Prvo je osigurao novi mandat na čelu Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. Potom je potpisao koalicioni savez sa Predragom Kojovićem iz Naše stranke. A tokom vikenda održao je i partijski Kongres, na kojem je izabra(n)o stotinjak članova Glavnog odbora. Čini se da Nermin Nikšić ima sasvim dovoljno razloga za zadovoljštinu.&nbsp; Kolektivno su ovih dana takozvani dobronamjernici istresali smeće na predsjednika najveće ljevičarske partije. Neupućen insan pomislio bi da se obračunavaju sa šefom (sve)moćne organizacije što samostalno odlučuje o svemu važnom u ovoj nesretnoj zemlji, a ne da, zapravo, prisustvujemo brutalnom razapinjanju lidera stranke koja očajnički pokušava preživjeti na političkoj sceni. Objektivno, društveni utjecaj SDP-a obrnuto je proporcionalan na(r)učenim medijskim te učestalim kritikama na rasploživim društvenim mrežama. 
Euforični Nikšić zaključio je, inače, kongresni referat diskutabilnim optimizmom: “2022. će biti godina kad ćemo mi odlučivati kako i s kim ćemo da gradimo državu. Ne kao šegrti nego kao arhitekti promjena. Smrt fašizmu!” Volio bih da griješim, kad ono, međutim, dabogda!
Nažalost, SDP se odavno pretvorio u klijentelističku družinu, gdje jedni te isti ljudi decenijama ugodno parazitiraju na budžetskim jaslama. Ne bilo vam zapovijeđeno, ali obratite pažnju na kadrovski potencijal iz prva dva kongresna safa. Primijetit ćete istrošene skupštinske veterane, prekaljene jurišnike na paušal i nazor nasmijana lica vječnih uzdanica. 
Ako bi, dakle, rukovodstvu SDP-a zamjerili ukorijenjeni elitizam, onda bi se mnogo gradiva nakupilo za ljevičare uniformirane bijelim košuljama “Ralph Louren”. Međutim, pljuvati ih isključivo zato što su odbili poziv Stranke demokratske akcije za ulazak u vlast, nepristojno je, licemjerno, podlo. Baš kao i aktuelno veličanje Zlatka Lagumdžije s rigidnih desničarskih položaja.&nbsp;

Kolektivno su ovih dana takozvani dobronamjernici istresali smeće na predsjednika najveće ljevičarske partije

Družina Šegrta Hlapića

Hasan Osmančević, poznati poduzetnik iz <a href="https://avaz.ba/tag/6672/sanski-most">Sanskog Mosta</a>, jednostavno je velik i dobar čovjek. Zahvaljujući njemu, 30 djece, njegovih sugrađana mahom iz siromašnih porodica, vidjelo je plavo more. Osmančević ih je ugostio u svojim apartmanima u Vodicama u Hrvatskoj, gdje se on trenutno nalazi.&nbsp;&nbsp; Tako je, kako saznajemo, u suorganizaciji s Udruženjem logoraša iz Sanskog Mosta, čiji je, inače, član, omogućio da djeca vide more. Uz samo jedan mali uvjet - da su odlični i vrlodobri učenici, primjernog vladanja.
I nije ovaj veliki čovjek tražio ništa više, a djeca koja su provela nezaboravnih pet dana na plavom Jadranu, neka od njih i prvi put, ostat će mu beskrajno zahvalna. 
Drugima koji imaju, a koji bi se mogli ugledati na Osmančevića, zato slijedi pitanje: Šta čekaju? 
Hasan Osmančević je, nakon 210 paklenih dana provedenih u logoru Manjača, izbjegao u Kanadu. Vratio se u svoj Sanski Most i napravio poslovno carstvo u ugostiteljstvu. Autor je čuvene statue “Logoraš sa Manjače”, koja je obišla svijet.

Zahvaljujući njemu, 30 djece iz Sanskog Mosta, mahom iz siromašnih porodica, vidjelo je plavo more

Poduzetnik ogromnog srca

Rođen je u blizini Madrida (Fuenlabrada), afirmirao se u Madridu i najbolje partije pružao je u Madridu... No, utjecaj i slava Fernanda Toresa (Torres) prešli su granice španske prijestonice, stoga nije iznenađenje da je njegova najava o povlačenju s terena postala svjetska sportska vijest dana.&nbsp; - Imam nešto važno da objavim. Nakon 18 uzbudljivih godina, vrijeme je da okončam fudbalsku karijeru - napisao je na Twitteru slavni napadač, čiji su transferi tokom karijere koštali više od 100 miliona eura.
Polovinu od tih 18 godina proveo je u matičnom Atletiku, gdje je i počeo karijeru kao dječak i u kojem uživa status legende. Dres Atletika obukao je u čak 334 meča, postigavši 111 golova. U 142 nastupa za Liverpul mrežu je zatresao 81 put, dok je za Čelzi, s kojim je 2012. osvojio Ligu prvaka, odigrao 172 susreta uz 45 golova.
Nije loše za fudbalera koji je karijeru počeo kao golman da bi poslije postao najveća napast upravo za čuvare mreže... Trenutno nosi dres japanskog Sagan Tosua.
Tores (rođen 20. marta 1984.) bio je ključni čovjek reprezentacije Španije u pohodu na titulu svjetskog prvaka 2010. godine. S "Furijom" je bio i evropski prvak. Sa suprugom Olalom ima kćerku Noru i sina Lea.

Slavni španski fudbaler najavio završetak karijere

Tores: Najveći trag ostavio u dresu Atletika

Odlazak legende

Još se nije raščistilo smeće sa mostarskih ulica. Nije lako za dan očistiti ono što se godinama gomila. Nekako simbolična (da mi se moji Mostarci ne naljute), ali to je ironična slika grada na Neretvi. Gomila se, gomila, problem za problemom, nerazumijevanja, zatezanja, nemogućnost kompromisa. I ko će, onda, to riješiti? I kad? Ne može ni za dan ni za dva. Kamioni pred deponijom, baš kao i kamioni neriješenih stvari, u Mostaru stoje i ne mrdaju. Nema se gdje proći. Dalje se ne može.&nbsp; Opsada i blokada deponije, kažu Mostarci, mnogima je otvorila oči. Pokazala je da građanske inicijative mogu donijeti kakvu-takvu korist. Da, kad su životne stvari u pitanju, nije važno ko s koje obale dolazi, gdje drži stranačku legitimaciju, za koga glasa. Ono kad su opći izbori. Na lokalnima u Mostaru nisu glasali otkako je gavran pocrnio. A da je crno, crno je. Bez obzira na obećanja da će se do kompromisa jednom doći. 
Zato je mostarski, makar kratkotrajni i pretenciozno nazvani otpor, možda mali korak za Mostar, ali veliki za ostatak Bosne i Hercegovine, za svaki grad, koji se svakodnevno bori sa ponekim problemom. Tamo nema škole, ovamo nestaje vode, u trećem gradu opet propale ulice, četvrti nema doma zdravlja. Pokazivanje snage svakog od nas, koji marljivo radimo za one koji trebaju raditi za nas, zapravo je najbolji način da pokrenemo stvari sa mrtve tačke.
Tako, eto, Mostar, od grada koji je, kažu, “slučaj”, postaje grad za primjer. I pokazuje da ima načina, dostojanstveno i mirno, kako se to radilo u Mostaru, da se izbori za malo dostojanstva!

Mostarski makar kratkotrajni i pretenciozno nazvani otpor, možda je mali korak za grad na Neretvi, ali je veliki za ostatak BiH

Grad primjer

U Banjoj Luci, neki dan, okupila se ekipa srpskih političara, sve go nacionalista, na velikom saboru SNSD-a. Bio je to vrlo jasan prikaz svog jada i bijede trenutne srpske političke misli. Ne ukaza se tu, ni nalik, neki nasljednik misli Dimitrija Tucovića, ili djela Zorana Đinđića. Sve uprošteni mozgovi, osviješteni srpskom nacionalnom idejom. I ništa drugo. Srbija i samo Srbija. Prvak svih pretjerivanja Zvijezda večeri, ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, energičnim tonom se obratio saboru: "Republika Srpska je glavni interes Srbije i srpskog naroda. Imamo mi u mitologiji i drugih glavnih mjesta za srpstvo, ali to je istorija, a Republika Srpska je budućnost. BiH nije i nikad neće biti muslimanska, kako to hoće Bošnjaci. Da sad ne pretjerujem, počinjem da ličim na Mileta Dodika." Dakle, negdje i on osjeća da pretjeruje pa ne želi da liči na Bosanca Mileta, a Mile je, eto i po Dačićevom priznanju, prvak svih pretjerivanja. Naročito nacionalističkih. Ali to nije razlog da mu ne pljeskamo i podržavamo ga pa makar govorio gluposti i uvrede poput ove koju izreče ministar, poznatiji kao loš, izrazito netalentovan, ali bestidan, pjevač narodnog melosa. Na ovu Dačićevu bestidnu glupost, munjevito reaguje Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara, koje je davno trebalo biti smijenjeno. Zvizdić piše: „BiH je uvijek bila, jeste i ostaće bosanskohercegovačka i multikulturna, i na čitavoj njenoj teritoriji je bilo, jeste i uvijek će biti mjesta za ezane i crkvena zvona, za džamije, crkve, katedrale i sinagoge.”

Ne ukaza se tu, ni nalik, neki nasljednik misli Dimitrija Tucovića, ili djela Zorana Đinđića. Sve uprošteni mozgovi, osviješteni srpskom nacionalnom idejom

Crkva i džamija odvojeni od države Zvizdić je inače tip koji često govori, ali rijetko, možda i nikad, bude ovako tačan. A šta nam Dačićeva izjava, ustvari, govori? Ništa. Izuzev da je on lično nacionalista. Jer Bosna i Hercegovina da bi bila, kako on kaže, “muslimanska”, prvo bi trebao biti uveden Šerijat. Koliko god ne poštujem savremenu bošnjačku politiku, o čemu često i pišem, takav zahtjev ipak, moram priznati, im se ne može stavljati na dušu. U Bosni i Hercegovini su, koliko ja znam, bar zvanično, crkva i džamija odvojeni od države, tako da ne vidim kako ona može biti muslimanska, pravoslavna ili katolička? A ako ćemo pravo, onda je baš ta Republika Srpska koju Dačić toliko voli, neobično jako vezala crkvu i republičke institucije. Zaboravljajući da je entitet višenacionalan, i u praksi i u Ustavu, gradovi imaju slave, novootvorene institucije popovi osvještavaju svetim vodicama, javne škole koje pohađaju djeca svih nacionalnosti nose imena pravoslavnih svetaca, a državni privredni, poljoprivredni, pekarski, hotelijerski i ugostiteljski kompleksi, recimo u istočnoj Hercegovini, su predani Pravoslavnoj crkvi na upravljanje. Dačić, sasvim je izvjesno, lupa gluposti nastavljajući katastrofalnu srpsku politiku iz devedesetih godina. To je ona ista politika koja je dovela do rušenja 832 džamije i mesdžida. Od toga broja 709 su porušile srpske snage, a 123 hrvatske. Ako srušimo džamije, onda ovo neće biti muslimanska država. Na takvoj je, valjda, misli počivala ta politika koju, čini se, ministar i danas njeguje.

Divni profesor grafike Salim Obralić znao je reći nama studentima: “Kod crteža je najgore njegovanje greške. Uzmi gumicu i obriši.”

Udruženi u budalaštini U isto vrijeme, udruženi u budalaštini, braća Hrvati i Bošnjaci su srušili 125 pravoslavnih crkava. Da bi izjednačili rezultat, braća Srbi i Bošnjaci su srušili isti broj, dakle - 125 katoličkih crkava, od kojih su 8 srušili Bošnjaci, a čak 117 Srbi. Pa ko onda, Dačiću, ovdje ima težnju da napravi vjersku državu? Pjevaču, pokušaj bar jednom biti logičan. Divni profesor grafike Salim Obralić znao je reći nama studentima: “Kod crteža je najgore njegovanje greške. Uzmi gumicu i obriši.” Vrijeme je da se neko u srpskoj politici lati gumice. Predugo se njeguje greška memoranduma SANU.

Dačić, sasvim je izvjesno, lupa gluposti nastavljajući katastrofalnu srpsku politiku iz devedesetih godina

Srpsko njegovanje greške

Akademik Muhamed Filipović objavio je svoje životno djelo „Roman jedne biografije“. Prvi dio dvotomnog romana odnosi se na vrijeme od 1929. do 1989. godine. „Dnevni avaz“ u prilogu „Sedmica“ ekskluzivno će objavljivati dijelove ove knjige u kojoj se opisuju ukupna životna događanja koja su proizvela jednu ljudsku sudbinu i specifičnu biografiju čovjeka, Muhameda Filipovića. Autor ne želi govoriti o sebi, niti da drugi govore o njemu, nego da zbivanja kroz koja je prošao pokažu šta je on, ko je on, kako je nastao, kako se razvijao i kakav je život ostvario.

Mjesto i vrijeme rođenja Dječak koji je rođen trećeg avgusta 1929. godine u gradu Banja Luka, u porodici Sulejmanbega i Đulhanume Filipović i koji je bio treće i jedino preživjelo dijete rođeno u njihovom braku i prema svome amidži i najstarijem bratu svoga oca dobio ime Muhamed, bio je, kako se to kaže, kasno dijete. Otac mu je u vrijeme njegovog rođenja imao više od sedamdeset godina, a majka je bila u kasnim tridesetim godinama. Nosio je prezime Filipović i to ne samo po ocu nego i po majci, koja je, također, bila iz velikog roda krajiških Filipovića. Sulejmanbeg je bio od ključkih Filipovića iz odžaka Sredice, dok je Đulhanuma bila iz odžaka kod Glamoča. Muhamed je još u ranoj mladosti, kao jednogodišnji dječak, dobio nadimak Tunjo, a nadimak mu je dala dadilja Olga Puljić, rodom iz sela Ivanjska, koja je o njemu vodila brigu i dala mu nadimak Tunjo zbog toga što je prva riječ koju je izgovorio bila tunja, tj. rekao je: „Tunj, tunj.“ A mislio je na tunjino drvo pod kojim je porodica ljeti najčešće sjedila i gdje se pila jutarnja i kafa uobičajena poslije ikindije. Kuća u kojoj je Muhamed rođen bila je tada u vlasništvu Muhamedbega Kulenovića, koji je bio rodom iz Starog Sela kod Varcar-Vakufa i u dalekom srodstvu sa Sulejmanbegom, a nalazila se u širokoj ulici s dvostrukim drvoredom visokih razgranatih stabala lipe, kestena i platana. Rodni grad Muhameda Filipovića Banja Luka smješten je na srednjem toku rijeke Vrbas, zapravo na izlasku rijeke iz niza kanjona koji se redaju njenim tokom od Jajca do Banje Luke, a na mjestu njenog ulaska u ravnicu koja ima oblik lijevka, pa je po toj karakteristici i polje, koje nastaje na mjestu utoka rijeke Vrbanje u Vrbas, a završava se utokom Vrbasa u Savu, bilo nazvano Lijevče polje.

Dobio ime po najdražem amidži Muhamedbegu Filipoviću, najstarijem bratu svog oca

Centar Vilajeta Bosna i Bosanske krajine Ulica u kojoj se nalazila Muhamedbegova kuća u vrijeme rođenja malog Muhameda zvala se ulica Muftije Džabića, a nosila je broj 38. Ulica, zapravo avenija, bila je smještena na desnoj obali rijeke i pružala se od mjesta zvanog Prvi Mlin ili naselja Podgaj i vodila do potoka Đurđevac, koji je cijelu desnu stranu gradskog područja presijecao na dva dijela. Potok Đurđevac dao je ime i mahali Potok, koja je nastajala na prostoru od mjesta njegovog ulaska u gradski atar, kod turbeta poznatog kao Tekija, gdje se održavala proslava Đurđevdana, a završavala je kod nekadašnje Mejdanske džamije, gdje je počinjao atar mahale Mejdan. Ulica Muftije Džabića vodila je od Podgaja do potoka Đurđevac, a od njega je do izlaska iz grada ili do naselja Rebrovac vodila ulica Dervišića, koja je prolazila kroz dvije mahale, od kojih se prva nazivala Kulmahala, a druga Muhadžirmahala. Oko te dvije ulice nizale su se mahale Podgaj, Mali i Veliki Ćorkovac, Stupnica, Potok, Mala Čaršija, Mejdan, Hazna, Ciganluk, Halilovac i dvije već naznačene mahale. Iza naselja Rebrovac nalazilo se romsko naselje zvano Vlaški Brijeg, koje je kasnije bilo preimenovano u Veseli Brijeg. Taj dio Banje Luke bio je manji dio ukupnog gradskog teritorija i karakterističan po tome što je bio prošaran brojnim kompleksima zemljišta koje je domaće stanovništvo obrađivalo, a samo je na kraju mahale Mejdan, gdje se danas nalazi naselje Starčevica, postojao trag o tome da je nekada na tom prostoru bila neka ciglana, zbog čega se taj dio mahale nazivao Ćeremethana. Ime je dobio po vrsti crijepa koji je proizvodila Ćeremethana, a koji se naziva ćeramide. Lijeva obala rijeke Vrbas, od Malte u Gornjem Šeheru do Malte kod Rebrovca, s jedne, i Malte u Bojića Hanu, s druge strane Vrbasa, tj. do završetka nekadašnjeg gradskog atara, obuhvatala je naselja Gornji Šeher, Gornja i Donja Hiseta, Ciglane, Podpećine, Čaršija, Dolac, Ciganluk, Pobrđe, Petrićevac i Pavlovac i navedene mahale i naselja na desnoj obali rijeke sve do kraja gradskog atara obilježenog imenima Bojića Han i Malta. Taj grad je, još od vremena prvog valije Bosanskog vilajeta i osnivača Donjeg Grada ili moderne Banje Luke, poznatog vakifa gradnje veličanstvene džamije Ferhadije, koju je izgradio Ferhad-paša Sokolović, postao krajem 16. stoljeća administrativni, historijski, politički, ekonomski i kulturni centar Bosanskog vilajeta i Bosanske krajine i po svom položaju u odnosu na glavne pravce širenja Osmanskog carstva, po ljepoti gradnje, bogatstvu okoline i bogatstvu voda i posebno termalnih izvora (Ilidža), privlačno mjesto za ljude koji su u taj grad rado dolazili i u njemu se naseljavali.

Otac mu je u vrijeme njegovog rođenja imao više od sedamdeset, a majka je bila u kasnim tridesetim godinama. Nosio je prezime Filipović i to ne samo po ocu nego i po majci, koja je, također, bila iz velikog roda krajiških Filipovića

Od troje djece ostao samo Muhamed Otac Muhamedov se, također, 1926. godine, iz svog rodnog Ključa doselio u Banju Luku zbog potreba školovanja svoje sedmero djece, tada dorasle za srednju školu. Sulejmanbeg Filipović je prije Muhamedove majke bio dva puta oženjen, a obje prethodne žene su mu bile iz Hercegovine. Prva se zvala Habiba hanuma Serdarević i bila je rodom iz Ljubinja, mjesta u kojem je Sulejmanbeg nastupio u službu kao šef porezne uprave još krajem 19. stoljeća. Habiba hanuma je Sulejmanbegu rodila tri sina (Safeta, Husrefa i Ismeta). Nakon njene smrti, Sulejmanbeg se, po njenom savjetu i izričitoj želji, oženio njenom bliskom rođakom Rašidom hanumom Resulbegović iz Trebinja, a ona mu je rodila sina Ifeta. Nažalost, i ona je umrla od tada fatalne bolesti koja se zvala upala pluća i kojoj su ljudi iz Hercegovine lakše podlijegali kada bi se našli u bosanskim uvjetima života, odnosno u zimskim uvjetima kakvi su tada vladali u Bosni. Sulejmanbeg se, ostavši udovac sa četiri za samostalan život nedorasla sina, oženio i treći put. Ali ovog puta Bosankom po imenu Đul hanuma Filipović, kćerkom Alibega Filipovića iz Glamoča koja je, kao i Sulejmanbeg, ostala udovica iza svog prvog muža Huseinbega Filipovića iz Rastoke kod Ključa, a koja je sa prvim mužem, umrlim od španske groznice, imala sina Ahmeta i kćerke Ćamilu i Zilhu. Đulhanuma je nakon udaje za Sulejmanbega rodila troje djece, od kojih je u životu ostao jedino Muhamed, koji je po rođenju dobio ime po najdražem amidži Muhamedbegu Filipoviću, najstarijem bratu svog oca (adže Muhamedbeg). Muhamedbeg je bio izuzetno dobar i prijatan čovjek i za sve članove porodice bio je omiljeni i rado očekivani amidža.

Autor ne želi govoriti o sebi, niti da drugi govore o njemu, nego da ukupnost zbivanja kroz koja je prošao pokažu šta je on, ko je on, kako je nastao, kako se razvijao i kakav je život ostvario

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Muhamed je u ranoj mladosti dobio nadimak Tunjo

Ovo je priča o psu. Bolje reći, ovo je priča o djeci i jednom psu. O ljudima, možda ponajprije. Pujdo se pas zove. Mali, crni, udomljeni pas. Jednog dana je nestao ispred avlije u kojoj je živio. Mladić čiji je to pas bio, sav nesretan. Tražio ga je na sve strane. Lijepio oglase po čaršiji. Zvao prijatelje da mu pomognu naći Pujdu. Na kraju je s roditeljima otišao i u naselje na kraju grada. Križ se zove. Tamo žive Romi. Visočki Romi. Sunčan dan, djeca ispred svojih kuća. Roditelji s komšijama piju kafu. Dovikuju se i pričaju jedni s drugima. Puno je veša na štrikovima. Niz ulicu, strmu ulicu, teče voda. Peru avlije. Kao da tolikom vodom žele oprati i sve predrasude prema njima. Bezglavo trčali Mladić i roditelji su izašli iz auta. Domaćini su im počeli u čudu prilaziti, a za njima i razigrana romska djeca. Pridošlice su pokazivale slike psa. Romi su dozivali jedni druge da pitaju znaju li išta o nestalom Pujdi. Djeca su ostavila igru i rastrčala se na sve strane da traže cuku. Bezglavo su trčali prema igralištu u podnožju, vele tamo se znaju skupljati psi. Najstariji među njima, otprilike desetogodišnjak, jeo je kroasan. Baš kao što dijete može jesti i uživati u slatkišu. Kad je pojeo, papir je stavio u džep. Koja lekcija za mnoge starije ljude! Ne na beton da ga voda odnese, nego u svoj džep. Neki su rekli da su viđali psa u čaršiji. Drugi da ga znaju i da su mu davali da jede. Neki su ostali pored mladića koji im je došao pred kuću. Red je ne ostaviti ga samog.

Napasti psa, mačku, goluba ili čovjeka, svejedno je. Ko može jednog može i drugog

Počeo je razgovor. Svi idu u školu. Jedva čekaju raspust. Vruće je za škole, vele oni. Stariji su ponudili obitelj kafom. Da malo odmore. Znaju kako im je, imaju i oni svoje cuke. Djeca su bila neumorna po vrelini junskog dana, ne bi li baš oni pomogli tužnom mladiću. Nažalost nisu uspjeli. Psa nije bilo. Rekli su da će nastaviti opet. Stariji su pozvali roditelje da opet navrate, a ako nađu psa, čuvat će ga. Mladić je sjeo u auto i otišao dalje u potragu za Pujdom. Prošao je i taj dan i naredni. Naveče je zazvonio telefon. Pas je nađen na jednom izletištu. Bio je slab, umoran, dezorijentiran i imao je izraslinu na glavi. Od nekog udarca. Ne od pseće borbe. Uostalom, tamo gdje je nađen nije ni mogao sam doći. Neko ga je odveo tamo. Vraćen je u svoju avliju i počeo je oporavak. Ali Pujdo je otvorio brojna pitanja. Ko je čovjek koji je mogao napasti malog psa. Ko je mogao dići ruku na drugo biće? Zazivaju tuđu krv Ma, nije to nepoznato i nije se prvi put desilo da čovjek napadne životinju, ali je uvijek i nanovo potresno. Koliko je to daleko od napada na čovjeka? Možda jedva malo. Napasti psa, mačku, goluba ili čovjeka, svejedno je. Ko može jednog može i drugog. Ta, ljudi su jedni drugima i glave odsijecali. Još juče! I radovali se tome. I danas pjevaju pjesme zazivajući tuđu krv da pliva vodama. Psi su im samo vježbaonice za čovjeka. Pujdo je u svojoj avliji, maše repom i raduje se. Zalaje on i na neznance koji prolaze pored njegove ograde. A romska djeca s Križa? E oni su pokazali veliko srce čovjeka. Neiskvareno. Čisto. Otvoreno. Spremno pomoći drugome. Baš ih briga kome i zašto. Nasmijani dočekuju neznance u svoje dvorište i onda odlaze dalje za svojom igrom. E kad bi samo zauvijek mogli ostati djeca i izbjeći ljudsko zlo. Nepravdu i progon.

Najbolje u čovjekovom životu su njegova mala, nezapamćena, bezimena djela dobrote i ljubavi

Pujdo i romska djeca s Križa

Nedavno je generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Antonija Guteresa (Guterres) u Njujorku žestoko kritizirao Kenet Rot (Kenneth Roth), dugogodišnji direktor “Human Rights Watcha”. Rot je u “Washington Postu” napisao da, kada je odbrana ljudskih prava u pitanju, Guteresov “record” (dosje) u tome je slab i tanak. I drugi se slažu da je čelnik UN-a elokventan, politički maher, koji sve tačno kaže, ali izbjegava pokrenuti akciju da se kazne i osude brutalni kršitelji ljudskih prava.&nbsp; Tjeranje cara do duvara Notorna epizoda krvave sapunice je i produženo Guteresovo eskiviranje pokretanja akcije kojom bi UN tražio sankcioniranje Saudijske Arabije i prestolonasljednika Muhameda bin Salmana zbog neviđenog kasapljenja novinara Džemala Kašogija (Jamal Khasoggi). &nbsp; Guteres se još pravda kako niti od jedne zemlje članice UN-a, čak ni od Turske, iako službena Ankara stalno kritički govori o tome, nije dobio zvanični zahtjev za pokretanje istrage o Kašogijevom ubistvu. Džaba što su mu ovdašnji novinari predočili dokaze kako su od 1993. godine u UN-u sedam puta pokretali neovisne komisije za istragu - sa svega tri državna mandata. Najpoznatije su one oko atentata na libanskog premijera Refika Haririja (2005), kao i oko ubistva pakistanske premijerke Benazir Buto (Bhutto) 2007. godine. &nbsp; Simptomatično, ali ne i politički iznenađujuće, umjesto vlastite inicijative, ovaj je generalni sekretar zatražio da se o svemu izjasni Vijeće sigurnosti UN-a. Oni koji prate rad ovog foruma znaju da se često radi o “rogovima u vreći”, jer među stalnih pet, koji se pitaju i imaju pravo veta - Rusija i Kina imaju različite stavove od Amerike, Engleske i Francuske kada je Bliski istok u pitanju. Nema sumnje da bi se Trampova administracija suprotstavila kažnjavanju Rijada i opalila veto na bilo kakvu rezoluciju koja bi značila sankcije Saudijcima. Odavno su to najvažniji - ciljano odabrani američki saveznici u regionu punom tenzija, koji svakog časa može eksplodirati, ne kao obično, već nuklearno bure baruta. &nbsp; Guteres, očito, ne želi biti ni poput Kofija Anana (Annan), koji je razbjesnilo američku administraciju kada je 2004. vrlo opasnom Džordžu Bušu (George W. Bush) poručio da je “irački rat bio nelegalan”. Kad su Saudijci u pitanju, Guteres kao da viri iz Trampovog džepa pa ostaje tek da se vidi na kojoj će strani historije ovaj generalni sekretar UN-a završiti. &nbsp; Muslimani na dnu mora Što se tužne sage o novinaru Kašogiju tiče, kakve li ironije, jedino Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) proziva saudijsku monarhiju u svom stilu - oštro i otvoreno. Ali, sve to više miriše na neku regionalnu trgovinu nego na principijelnu kritiku. &nbsp; Uostalom, Erdoan je već sebi izgradio globalni brend opravdano komentirajući, ali neprihvatljivo politizirajući ama baš svaku tragediju u kojoj su muslimani bili i ostali žrtve – od Bosne, preko Palestine, do Mijanmara, prozivajući Zapad za duple standarde. No, kad se sve sabere, muslimanima trebaju tihe i nepolitičke džamije, a glasne političke reforme. &nbsp; Treba im glasnost koja bi anulirala korumpirane diktature i obuzdala apsolutističke režime i superbogate petrolejske dinastije. A ne politička galama koja ih dodatno razjaruje, frustrira, pa čak i radikalizira! Toga bi morali biti duboko svjesni u Sarajevu, u koje se sve više “investira” i politički i finansijski upravo iz Ankare i Rijada. &nbsp; I kako u glavnom gradu Bosne i Hercegovine ne manjka informacija, ali je politička mudrost brzopleta, pa inercija o islamu bez granica (između Istoka i Zapada) ostaje naivna i idealistička efemerija, valja se jednostavno upitati - je li beskrajna empatija oko tragične smrti lidera Muslimanske braće Muhameda Mursija donekle pretjerana? A totalna šutnja oko novinara Džemala Kašogija (bez klanjanja njegove dženaze u Sarajevu) potpuno nepravedna! Kojim se to ljudskim, vjerskim ili političkim aršinima vode oni koji opravdano tuguju, ali prečesto, prateći druge - zastrašujuće pogrešno reagiraju?!&nbsp; Riječ je o ljudskim pravima Onomad je Guteres u prisustvu UN predstavnika za pitanja genocida, bivšeg sudije Haškog tribunala Adame Dienga, koji je u više navrata za “Avaz” govorio o Srebrenici, lansirao i kampanju protiv govora mržnje. Ali, generalni sekretar je opet ostao nedorečen. Ne može se vrući krompir stalno prebacivati na tuđe dlanove. &nbsp; Na pitanje novinara šta želi kazati o smrti Muhameda Mursija, hladno je rekao da je čelnica UN Komisije za ljudska prava Mišel Bešele (Michelle Bachelet) “već imala prilike da se o tome oglasi”. Na stranu što je bivši predsjednik Egipta za Zapad bio i ostao kontroverzna politička figura, Mursi je bio politički zatvorenik kome su ostala uskraćena fundamentalna ljudska prava – da se liječi od dijabetesa i svega onoga što prati ovu podmuklu bolest. Pa ga je to, bez adekvatne terapije, i ubilo. Nema tu teorija zavjere s kojima se licitira. &nbsp; Radi se, dakle, o ljudskim pravima! Otuda ne može, a da se ne otme cinična usporedba da je kojim slučajem Mursi završio kao ratni zločinac Ratko Mladić - u pritvoru Haškog tribunala, o njegovom bi zdravlju brinuo cijeli ekspertni tim najboljih UN doktora. &nbsp; Možda su u Sarajevu na to trebali principijelno podsjetiti svjetsku javnost, pa i Guteresa. A ne biti puki apologeta nekoga ili nečega, devalvirajući tako vlastitu bosansku historiju. Jer, Bosanci su vlasnici vlastite planetarne tragedije pa se bosanska riječ još nadaleko čuje u svijetu rasizma, ksenofobije i sve pomamnijeg jeftinog populizma.

Ne može se vrući krompir stalno prebacivati na tuđe dlanove

Nepodnošljiva lakoća ignoriranja

Kako, bolan, nema Bosne, a Drina huči... A iz jednog grada s obala te rijeke Džejla Ramović, djevojčurak od 17 godina, učini Bosnu i Hercegovinu ponosnom. Još jednom.&nbsp;&nbsp; Čak 101.082 glasa iz tri države i 32 člana žirija učinili su ovu Goraždanku pobjednicom 13. sezone “Zvezda Granda”. Čudo od djeteta, neki su već rekli. I zaista jeste. Kad čuju njen glas, ako još ima onih koji nisu, bit će im jasno zašto.
Dokazala je Džejla kako se pjeva, kako se odijeva i kako se može dostojanstveno i graciozno ostvariti san. Barem ovaj početni. Pokazala je zagrljajima s konkurencijom da je solidarnost uvijek i zauvijek veća, da su granice samo u ljudskim glavama, a da ih ljubav ne poznaje.
Rođena je 29. aprila 2002. u Goraždu kao najmlađa kćerka. Sestre Šejla i Lejla, uz majku Editu i oca Sinana, najveća su joj podrška.

Djevojčurak od 17 godina učini Bosnu i Hercegovinu ponosnom

Ramović: Pokazala kako se p'jeva i odijeva

Čudo od djeteta

Kad pomislimo da ne može više, da gore neće i ne može biti, uvidimo da, ipak, griješimo. U poslijeratnim godinama svi smo se nagledali raznih mešetara koji su pod raznim krinkama kupili pozamašne donacije.&nbsp;&nbsp; Najviše takvih, čini se, došlo je iz nevladinog sektora. Brojna udruženja su se palila i gasila, stotine hiljada maraka, eura i dolara prošle su kroz ruke sumnjivih osoba. Osoba koje se, ničim izazvane, odjednom pojave iz mišijih rupa i postaju sveprisutne, presipaju iz šupljeg u prazno. I debelo to naplate.
Jedan od takvih svakako je Darko Brkan. Čudni, opskurni lik, koji se već neko vrijeme provlači kroz razna udruženja različitog profila. Očigledno se Brkanu osladilo da kupi velike pare za prodavanje magle pa je sebe u posljednje vrijeme postavio u ulogu sveprisutnog analizatora i pametnjakovića, koji će uglednim medijima ukazivati kako trebaju raditi svoj posao.
Upravo je Brkan oličenje stanja u bh. društvu. U jednu ruku je žalosno, a u drugu iritirajuće da takvi likovi dobivaju pažnju i ogroman novac, ne samo od domaćih vlasti i institucija, dok se udruženja boraca, invalida, sportista bore da plate obični račun za struju.
I nije Brkanovo udruženje jedino koje od državnih i stranih donatora ubire fine svote novca za prodavanje magle. Na spisku ministarstava pravde, od kantonalnog, preko entitetskih do državnog, udruženja poput Brkanovog ima napretek.
Od silnih probisvijeta, ona udruženja koja zaista promoviraju i bore se za pravu vrijednost ne mogu, jednostavno, doći na red. 
Upravo je to fenomen države u kojoj sve ono što je nakaradno, nekako prođe, dok svakog dana slušamo, čitamo i gledamo vijesti o propadanju ovog ili onog.

Od silnih probisvijeta, udruženja koja zaista promoviraju pravu vrijednost, ne mogu, jednostavno, doći na red

Brko, brkane

Poražavajuće vijesti stižu iz Predsjedništva Bosne i Hercegovine! Sve lošija od gore. Naime, nakon nedavnog polusatnog druženja sa mađarskim premijerom <a href="https://avaz.ba/tag/36/viktor-orban">Viktorom Orbanom</a>, <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Milorad Dodik</a> ide na noge još jednom diktatorskom doajenu. Ne biste vjerovali, ali našeg predsjedavajućeg lično i personalno (d)očekuje vlasnik Bjelorusije. Kako je ranije najavljeno iz nadležnih službi, Aleksandar Lukašenko i Baja Laktašenko provest će romantični vikend u Minsku. Pikantniji detalji nisu saopćeni.&nbsp; Zbog turističkog putovanja u zaostalu guberniju, Dodik će promašiti sarajevski nastup slovačkog diplomate te nekadašnjeg visokog predstavnika <a href="https://avaz.ba/tag/1603/miroslav-lajcak">Miroslava Lajčaka</a>. “Lajčakajte, mene ne čekajte”, autoritativno poručuju iz kabineta srpskog člana Predsjedništva BiH. Zanimljivo, ali ovo nije prvi put da Dodik providno izbjegava susrete s važnim gostima. Sličnu budalaštinu priredio je i tokom višednevne bh. turneje američkog izaslanika za zapadni Balkan. Taman kad se Metju Palmer (Matthew) napenalio da licu s američke crne liste uživo istrese naslagane optužbe, jazavac je pred strašnim sudom, kako rekosmo, strateški zbrisao u Orbanov brlog. 
“Milorad Dodik i Nikola Špirić su pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država i to je rezultat njihovih odluka, stavova i aktivnosti koje su provodili i javno govorili. Ako žele da te sankcije budu skinute, treba da djeluju da bi se za to imalo razloga. Oni znaju šta treba da urade. I nama bi bilo drago kad bi oni to uradili.”
Palmer zagonetno ne otkriva šta Amerikanci konkretno zahtijevaju od Dodika (i Špirića, pride), a neozbiljno je očekivati da s neke druge adrese procure pojedinosti o ultimatumima i prijetnjama kojima su izloženi deozorijentirani čelnici SNSD-a. Zato su, valjda, i razumljive Dodikove relacije s odbačenim tipovima. Očajnik se tako osjeća sigurnije, značajnije, odraslije. 
Uglavnom, kako sada stvari stoje, Dodik se dobrovoljno predati neće. Ili ipak hoće, ako bude sreće...&nbsp;

Očajnik se tako osjeća sigurnije, značajnije, odraslije

Dok Palmer njiše grane...

<a href="https://avaz.ba/tag/125/milo-dukanovic">Milo Đukanović</a>, predsjednik Crne Gore, u svojoj bogatoj političkoj karijeri pokazao se nebrojeno puta kao vrstan strateg, državnik koji odlično vidi šta se iza brda valja i političar koji na svaki izazov ima promišljen i dobro odmjeren odgovor.&nbsp; Otpor Miloševiću
Najavom da će država Crna Gora uskoro dobiti moderan zakon o uređenju odnosa države i vjerskih zajednica i ocjenom da Srpska pravoslavna crkva čuva infrastrukturu “velike Srbije” na Balkanu uzburkao je velikosrpske duhove i u Crnoj Gori i u susjednoj Srbiji.
Politička i medijska hajka dostiže neslućene razmjere, puna je patološke mržnje i negiranja i Crne Gore kao države i Đukanovića kao njenog demokratski izabranog lidera.
Suština spora je pokušaj Srpske pravoslavne crkve da zadrži državnu imovinu otetu nakon 1918., odnosno 1920. godine i nasilnog nestanka crnogorske države i crkve te da ostane dominantan tumač i ekskluzivni zaštitnik pravoslavnih vjernika u današnjoj Crnoj Gori.
Nije ovo prvi put da Đukanović i politika koju personificira, hrabro otvaraju historijski važna pitanja. Tako je bilo i u vrijeme distanciranja od Miloševićeve ratne politike devedesetih godina prošlog stoljeća, tako je bilo i kad je 2006. obnovljena nezavisnost Crne Gore.
Đukanović je crnogorski državni brod, ostavši do kraja vjeran idealu Crne Gore kao skladne multietničke zajednice, suvereno održao na površini, izbjegao je sve podvodne i svake druge mine – a bilo ih je podosta - i doveo ga u punopravno članstvo u Sjevernoatlantskom savezu (NATO) i pred vrata Evropske unije.
Skidanje okovaSada je, prema Đukanovićevoj procjeni, na red došlo skidanje velikosrpskih okova s crnogorskog nacionalnog i vjerskog identiteta te obnova autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. 
Prema iskustvu iz prošlosti, nema sumnje da će Đukanović i ovog puta ustrajati i pobijediti. 
Tajna njegovog uspjeha i političke dugovječnosti i jeste upravo u tome što je nepogrešivo znao odabrati vrijeme za državotvorne političke akcije i projekte i što nije dozvoljavao da mu tajming određuju protivnici i neprijatelji njegove suverenističke politike.

Đukanović i politika koju personificira, hrabro otvaraju historijski važna pitanja za Crnu Goru i region Balkana

Đukanović: Precizno dijagnosticirao zloćudnu ulogu Srpske pravoslavne crkve

Državnik s gardom

Prvi demokratski predsjednik Egipta umro je u zatvoru. Muhamed Mursi vlast osvaja u junu 2012. Smijenjen je vojnim udarom godinu poslije. Zbog špijunaže, rušenja ustavnog poretka, podsticanja nasilja, napada na policiju i drugih krivičnih djela, režim Abdul Fetaha el-Sisija osuđuje Mursija na nekoliko smrtnih kazni i dugodišnjih robija. Sahranjen je u okolici Kaira, na groblju gdje završavaju uglednici Muslimanskog bratstva.&nbsp;&nbsp; Povodom Mursijeve smrti, predsjednik Stranke demokratske akcije poručuje: “Mursi je najprije izgubio slobodu, a sada i život u borbi za slobodu egipatskog naroda. Neka je rahmet njegovoj duši.” Odlukom Rijaseta Islamske zajednice Bosne i Hercegovine klanjala se dženaza u odsutnosti za egipatskog političara. 
Ne namjeravam se petljati u vjerske poslove Rijaseta, a pogotovo nisam zainteresiran za Izetbegovićeve svjetovne relacije i ideološke stranputice. Bilo bi, međutim, izuzetno korisno da nam neko objektivno dokaže čime je to tačno Mursi zadužio Bosnu i Hercegovinu pa mu se, eto, poklanja naročita pažnja. Nije li, uostalom, pogrešno dobrovoljno podržavati samo jedan od tabora (u konkretnom slučaju Muslimansko bratstvo) unutar beznadežno posvađanog arapskog svijeta? 
Mursi je bio neupitni lider organizacije koju su Rusija, Sirija, Egipat, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati te Bahrein proglasili terorističkom. Uskoro će, navodno, osvanuti i na američkoj crnoj listi. Tamo gdje, primjera radi, godinama tavori i Milorad Dodik. Upravo zato recentno srljanje s odavanjem neumjerenih počasti svrgnutom egipatskom predsjedniku predstavlja izglednu šansu za novu kompromitaciju Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni. Pri tome ne zaboravimo kako su neprijatelji ove zemlje vješto zloupotrebljavali i bezazlenije povode za verbalno granatiranje bh. suvereniteta. 
Prije pet godina, Izetbegović je onesvijestio zapadne zvaničnike organiziranjem prijema za delegaciju Muslimanskog bratstva u državnom Predsjedništvu. Očigledno ništa nije naučio iz vlastite greške! Krhko je znanje, ali možda aktuelna morija za Mursija premijerno najavljuje radikalniju političku agendu na kojoj će SDA opasno zajahati u budućnosti. Ako tako ispadne, onda piši propalo!

Ako tako ispadne, onda piši propalo!

Morija za Mursija

Mišel Platini (Michel, 63), bivši predsjednik Evropske fudbalske organizacije (UEFA), pušten je jučer sa saslušanja na koje je priveden zbog sumnji u&nbsp;korupciju u slučaju dodjeljivanja domaćinstva Svjetskog prvenstva 2022. godine Kataru.&nbsp;&nbsp; Platini je bio prvi čovjek evropskog fudbala&nbsp;od 2007. do 2015. godine, kad mu je Odbor za etička pitanja Svjetske fudbalske organizacije (FIFA) zabranio rad u fudbalu zajedno sa Sepom Blaterom (Sepp Blatter), koji mu je 2011. nezakonito isplatio dva miliona dolara. 
Godinu ranije, Katar je dobio domaćinstvo Mundijala 2022., a sumnja se da je dodjela bila namještena, odnosno da su glasovi članova Izvršnog odbora FIFA-e kupljeni. Nikome na svijetu nije bilo jasno zašto je baš Katar dobio povjerenje da organizira Mundijal, što je na kraju dovelo do najvećeg skandala u historiji fudbala, u koji je umiješan veliki broj zvaničnika. 
Među njima, Platiniju je to najmanje trebalo. Dok su Blater i velika većina članova Izvršnog odbora koji su podigli ruku za Katar, birokrati i fudbalski anonimusi, Platini je legenda fudbala. Od trostrukog osvajača Zlatne lopte i jednog od najboljih fudbalera svih vremena očekivalo se da preuzme kormilo svjetskog fudbala, ali je on zaglavio u korupcijskom blatu, iz kojeg će se teško izvući.

Sumnja se u korupciju u slučaju dodjeljivanja domaćinstva Svjetskog prvenstva 2022. godine Kataru

Platini: Akter najvećeg skandala u historiji fudbala

Legenda u blatu

Zakletva nogometnih glavešina glasi: Lijepi li su katarski dolari, još su ljepši FIFA-ini kamatari! Kad su, dakle, trgovci utjecajem i planatarni vlasnici fudbalske igre u klasičnoj korupcijskoj sačekuši “Mundijal 2022” isporučili zemlji gdje 99 posto stanovnika ne razlikuje ofsajd od penala ni stativu od korner-zastavice, najvažniju sporednu stvar na svijetu, zadesilo se stanje opće depresije.&nbsp;Premijerno u povijesti turnir najboljih reprezentacija zakazan je za studeni, novembar, jer se tokom katarskih ljeta temperature nezaustavljivo zakucavaju na džehenemskih pedesetak stepeni u hladovini... Idealne su to vremenske neprilike za eventualni moždani udar, ali i potpuno neprimjerene za vrhunska sportska takmičenja.&nbsp; Jučer je uhapšen Mišel Platini! Radi boljeg pregleda igre, zvat ćemo ga Mišel PlatiMi. Nakon što je, kako se kaže, okačio kopačke o klin, bivši velemajstor slobodnih udaraca posvetio se muljažama zbog kojih bi ostatak života mogao provesti guleći krompir u bajbukani. PlatiMi pripada kriminalnom establišmentu koji je bahatim šeicima omogućio da iz pozlaćenih svečanih loža, uz ohlađeni šampanjac, ruski kavijar i nezainteresiranu publiku, za tri godine u svojoj vjeri i na svojoj zemlji dožive Svjetsko prvenstvo. 
Uz PlatiMija, istragom je zakačilo i svrgnutog čelnika FIFA-e Sepa Blatera te respektabilnu četu nižerangiranih administrativaca krovne nogometne asocijacije. Lista osumnjičenih navodno se završava s bivšim francuskim predsjednikom Nikolom Sarkozijem. Osim što su klasičnim mafijaškim metodama osigurali naklonost korumpiranih uglednika, katarski finansijeri organizirali su i luksuzna putovanja za neodlučne donosioce odluke o domaćinu Mundijala.&nbsp;Tokom tajnih ekskurzija novac se, kako to kaže Riđobrki iz poznatog crtanog filma, nemilice trošio na konje, piće i la(h)ke žene. Razumljivo, sve je bilo u skladu sa strogim ustavno-vjerskim pravilima katarske države. Da prostite, služba je služba, a družba je družba.

Lijepi li su katarski dolari, još su ljepši FIFA-ini kamatari...

Mišel PlatiMi

Evropska nagrada "Dr. Elemer Hantos" stigla je u prave ruke. Dodjelom ovog priznanja uvažen je cjeloživotni rad banjalučkog biskupa Franje Komarice, koji se neumorno svakodnevno bori protiv mržnje, nepravde, širi ljubav te poziva na suživot, za koji vjeruje da je moguć u Bosni i Hercegovini.&nbsp; Tako, ako Bosanci i Hercegovci žele da grade bolju državu, da budu bolji ljudi, komšije, susjedi… neka slijede njegove upute. Jer, ovaj crkveni čovjek nikad se ne obraća samo vjernicima – kršćanima nego svim građanima u BiH.
Inače, ova prestižna nagrada dodjeljuje se svake godine osobama ili organizacijama za izvanredne uspjehe u promociji saradnje između države ili naroda u Srednjoj i Istočnoj Evropi. Svečanost na kojoj je dobio priznanje, Komarica je iskoristio da pozove sve ljude da podignu glas za zapostavljene, marginalizirane, obespravljene u BiH. Poručuje i da je “mržnja veliki teret za svakoga, a da se zlo zaustavlja ljubavlju prema dobru”.&nbsp;
Njegove riječi u državi koja je puna različitosti, zvuče kao ohrabrenje i poticaj. Posebno je važno da ih čuju političari, koji vuku svaki na svoju stranu.

Družina Šegrta Hlapića

Poduzetnik ogromnog srca

Odlazak legende

Grad primjer

Srpsko njegovanje greške

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Muhamed je u ranoj mladosti dobio nadimak Tunjo

Pujdo i romska djeca s Križa

Nepodnošljiva lakoća ignoriranja

Čudo od djeteta

Brko, brkane

Dok Palmer njiše grane...

Državnik s gardom

Morija za Mursija

Legenda u blatu

Mišel PlatiMi

Evropska nagrada bosanskom čovjeku

Kolumne

Družina Šegrta Hlapića

Poduzetnik ogromnog srca

Odlazak legende

Grad primjer

Srpsko njegovanje greške

ROMAN JEDNE BIOGRAFIJE: Muhamed je u ranoj mladosti dobio nadimak Tunjo

Pujdo i romska djeca s Križa

Nepodnošljiva lakoća ignoriranja

Čudo od djeteta

Brko, brkane

Dok Palmer njiše grane...

Državnik s gardom

Morija za Mursija

Legenda u blatu

Mišel PlatiMi

Evropska nagrada bosanskom čovjeku