersa” (iz 1940. i 1950.), oni rođeni šezdesetih godina prošlog stoljeća tzv. Y generacija. Oni iz 1970. su X generacija, dok iz 1980. i 1990. godine dolaze popularni “milenijalci” (iz novog milenija). Ali, tek su pripadnici “Alpha” generacije (rođeni prije dvadesetak godina), uz “Novu generaciju”, rođeni 2013. i 2017. godine - istinski vlasnici 21. stoljeća. Hoće li, međutim, oni biti istinska avangarda ili će se poput nas udvarati trendovima, ostaje jednačina s više nepoznatih.

Bosancima treba hrabra vizija, a ne samo “precizna” čaršijska računica radi lične koristi

Bosna čeka svoga Kenedija

Prvi put je dres Dalasa u zvaničnoj utakmici obukao 2. februara 1999. godine, a već je april 2019. i u duelu protiv Feniksa uzeo je mikrofon u prepunoj domaćoj dvorani. Objelodanio je kako napušta aktivno igranje košarke.<a href="https://avaz.ba/tag/19940/dirk-nowitzki">Dirk Novicki</a> (Nowitzki) ili kako su ga zvali „The Blonde Bomber“, 21 sezonu nosio je dres Maveriksa i postao istinska legenda NBA, ali i svjetske košarke.&nbsp; Kako su rekli u Dalasu, teško će naći način da mu zahvale na svemu, ali tu noć su bar pokušali pokazati koliko im je značio Nijemac koji je klubu ostao vjeran toliko dugo. On je na posljetku zahvalio svima, a posebno navijačima, kako je rekao, za nevjerovatne uspomene.
Otišao je jedan od najvećih, svi se slažu. Duboko bi se trebalo zaroviti u NBA statistike kako bi se pobrojalo sve što je uspio ostvariti. U najkraćem, on je šesti je strijelac u historiji NBA lige sa postignutih 31.510 poena. Igrao je 14 puta All star utakmicu, a četiri puta je biran u prvu petorku lige. Osvojio je NBA titulu 2017. godine, a bio je biran i za najboljeg igrača lige.
Dirk Novicki rođen je 19. juna 1978. godine u njemačkom Vurcburgu. Iz kluba Vulcburg ga je draftovao Milvoki, odakle je preselio u Dalas. Igrao je za reprezentaciju Njemačke s kojom je osvojio evropsko srebro i svjetsku bronzu. Bio je proglašavan najkorisnijim igračem Svjetskog i Evrtopskog prvenstva.

Legendarni Nijemac čak 21 sezonu nosio dres Dalas Maveriksa

"Plavi bombarder" u zasluženoj penziji

U Višegradu je u petak obilježen dan ruskih dobrovoljaca! Javno i uz sve počasti, govore, hvalospjeve živim i mrtvim ruskim ubicama što su po Bosni klali i ubijali Bošnjake, i sve uz prisustvo zvaničnika RS.
Odavanje počasti domaćim i stranim zločincima i slavljenje njihovih zločina, kakvo je bilo divljanje četnika otprije mjesec, kao i ovo otprije dva dana, ne bez razloga, održava se u Višegradu. 
Radi se o gradu koji će u historiji evropskih ratova biti upamćen po Hitlerovim metodama ubijanja nepoželjnih naroda, gdje su devedesetih godina živi paljeni, ubijani, silovani, te i živi i mrtvi bacani u Drinu pripadnici bošnjačkog naroda. 
Dan ruskih dobrovoljaca, obilježen u petak u Višegradu, uvršten je u kalendar značajnih historijskih događaja RS, što govori da entitetske institucije i moralno, a još više materijalno, stoje iza njihovog kako ratnog tako i mirnodopskog „paradiranja“ po BiH, pa i iza teških ratnih zločina koje su počinili s Karadžićevim i Mladićevim ubicama.
I opet nijedna institucija za provođenje zakona u BiH nije svoju pozadinu pomakla ni za centimetar, kako bi se, ako ništa, prebrojali dobro poznati domaći i strani zločinci prisutni na višegradskim slavama. Žalosno je da još niko ne pita ko je ruskim ubicama iz proteklog rata uopće dozvolio da ponovo prijeđu granicu BiH? 
Da je, naprimjer, negdje u srednjoj Bosni upriličeno slavlje u čast nekadašnjih pripadnika odreda El-Mudžahid i na njemu se okupili i predstavnici boračkih organizacija, lokalne i entitetske vlasti (kao prekjučer u Višegradu, op. a.), vjerovatno skup ne bi ni počeo, jer bi u policijske marice bili potrpani i slavljenici i oni koji su se imali namjeru s njima družiti.
Vrijeme je da nam neko odgovori važe li zaista zakoni ove zemlje (kakvi god da su) samo za Bošnjake.

Ko je nekadašnjim ruskim ubicama dozvolio da ponovo prijeđu granicu BiH

Dobrovoljci zločinci

Nakon tema koje obrađujem u ovim kolumnama, u zavisnosti o čemu palamudim, proglašavan sam četnikom, ustašom i balijom. Bio sam sorošovac, a u zadnje vrijeme, evo, i peder. Kada me proglase Radončićevim pulenom, kojeg ni ne poznajem, nekako i mogu da shvatim tu logiku jer ova moja kolumna izlazi u mediju koji je on osnovao. Međutim, kada čovjek napiše da sam „uvlakač u Dodikov probavni trakt“, mogućnost da svako na društvenim mrežama iznosi svoj stav počinje gubiti svaki smisao. Mišljenje je k'o guzica, svako ga ima.Procent homoseksualaca je podjednak u svim društvimaUkratko, proglašavalo me ovakvim i onakvim, ali ovo zadnje svrstavanje u homoseksualce je nekako najmanja uvreda. Znate ono, dovoljno sam heteroseksualac da smijem na sebe obući roza košulju. I, naravno, ugodnije je biti LGBT nego ustaša ili četnik. Sto puta.

Originalna sevdalinka koju je izvodio veliki Zaim Imamović govori o vezi dvije djevojke, Šaze i Halife, koje zbog svoje neshvaćene ljubavi šekspirovski izvršavaju samoubistvo.

Floskula, ili što bi braća Hrvati divno rekli - ispraznica, koju često možemo čuti ovih dana, od ovih naoko liberalnijih homofoba, zvuči otprilike ovako: „Ne interesuje me šta oni rade iza svoja četiri zida. Ali ne mogu to raditi javno na ulicama.“ Ova izjava bi imala smisla kada bi pripadnici LGBT populacije zahtijevali da imaju pravo voditi ljubav po klupama parkova, ili imati seks na trotoaru Titove ulice ili pored Vječne vatre da im guze ne nazebu. Koliko je meni poznato, to ne spada u njihove zahtjeve. Oni samo žele da ne budu otpuštani s posla zbog toga što jesu i da ih ne lemaju huligani kada se vode za ruku sa svojim partnerom, što je slučaj koji se desio neki dan s dvije djevojke u Sarajevu. Strah homofoba da će im djeca postati homoseksualci ako budu viđali homoseksualce je jednako glup kao kada bih ja, kao ateista, imao strah da će moja kćerka postati vjernik zato što na ulici susreće pokrivene žene. Procenat homoseksualaca je podjednak u svim društvima, u svim državama, na svim kontinentima, u svim rasama, u svim narodima…Razlika je samo što negdje mogu slobodno da iskažu to što jesu, a negdje, kao kod nas, žive u lažnim i nesrećnim konvencionalnim brakovima. Neka istraživanja čak kažu da je u pojedinim arapskim, izuzetno religioznim sredinama, broj muškaraca koji su doživjeli homoseksualno iskustvo blago veći u odnosu na zapadne zemlje. Antropolozi to objašnjavaju nedostatkom žena, koje su pokrivene i uglavnom nedostupne muškarcima. Slične tendencije postoje i u zatvorima. Kako muškim tako i ženskim. Stare majke plaču i proklinju svoje riječiBosance i Hercegovce valja podsjetiti da homoseksualnost nije izum dekadentnog Zapada, nego da je oduvijek bila dio i naše tradicije. Dovoljno je poslušati originalnu sevdalinku koju je izvodio veliki Zaim Imamović, a koja govori o vezi dvije djevojke, Šaze i Halife, koje zbog svoje neshvaćene ljubavi šekspirovski izvršavaju samoubistvo. Nakon zajedničkog samoubistva, koje djevojke počiniše tako što zagrljene skaču u rijeku, stare majke plaču i proklinju svoje riječi kojima su ih napadale zbog njihove homoseksualne veze. Sevdalinka se zove „U bosanskom malom selu“, a tekst ide ovako:U bosanskom malom seluGdje Krivaja teče rijekaJedna priča o ljubavipamtiće se dovijekaOd žalosti cvijeće veneSuh je zumbul i kadifaZbog ljubavi nestale suLijepa Šaza i HalifaRef.Ah, ljudi, da li znateKako gorko zna da boliKad se bolno razum gubiA srce ne smije da voliJednog dana kraj rijekeJedna drugu zagrlišeNa obali osta pismoI u vodu skočišeSad proklinju stare majkeSvoje riječi pune plačaJer sad vide da je ljubavLjubav od života jačaVidimo se 8. septembra Stihovi: „Kako gorko zna da boli; Kad se bolno razum gubi; A srce ne smije da voli” bolje od svega opisuju koliko bolne moraju biti homoseksualne ljubavi u primitivnim sredinama kao što je naša. Ko ne vjeruje, naći će pjesmu na YouTubeu.

Proglašavalo me ovakvim i onakvim, ali ovo zadnje svrstavanje u homoseksualce je nekako najmanja uvreda.

Međutim, kao i za većinu stvari u našem društvu, za ovakvo stanje su uglavnom krivi političari. To su ili kukavice koje nemaju hrabrosti jasno i precizno se postaviti po ovom pitanju ili su stvarni homofobi koji ne mogu i ne žele prikriti svoju averziju prema LGBT populaciji. Greška! Da bismo postali normalno društvo, javne ličnosti, a pogotovo političari, su ti koji moraju stati u prvi red te parade. To je moje iskreno uvjerenje. Zato ću ja biti u tom prvom redu 8. septembra. Vidimo se.

Oni samo žele da ne budu otpuštani s posla zbog toga što jesu i da ih ne lemaju huligani kada se vode za ruku sa svojim partnerom, što je slučaj koji se desio neki dan s dvije djevojke u Sarajevu

Ugodnije je biti LGBT nego ustaša ili četnik

Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine u gostima je savladala Finsku (26:30) u trećem kolu kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 2020. te tako napravila veliki korak ka plasmanu na finalni turnir, koji će se odigrati u Austriji, Noveškoj i Švedskoj.&nbsp;&nbsp; Najbolji igrač utakmice bio je naš tridesetosmogodišnji Nikola Prce, koji je postigao 10 golova, ali i upisao nekoliko majstorskih asistencija za gol. Iako je već veteran, na najbolji način je predvodio “Zmajeve”, a iz igre je izlazio tek nakratko da se odmori i odmah se vraćao da pomogne saigračima. Ipak, naša reprezentacije u Finskoj je nastupila bez četiri (po)najbolja igrača - Vranješa, Tarabochije, Vegara i Karačića. 
Prce je u finskoj Vanti odigrao jubilarni, 100. nastup u dresu naše reprezentacije, koji je za beka poljskog Azotija bio maestralan.
- Čast je 100 puta nastupiti za svoju državu, sjajan je to osjećaj - istaknuo je Prce, koji je rođen 31. avgusta 1980. godine u Čapljini, gdje je i počeo igračku karijeru. 
Igrao je u Hrvatskoj, Španiji, Sloveniji, Austriji, Kataru, Njemačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, ali je uvijek rado, i kad je bio povrijeđen, dolazio na reprezentativna okupljanja.

Prce je u finskoj Vanti odigrao jubilarni, 100. nastup u dresu naše reprezentacije i postigao deset golova

Prce: Veteran je na najbolji način predvodio “Zmajeve” do pobjede u finskoj

Maestralna partija za veliki jubilej

Malo je onih koji su uopće čuli za Dobretiće. Za bolje upoznavanje – nalaze se dvadesetak kilometara od Jajca, prema popisu imaju 1.629 stanovnika, stalnih je oko 300.&nbsp;&nbsp;Prema skoro svim statističkim podacima, Dobretići su jedna od najsiromašnijih općina. Ovo „skoro“ napisano je jer jedan podatak govori o tome da ljudi koji žive u Dobretićima i ne žive toliko loše. Prosječna plaća u ovom malom, zabačenom mjestu iznosi 1.091 marku, što je pet maraka manje nego u Sarajevu. 
Nije to tako što su Dobretići razvijeni. Nije to ni zbog toga što u Dobretićima ima fabrika i kompanija. 
Razlog je mnogo jednostavniji – većina onih koji u Dobretićima rade, plaću primaju iz budžeta Dobretića. Budžet, inače, iznosi nešto više od 750.000 KM i skoro cijeli odlazi na plaće. 
Primjer Dobretića možda najbolje pokazuje koliko su štetni i nepravedni glomazni državni aparat i administrativna usitnjenost Federacije.
Štetni su za onaj dio stanovništva Dobretića koji se uglavnom bavi uzgojem stoke i obradom zemlje. Za njih iz budžeta ne ostane ni marka. 
Jasno je da administrativna usitnjenost i razuđenost odgovaraju samo stranačkim pulenima, koji sebe i svoje lako uhljebe na općinske jasle. Ostatak neka ovce čuva. 
I teško je i zamisliti da će se takvo stanje promijeniti. Jer, bolje biti baja u svom selu nego posljednji u gradu...

Primjer Dobretića možda najbolje pokazuje koliko su štetni i nepravedni glomazni državni aparat i administrativna usitnjenost Federacije

Ostatak neka ovce čuva...

<a href="https://avaz.ba/tag/777/aljosa-campara"></a>Kako vrijeme odmiče, <a href="https://avaz.ba/tag/21238/vlada-kantona-sarajevo">Vlada Kantona Sarajevo</a> djeluje sve odlučnije i izgleda stabilnije. Stoga su iz Stranke demokratske akcije intenzivirani prilično jalovi pokušaji rušenja izvršne vlasti.&nbsp;&nbsp; Kadrovi Željka Komšića još uvijek glasno šute, mada je očigledno da se nakon intereždžijskog uskakanja u takozvani bošnjački politički vagon Demokratska fronta primakla izlaznim vratima lokomotive vladajuće „šestorke“. 
Očekujemo zato neki nebitan povod da se Komšić naljuti, a potom i principijelno priključi SDA partnerima u opoziciji. Ali, bez DF-a se može. I dobro je da je tako!
U vrijeme kad su smjenjivali nekadašnju SDP-ovu kantonalnu vladu sa premijerom Fikretom Musićem, sarajevski SDA-ovci dijelili su obilato, potkupljivali poslanike, korumpirali (ne)moralne horizontale. I tada su „deflije“ profitirale kroz ostvarene tantijeme. 
Ipak, neprevaziđeni simbol muljatorskog preslagivanja skupštinske većine bio je i ostao nepravedno zapostavljeni Esad ili Esed - ko će ga znati - Radeljaš. Za sluganstvo je nagr(a)đen vlasništvom nad zdravstvenim sistemom, tenderskim biznisom i sličnim milionskim marifetlucima. 
Nekidan su iz Mehmeda Spahe ponovo zaprijetili okupacijom kantonalne budžetske milijarde koju Bakir Izetbegović u karakterističnom naletu intelektualno zbunjujuće lucidnosti ima običaj feudalno prisvajati. 
Stranački (polu)likovi što se javno pozivaju na zakonitost, poštenje, sposobnost, društvenu odgovornost, odreda su vlasnici optužnica, krupni prestupnici, dokazani nasilnici. Sjetimo se, dakle, Asima Sarajlića, Semira Efendića, Huse Ćesira...
Negdje na kraju u zatišju, šansu vreba i višestruki funkcioner <a href="https://avaz.ba/tag/777/aljosa-campara">Aljoša Čampara</a>. Njegov navodni zadatak vrbovanje je poslanika. Međutim, ne ide mu baš hairli, jer osim Komšićevih te jednog Radeljaševog iz BOSS-a, na Čamparinom je spisku zafalilo iskrenih prelivoda. Džaba lova, džaba slova, uzalud pozicije i obećane funkcije. U potjeri za „radeljašima“ odmetnuti ministar policije morao bi upaliti rotacije.

Bez DF-a se može. I dobro je da je tako!

Ganja Aša „radeljaša“...

Ono što je uradio <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/44487/mirsad-ibric">Mirsad Ibrić</a>, osnivač prve privatne radiostanice u BiH, Radija M, rijetka je pojava danas u svijetu zasnovanom na interesu, onoj „đe sam tu ja“. Ponovo je okupio ljude koji za grad Sarajevo mnogo znače. I to onako od sebe. Za raju.&nbsp;Legendama FK Sarajevo uručio je u ime Radija M i „Lige humanih“ plakete za doprinos ovom klubu, ali i gradu i BiH. Okupili su se asovi iz dvije šampionske generacije iz onog vakta, a posebno je emotivno bilo uručenje članovima porodica onih koji više nisu s nama.
Bilo je to lijepo druženje, krenule su priče od Kulina bana do naših dana. Ljudima ne treba mnogo da budu sretni i ponosni, posebno asovima koji su, nažalost, već i zaboravljeni.&nbsp;&nbsp;A oni nisu samo uspješni sportisti nego i dobri ljudi, koji bi trebali biti primjer mladima. Kad bi se o njima više znalo, pričalo i pisalo. A da se ne zaborave, potrudio se Mirsad Ibrić.

Osnivač prve privatne radionice u BiH, Radija M, ne dozvoljava da se zaborave legende Sarajeva

Okupio legende

Naravno da brutalna zloupotreba djece u nacionalističke svrhe nije originalni balkanski proizvod, međutim, pojava je na ovim prostorima još uvijek poprilično živahna. Pogledajte samo najnoviju provokaciju sa nastupom takozvane reprezentacije Republike Srpske na nekakvom svjetskom fudbalskom prvenstvu za srednjoškolce, koje se ovih dana održava u Beogradu.&nbsp;&nbsp; Tamo je, dakle, u društvu dvadeset i tri međunarodno priznate države zaigrala i jedna nepostojeća selekcija, sa nepostojećim grbom na nepostojećem reprezentativnom dresu, ispod nepostojeće zastave, uz taktove nepostojeće državne himne pouzdano nepostojeće države.&nbsp;Jedan od kolovođa ovog političkog igrokaza, bivši odbojkaš i predsjednik Saveza za školski sport Srbije, javno se zakitio vlastitim zaslugama povodom drskog ugrožavanja suvereniteta Bosne i Hercegovine. „Uspio sam se izboriti da učestvuju djeca iz Republike Srpske. Takmičenje s vršnjacima iz cijelog svijeta je velika stvar za njih“, pohvalio se nabrijani <a href="https://avaz.ba/tag/63936/zeljko-tanaskovic">Željko Tanasković</a>, prije nego će požderati zvrk topčiderskog bureka sa sirom. 
Premalo je nazvati skandaloznim izostanak adekvatne reakcije legalnih učesnika spornih sportskih igara na okolnosti širenja lažnih vijesti i falsificiranja nepobitnih činjenica u režiji beogradskih mutikaša. Stoga je Ministarstvo civilnih poslova BiH u protestnom pismu optužilo Ministarstvo omladine i sporta Republike Srbije za rušenje cjelovitosti i integriteta naše države. Nikakav odgovor nije uslijedio. 
Velikosrpski, niti (brendirano u Karađorđevu) velikohrvatski napadi na bosanskohercegovački ustavni poredak neće prestati pošto se ceremonijalno spusti zavjesa na beogradsko prvenstvo za zloupotrijebljenu djecu. Dušmani, naprosto, koriste svaku situaciju da nam dodatno zagorčaju život. I sve to pred očima stranih moćnika koji amaterski glume da ne vide šta se iz komšiluka i susjedstva paralelno servira. Diplomatsko stanje kroz gusto granje isto je k'o u proljeće devedesettreće.

Dušmani, naprosto, koriste svaku situaciju da nam dodatno zagorčaju život

Djeca su vojska najjača!

<a href="https://avaz.ba/tag/34252/milomir-kovacevic">Milomir Kovačević</a> Strašni, jedan od najpoznatijih fotoreportera u BiH, s pariskom adresom, dobio je na manifestaciji "Modul Memorije" priznanje za doprinos kulturi sjećanja, a tom prilikom prikazan je i film specijalno snimljen o njemu.&nbsp; 
To nije slučajno. Zaslužio je Strašni i mnogo više. Kad nečije slike obiđu svijet i podignu svijest o ratnim dešavanjima i stradanjima u Sarajevu, kad su one decenijama poslije svjedok jednog vremena i bit će zauvijek, čovjek iza tog objektiva i treba dobiti zasluženu nagradu.&nbsp;
Preselio se davno u Pariz, grad ljubavi, ali svoje Sarajevo nikad nije zaboravio. Kad god i gdje god može, Kovačević s bezgraničnom ljubavlju priča o BiH i rodnom gradu. Toliko izložbi mu je posvetio. 
Otvorio je i izložbu u galeriji „Zvono“ pod nazivom „I vozila ubijaju, zar ne“. Stare, limene, izrešetane kutije na ulicama grada. Kome bi do Strašnom palo na pamet da fotografira ulice i predmete dok ljudi stradaju. A znao je da će doći dan kad će ih pokazati i prikazati sav pakao Sarajlija.
<a href="https://avaz.ba/tag/34252/milomir-kovacevic">Milomir Kovačević</a> rođen je 1961. u Sarajevu. Fotografijom se počinje baviti sa 17 godina u Univerzitetskom fotoklubu CEDUS. Članom ULUPUBiH-a postaje 1989. Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama i kulturnim događanjima u Sarajevu.

Još u vrijeme opsade znao je da će doći dan kada će njegove fotografije prikazati sav pakao Sarajlija

Kovačević: Rodni grad nikad nije zaboravio

Strašni iza objektiva

Najveća ma(ha)na nesposobnih i neodlučnih jeste potiskivanje stvarnih problema, uz standardno neracionalno očekivanje kako će se stvari same namjestiti na pravo mjesto. Za takve ljude obično kažemo da kao nojevi zabijaju glavu u pijesak. Rukovodstvom Stranke demokratske akcije, dakle, dominira nojevski mentalitet!&nbsp; Višegodišnje smetnje u komunikaciji <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakira Izetbegovića</a> i <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/525/dragan-covic">Dragana Čovića</a> primarni su uzrok raspada vlasti na svim raspoloživim razinama. Zbog toga, razumljivo, država nezadrživo propada, međutim ne bi se reklo da su glavni krivci za hroničnu krizu naročito zabrinuti. No, vratimo se nojevima...
Jučer je u Mostaru otvoren 22. međunarodni sajam gospodarstva. Privatno sijelo nekolicine HDZ-ovih moćnika prvenstveno je politički, pa tek onda privredni događaj. Čović, naime, preko Sajma bilda vlastitu političku snagu, uz već tradicionalnu asistenciju Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Njih dvojica redovne su sajamske mušterije. Za razliku od, naprimjer, SDA.
Eto, ni ove godine niko se od stranačkih zvaničnika nije odazvao pozivu Dalfine Bošnjak. Izetbegović je navodno imao ranije preuzete obaveze. <a href="https://alfa.avaz.ba/tag/10500/sefik-dzaferovic">Šefik Džaferović</a>&nbsp;(s)umorni je epizodista, koji po vlastito mišljenje svakako ide na Poljine. Denis Zvizdić tavori u očiglednom sukobu interesa između šefa izvršne i čelnika zakonodavne vlasti. Fadil Novalić visi u ofsajdu vlastitog biznisa i nefunkcionalne Federalne vlade... 
Uglavnom, niko se od SDA-ovih državnih i entitetskih rukovodilaca nije udostojio otputovati u najveći hercegovački grad. Što bi rekla internet omladina - strogi ignore!
A nakon što su dezerterski izbjegli preuzeti obaveze i odgovornosti, na koncu, uhvatiti se posla za koji su (pre)plaćeni, k'o da gledam da će SDA mudroseri sa sigurnih položaja u Mehmeda Spahe narednih dana propagandnim saopštenjima, kao, braniti ugroženu domovinu od eventualnih mostarskih nepogoda. 
Formalno, naopako totalno! Jer samo akcija državu spašava, gospodo nojevi! A vi samo ignorišite, lezite i pravite se mrtvi. Valjda nas oluja neće raznijeti...

Rukovodstvom Stranke demokratske akcije, dakle, dominira nojevski mentalitet!

Sajam taštine

Skoro cijelu sezonu <a href="https://sport.avaz.ba/tag/22385/bajern">Bajern</a> je gledao u leđa Borusiji i mnogi su tvrdili da će tim iz Dortmunda postati novi šampion Njemačke. U isto vrijeme, <a href="https://sport.avaz.ba/tag/26862/niko-kovac">Niko Kovač</a>, trener Bajerna, nalazio se pod paljbom kritika stručnjaka, bivših igrača, legendi kluba, koji su mu predviđali brz odlazak s klupe Bavaraca.&nbsp; Sve se, međutim, okrenulo. Bajern je sa 5:0 pregazio Borusiju i prestigao je na tabeli, ponovo zauzevši prvo mjesto. Nikini fudbaleri bili su maestralni, a njihovi najveći rivali djelovali su kao ekipa neznalica.
Bajern je Kovača doveo prošle godine, kao jednog od najperspektivnijih trenera u Njemačkoj. Činilo se odmah da je saradnja s Hasanom Salihamidžićem, sportskim direktorom, osuđena na uspjeh, ali je uslijedio period krize. Pričalo se da neki igrači bojkotiraju hrvatskog stručnjaka, dok je on čestim rotacijama tražio najbolju formulu.
Konačno je Bajern zaigrao kao preporođen upravo u finišu sezone. Šest kola prije kraja Bundeslige Bavarci su najbliži naslovu, sedmom uzastopnom, a Kovač sve bliži svojoj prvoj šampionskoj tituli u ulozi trenera. 
Porijeklom iz Livna, Niko Kovač rođen je 15. oktobra 1971. godine u Berlinu.

Gdje ste, kreteni!

"Ne u moje ime"

Samo da rata ne bude

Biti u opoziciji danas je zadatak vremena i to moralni, politički i praktični

Bosna čeka svoga Kenedija

"Plavi bombarder" u zasluženoj penziji

Dobrovoljci zločinci

Ugodnije je biti LGBT nego ustaša ili četnik

Maestralna partija za veliki jubilej

Ostatak neka ovce čuva...

Ganja Aša „radeljaša“...

Okupio legende

Djeca su vojska najjača!

Strašni iza objektiva

Sajam taštine

Preporodio Bajern

Kolumne

Gdje ste, kreteni!

"Ne u moje ime"

Samo da rata ne bude

Biti u opoziciji danas je zadatak vremena i to moralni, politički i praktični

Bosna čeka svoga Kenedija

"Plavi bombarder" u zasluženoj penziji

Dobrovoljci zločinci

Ugodnije je biti LGBT nego ustaša ili četnik

Maestralna partija za veliki jubilej

Ostatak neka ovce čuva...

Ganja Aša „radeljaša“...

Okupio legende

Djeca su vojska najjača!

Strašni iza objektiva

Sajam taštine

Preporodio Bajern