Na Balkanu autokratske vlasti imaju neobičan odnos prema historiji. Umjesto da je proučavaju, one je pokušavaju uhapsiti.
Posljednji primjer dolazi iz Republike Srpske, gdje bi isticanje zastave Republike Bosne i Hercegovine moglo postati krivično djelo. Dakle, zastave države koja je bila međunarodno priznata, primljena u Ujedinjene nacije i čiji pravni kontinuitet baštini današnja Bosna i Hercegovina. Čovjek bi rekao da je teško proglasiti ilegalnim vlastitu historiju, ali Balkan je oduvijek bio laboratorija za političke eksperimente koji ne bi prošli ni kao skeč Monty Pythona.
Najzanimljiviji dio nije čak ni sam zakon, nego njegova unutrašnja logika. U isti član zakona staviti simbole NDH i zastavu Republike Bosne i Hercegovine znači pokušati izjednačiti dvije stvari koje nemaju nikakvu zajedničku historijsku, pravnu ni moralnu osnovu. Jedna je bila kvislinška tvorevina nastala voljom okupatora, druga međunarodno priznata država, članica Ujedinjenih nacija. To nije pitanje političkog stava, nego elementarne historijske pismenosti.
Posebnu ironiju predstavlja činjenica da su upravo sudovi Republike Srpske godinama odbijali kažnjavati isticanje zastave s ljiljanima, zaključujući da se radi o zastavi međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, a ne o simbolu koji sam po sebi predstavlja govor mržnje. Sada se, izgleda, ne pokušava dokazati da su sudovi pogriješili, nego se jednostavno mijenja zakon kako bi činjenice postale manje neugodne.
Sve to djeluje kao očajnički pokušaj da se dekretom napiše nova verzija prošlosti. Problem je što historija nije podzakonski akt. Ne može se izmijeniti odlukom vlade niti izglasati prostom većinom. Možete zabraniti zastavu. Možete uhapsiti čovjeka koji je nosi. Ali ne možete retroaktivno izbrisati činjenicu da je upravo pod tom zastavom Bosna i Hercegovina postala međunarodno priznata država.
To je ono što najviše boli režim u Republici Srpskoj. Ne platno. Nego sjećanje i simbol koji ono predstavlja.
