Postoje dva načina na koja se može suditi učinak nekog političara, a i bilo kojeg drugog čovjeka. Prvi je na osnovu riječi koje izgovaraju. Drugi je na osnovu djela. U Bosni i Hercegovini sud o nečijim djelima gotovo je u potpunosti zasnovan na ovom prvom.

Ekonomski nobelovac Milton Fridman (Friedman) imao je čuvenu rečenicu da je jedna od velikih grešaka suditi o politikama i programima na osnovu njihovih namjera, a ne rezultata.

No, kada se analizira politička scena u Bosni i Hercegovini, koliko političara za sebe može reći da je ostvarilo neki veliki rezultat? Provelo reformu koja je unaprijedila život građana, dovelo investicije, izgradilo puteve, unaprijedilo infrastrukturu...?

Ima ih, ali vrlo malo. I pitanje je može li ih uopće biti više jer su ta djela svakako prošla necijenjeno. Naime, umjesto djela, narod traži političare čija će im se retorika militi ušima i koji će svojom pričom da im zadovoljavaju glasačke strasti i hrane predrasude. Narod hoće one koji ukidaju, otcjepljuju, udaraju po prstima i nosu, obilježavaju bitke, slave historiju, prijete, napadaju, brane... Narod svoj sud o politici donosi na osnovu tendencija koje se svode na „e, nek’ mu je rek’o“.

Narod koji ima tako niske kriterije prema izabranim predstavnicima ne može se žaliti da mu je loše. Demokratija je dobra jer se brine da niti jedan narod ne živi bolje nego što zaslužuje.

I s te strane pitanje je koliko s takvim narodom ima uopće smisla i boriti se za napredak i konkretne rezultate.

Ako ne lažeš, verbalno ne nuždiš i ne govoriš ljudima ono što žele čuti, ma koliko lažno i glupo bilo, u društvu poput bosanskohercegovačkog ti ćeš ispasti zlikovac. S obzirom na to da u BiH ugled, vrijednost i sposobnost mjerimo u količini izmeta koje je iz svojih usta neko voljan prosuti, možda zato i živimo u kanalizaciji.