Svega je bilo u Centru za obrazovanje odraslih u Cazinu. Hoćeš osnovnu - daj hiljadarku, hoćeš srednju - iskeširaj deset puta više. Za diplomu jačeg fakulteta treba se malo potruditi pa umjesto, kako se nekad govorilo, zagrijati stolicu, užare se linije na relaciji kum, rođak, prijatelj, sve do direktora Centra. 
Bježite cure, eto inžinjera, govorilo se nekad, malo u šali, više u zbilji, kad su sve majke htjele udati kćerke za inžinjere. Teško se dolazilo i do inžinjera, a do diplome još teže. 
Davna, slavna vremena. Kad se znanje cijenilo i tek je rijetkima padalo na pamet i pomisliti da se i ono moglo kupiti. No, onih koji bi se time hvalili, nije bilo. To je spadalo u sramotu, takvi su se prezirali, njima niko ne bi vjerovao.
A onda su došla nova vremena. Prodaš njivu, kupiš diplomu, djeci, ženi, sebi, malom od tetke, prvom komšiji. Pa, kao sa švedskog stola, biraš hoćeš li imati SSS, VŠS, VSS...
Tako je Cazin postao najveći obrazovni centar kod nas. Postoji srednja, viša, visoka. I cazinska. Dođeš danas, s diplomom izađeš sutra. U glavi ne moraš imati ništa. Važno je da je novčanik pun.
O tome se godinama znalo i šutjelo. Na osudu su nailazili svi pokušaji da se počne konačno s revizijom diploma. Jer, znali smo da negdje “u našim redovima” ima i onih koji su između ručka i večere “završili” visoke škole.
U jučerašnjoj akciji pronađeno je stotinu nezakonitih diploma. Da ne skačemo prije nego što kažemo hop, vjerovatno ih je nekoliko puta više. 
Za to nam ne trebaju dokazi. Eto, vidite i sami kako nam sve traljavo ide. Na najodgovornijim mjestima počesto su i oni koji su skupili pa kupili. I još se usuđuju s visina pametovati onima koji su sve po redu, osnovna, srednja, fakultet, pa i dalje.
Zato su jednako krivi i oni koji su prodavali i oni koji su kupovali diplome. Jedni su dobili novac, drugi papir, a zajedničko im je da nema tog papira niti tih para na svijetu kojima se može kupiti pamet. I znanje.
A kad smo već kod znanja, pitat će danas mnogi kome je ono potrebno. Svima, ali baš svima. To je jedino što nam, uz kućni odgoj, niko i nikad ne može oduzeti.

Dođeš danas, s diplomom izađeš sutra. U glavi ne moraš imati ništa. Važno je da je novčanik pun

Viša cazinska

Debitantski dugometražni film „Pun mjesec“ bh. reditelja Nermina Hamzagića osvojio je nagradu žirija na „Cottbus Film Festivalu“ u Njemačkoj. Ostvarenje progovara o ličnoj drami, koja je prikaz savremene bosanskohercegovačke stvarnosti.&nbsp;Hamzagić u kontekst stavlja policijsku stanicu kao metaforu, mikrokosmos u kojem se odražava sve ono što se reflektira i na naše društvo u cjelini, pričama koje su relevantne za nas.Ovo je film o pojedincu i promjeni koja nam je prijeko potrebna u društvu te imputira da, mijenjajući sebe, možemo promijeniti društvo.
Simbolično, naš reditelj sa pričom o bosanskohercegovačkoj stvarnosti dobiva nagradu u Njemačkoj, u kojoj se prije nekoliko dana obilježila 30. godišnjica rušenja Berlinskog zida.Danas, kad živimo u Evropi koja nije ujedinjena, a ideje o novim zidovima i dalje postoje, Hamzagić iz jedne male zemlje donosi priču s fokusom na pojedincu koji može bojiti stvarnost onako kako želi, ne amnestirajući se od odgovornosti.
U tom kontekstu, ovo ostvarenje ruši granice, kao naš najbolji ambasador, jer je umjetnost to uvijek najbolje i mogla - progovoriti, pomjeriti, dirnuti onda kad se to niko drugi nije usudio.

Na „Cottbus Film Festivalu“ u Njemačkoj osvojio nagradu žirija

Nermin Hamzagić: Snaga pojedinca

Sloganom „Predsjednica. Jer Hrvatska zna“ (narod će prepoznati zanimljivu sličnost sa sloganom SDA u izbornoj kampanji od prije nekoliko godina), predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović krenula je u borbu za još jedan mandat na Pantovčaku.&nbsp; Odlučna Grabar-Kitarović na startu je pokazala kako će voditi kampanju. Populistički je, naime, preuzela i zasluge svojih prethodnika na putu ka EU te se pohvalila da je „Hrvatsku distancirala u srednju Evropu i Mediteran, gdje oduvijek pripada“.
Iako zvuči malo uvredljivo za nas, prve istočne susjede, jer je Grabar-Kitarović između redova poručila da je uspjela distancirati Hrvatsku od nepoželjnih komšija, među kojima je prva Bosna i Hercegovina, to, nažalost, nije u potpunosti tačno.
Možda jeste Grabar-Kitarović pokušavala uvjeriti, primjerice, predsjednika Izraela ili Francuske da je Hrvatskoj mjesto u srednjoj Evropi, a ne na divljem Balkanu. Ali je, sudeći prema izjavama koje su se pojavile nakon tih sastanaka, pokazala i da joj nije samo želja udaljiti se od njih i pohvaliti se time nego i „povaliti“ svoje susjede.
Tako nije trebalo dugo Emanuelu Makronu (Emmanuel Macron) da nadogradi te izjave, pa BiH proglasi i „tempiranom bombom“. Jer, pobogu, zar treba sumnjati u činjenice koje iznosi Grabar-Kitarović, posebno o ratnicima iz Sirije i Iraka, radikalnom islamu koji prijeti Evropi...
Ako „Hrvatska zna“, kako svojim sloganom poručuje predsjednica, sigurno je i da narod u BiH zna ispravno čitati ono što govori Grabar-Kitarović. S obzirom na blisku nam prošlost, mnogi Bosanci i Hercegovci čestitat će predsjednici što se uspjela distancirati i navući zavjese na prozore Hrvatske od nepoželjnog joj susjeda.
Još samo da nas Kolinda prestane, makar u negativnom kontekstu, spominjati tokom svojih sastanaka po svijetu, možda će balkanski komšiluk konačno malo odahnuti.

"Predsjednica. Narod zna"

Amina Kajtaz s vremena na vrijeme podsjeti na svoje postojanje. Ovog puta to je učinila oborivši državni rekord na 200 metara delfin.
Ona je ovu dionicu u ovoj disciplini otplivala za dvije minute, 10 sekundi i 36 stotinki, a rekord i prvo mjesto uzela je na 47. plivačkom mitingu „Mladost 2019“, koji je održan u Zagrebu, a na kojem je učestvovalo 485 takmičara iz šest zemalja.
Možda bi Amini više pristajalo u ovoj zemlji da puni stupce u rubrici jet set i privlači svojim prirodnim izgledom, ali ne. Ne posustaje mlada plivačica iz Mostara i kao što se ostali sportisti u individualnim sportovima bore s vjetrenjačama, tako ona pliva uzvodno.
Amina je učestvovala na&nbsp;Olimpijskim igrama 2016.&nbsp;u&nbsp;Rio de Žaneiru&nbsp;u disciplini&nbsp;100 metara delfin, gdje također drži državni rekord.&nbsp;Rođena je u&nbsp;Mostaru 31. decembra&nbsp;1996. i kći je nekadašnjeg nogometaša&nbsp;Veleža&nbsp;Seada Kajtaza.
S plivanjem je počela u PK Velež, a možda ne treba ni napominjati da živi u Zagrebu, jer kod nas nema najadekvatnije uvjete za bavljenje svojim sportom.&nbsp;Možda od nje nećemo moći očekivati medalju s Olimpijskih igara, ali ko je god najbolji i u čemu god, zaslužuje svaki respekt.

Oborila državni rekord na 200 metara delfin

Amina Kajtaz: Plivačica uzvodno

Kada je jednom Mišel Platini (Michael) dolazio u Bosnu i Hercegovinu, pohodio je, ni manje ni više, nego Orašje. Posavski gradić koji je tada dobio iz UEFA sredstava plaćen stadion. Slavodobitno se smješkao Iljo Dominković, čovjek koji je bio čelnik bh. kuće fudbala. A zašto i ne bi, napravio je svom Orašju novi stadion. 
Oraški „Labudovi“, kako su ih zvali, nikome nisu bili lagan zadatak, a mnogi su na njima polomili zube, a kao po pravilu imali su vjetar u leđa, s Iljinim potpisom. Mogli su biti i „malo oštriji“ u igri, sudije su nešto „slabije vidjele“, pa je Orašje čak stiglo i do trofeja Kupa BiH. 
Vremenom, stadion je sve manje blještav, Orašje je drugoligaš, a i uloga Ilje je postajala sve manje vidljiva. Bar se tako mislilo. 
Akcija „Var“ je umnogome pokazala kako je centar bh. fudbala ili bar veoma bitan centar baš Orašje. Iljina zaostavština se ne ogleda samo u stadionu. Tu su nove sudijske snage, delegati i kontrolori suđenja. Malo ih je, ali dobro su raspoređeni, po onoj staroj. Svi se u službenim fudbalskim knjigama vode po imenu sela ili naselja, da bi stvar manje bila sumnjiva, a ustvari svi su iz općine Orašje.
SIPA je konačno skresala krila „Labudovima“, koji su potpomognuti iz ostalih krajeva BiH krojili fudbalsku scenu. Dobro skriveni iza medijski slabo praćene Prve lige BiH, radili su šta hoće. Uostalom ovi koji to rade, navikli su da rade godinama i malo toga se tu mijenja.
Poratne godine su donijele sudije za apsolutne vladare, radili su šta hoće. Potom su prestarili za suđenje, pa postali delegati. Tada je odjednom ocjena delegata bila najbitnija pa su opet držali bank. Danas, kada su malo stariji, nisu u penziji, nego je veliki broj bivših fudbalskih sudija ušao na popis kontrolora suđenja. Sada su oni bitni, oni daju ocjenu, pa ih nikako ne možete zaobići u talu.
Uglavnom, jedina stvar koja je u svemu iznenadila je činjenica da se konačno krenulo u obračun. Znale su se tarife, uzimalo se gdje god se stiglo i nije bilo nimalo ustezanja. I da se ne lažemo, lista je mnogo duža, neko je davao novac i tu sigurno odgovornost nije ništa manja.
Na kraju, ovo nije samo slučaj za pravosuđe, nego i za Nogometni savez BiH. Ukloniti sudije, a i klubove koji su s njima sarađivali, bilo bi jedino adekvatno rješenje.

SIPA skresala krila Labudovima

Ovaj izraz opće je poznat pa ga ne treba pretjerano objašnjavati. Njegova personifikacija, kako se to ispostavlja posljednjih sedmica (a vjerovatno i mjeseci), jeste – <a href="https://avaz.ba/tag/17672/agan-bunic">Agan Bunić</a>. 
Predsjedavajući Skupštine Unsko-sanskog kantona i glavni akter niskobudžetnih i kratkometražnih porno-filmova ovih dana upravo je pokazao da njegov obraz trpi puno. Odnosno i ne trpi, njega i ne dotiče.

Čovjek kojeg građani masno plaćaju na funkciji velikog i značajnog Kantona ne vidi problem u tome da mu je danas na „Pornhubu“ objavljen video na kojem se samozadovoljava, a već sutradan se rukuje s visokim domaćim, ali i međunarodnim zvaničnicima koji sve češće obilaze ovaj kanton zbog migrantske krize. 

Ne razumije Bunić zašto bi skandal s porno filmom bio razlog njegove ostavke. Ne razumije Bunić da njegov nemoral više nije ni važan, već to što degradira, omalovažava i obesmišljava funkciju koju obavlja.

Ne vidi problem da se njegove kolege i građani crvene zbog njegove bruke koja je prešla granice naše države. Nikakav mu to nije znak da podnese ostavku i sakrije se na duži vremenski period. 

Da Bunić trpi svašta i da mu san pokvariti ne može ništa, dokazuje i primjer uhljebljivanja raznih tuđih (a vjerovatno i svojih) ljubavnica po javnim institucijama, kompanijama, ustanovama, dok sinovi šehida i ratnih heroja godinama čame na biroima.

To što u Krajini trenutno najveće pare zarađuju prijevoznici na međunarodnim linijama Buniću nije bilo zvono za uzbunu. Svaki dan stotinjak mladih (ali i starijih) Krajinu napusti, a Bunić svaki dan nekome svom nađe ili izmisli radno mjesto.

On se, vjerovatno, nikad u svom životu nije zacrvenio od stida, niti razumije zašto bi. Možda je već sinoć snimio novi uradak i poslao nekoj od djevojaka za koju misli da joj se sviđa. Možda već sutra ispliva novi video, nakon kojeg Bunić opet neće shvatiti šta to radi pogrešno.

Možda već danas zove i smišlja kako nekoga uhljebiti na izmišljeno radno mjesto. A možda danas neko dijete šehida i heroja pakuje kofere i odlazi van ove države, tamo gdje se javni funkcioneri vode obrazom. A ne vlastitim interesom.



 

&nbsp;

Ne razumije Bunić zašto bi skandal s porno filmom bio razlog njegove ostavke, niti to što zapošljava ljubavnice umjesto sinove heroja

Đon obraz

Poput Zavidovića, Doboja, Maglaja, Dervente, Banja Luke, Goražda i Gračanica je grad rukometa. Ovdje foliranja nema, ili znaš, ili ne znaš igrati ovaj sport. U prošloj sezoni rukometne Premijer lige BiH, ekipa Gračanice predvođena našim internacionalcem i reprezentetivcem <a href="https://avaz.ba/tag/61664/damir-doborac">Damirom Doborcem</a>, osvojila je prvo mjesto, ali je zastala u pley-ofu i na kraju bila treća.&nbsp;&nbsp;Gračanica je i u novom prvenstvu, bez dvojice najboljih igrača, reprezentativaca Dine Hamidovića i Admira Ahmetaševića opet na prvom mjestu. U subotu je odličnom igrom sa plus četiri gola “skinula” Borca u Banja Luci, i zaposjela vrh tabele. 
Iako on to ne voli da kaže, rad, struku i potpunu posvećenom trenerskom poslu, u RK Gračanicu je unio upravo Damir Doborac. Sa 98 nastupa u reprezentaciji BiH i 400 golova, sa iskustvom igrajući u njemačkim ekipama Magdeburg, Hutemberg, “Cimosu” u Sloveniji, Pratu, Dimanu –Minsk, Šafhauzenu (Doha), Bosna (S), RK Gračanica 2000-te godine s kojom je osvojio šampionsku titulu naše države.
Doborac je 2017. godine došao da Gračanicu, kao igrač-trener vadi iz Prve lige i vrati je tamo gdje joj je i mjesto u Premijer ligu. Došao je na nagovor sadašenjeg predsjednika Nedima Musića, igrao, borio se, pa je 25. aprila, prošle godine doživio tešku povredu koljena, oporavio se i potpuno se posvetio trenerskom pozivu. 
Danas, uz kako kaže dobru upravu, grad Gračanicu, vjerne navijače, za koje tvrdi da ih boljih i sportskijih nema u BiH, Doborac sa momcima, ponovo krči put Gračanice ka šampionskoj titulu BiH.

Bogato rukometno iskustvo uspješno prenio na kolektiv

Doborac: Dugogodišnji bh. reprezentativac

Damir Doborac: Gračanički rukomet vratio u Evropu

Đulhanuma je u novi brak sa Sulejmanbegom Filipovićem dovela sina Ahmeta i kćerke Ćamilu i Zilhu, a Sulejmanbeg sinove Safeta, Husrefa, Ismeta i Ifeta. U tom braku se rodilo troje djece, ali je u životu ostao samo Muhamed, mada je, kako se pričalo, bio sedmanče i veoma mršavo i u najranijem djetinjstvu slabašno dijete.&nbsp;&nbsp; Ostao je ipak živ, prebolivši gotovo sve tada poznate dječije bolesti, povezujući tako svoju braću i sestre u jedinstvenu zajednicu.

Kako se kasnije pričalo, Muhamed je bio mršav, žgoljav, slabašan, ali neobično žilav dječačić, za kojeg je djever iz prvog braka njegove majke Đulhanume Mahmutbeg Filipović, vidjevši ga prilikom jedne posjete svojim bratićima, rekao: “Daješ li ti, nevjesta, ovom malom krušne mrve, evo gotov ti je izdahnuti.” 
Muhamed je unatoč svim tim znakovima kratkog života odolio iskušenjima i ostao živ prebolivši mnogobrojne bolesti, ali sa kuvetom koji je dolazio odnekud da niko nije znao od kuda i kako. 
Ono što je bilo karakteristično i u čemu se sastojala sretna okolnost i najvažniji rezultat ovog braka, bila je izuzetna sloga među ukućanima, mada su potjecali od tri majke i dva oca. Tu slogu i bratsku ljubav oni mogu zahvaliti svom ocu i majci i njihovoj sposobnosti da sve te različite osobe povežu u složnu porodicu. Ova sloga, koja je temeljena na poštovanju i razumijevanju među njima, protezala se i na sve ostale članove njihovog domaćinstva koji su radili u kući i živjeli uz članove porodice. 
Karakteristično je da je, kad se porodica, zbog potrebe školovanja djece koja su dospjela do gimnazije, preselila u Banja Luku, gdje je Muhamedov otac bio postavljen za upravnika poreznog ureda, kuća Sulejmanbega i Đulhanume Filipovića predstavljala uzor sloge, međusobnog razumijevanja i podržavanja i u njoj je odista bilo sreća živjeti, pogotovo što je ta kuća, prema našem starom bosanskom običaju, bila uvijek otvorena za sve njihove mnogobrojne bliže i dalje rođake, prijatelje, komšije, kolege i kolegice njihove djece, zemljake, kao i sve brojne drugove svih članova porodice, tako da je funkcionirala u svakom pogledu na zadovoljstvo svih koji su sa njom dolazili u vezu. 
U kući, kao uostalom u svakom odnosu među ljudima, dolazilo je i do nesporazuma, ali su otac i majka sve te probleme rješavali na taj način da su štićena prava i interesi svakog ukućana, i to jednako, a osobito onih koji su bili slabiji, a svaki odnos nadređenosti, izuzimajući tradicijom održavanog poštovanja starijih, bio je isključen.&nbsp;

<h2>Prisutni u njegovom sjećanju i osjećanjima</h2>

Može se sa pravom pretpostavljati da su upravo navedene okolnosti veoma snažno utjecale na formiranje svih članova porodice, a ponajviše na Muhamedov karakter, na njegov način mišljenja, i gledanja na svijet. 
Muhamed je od djetinjstva naučio da ima brojne rođake, prijatelje porodice, komšije i drugove, da se ne razlikuje od njih, bez obzira na to kakvog su socijalnog, vjerskog ili nacionalnog statusa bili, i da osjeća punu odgovornost za njihovu sudbinu koliko i za svoju. Tako je od malih nogu sticao brojne prijatelje koji su i danas, nakon više od osamdeset godina, još uvijek živo prisutni u njegovom sjećanju i osjećanjima, ali i u međusobnoj vezi među onima od njih koji su još živi. 
Njegovi najbolji prijatelji, a zna se da su prijateljstva iz djetinjstva jedina koja stičemo naivno i bez interesa, da su to odnosi nastali sa otvorenim srcem, u slučaju Muhameda bili su Nerkez Smajlagić – Neko, Muhamed – Hamko Višić i njegov stariji brat Mustafa – Šidara, Mehmed Čardžić – Laf, Senko i Isak zvani Liso Šašivarevići, Nurudin Kulenović – Šuna, braća Asim – Asi i Safet – Tarči Kovačević, Ismet – Imko Kovačević, Osman – Pantofan i Kasim Kovačević, Halid i Sulejman – Meman Višić, Hamdija – Hamdo i Muharem – Hara Ibrahimbegović, Adem – Kvak i Ahmet – Hajrin Čejvan, Ibrahim – Jober i Asim – Asi Jusufović, Zijo Rizvanbegović, Muharem Dizdarević-Prtljević, Ibrahim – Braco Kulenović, Nedžad Hadžidedić – Roda i braća Kemal – Kemo i Sead – Setko Hadžidedići, Refik – Pišta Bahtijarević, Irfan – Fifi Maglajlić, Stjepan Boban, Ante Špehar, Zlatko – Folani Enko Hadžiabdići, Kemal Bašagić – Pejdo, Zlatko Talić, Besim – Besko Karabegović, Enver Štaljo, Bekir Misirlić i brojni drugi prijatelji iz najranijeg perioda Muhamedovog života, zatim brojni školski drugovi i komšije, od kojih je sa nekima do današnjeg dana ostao u živoj komunikaciji.

<h2>Najsretniji dani u životu svakog čovjeka</h2>

Nažalost, najveći broj njegovih prijatelja, čak i onih koji su bili mlađi od njega, već su preselili na bolji svijet, ostavivši ga usamljenog da kao ogoljelo drvo broji tužne dane usamljenosti nemajući više prilike ni mogućnosti da se u razgovoru sa svojim drugovima sjeti i oživi te najsretnije dane u životu svakog čovjeka. A istina je, i on je uvijek govorio, da su dani ranog djetinjstva i prvih ljudskih prijateljstava, bezazlenih igara, druženja i sjećanja na njih, najveće i jedino blago koje nam u starosti pripada bez ostatka.
To blago nam može uzeti samo danas veoma česta bolest koju nazivaju Alchajmerova bolest, koja ljudima uzima najvrednije što donesu u svoje stare dane, a to je sjećanje. 
Samo je sa ljudima sa kojima smo odrastali i sticali prva i najbitnija iskustva života moguće sjećati se svih bogatstva, raznovrsnosti i naivnosti zajedničkih igara po mahali, po Ćorkovcu, Potoku, Mejdanu, Švabinom šljiviku i Tominim barama, Hazni, Ćeremethani, Velikoj strani, Starčevici, Orlovačkoj stijeni, Dolama i Begovoj ravni, po Šehitlucima, Gornjem Šeheru i Ilidži (banjama zvanima hausi, što je značilo da se radi o bazenima u koje voda neprestano dolazi i otiče i tako se sama čisti), po Vrbasu, Vrbanji, Suturliji i Crkvini, na Adi i pod Orasima, gdje su bile brojne bašče banjalučkih baštovana i mjesta gdje su se priređivali teferiči, na Adi i po voćnjacima i baštama punim voća i povrća, po štalama, hambarima i drvarama po kojima su se djeca skrivala igrajući se bezazlenih igara i doživljaja uobičajenih u dječjim igrama u kojima je jedino mašta upotrebljavana kao oružje koje je donosilo pobjedu u igri i kao metoda da bi se neko nadmudrio, nadigrao i bio pobijeđen.

Muhamed je od djetinjstva naučio da ima brojne rođake, prijatelje, komšije... i da se ne razlikuje od njih bez obzira na to kakvog su statusa bili

Bio je mršav i slabašan, niko nije znao odakle mu kuvet dolazi

Krajem ovoga mjeseca petorica od sedam članova <a href="https://avaz.ba/tag/5744/cik-bih">Centralne izborne komisije BiH</a> (CIK) bit će bez mandata, što ni u kom slučaju neće utjecati na njihov radnopravni status u CIK-u. Radit će (pod uvjetom da imaju šta raditi), primati plaće i čekati odluke parlamentaraca da im istekne mandat ili potvrde ili oduzmu. Jesu li članovi CIK-a sa ili bez mandata, za građane BiH, iskreno, odavno je nebitno. Od njihovog mandatarenja glasači godinama, osim razočarenja u pravdu i ličnog poniženja, nemaju ništa drugo. A evo i zašto. 
O mandatima članova CIK-a, naime, odlučuju isti oni čije su poslaničke mandate, svojeručno, sami ovjerili, okrećući glavu od silnih tužbi i žalbi na proces izbora u kome su glasali i mrtvi, gdje su dopisivanjem i oduzimanjem glasova u lokalnim komisijama birani poželjni i odstranjivani nepoželjni kandidati na izbornim listama, gdje su pritužbe na javno potplaćivanje glasača i članova biračkih odbora proglašavane nerelevantnim i bez dokaza itd. 
Znatan je broj onih koji danas sjede u najvišim državnim zakonodavnim tijelima i godinu neće da odlučuju o isteku mandata članova CIK-a, koji su na dobro plaćene poslaničke pozicije zasjeli upravo zahvaljujući indolentnom odnosu tih istih CIK-ovaca prema samom procesu glasanja. Tako iz godine u godinu, izborni proces prerasta u svojevrstan biznis političkih subjekata i njihovih mnogih zainteresiranih sljedbenika. Dakle, kakav CIK takav Parlament, kakav Parlament takva država!
Kako sada stvari stoje, aktuelni saziv CIK-a, nebitno imaju li njegovi članovi ili ne validne mandate, provest će i općinske izbore 2020. godine. Tako je zakon propisao, a zakon su, opet, predlagali i donosili oni kojima odgovara da se CIK plaho ne miješa u svoj posao. 
Čekajući naredne općinske izbore, članovi CIK-a, kakvi god da su im mandati (uostalom, primaju plaću za to), mogli bi obavijestiti javnost koliko je imena umrlih u vremenu između općih i općinskih izbora izbrisano s biračkih spiskova. Bio bi to prvi korak za stjecanje potrebnog povjerenja u rad i opravdanost postojanja ovakve Centralne izborne komisije.

Petorica članova CIK-a do kraja mjeseca bez regularnog mandata

Kakav CIK takav Parlament

Širom BiH, institucije Islamske zajednice, pod različitim nazivima realiziraju manifestacije posvećene Božijem poslaniku, Muhamedu a.s. Jer, rebiu-l-evvel je mjesec rođenja posljednjeg Božijeg poslanika i na svakom pedlju naše zemlje, pa i u najmanjem džematu održavaju se različiti programi.&nbsp; U Medžlisu Islamske zajednice (MIZ) Sarajevo ovom događaju posvećuju posebnu pažnju pa se tradicionalno organizira manifestacija „Selam,ya Resullah“. Traje mjesec, a ove godine glavni motiv je „...i da svojoj majci budem dobar...“. 
Upravo je to i svojevrsna poruka ovogodišnje manifestacije, kako to reče, hfz. Kenan ef.Musić, glavni imam MIZ-a Sarajevo, „da pazimo na majke i roditelje općenito“
.Međutim, ova manifestacija, koja je počela 30. oktobra, nije samo namijenjena vjernicima, već i onima koji nisu muslimani-svim građanima i posjetiocima Sarajeva. 
Jer, sve do 27. novembra, ova manifestacija, čiji je jedan od ciljeva podsjećanje na univerzalne vrijednosti, ponudit će čitav niz lijepih događaja i izuzetno zanimljivih sadržaja.
Tako su u MIZ-u Sarajevo, na čelu sa ef. Musićem, pokazali kako se uz dobru organizaciju može složiti izuzetno zanimljiv i koristan program, na moderan način, od predavanja, mevludskih manifestacija, večeri duhovnosti, promocije knjiga, izložbi,susreta mladih...Programa koji je prilagođen svim vjernicima, građanima, turistima, uzrastima...
Hafiz Kenan Musić rođen je u Sarajevu 21. aprila 1979. godine. Svršenik je Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu te Univerziteta Al-Azhar u Kairu. Magistrirao je i dokorirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu gdje je angažiran kao profesor.

U MIZ-u Sarajevo složili izuzetno zanimljiv i koristan program

Kenan ef. Musić: Podsjetnik na univerzalne vrijednosti

Povodom niza Kolindinih budalaština, <a href="https://avaz.ba/tag/27713/zoran-milanovic">Zoran Milanović</a> kaže da je “Hrvatska postala talac kutlure laži”. Nije mu tačna ova izjava. Čitav je region talac kulture laži.
Političari lažu, muljaju, petljaju otkad je vijeka, svijeta i politike, to nije upitno. Ni zapadne demokratije nisu operisane od ove boljke, ali kod njih bar postoji i odgovornost. Ako vas uhvate u laži ili nekom muljanju, tada se, po pravilu, daje ostavka, javnost to očekuje, a obično i dobije.
Kod nas političar javno prizna da je lagao i eto gozbe - pojeo vuk magarca.

<h2>Jedna od prvakinja ove discipline</h2>

<a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakir Izetbegović</a>, recimo, hladno u kameru izjavljuje kako je znao da nema legitimitet za pokretanje revizije tužbe protiv Srbije u Haškom tribunalu, ali je odlučio da to izbjegava priznati javnosti. Revizija nije bila džaba, nije bila ni jeftina, a pogotovo nije bila uspješna, i dok nam čovjek jednostavno priznaje da je lagao, glasači tu ne vide ništa sporno. Upravo o toj kulturi laži, kao normalno prihvaćenom fenomenu, govori Milanović.
<a href="https://avaz.ba/tag/1932/ana-brnabic">Ana Brnabić</a> je jedna od prvakinja ove discipline. Žena s izvanrednom uvjerljivošću iz dana u dan iznosi notorne laži. Laži bez granica. Na jednoj srpskoj televiziji ovako Ana pripovijeda: “Kada sam bila u Švicarskoj tokom septembra, i u Luksemburgu, i u Njemačkoj, u mnogi stvarima, prije svega u oblasti obrazovanja, uradili smo više od tih zemalja. I kada vam, recimo, predsjednik vlade Luksemburga, ili predsjednik Švicarske Konfederacije, ili kancelarka Njemačke kažu: “Je l’ možemo mi da sarađujemo više, da vi nama pokažete kako ste uveli programiranje u osnovne škole kao obavezan predmet.”
Mimo kosmičke gluposti da se Njemačka, Luksemburg i Švicarska trebaju ugledati na Srbiju u bilo čemu, treba reći da u osnovnim školama Srbije programiranje ne postoji ni kao neobavezan, a kamoli kao obavezan predmet.

<h2>Mogla da bira između teletine i janjetine</h2>

Predsjednica Hrvatske <a href="https://avaz.ba/tag/113/kolinda-grabar-kitarovic">Kolinda Grabar-Kitarović</a>, poznatija kao KGT, osim što je izuzetno netalentovana za pjevanje, što je samouvjereno potvrdila u više kakofoničnih nastupa na kojima joj mogu pozavidjeti i čuveni interpretatori narodnog melosa Ivica Dačić i Milorad Dodik – dakle, i pored ovog netalenta, dokazuje i da je izuzetno netalentovan lažov. Jer, suština talentovanog lažova je da laž ne bude prepoznata. A ovako Kolinda kaže u intervjuu za "Kleine Zeitung":&nbsp;&nbsp; - Desetljećima je nama, Hrvatima, bilo zabranjeno imenovati svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: “Ja sam Hrvat”, morali smo reći: “Ja sam iz Hrvatske.” Ko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor. 
Svako ko je samo prošao kroz Jugoslaviju, a pogotovo ako je živio u njoj, u ovoj izjavi lako prepoznaje potpunu neistinu. Dalje, u istom intervjuu predsjednica dodaje: 
- Nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna.
Da pojasnimo, tata joj je bio mesar pa je mogla da bira između teletine i janjetine, ali joj je, eto, jogurt ostao trauma. Također je na njenu nježnu psihičku konstrukciju strašno traumtično djelovalo podnošenje izvještaja vlastima o broju kriški kruha koje je potrebovala za doručak. Srceparajuća ispovijest, doista.

<h2>Savršena logika i precizno lupetanje</h2>

Fadil Novalić, čovjek koji u svojim nastupima ima poetiku da “lupa kao Maksim po diviziji”, najlošiji premijer u teškoj konkurenciji levata koji su obavljali tu funkciju u Federaciji, neki dan izjavljuje: “U Evropi je sada recesija, mi je nismo osjetili zahvaljujući gradnji autoputeva.” To u naravi znači da nas je gradnja nula kilometara autoputa, koliko je napravljeno u vremenu njegove vladavine, spasilo od recesije. Kakva savršena logika i precizno lupetanje.
Kada je Sebija Izetbegović uhvaćena da se vozika sa sve vozačem u službenom automobilu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir kaže da je sigurnost njegove supruge ugrožena pa je, k’o biva, to razlog za takvo balahanje. Naravno, riječ je o kolosalnoj laži koju su sve relevantne policijske službe opovrgle. Eto, Sebijica nam je ugrožena pa joj treba svita dok se vozika po državi, a u isto vrijeme premijer Holandije na posao ide na biciklu. Sam samcijat. 
A Bosanac Dodik? Uh, to bi zahtijevalo zasebnu kolumnu. U nastavcima.

Ako vas uhvate u laži ili nekom muljanju, tada se, po pravilu, daje ostavka, javnost to očekuje, a obično i dobije

Ko laže više: Bakir, Kolinda ili Ana?

Kaže stara narodna: “Ne slušaj šta ti kaže nego ko ti kaže.” A šta ćemo ako je taj neko, formalnopravno, na čelu jedne od najmoćnijih evropskih i svjetskih država? Onda to zvuči vrlo problematično i ozbiljno. Ako ništa, valja ponovo objašnjavati ko smo, šta smo, šta (ne) radimo i zašto nas je lako potkačiti kad nekome zatreba...&nbsp; Naravno, riječ je o predsjedniku Francuske <a href="https://avaz.ba/tag/1080/emmanuel-macron">Emanuelu Makronu</a> (Emmanuel Macron), koji je zaslužio i da se nađe koju stranicu dalje od ove kolumne, u rubrici “Ličnost sedmice”, al' se jučer odlučismo da je, možda, bolje promovirati i pohvaliti ljudskost, a ne opasnu glupost. Ovo potonje vrijedi analizirati.

<h2>Loše je i što je objavio “The Economist”</h2>

Kao u pjesmi <a href="https://avaz.ba/tag/1727/edo-maajka">Ede Maajke</a>, Makron reče da je Bosna i Hercegovina bomba. Tempirana. I otkucava tik do Hrvatske. Otišao je, dakle, korak dalje od talentiranog Maajke. Razlog je, kaže, problem s kojim se Bosna i Hercegovina suočava zbog povratka džihadista.
Rekao je to u sklopu opširnog intervjua za ugledni britanski časopis “The Economist”, čijeg se pola tiraža (a on iznosi više od milion), recimo, prodaje na tlu Sjedinjenih Američkih Država. Pretpostavljate kakvu čitalačku publiku ima “The Economist”. Dakle, uz sve loše po nas što nosi ova netačna, potpuno iskrivljena i, kako se sada čini, s vrlo jasnim namjerama plasirana dezinformacija, loše je i što ju je objavio “The Economist”. 
I prije nego što je krenula lavina reakcija bh. političara, udruženja građana, organizacija, analitičara, korisnici društvenih mreža još su se u četvrtak navečer nagovorili Makronu, a osnovna poruka je, otprilike, “Francuska je proizvela više džihadista nego cijela Evropa”. 
Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić pozvao je francuskog ambasadora u BiH Gijoma Rusona (Guillaume Rousson) na hitan sastanak i, naravno, objasnio mu da Bosna i Hercegovina nije leglo terorista, džihadista te mu podastro podatke o broju ljudi iz BiH koji se nalaze na stranim ratištima. Javnost je ostala uskraćena za informaciju šta je francuski ambasador rekao Komšiću. 
Vjerovatno malo toga, a sudeći prema tome da je u zgradu Predsjedništva BiH ušao na službeni ulaz kako bi izbjegao novinare, teško da ćemo šta čuti od njega narednih dana.

Da ne bismo trošili retke i riječi o tome kakve (velike) probleme s ISIL-om ima (velika) Francuska te s (velikim) povratkom džihadista sa sirijskog ratišta (koje čekaju zatvorske ćelije), jer to znaju i površni konzumenti dnevnih informacija, treba podsjetiti na rigidni stav Emanuela Makrona, koji se otvoreno i bez ikakvog ustezanja protivi proširenju Evropske unije.
- Ja ću biti beskompromisan i odbit ću svako proširenje prije dubokih reformi našeg institucionalnog funkcioniranja – ponavlja Makron.
I tako se Makron ponovo našao na istom podiju s hrvatskom predsjednicom <a href="https://avaz.ba/tag/113/kolinda-grabar-kitarovic">Kolindom Grabar-Kitarović</a> kao na dodjeli medalja u finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva. Tad je kiša padala, a on je plakao s njom. Od sreće. 
Jer, i Kolindi svako malo moramo objašnjavati da se u BiH ne vraćaju hiljade, već šačica boraca ISIL-a, i da je apsolutna laž priča o “rastućoj opasnosti od radikalnog islamizma u BiH”. Vjerujemo da bi popularna KGK, do čije “lijepe njene” mi otkucavamo “kao bomba”, nakon ove izjave, ponovo slatko poljubila Makrona.

I tako se Makron ponovo našao na istom podiju s Kolindom Grabar-Kitarović kao na dodjeli medalja u finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva

Puls sedmice: Kad je nestalo meze, poče priča bezveze

Bosnu i Hercegovinu za šest godina napustilo je više od 200.000 građana. I kome je taj podatak bitan? Izgleda, nikome. Narod oguglao. Odmahnu rukom i obično prokomentiraju: „Normalno, šta će ovdje.“ Sudeći prema reakcijama onih u čijim je rukama ključ rješenja, a to su političke elite, njih to pogotovo ne zanima.&nbsp;&nbsp;Uvijek će biti kilometarski spiskovi na biračkim mjestima i oni će uvijek sebi osiguravati još jedan mandat. Ako ih nije briga za glasove i lagano osiguravanje fotelja, onda bi ih trebao zabrinuti podatak da nema radne snage koja će zemlju vući naprijed. Ko će, naprimjer, puniti penzijski fond? 

Svake godine broj penzionera se povećava, a broj radno sposobnih ljudi smanjuje, jer odlaze širom bijelog svijeta.&nbsp;&nbsp; 
Jedan gazda u Bihaću nedavno je pričao kako su se mladići otimali za posao u njegovom lokalu za 550 KM. Sada on nudi 1.100, ali nema nikoga da radi. Pa supruga radi prvu, a on drugu smjenu. 
Nema u BiH nikakve želje za stvaranjem mehanizma zadržavanja mladih, obrazovanih, radno sposobnih ljudi. Nema otvorenih vrata, pružene šanse, slobode. Nema vjetra u leđa kojeg ima u Evropi. Ali, zato ima zveckanja oružjem i kojekakvim prizivanjem zlih duhova devedesetih. 
Onda ona priča o nacionalnim torovima opet nema nikakvog smisla. Jer, iz Bosne idu i jedni i drugi i treći i ostali. Otišao je i Dušan, bio najbolji diplomac na FPN-u u Banjoj Luci, s prosjekom ocjena 9,51. Otišla i Neira iz Tešnja, bila među boljim studentima na PMF-u u Sarajevu. I Dražen iz Mostara. Nije se mogao u općinskoj administraciji zaposliti. I hiljade drugih inteligentnih i sposobnih ljudi. 
U raznim anketama, istraživanjima, novinarskim pitanjima, mladi koji napuštaju BiH obično kažu da je to zauvijek. Većina ih se odriče našeg, a postaju državljani Njemačke, Italije, Belgije, Francuske, Danske, Novog Zelanda, SAD...

Jedan gazda u Bihaću nedavno je pričao kako su se mladići otimali za posao u njegovom lokalu za 550 KM. Sada on nudi 1.100, ali nema nikoga da radi

Zbogom, zauvijek!

Najbolji istraživački rad ove godine u oblasti neurologije na podučju srednje i jugoistočne Evrope djelo je Edina Begića iz <a href="https://avaz.ba/tag/14862/opca-bolnica-prim-dr-abdulah-nakas">Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“</a> u Sarajevu.&nbsp; Da naša zemlja ima stručne i predane mlade ljekare, potvrdio je i stručni žiri međunarodnog konkursa „International Medis Awards for Medical Research 2019“ koji je održan u Ljubljani. 
Tema Begićevog djela bili su poremećaje kod Alchajmerove demencije. Za prestižne istraživačke nagrade na devet područja ove godine sa čak 207 istraživačkih radova takmičili su se ljekari i farmaceuti iz devet država.&nbsp;&nbsp;
Begić je osvjetlao i obraz države te potvrdio da u mlade treba ulagati. Svojim radom i trudom na najbolji način promovirao je BiH i bio njen istinski ambasador. Uspio je postati dio velike svjetske naučne scene zbog čega svi trebamo biti ponosni na njega.
Doktor Edin Begić asistent je na fakultetu „Sarajevo School of Science and Technology“ u Sarajevu i specijalizant na kardiologiji u Općoj bolnici.

Njegov istraživački rad u oblasti neurologije najbolji na podučju srednje i jugoistočne Evrope

Edin Begić: Osvjetlao obraz BiH

Tresla se gora, rodio se miš. Epilog je to jučerašnjeg sastanka delegacija SDA i HDZ-a u Mostaru, predvođenih liderima <a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakirom Izetbegovićem</a> i <a href="https://avaz.ba/tag/525/dragan-covic">Draganom Čovićem</a>.&nbsp;&nbsp;Sastanak danima najavljivan pa otkazivan. Hoće oni, mi nećemo, oni mogu, ali mi ne možemo, i tako se danima javnost zabavljala i čekala.&nbsp;Sve su oči bile uprte u Mostar i Hercegovinu. I kada su se lideri napokon sastali, lijepog&nbsp;sunčanog dana u Mostaru, dogovorili su se da će opet sjesti i pokušati se dogovoriti.&nbsp;Približili smo stavove, kaže Čović. U Federaciji sve napreduje, gradi se, poručio je Izetbegović. I tako sve ukrug mjesecima. Bit će ANP, hoćemo u NATO, kriv je Milorad Dodik. Mjeseci prolaze, a mi nemamo vlast. Ni državnu ni federalnu. Nemamo ništa.&nbsp;Kako stvari stoje, nećemo je imati još zadugo. Stavovi su isti, ako ne i zakovaniji i čvršći. Lideri pred kamerama nasmijani, a u stvarnosti posvađani. Čim se kamere ugase, izjave pršte sa svih strana. HDZ neće u NATO, SDA je kočničar. Čović jedno, Izetbegović drugo.&nbsp;Narod koji je glasao za nacionalne stranke, sada kao blećak sjedi i čeka. Za to vrijeme nema ni budžeta na državnom nivou, nema ni sjednica Parlamenta BiH. U Federalnom parlamentu kao na modnoj pisti. Traži se modni guru, a zakoni na čekanju. Optužbe pršte na sve strane. Ne zna se ni ko je vlast ni ko je opozicija.&nbsp;Oni koji su izabrani - ustvari, čast izuzecima - ništa ne rade, a plaće redovno primaju. Milioni se slijevaju iz porezne kase. I opet sve isto. Već godinu tapkamo u mjestu. Džaba i poruke iz Evropske unije, silne večere, pozivi.&nbsp;Dok se čeka kompromis, vrijeme curi. Region napreduje. Samo je Bosna u ćorsokaku. Neka nam je Bog na pomoći.

Kada su se lideri SDA i HDZ-a napokon sastali, dogovorili su se da će opet sjesti i pokušati se dogovoriti

Država u ćorsokaku

Humani gest Bijeljinca Miroslava Miće Vujanovića, koji je nedavno prikupio humanitarnu pomoć za liječenje Azre Jašarević iz Lukavca pobrao je brojne simpatije i pohvale. 
Vujanović je po povratku sa Štukijade iz Lukavca u Bijeljinu, uz pomoć vibera, pozvao svoje prijatelje da se uključe u akciju prikupljanja pomoći za Azru, ženu koju do tada nije ni poznavao.
Kaže Vujanović da nije želio da se puno priča o njegovom gestu. Važno mu je, kako kaže, samo to da je prikupljen novac, tih neophodnih 7.200 eura, za Azrinu drugu operaciju.
- Pitao sam se šta mogu da uradim, da pomognemo ženi mog prijatelja iz Lukavca. Svima se slično može desiti. Onda smo krenuli prikupljati pomoć i na aukciji kupili sliku. Simbolika je u tome što smo se gotovo utrkivali ko će dati više da bi istakli solidarnost i prijateljstvo. Sreća, da među nama ima puno onih koji ne gledaju na nacionalnost, kada je neka nevolja u pitanju, već odmah priskaču i nude pomoć. Znate, volio bih samo to da je hiljadu ljudi dalo po jednu marku za Azru, da nas bude što više - kaže Vujanović.
Nerado priča da od malena ima naviku da bude uključen u akcije pomoći ljudima u nevolji.

Vujanović je pozvao da se pomogne supruzi njegovog prijatelja

Vujanović: Pobrao je brojne simpatije i pohvale

Viša cazinska

Nermin Hamzagić: Snaga pojedinca

"Predsjednica. Narod zna"

Amina Kajtaz: Plivačica uzvodno

SIPA skresala krila Labudovima

Đon obraz

Damir Doborac: Gračanički rukomet vratio u Evropu

Bio je mršav i slabašan, niko nije znao odakle mu kuvet dolazi

Kakav CIK takav Parlament

Kenan ef. Musić: Podsjetnik na univerzalne vrijednosti

Ko laže više: Bakir, Kolinda ili Ana?

Puls sedmice: Kad je nestalo meze, poče priča bezveze

Zbogom, zauvijek!

Edin Begić: Osvjetlao obraz BiH

Država u ćorsokaku

Miroslav Mića Vujanović: Naviknut na humanost

Kolumne

Viša cazinska

Nermin Hamzagić: Snaga pojedinca

"Predsjednica. Narod zna"

Amina Kajtaz: Plivačica uzvodno

SIPA skresala krila Labudovima

Đon obraz

Damir Doborac: Gračanički rukomet vratio u Evropu

Bio je mršav i slabašan, niko nije znao odakle mu kuvet dolazi

Kakav CIK takav Parlament

Kenan ef. Musić: Podsjetnik na univerzalne vrijednosti

Ko laže više: Bakir, Kolinda ili Ana?

Puls sedmice: Kad je nestalo meze, poče priča bezveze

Zbogom, zauvijek!

Edin Begić: Osvjetlao obraz BiH

Država u ćorsokaku

Miroslav Mića Vujanović: Naviknut na humanost