Da se razumijemo, upravnik „Dinama“ nije anđeo. Naprotiv! Bahatost, nevaspitanost i primitivizam karakterne su osobine koje godinama krase lik i (ne)djelo Zdravka Mamića. Ako mene pitate, najpoštenije bi bilo da za inkriminirane muljaže odgovara tamo gdje su i počinjene, u Hrvatskoj, dakle. Umjesto toga, Mamić će utvrditi položaje na međugorskom kamenjaru, odakle zabavlja dokoni svijet čudnovatom presumpcijom vlastite nevinosti u nedovršenom sudskom procesu. 
Ovih je dana hrvatsko pravosuđe raspisalo novu potjernicu za gazdom najtrofejnijeg nogometnog kluba u susjedstvu. Potom je sumnjivo lice rekreativno privedeno nadležnoj bosanskohercegovačkoj instituciji koja se uopšte ne zalijeće na akcijsku ponudu Mamićevog pansionskog smještaja unutar popularne zagrebačke kaznionice. Zloupotreba pogrešno skrojenih zakona redovno izbije na nepravdu. To se pokazalo i u dotičnom predmetu. Stoga je krajnje neozbiljno očekivati skoriji rasplet administrativne sapunice. 
Mamićevo izručenje principijelno ne bi trebalo osporavati. Međutim, jednak pristup valjda se očekuje i od zagrebačkih autoriteta. Zbog ignoriranja zvaničnih odluka bh. institucija, a nerijetko i usljed drskog nepoštivanja sudskih presuda, iz BiH je u Hrvatsku zbrisalo najmanje četrdeset krupnih kriminalaca, okorjelih ratnih zločinaca te ubica različitih kalibara. Birokratskim jezikom kazano, bjegunce amnestiraju isključivo kockaste domovnice.&nbsp;Sjetimo se, naprimjer, jednog presuđenog lopova, državnog neprijatelja i nekadašnjeg šefa ovdašnjeg HDZ-a. Zovu ga Ante, prezime mu znate. Jelavić se, naime, zaslužene zatvorske kazne kutarisao jednostavnim preseljenjem na bolji i pravedniji svijet, u strogi centar Zagreba. Ne zaboravimo ni optuženog ratnog zločinca, zloglasnog generala HVO-a Zlatana Miju Jelića. Kriv je za ubistva, maltretiranje i progon mostarskih Bošnjaka. I opet nikom ništa, živi pod punom zaštitom hrvatske države. 
Mirno spavajte, Zdravko, Zlatane, Ante. Za izručenje je potrebno dvoje.

Pakt pozicija!

Mlada zenička glumica Adna Hasanić (24) dobila je prvu ulogu u dugometražnom filmu “Ženski orkestar”, čiju režiju i scenarij potpisuje Irac bh. porijekla Mirsad Ademović.
Adna je ulogu dobila na nesvakidašnji način, kao iz američkog filma, tako što je reditelj pratio njen rad u pozorištu, gledao kako igra u predstavama te opazio nešto što bi talentirana glumica mogla udahnuti Dunji, liku koji će tumačiti u tom ostvarenju.
Snimanje filma treba početi do kraja godine u Mostaru, Trebinju i Sarajevu. Ovo ostvarenje progovara o odnosima poslodavaca prema uposlenicima, problemu alkoholizma i kladionicama, koje u posljednje vrijeme sve više privlače ogroman broj i visokoobrazovanih žena u BiH, te vjerskim sukobima i ljudskim traumama.
Adna Hasanić rođena je u Zenici 1995. godine. Prije odlaska na studij, deset godina bila je članica Dječije, omladinske i lutkarske scene BNP-a Zenica.
Studij glume okončala je 2018. na Odsjeku za glumu Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, nakon čega je upisala master studij. Iste godine postala je članica Glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Prva uloga na filmu

Monstrumi odgovorni za ratne zločine nad vlaseničkim Bošnjacima konačno su dobacili do sudskih klupa. Usljed misterioznog odgađanja procesuiranja počinjenih zvjerstava, Sud Bosne i Hercegovine od Državnog je tužiteljstva čak pet puta zahtijevao podizanje adekvatne optužnice protiv Maneta Đurića, Radenka Stanića, Miroslava Kraljevića i Gorana Garića. 

Vlasenica je okupirana 21. aprila 1992. godine. Novosadski korpus JNA i lokalne zločinačke horde pod kontrolom Srpske demokratske stranke združeno izvode genocidne radove tokom kojih će stradati dvije i po hiljade Bošnjaka. Iz masovnih grobnica ekshumirano je skoro tristo djece. Jednak je broj zatočenica koje nisu preživjele višemjesečna zlostavljanja i brutalna silovanja. Većina zločina počinjena je u logoru Sušica te obližnjem selu Zaklopača.&nbsp; 
Progonjeni ljudi nakratko spas pronalaze u pedesetak kilometara udaljenoj Srebrenici. Nažalost, samo do jula '95. Hiljadu sedamdeset i dvoje Vlaseničana ubijeno je u presuđenom genocidu. Poslije dunjalučkog džehenema, u Podrinju gotovo da i nema Bošnjaka. I to je ustvari najkonkretniji rezultat udruženog zločinačkog poduhvata.

Sablasnom Vlasenicom danas rukovodi okorjeli ubica. Komandant zloglasnih „Mićinih specijalaca“ uglednik je Saveza nezavisnih socijaldemokrata. U ratu koljač, u miru dojač Milorada Dodika. Ne zaboravimo, dotična hulja zove se Mićo Kraljević.&nbsp;&nbsp; 
Međutim, nije samo Dodik sklon sađenju tikvi sa ratnim zločincima. Lažni pravednik, notorni primitivac i verbalni prostak, Dragan Mektić, dakle, u strasnom je i neraskidivom zagrljaju sa krvnikom iz Vlasenice. Radenko Stanić, ratni šef policije, mirnodopski je ministrov pomoćnik. Naravno, Mektiću na (ne)um ne pada da ga barem formalno suspendira zbog dokumentiranih ubistava, silovanja, pljačke...

Ponekad se politički pokrovitelji zločinaca pokažu znatno odvratnijim nego ubice iz prve ruke. S tim u vezi, Dodik i Mektić jednako su nemoralno pranje, samo drugo pakovanje. Dabogda im se obojici veličanje vlaseničkih zlikovaca „o glavurde obilo“...&nbsp;&nbsp;

Iz masovnih grobnica ekshumirano je skoro tristo djece...

Genocid u Vlasenici

Ambasador Narodne Republike Kine u BiH <a href="https://avaz.ba/tag/56032/ji-ping">Đi Ping</a>&nbsp;(Ji) za kratko vrijeme otkako je krajem januara preuzeo funkciju u našoj zemlji, pokazao je spremnost da što više unaprijedi saradnju između dvije zemlje.&nbsp; Za „malu“ BiH to je od izuzetne važnosti i svakako da oni koji odlučuju u naše ime moraju znati cijeniti i iskoristiti to što nam jedna od najvećih svjetskih sila s ogromnim ekonomskim potencijalima stalno pruža ruku podrške i želi nas povući naprijed i tamo kuda idu uspješni.
Posebno je važno što se ambasador Kine u našoj zemlji, poput njegovih prethodnika, ponaša u maniru i duhu pravih diplomata, ali i prijatelja koji poštuju ovu zemlju. Saradnju i svoju pomoć koju godinama Kina pruža našoj zemlji ničim ne uvjetuju niti se miješaju u unutrašnje stvari u našoj zemlji. 
Uprkos tome što su neke kineske donacije, nažalost, u našoj zemlji i pronevjerene, poput traktora za poplavljena područja, do kojih nikad nisu stigli, kao i da još nisu završene sve administrativne procedure neophodne za gradnje Bloka 7 Termoelektrane u Tuzli, ambasadoru Đi Pingu ne nedostaje optimizma. 
On je ubijeđen da će saradnja BiH i Kine, kako na ovom tako i na drugim ekonomskim i kulturnim projektima dvije zemlje, ići uzlaznom putanjom. 
Đi Ping rođen je 1967. godine u Šangaju. U svojoj zemlji obavljao je mnoge važne funkcije. Oženjen je i otac sina i kćerke.

Posebno je važno što se ambasador Kine u našoj zemlji, poput njegovih prethodnika, ponaša u maniru i duhu pravih diplomata

Podrška prijatelja

Nisu svi političari isti! I stoga nije korektno konkretnim pojedincima unaprijed (za)lijepiti uobičajene epitete - nadobudni intereždžija, osvetoljubivi karijerista, dinar-efendija, tender-hairlija i slično. Naravoučenije, u svakom kukolju ima žita, a žito nama treba da narod ima hljeba.&nbsp;&nbsp; 
Nedavno je reisu-l-ulema Husein-efendija Kavazović izrazio zabrinutost zbog privatizacije javnih funkcija i institucija. "Uzurpirana institucionalnost pretvara se u nepravdu i nasilje, a nekontrolirana moć u nasilje i despotiju.“ Da je upozorenje vjerskog lidera daleko odjeknulo, pokazuju brojne reakcije bh. zvaničnika. Tako će jedan na televiziji dobrovoljno priznati kako ga više ne zanima pozicija ministra vanjskih poslova BiH. „Nisam osoba koja trči za foteljama!“, poentirao je u krešendu Denis Zvizdić.&nbsp;&nbsp; 
Ukoliko smo ispravno razumjeli poruku, Zvizdićevo historijsko NE, dakle, glasi: Nisam osoba koja trči za foteljama! Ostalo je, međutim, nejasno da li dotična konstatacija ima neku skrivenu ekstenziju, da ne kažemo nevidljivi nastavak, koji nepouzdana kamera nije uspjela zabilježiti. Ili će prije biti da se radi o razočaravajućem kraju poprilično neduhovitog vica... 

Uostalom, govorimo o funkcioneru sa situiranom zadnjicom u najmanje dvije fotelje. Prvi je i posljednji paralelni čelnik i izvršne i zakonodavne vlasti u Evropi. Firme kojim trenutno rukovodi uglavnom ne ferceraju, ali za ovu priču to je najmanje važno.&nbsp; 
Korisnije se zato prisjetiti dvadesetogodišnje karijere političara koji ne trči za foteljama. Premijer Kantona Sarajevo. Predsjednik Kantonalne skupštine. Delegat u Domu naroda FBiH. Predsjedavajući Predstavničkog doma FBiH. Višestruki zastupnik u raznim parlamentima (kanton, entitet, država). Predsjedavajući Vijeća ministara BiH. 

Predsjedavajući Predstavničkog doma BiH. Dužnosti i obaveze u stranci muslimansko-povijesnog kruga: Predsjednik Kantonalnog odbora. Predsjednik SDA Savjeta. Član Glavnog odbora. Član Izvršnog odbora. Član Predsjedništva. Potpredsjednik...&nbsp; 
Nešto kontam, dobro prođosmo kako smo zadužili. Zamislite da je, umjesto što nije, Zvizdić trčao za foteljama. Gluhobilo, ništa ne bi ostalo Šefiku Džaferoviću, a kamoli Halidu Genjcu.

Nešto kontam, dobro prođosmo kako smo zadužili

I kad ne trči, Denis stoji!

Na Rolan Garosu u Parizu debitirao je još 2005. i u svom debitantskom nastupu osvojio titulu. Četrnaest godina kasnije, na istom terenu u Parizu, <a href="https://avaz.ba/tag/1876/rafael-nadal">Rafael Nadal</a> ponovo je slavio i upisao se u tenisku historiju.&nbsp; Pobjedom u jučerašnjem finalu nad Austrijancem Dominikom Timom (Dominic Thiem), slavni Španac postao je prvi teniser koji je na jednom gren slem turniru slavio 12 puta! Tako je kralj zemljanih terena svoj omjer pobjeda i poraza na Rolan Garosu poboljšao na fantastičnih 93-2, uključujući perfektnih 12-0 u finalima.
Na rekord juriša i kada je u pitanju ukupni broj gren slem pehara. Ima ih 18, samo dva manje od četiri godine starijeg rivala, legendarnog Švicarca Rodžera Federera (Roger), iako je zbog problema s povredama Nadal tokom karijere bio prisiljen propustiti čak devet turnira iz grupe najvećih.
Nadal je rođen 3. juna 1986. godine u Manakoru. Sa samo 15 godina postao je profesionalac. Poput najvećih rivala, Federera i Novaka Đokovića, zaradio je više od 100 miliona dolara od nastupa na turnirima.

Španski teniser po rekordni 12. put osvojio Rolan Garos

Nadal: U karijeri zaradio više od 100 miliona dolara

Trijumf za historiju

Od svih naroda koji žive na Balkanskom poluotoku Bošnjaci su najduže vremena vodili borbu da budu priznati kao jedinstvena nacionalna historijska i državnopravna zajednica i da kao takvi zauzmu mjesto u procesima kojima se u novijoj historiji izgrađivala situacija međunacionalnih, međudržavnih i uopće svih ostalih odnosa između naroda koji žive na prostoru kojim su nekada vladale Osmanlije, a veliki dio naslijedili Austro-Ugari s jedne strane i Srbi i Crnogorci s druge.Bošnjaci nisu sebe smatrali neciviliziranimOva borba koju su vodili ljudi koji su do tada bili prepoznavani samo pod imenom bh. muslimani trajala je upravo isto toliko koliko i borba Srba i Hrvata za ostvarenje nacionalnog jedinstva i formiranja vlastitih nacionalnih država. Hrvati su svoj nacionalni identitet ugradili u položaj koji je Hrvatska kao sastavnica Austro-Ugarske monarhije kroz svoj odnos sa Austro-Ugarskom izgradila tokom ranije historije, odnosno prije Berlinskog kongresa, koji je odlučnije zahvatio odnose srednjeg Balkana i, dodijelivši taj dio Austro-Ugarskoj, omogućio da uspostavi vlastitu vlast i inkorporira BiH u carstvo. Njihova borba započela je onog dana kad je Berlinski kongres donio odluku o dodjeljivanju BiH, odnosno ejaleta Bosna, pod vlast Austro-Ugarske kako bi ona izvršila zadatak civiliziranja i uvođenja tog dijela Balkanskog poluotoka u evropski prostor.

Fantazmogorična nacionalna teorija bila je u suprotnosti sa stvarnim historijskim procesom koji je jedino Bošnjake muslimanske vjere ostavio kao realni supstrat na koji se mogla oslanjati obnova bosanske države

Budući da Bošnjaci nisu sebe smatrali neciviliziranim i nisu s pravom smatrali da nemaju nacionalnu i državnopravnu svijest, oni su reagirali negativno na odluku Berlinskog kongresa i poveli rat protiv provođenja te odluke kroz berlinsku okupacionu kampanju pruživši snažan otpor okupacionoj vojsci Austro-Ugarske. Upravo ova borba Bošnjaka da sačuvaju svoju samostalnost u onom smislu u kojem su to prvobitno mislili, kao autonomiju unutar Osmanskog carstva, a zatim kad je Osmansko carstvo odustalo od obaveze da zaštiti svoje pripadnike osmanske države i da sami izvrše dužnost da zaštite teritoriju, narod i odnose koji su više od hiljadu godina kontinuirano trajali i razvijali se na tlu BiH, pokazuje i jasno dokazuje da su jedino bosanski muslimani, tada Bošnjaci muslimanske vjere, za razliku od Bošnjaka pravoslavne ili katoličke vjere, zadržali svoj patriotizam, državotvornu svijest i stav da BiH može i treba da funkcionira kao slobodna i samostalna država. Upravo onako kako je takvo pravo Berlinski kongres dao i Srbiji i Crnoj Gori i ostalim balkanskim državama koje su u to vrijeme dobile status slobodnih država, kneževina, kraljevina...Proces hrvatske i srpske nacionalne asimilacijeJedini razlog zbog kojeg katolička monarhija, kakva je bila Austro-Ugarska, koja je svoju funkciju na Balkanu shvatala i kao funkciju širenja katoličanstva na jug Balkana, odbila da prihvati i prizna BiH kao samostalnu kneževinu ili autonomnu jedinicu unutar Austro-Ugarskog carstva bio je upravo to što je BiH bila većinski muslimanska, odnosno što su u njoj među Bošnjacima prevladavali Bošnjaci muslimanske vjere, dok su Bošnjaci pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti već tada bili duboko ušli u proces hrvatske i srpske nacionalne asimilacije. Taj proces, što se tiče Srba, realiziran je kroz ostvarenje ideja „Načertanija“ dok su Hrvati i koncept vlastitog nacionalnog identificiranja već imali u činjenici da je unutar Austro-Ugarske već postojala Banovina Hrvatska. Ono što je na cijelom prostoru ostalo nedefinirano bio je položaj Bošnjaka muslimanske vjere, odnosno onih Bošnjaka koji su zadržali svoj bošnjački identitet i samim time i vjeru da je moguća bosanska država kao proizvod cijelog kontinuiteta postojanja Bosne, one koja se sastojala od bosanske banovine, bosanske kraljevine ili ejaleta Bosna pod osmanskom vlašću.

Budući da Bošnjaci nisu sebe smatrali neciviliziranim i nisu s pravom smatrali da nemaju nacionalnu i državnopravnu svijest, oni su reagirali negativno na odluku Berlinskog kongresa

Bošnjaci muslimanske vjere nisu priznati ne samo kao zasebna nacionalna skupina, nego nisu uopće priznati kao dio bh. stanovništva jer su tretirani kao ostatak osmanske vladavine koji treba da nestane onog časa kad nestane i osmanske vlasti u Bosni, odnosno treba da budu asimilirani u navodne prvobitne Srbe i Hrvate, odnosno katolike i pravoslavce. Čuvati tradicije bosanske države u kontinuitetuNaravno da je ta fantazmogorična nacionalna teorija bila u suprotnosti sa stvarnim historijskim procesom koji je jedino Bošnjake muslimanske vjere ostavio kao realni supstrat na koji se mogla oslanjati obnova bosanske države kojoj su se uvijek Bošnjaci tokom cjelokupne svoje historije nadali. I to ne samo oni koji su bili islamske vjere, nego, kao što se zna, mnogi koji su bili pravoslavne i katoličke vjere, a pogotovo oni koji su bili među bosanskim franjevcima i zastupali ideju bosanske države. Kako god mi gledali na probleme koji se javljaju u kontekstu historijskih zbivanja, nemoguće je izbjeći činjenicu da nijedno rješenje koje je historija prakticirala na prostorima centralnog Balkana nije uspjelo odgovoriti na problem šta sa BiH i kakav položaj u njoj trebaju zauzeti bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci. Odnosno najbrojniji dio stanovništva BiH i to onaj dio koji je jedini nosio i čuvao tradiciju bosanske države u njenom kontinuitetu.

Počela je onog dana kad je Berlinski kongres donio odluku o dodjeljivanju BiH, odnosno ejaleta Bosna, pod vlast Austro-Ugarske kako bi ona izvršila zadatak civiliziranja

Borba Bošnjaka za nacionalni identitet i priznavanje njihovih državnih i građanskih prava

Onomad je “Washington Post” izrazio bojazan da bi predsjednik Donald Tramp (Trump) uveliko mogao proćerdati ogromni moralni kapital koji Amerika uživa još od velike pobjede u Normandniji u junu 1944. godine. Jer, kako je to kasnije potcrtao i “New York Times”, obilježavanje “Dana D”, kada su se Amerikanci prije tačno 75 godina iskrcali na evropsko tlo, da konačno sa saveznicima poraze Hitlera, ovaj je američki predsjednik shvatio naopako kao “promociju sebe samog”. Nije mu prvi put, ali ovo baš nije bila prilika.Mnogi su se Amerikanci, naravno, zastidjeli takvog predsjednikovog držanja, a bivši direktor CIA-e Džon Brenan (John Brennan) rekao je da je za američku sigurnost i dalje najvažnije savezništvo s Evropljanima.Drugim riječima, Amerika se još brani u Evropi. A bogami i u Bosni. Tako je to od generala, a kasnije predsjednika Dvajta Ajzenhauera (Dwight Eisenhower) naovamo. &nbsp;Bolji od predsjednika Zato je, bez sve šale, nedavni nastup bosanskog pjesnika sa svjetskim oreolom Abdulaha Sidrana na ručku kod francuskog predsjednika Emanuela Makrona (Emmanuel Macron) bio i odbrana Amerike, da se ne pocijepamo po unutrašnjim šavovima. Žešće je to od Trampovog kolosalnog historijskog neznanja u najnovijem predsjednikovom intervjuu za BBC. Uglavnom, uoči ove važne normandijske obljetnice, bosanski pjesnik kao da je u Parizu prosuo neki čarobni prah protiv zaborava, pretvarajući nas u onu čuvenu rečenicu francuskog nobelovca Albera Kamija (Albert Camus): “Sloboda je tek iskorištena šansa da se bude bolji”. Još od vremena Alije Izetbegovića i njegovih susreta s Klintonom (Bill Clinton), kojima je pisac ovih redova kao novinar prisustvovao, posebno onom u Bijeloj kući 8. septembra 1993. godine, troglavo bh. Predsjedništvo praktično malo ko prima, a kamoli s njima toplo i ozbiljno razgovara, kao Makron, onomad, s bosanskim pjesnikom. Ali, hajde da ne budemo pesimisti! Sidran je, naime, još u ime svih nas - veoma artikuliran dok objašnjava “Zašto tone Venecija”. Ima nade, reklo bi se. Samo ga treba globalno uposliti, ako to fizički bude mogao i ako u Sarajevu bude bilo pameti. Jer, Sidran bolje i poštenije govori od svakog bosanskog predsjednika. &nbsp; Ko je informirao Gutereša Ovog hladnjikavog proljeća punog novootkrivenih bolesti, koje su nam podijeljene u skladu za zaslugama, a i godinama, tačnije 18. marta, bio sam na zvaničnom ručku kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Antonia Gutereša (Guterres) s još 14 mojih kolega iz Odbora upravnika UNCA-e (United Nations Correspondents Association). Otkad je Gutereš preuzeo kormilo UN-a od Ban Ki-muna (Ki-moon), bio je to naš drugi susret u istom formatu, “off the record” (razgovor za koji se obavezujemo da ga nećemo objavljivati), ali pribilježen od riječi do riječi, da poslije ne bude zabune. Ne bih o tome nakon samo tri mjeseca, ali imam pravo, a i obavezu opisati Gutereša, ne citirajući ga. Važno je to za Bosnu, jer niko ovoj zemlji ne da preko reda, ni u EU, niti u NATO, kao što su tamo mimo drugih uletjeli Bugarska, Rumunija, pa i Crna Gora i sad Makedonija. A za švercovanje se sprema i Srbija. Prije Bosne, naravno?! Slušao sam i snimao, jer kućni bonton to dozvoljava, i još svašta pitao generalnog sekretara UN-a, koji je pokazao veoma detaljno znanje - do u nijanse, šta se to u Bosni događa. No, učinilo mi se da je Gutereša o svemu podrobno “informirao” Dragan Čović, nikako Željko Komšić! A nije, vala, preko nekih svojih kanala ni Bakir Izetbegović, pardon, Šefik Džaferović. Pomislio sam kako bi bilo zgodno u Njujork dovesti akademika Sidrana, pa da on Guterešu sve to o Bosni tačno posloži i da ga bar navede da posumnja u izvore svojih sekundarnih informacija. Ovaj bi bosanski pjesnik ovdje na Ist riveru mogao informirati i mnoge druge o Bosni i Hercegovini, zemlji koja je od 22. maja 1992. punopravna članica Ujedinjenih naroda. Za koju mi se čini da je na to zaboravila bar jedno deset i više godina. Drugi bi, naime, platili goleme novce da su na bosanskom mjestu u UN-u, recimo Tajvan ili naše komšije s Kosova.Kroćenje zvijeri savješću Nakon svega što je Sidran s toliko mnogo moralnog kapitala govorio u Parizu, očito – znao bi on pričuvati vuka za uši (latinski - “auribus teneo lupum”) i u UN-u. Ili, u Americi hrabro povući tigra za rep, da iz dubokog “bosanskog” sna probudi sve one zadužene za euroatlantsko izbavljenje Bosne i Hercegovine. Kroćenje zvijeri je moguće samo ako vas uvažavaju i ako dolazite iz vlastitog carstva savjesti. “Riječi su najmoćnija droga koju čovječanstvo koristi”, napisao je tvorac legende o “Tarzanu” i opasnim životinjama koje je on pripitomio Rudijard Kipling (Rudyard). Ali, to važi tek kad se dobar dio džungle civilizira. Za čovjeka je tajna slobode oduvijek bila u hrabrosti da govori što misli. Naravno, i da bira šta misli! Nažalost, najčešće ne možemo birati, ali o onome što nas okružuje mora se misliti bez samozavaravanja. U Sarajevu to već dugo radi Sidran, upozoravajući da narod ipak ne zna, pa se tako pretvara u rulju, a ne u željeno građanstvo. Kao ponegdje i u Trampovoj Americi. Pokušavajući da od Bosne opet naprave medijsku ili drugu Bastilju, koju je Evropa srušila na početku Francuske revolucije još u 18. stoljeću, mnogi bi, vjerovatno, bar “prigušili” Sidrana i druge bosanske svjetionike. Ali, neće moći, jer preko Bosne se zaista brani i Evropa i Amerika.Pitanje je samo hoće li i koliko dugo, kad jednog dana Tramp ode, “trampizam” (pre)živjeti od Mediterana do Atlantika?

Nažalost, najčešće ne možemo birati, ali o onome što nas okružuje mora se misliti bez samozavaravanja

Donald Tramp protiv Sidrana

Skoro godinu dana građani, vlasti i policija Unsko-sanskog kantona čekaju da država donese strategiju za upravljanje migrantskom krizom.&nbsp;&nbsp; 
Ovaj, posebno za sjever države, važan dokument niko i ne spominje, što će reći i da niko ne radi na njemu. Na vrijeme su to shvatili Krajišnici i odlučili migrantsku krizu, koja ne jenjava, kontrolirati na lokalnom nivou.&nbsp;
Mora im se odati priznanje, istovremeno su i molili i apelirali za pomoć „iz Sarajeva“, ali i uzeli stvar u svoje ruke. Pomoć međunarodnih institucija i volontera dobro je došla, ali nikad nije dovoljna. Kriza je zahtijevala promptne akcije - od osiguranja smještaja, hrane, odjeće, do zdravstvene zaštite, sigurnosnih mjera. Činjenica da i danas preko granice legalno i ilegalno stigne stotinjak migranata traži dodatne mjere.

Situaciju dodatno pogoršavaju nervoza i tenzije među pripadnicima različitih etničkih grupa migranata. Tuče, sukobi, nerazriješeni računi, napadi i na policiju, nažalost, postaju svakodnevica. Nerijetko deblji kraj izvuku i građani. No, to nije to zvono za uzbunu onima koji su zakonom zaduženi za rješavanje problema. Nema čak ni obećanja, pa ni ispraznih saopćenja da će se uhvatiti ukoštac i riješiti tereta kantonalne vlasti u Krajini.&nbsp;Nakana komesara MUP-a USK Muje Koričića da u Krajini bude proglašeno vanredno stanje i uveden policijski sat samo naivnima se čini radikalna. To će, kaže Koričić, biti put da vlasti USK same počnu utvrđivati pravila ponašanja. Takva odluka nosi mnogo rizika, ali treba vjerovati onima koji su na terenu da je jedino moguća i opravdana.&nbsp;&nbsp;S druge strane, ovaj očajnički potez dobro će doći ministrima, direktorima agencija, službi i ureda. Problem će, makar nakratko, biti riješen. Ti migranti ionako nisu njihova briga. A Krajina je tako daleko od Sarajeva. Od očiju i srca!

Nakana komesara MUP-a USK Muje Koričića da u Krajini bude proglašeno vanredno stanje i uveden policijski sat samo se naivnima čini radikalna

Daleko od očiju

Dejan Nemčić, mladi humanitarac, profesor geografije, odlučio je prije nekoliko godina svoj život posvetiti prvenstveno djeci u Africi, pomažući im da se obrazuju, ali i da se liječe od teške bolesti – malarije.&nbsp; &nbsp;
Rođen je u Garešnici u Hrvatskoj, gdje je pokrenuo Udrugu „Možemo zajedno“, i već osam godina bori se za osmijeh te djece.&nbsp; &nbsp;
S nepromijenjenim entuzijazmom priča o njima, prikuplja sredstva i ponovo se vraća na ovaj skoro otpisani kontinent, donoseći sa sobom prijeko potrebni lijek i spašavajući tako hiljade dječjih života.

Umnogome je doprinio i poboljšanju njihovog obrazovanja i često ističe da u Africi jedna olovka ili papir zlata vrijede, jer priliku za život imaju samo oni koji imaju i školu.&nbsp; &nbsp;
- Ne mogu opisati sreću afričkog djeteta koje je dobilo svoju prvu olovku, običnu olovku... U Africi nakon nastave djecu treba tjerati kući, oni su male spužve koje žele znati što više – pričao je prije nekoliko godina Nemčić.
&nbsp;
Njegova borba ne jenjava i on i ove godine, 10. jula, ponovo odlazi u Afriku. Njegovu humanitarnu misiju podržao je HKD „Napredak“ pa zajedno provode akciju i u BiH skupljajući školski pribor i donacije za lijek protiv malarije.&nbsp; &nbsp;
Ž8 = M. R. S.
&nbsp;

Svoj život posvetio djeci u Africi

Dječiji heroj

Birvaktile, nazad par generacija, odmah povrh Careve džamije u Bileći, čitav život komšovaše Ahmet i Slavoljub. Ahmet za života nikada nije izgovorio neku od riječi koje u svom korijenu imaju Rusiju, a da nije dodao i prefiks „nalet ih bilo.“ Ako se noć prije desila utakmica, on bi rekao: „Igrale su Engleska i, nalet ih bilo, Rusija.“ Ako je priča bila o hrani, rekao bi: „Čuo sam da je taj, nalet ga bilo, ruski kavijar strašno skup.“ Za razliku od Ahmeta, njegov komšija, starina Slavoljub, volio je reći: „Draže mi je rusko govno neg' turska baklava.“Šta su interesi ovdašnjih građanaA tako je i dan-danas, ništa se promijenilo nije, niti će ubrzo, pa jedni gledaju u Rusiju, drugi u Tursku, kao u svoje majke, a nikako da shvate kako tu nije riječ o dvije dobre i brižne mamice, nego o dvije zle maćehe što nalikuju na onu iz Pepeljuge. Ruske tajne službe, a i zvanična diplomatija, toliko snažno rovare po RS da je to postalo potpuno neumjesno. Tačnije, nije to rovarenje, više se radi o potpunom i neselektivnom uticaju kako bi se instalirali ruski interesi na Balkanu. Nemam ja ništa protiv ruskih interesa, problem je u tome što se ti ruski interesi, najčešće, kose s interesima ovdašnjih građana. A koliko je ukusno rusko govno pokazuje i slučaj kada motoristička grupa zvana Vukovi, faktički ruski kriminalci od kojih je većini zabranjen ulazak u evropske zemlje, dođu u Banju Luku, pa im se organizuje svečani doček u parlamentu entiteta.

Turske investicije su višestruko veće u Srbiji nego u Bosni i Hercegovini, a također premašuju ruska ulaganja u Srbiju. Pa ti budi pametan

U drugu ruku, na samrtničkoj postelji prvi predsjednik Bosne i Hercegovine ostavlja državu „u amanet Erdoganu“, a iz godine u godinu u Sanskom Mostu, braća Bošnjaci, proslavljaju Galipoljsku bitku, bitku iz Prvog svjetskog rata u kome je, nije zgoreg napomenuti, Turska bila na pogrešnoj strani istorije.Nešto postoji iza obrazloženja I tako, dok su braća Bošnjaci zagledani u bratsku Tursku, dotle braća Turci investiraju pare braći Srbima koji su zagledani u bratsku Rusiju. Naime, turske investicije su višestruko veće u Srbiji nego u Bosni i Hercegovini, a također premašuju ruska ulaganja u Srbiju. Pa ti budi pametan.Helem, jedni hoće Putina, koji je suptilan kao gusani radijator, a drugi Erdogana, koji je pohapsio i obespravio stotine hiljada svojih građana, pa samo možemo slutiti šta bi tek radio našim. I ko se neki dan našao da sruši ovu vrstu nacionalne gluposljednosti? Niko drugi doli ministar nam vanjskih poslova Igor Crnadak. Vezano za ruski uticaj, a o našem ulasku u NATO, on iznese ovakvo mišljenje: “Iz SNSD-a kažu da neće MAP zbog NATO bombardovanja Srbije i RS. To je nonsens, jer je SNSD tražio MAP 2009. godine, a bombardovanje je bilo 1995. i 1999. Ili kažu da neće MAP zbog vojne neutralnosti Srbije. Neutralnost Srbije je donesena 2007. godine, a dvije godine kasnije je SNSD tražio MAP. Očigledno to nisu dobra obrazloženja i nešto postoji iza. Ali ja smatram da je vrlo važno da RS insistira na tome, kada se neka odluka donese konsenzusom, samo se konsenzusom može mijenjati.“ Strane investicije su interes i Srba, i Bošnjaka, i HrvataDakle, mimo što raskrinkava ruski uticaj na SNSD, Crnadak nas podsjeća da je MAP donesen konsenzusom predstavnika tri naroda i da ta odluka samo konsenzusom može biti promijenjena. Morao bi se vrh SNSD-a dobro zapitati šta će biti ako ovo postane praksa, pa braća Hrvati i braća Bošnjaci počnu stopirati ranije konsenzusom donesene odluke.

Helem, jedni hoće Putina, koji je suptilan kao gusani radijator, a drugi Erdoana, koji je pohapsio i obespravio stotine hiljada svojih građana pa samo možemo slutiti šta bi tek radio našim.

Ulazak u NATO znači stabilnost. Stabilnost znači strane investicije. Strane investicije su interes i Srba, i Bošnjaka, i Hrvata. Čiji onda nije interes da uđemo u NATO? Pa ruski, naravno. Možda je SNSD, ustvari, skraćenica za Savez Nezavisnih Sovjetskih Demokrata. Haj znaj. A j... se Bošnjacima, njima je lako da trče u NATO. Turska je tamo.

Jedni gledaju u Rusiju, drugi u Tursku, kao u svoje majke, a nikako da shvate kako tu nije riječ o dvije dobre i brižne mamice, nego o dvije zle maćehe što nalikuju na onu iz Pepeljuge

Srbi i Rusi Vs. Bošnjaci i Turci

„Taksista izbacio Luku i mene, jer je dva puta vrisnuo. Rekla mu da ima autizam čim smo ušli, da zablokira vrata i izvinila se, a on šta ću Vam ja.“ Napisala je ovo jedna mama. Luka je dječak. Dječak prelijepih plavih očiju. Dječak čije djetinjstvo je obilježeno borbom za dostojanstvo. Zašto? Jer je jedan od one nevidljive djece iz autističnog spektra. Sjetimo se Slavka, mladića kojeg grli cijela BiH, a kojeg se škola odrekla jer je malo drugačiji. Sjetimo se njegovih očiju, tužnog pogleda zaustavljenog pored vanjske ograde škole u koju je išao, a iz koje su ga izbacili. Slavko je samo htio što i njegovi vršnjaci. Malo mladosti u školi koju voli. Građani su pružili ruke Luka je desetogodišnjak. Ušao je s majkom u „Sarajevotaxi“ da pobjegnu od kiše. Nisu uspjeli jer ih je vozač istjerao iz auta. Malo buke je dječak napravio i to se nije moglo tolerisati. A i zašto bi? U gradu u kojem su svakodnevne ulične pljačke postale obilježje grada. U gradu u kojem prosjaci na svakih metar nasrću na prolaznike. U gradu u kojem taksisti baš ovog „Sarajevotaxija“ neće da voze putnike jer im je prekratka relacija, a cijene su im više nego kod mnogih drugih autoprijevoznika. U gradu u kojem te na aerodromu dočeka klan taksista koji imaju samo svoje kriterije i cjenovnike, a kojima niko ništa ne može. Bolje reći, ne želi.U gradu u kojem taksi vozila mahom smrde i u kojima vozači puše cigarete i ne pitajući da li putniku to smeta. U gradu u kojem lijekovi koštaju toliko da je jeftinije umrijeti. U gradu u kojem je vršnjačko nasilje zamijenilo drugarstvo. U gradu u kojem djeca iz autističnog spektra ne postoje. U gradu u kojem se majke same bore da svojoj djeci osiguraju ravnopravno djetinjstvo. Eto, sve to u jednom gradu, baš kao i mali Luka, ali Luka je nekome smetao. A sve ovo drugo nikome ne smeta. Tog dana, tog kišnog dana kada je Luka i formalno izbačen iz života dostojna djeteta, desilo se nešto drugo. Ugledali su ga građani širom BiH i pružili ruke prema njemu. Vidjeli su ga širom otvorenih očiju i prigrlili. On više nije bio samo dječak svoje brižne majke nego dijete svih nas. Sve nas su tog dana izbacili iz taksija. Svi smo vrisnuli od straha. Baš onako kao i Luka.

Sve nas su tog dana izbacili iz taksija. Svi smo vrisnuli od straha. Baš onako kao i Luka

Slavko, Luka, Orhan...Možda će njegov uz naš vrisak otvoriti oči i onima koji mogu a ne žele da pomognu našoj djeci da spokojno odrastaju. I Slavko i Luka i Orhan i njegov brat blizanac i mnoga druga naša djeca. Autizam nije zarazna bolest. Ne prelazi na drugog. Autizam tiho stanuje u odabranom i nikome ne šteti. Ali, štetimo mi našoj djeci s autizmom. Štetimo i drugoj djeci. Mnogo više nam smetaju nego neljubaznost javnih prevoznika, preglasna jeftina muzika koju nam puštaju, nego svi lopovi i džeparoši, skupi lijekovi i nedostatak vrtića za djecu s autizmom. - Na Vašu preglasnu novokomponovanu glasnu muziku se nisam žalila. Da li Vam je moje dijete oštetilo auto ili slično? Malo je lupilo o prozor Vašeg auta, pa da ga izbacite na vjetru, a oblaci se spuštali nisko s prijetnjom još jednog pljuska! Ali ovaj pljusak poniženja neću nikad zaboraviti, a nadam se ni drugi sugrađani i sugrađanke. Vožnja prekinuta je plaćena i dok ste po džepovima tražili marku kusura i čekali podobne mušterije, a već su bili na proširenju, nadam se eto da Vam se isplatilo i da će Vam se isplatiti – navela je majka dječaka s autizmom na svom Facebook profilu.

Taksisto „Sarajevotaxija“ s brojem 452, šta Vas je to moje dijete uvrijedilo, šta je uradilo?

Luka, dijete bez licence

<a href="https://avaz.ba/tag/11166/mesut-ozil?stranica=2">Mesut Ozil</a> se oženio, što samo po sebi i nije neka velika vijest na svjetskom nivou. No, ono što je privuklo pažnju jeste zahtjev sjajnog njemačkog fudbalera turskog porijekla i njegove supruge Amine Gulše (Gulse) da gosti na vjenčanje ne donose nikakve poklone, već da doniraju novac u humanitarne svrhe.&nbsp; Ozil je pojasnio da je cilj skupiti novac za troškove liječenja, odnosno operacija za 1.000 djece kojima je to potrebno širom svijeta. Veznjak engleskog Arsenala kaže da je kao profesionalni fudbaler u privilegiranoj poziciji kada su u pitanju finansije, te često učestvuje u humanitarnim akcijama.
Tako je 2014. godine, nakon osvajanja Svjetskog prvenstva sa selekcijom Njemačke, kompletnu premiju od približno 500 hiljada KM donirao za operaciju 23 djeteta iz Brazila.
Ozil je rođen 15. oktobra 1988. u njemačkom Gelzenkirhenu. Karijeru je počeo u Šalkeu, da bi 2008. za pet miliona eura prešao u Verder.
Nakon sjajnog nastupa na Svjetskom prvenstvu 2010. prodat je španskom Real Madridu za 18 miliona eura, da bi 2. septembra 2013. Arsenal platio čak 50 miliona za sjajnog veznjaka. Njegova supruga bila je 2014. izabrana za Miss Turske.

Gostima na svadbi poručio da ne donose poklone, već da doniraju novac u humanitarne svrhe

Ozil: Skupiti novac za liječenje 1.000 djece

Fudbaler velikog srca

Neće ovo ljeto biti pakleno samo zbog visokih temperatura. Sve ukazuje na to da će na meteorološkim vrelinama proključati i politički kazan. A u njemu već ima dovoljno sastojaka da eksplodira i na plamenu omanjeg upaljača.&nbsp; Na kasarni <a href="https://avaz.ba/tag/3614/oruzane-snage-bih">Oružanih snaga BiH</a> na Palama postavljena je tabla s natpisom odavno ugašene „Vojske Republike Srpske“. Momčilo Krajišnik, presuđeni ratni zločinac, bit će delegat paljanskog SDS-a na Skupštini stranke na kojoj će se birati njen novi predsjednik. Studentski dom na Palama nosi ime Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika RS i također presuđenog ratnog zločinca. 
Policija RS uvodi rezervni sastav koji će imati vojno naoružanje i opremu. Milorad Dodik svako malo trkne do Beograda i otuda, u društvu Aleksandra Vučića, govori o BiH kao nemogućoj, nametnutoj državi i zahtijeva da se pitanje Kosova i RS rješava po principu spojenih posuda. 
Pritom, vodeći srpski političari s posebnim nacionalnim nabojem i visoko uzdignuta čela apsolutno negiraju genocid u Srebrenici, koji su, prema presudama Međunarodnog suda u Hagu, počinile vojska i policija RS.
Prevedeno na običan jezik – politički lideri Srbije i entiteta RS uvjereni su da u novom geostrateškom odmjeravanju snaga zapadnih zemalja i NATO-a s Rusijom ostaje dovoljno prostora za novo dijeljenje karata i promjenu granica na Balkanu.
Zabrinjavajuće je, međutim, da BiH sve te političke oluje i tornada dočekuje u stanju paralize. Državni parlament ne funkcionira, Vijeće ministara održava sjednice samo kad je to po volji HDZ-a, koji istovremeno uvjetuje izbor nove Federalne vlade usvajanjem novog izbornog zakona. SNSD negira put BiH u NATO i zbog MAP-a blokira uspostavu nove državne vlade. Dodik poziva na rušenje Oružanih snaga.
Tutnje zlokobni bubnjevi potpunog raspada sistema, a na kraju i same države. A manevarski prostor bošnjačke i probosanske politike izgleda skučen i dramatično ograničen.
Kasno je za propitivanja ko je za takvu situaciju najviše kriv, jer nevinih nema. Taktika defanzive, popuštanja i čekanja ne daje rezultate. Teško vrijeme traži ozbiljno osmišljene državotvorne odluke i akcije. Oni koji ne vole i ne priznaju BiH očito se još nisu umorili.

Manevarski prostor bošnjačke i probosanske politike izgleda skučen i dramatično ograničen

Oni se nisu umorili

Migrantska kriza u Bosni i Hercegovini otela se kontroli. I dok dramatične scene iz Krajine postaju uznemirujuća svakodnevica, nadležne državne institucije demonstriraju kolektivnu nezainteresiranost.&nbsp; Rukovodilac Vijeća ministara BiH <a href="https://avaz.ba/tag/221/denis-zvizdic">Denis Zvizdić</a>&nbsp;uglavnom izbjegava neugodne teme, pa je tako i migrantsku problematiku izbacio iz vlastitih prioriteta. Profinjeni želudac predsjedavajućeg ne podnosi tuđu muku. Naprosto, povraća mu se od prljavštine i neimaštine. 
Resorni ministar sigurnosti punim se kapacitetom natovario na društvene mreže. Odatle <a href="https://avaz.ba/tag/279/dragan-mektic">Dragan Mektić</a> soli pamet, prosipa vulgarnosti i uglavnom zagađuje okolinu. Osim toga, Krajina, jelte, pripada Federaciji BiH, a SDS-ovcima Mektićevog kalibra to je neugodni gostujući teren. 
Ni ministrica ljudskih prava i izbjeglica Semiha Borovac ne namjerava se (u)petljati u svoj posao. Znatno je ugodnije obilaziti sarajevske vjersko-skorojevićke manifestacije nego pomagati unesrećenima. Da se Borovac lično pita, patnje Krajišnika trebalo bi totalno cenzurirati, jer kvare opšte društveno blagostanje i frizuru neprolazne funkcionerke. 
Kao i obično, para vrti gdje burgija neće. Niko pouzdano ne zna koliko je Evropska unija šoldi halalila da kompletnu Bosansku krajinu hinjski i planski pretvore u turobni migrantski geto. Špekulira se o uplatama od nekoliko desetina do stotinjak miliona eura. 
Istovremeno, prvobitne sumnje kako stranački miljenici - strateški uhljebljeni po različitim agencijama i službama - provode drumsko razbojništvo na aktuelnoj krizi, sve se konkretnije dokazuju. Zato vladajuće iz SDA, SDS-a i HDZ-a nervira rasprava o finansijskim injekcijama iz Brisela. Na kraju krajeva, valja od nečega živjeti i poslije isteka mandata.
Neodgovorno je migrantsku krizu rješavati isključivo preko leđa Bišćana, Kladušana, Cazinjana... Humana je, razumije se, empatija prema nesretnicima sa Bliskog istoka i Magreba. Međutim, šta da radimo sa domaćim žrtvama velike seobe naroda? Gdje je, pitam se, nestala naša briga za Krajišnike?

Šta da radimo sa domaćim žrtvama velike seobe naroda

Krajnosti u Krajini

S Juventusom nije stigao do krova Evrope ove sezone, ali je novim nastupom za Portugal pokazao da ima još mnogo toga reći. <a href="https://sport.avaz.ba/tag/1653/cristiano-ronaldo">Kristijano Ronaldo</a>&nbsp;(Cristiano) obilježio je utakmicu između Portugala i Švicarske (3:1). Postigao je tri gola i tako odveo portugalsku nacionalnu selekciju u finale Lige nacija.&nbsp; Igralo se prvo historijsko polufinale ovog takmičenja, a već na startu igrač Juventusa postavio je itekako visoke standarde. Ko će i kada ponovo doći do tri gola u utakmici ovog ranga, ostaje da vidimo, ali se svakako radi o velikom izazovu. Ronaldo je svim velikim igračima bacio rukavicu u lice, a u budućnosti svi imaju domaći zadatak. Inače, s nova tri gola u dresu aktuelnog evropskog prvaka, Ronaldo je stigao do 88 pogodaka za Portugal.
Kristijano Ronaldo rođen je 5. februara 1985. godine u portugalskoj Madeiri. U Portugalu je igrao za Nacional i Sporting, odakle je otišao u Mančester junajted. Potom je nosio dres Real Madrida, iz kojeg je prešao u Juventus. Pet puta osvojio je FIFA-in trofej za igrača godine, a isto toliko puta podigao je pehar Lige prvaka.Četiri puta dobio je nagradu za najboljeg igrača Evrope, a s reprezentacijom je postao prvak Starog kontinenta. Ima mnoštvo klupskih nacionalnih trofeja.

Pakt pozicija!

Prva uloga na filmu

Genocid u Vlasenici

Podrška prijatelja

I kad ne trči, Denis stoji!

Trijumf za historiju

Borba Bošnjaka za nacionalni identitet i priznavanje njihovih državnih i građanskih prava

Donald Tramp protiv Sidrana

Daleko od očiju

Dječiji heroj

Srbi i Rusi Vs. Bošnjaci i Turci

Luka, dijete bez licence

Fudbaler velikog srca

Oni se nisu umorili

Krajnosti u Krajini

Nova zadaća Portugalca

Kolumne

Pakt pozicija!

Prva uloga na filmu

Genocid u Vlasenici

Podrška prijatelja

I kad ne trči, Denis stoji!

Trijumf za historiju

Borba Bošnjaka za nacionalni identitet i priznavanje njihovih državnih i građanskih prava

Donald Tramp protiv Sidrana

Daleko od očiju

Dječiji heroj

Srbi i Rusi Vs. Bošnjaci i Turci

Luka, dijete bez licence

Fudbaler velikog srca

Oni se nisu umorili

Krajnosti u Krajini

Nova zadaća Portugalca