Mobing u javnim institucijama postao je rak-rana našeg društva, a najgori oblik se dešava kada osoba na vrhu hijerarhije – direktor ili rukovodilac – odluči da svoju poziciju moći koristi za maltretiranje uposlenika. Kada je žrtva žena, situacija postaje još kompleksnija, jer se često na to nadovezuje i rodna diskriminacija, te stigma da “treba šutjeti i trpjeti da se ne izgubi posao”.
Informacija da je Šerif Isović osuđen zbog mobinga nad uposlenicom koja je prošla psihičku torturu, samo je jedan u nizu primjera kako se ponašaju oni koji fotelju smatraju svojom babovinom.
Direktor, koji bi trebao biti primjer profesionalnosti i zaštitnik digniteta zaposlenih, postaje tlačitelj i predator. Umjesto da osigurava zdravo radno okruženje, on uvodi strah, poniženje i pritisak. Takva praksa ne uništava samo pojedinca koji je žrtva, već i cijeli kolektiv – širi se nepovjerenje, demotivacija i osjećaj da znanje i trud nemaju nikakvu vrijednost.
Najveći problem je što ovakvi slučajevi rijetko dospiju u javnost. Žrtve, u strahu od gubitka egzistencije, šute, dok institucije koje bi trebale reagovati – inspekcije, sindikati, pa i pravosuđe – prečesto okreću glavu. Time se šalje poruka da je nasilje dozvoljeno ako ga čini neko moćan.
Mobing u javnoj instituciji nije samo lični problem, nego društveni. On pokazuje koliko su sistem i pravna država slabi, jer ako direktor nekažnjeno može maltretirati svoju uposlenicu, šta onda ostaje običnom građaninu?
Vrijeme je da se o tome progovori glasno i jasno – svaka institucija mora biti sigurno mjesto, a ne prostor gdje pojedinac, zahvaljujući funkciji, uništava tuđi život i karijeru.
