Kada je Sarajevo 1978. godine dobilo domaćinstvo Zimskih olimpijskih igara, bio je to ambiciozan izazov – ali i historijska prilika koju je grad iskoristio u punom kapacitetu. Do početka Igara 1984. godine, Sarajevo se transformisalo iz postsocijalističke provincije u moderan olimpijski centar.Izgrađena je Zetra, tada najsavremenija dvorana u regionu. Prošireno je Koševo, kako bi moglo ugostiti svečane ceremonije. Na Trebeviću je napravljena bob staza, prva takva u Jugoslaviji. Uređene su i tehnički opremljene skijaške staze na Bjelašnici, Jahorini i Igmanu, kao i skakaonice od 70 i 90 metara. Olimpijsko naselje Mojmilo ponudilo je 639 stanova za sportiste, dok je pres-naselje u Dobrinji ugostilo više od 8.000 novinara. Otvoren je hotel Holiday Inn i još osam novih ili renoviranih hotela. Proširen je aerodrom, izgrađene nove ceste, obnovljene tramvajske stanice, uveden plin i modernizovana infrastruktura. Sarajevo je bukvalno zakoračilo u novu eru.Za sve to trebalo je samo šest godina. Nije bilo mnogo priče, ali je bilo volje, znanja i odlučnosti. A danas?Danas živimo u vremenu u kojem se postavljanje kontejnera ili asfaltiranje 30 metara ulice najavljuje s fanfarama. U kojem se šaht boji u EU plavo, a to se zove projekt. Gdje se jedan semafor slavi kao urbanistički podvig. I onda se od građana očekuje da budu zahvalni jer su dobili kantu za reciklažu i sadnicu na Vilsonovom.Ako je ovaj grad nekada mogao izgraditi cijeli olimpijski svijet u nešto više od pola decenije, može i mora bolje od šminkanja fasada i simulacije napretka. Problem nije u resursima, već u ambiciji i mentalitetu. Sarajevo zna i može više – ali mora prestati da se divi mrvicama koje mu se nude kao vrhunski civilizacijski domet.Jasno je da politički uhljebi na vlasti možda i ne umiju više od toga? No, možda je krajnje vrijeme da počnemo tražiti više i zadatak damo onima koji to umiju.

Za ZOI '84 Sarajevo je iz temelja izgradilo moderan olimpijski centar. Danas se asfalt i kanta za smeće predstavljaju kao razvoj

Sarajevo je jednom moglo - i mora opet

Najreprezentativniji primjer planski formiranog kluba bio je Fudbalski klub Sarajevo, osnovan 24. oktobra 1946. godine spajanjem dvaju lokalnih timova – Udarnika i Slobode (Ranije: Radnički). Klub je bio zamišljen kao reprezent glavnog grada tadašnje NR Bosne i Hercegovine u saveznoj ligi. Na samom osnivanju imao je institucionalnu podršku političkih struktura, a sportski kadar činili su najtalentovaniji igrači iz regije.FK Sarajevo je već 1946/47. nastupio u Republičkoj ligi BiH, koju je ubjedljivo osvojio, te se plasirao na kvalifikacije za Prvu saveznu ligu. Te 1947/48. godine, Sarajevo debituje u Prvoj ligi bivše SFRJ, i od tada postaje stalni član najvišeg ranga jugoslavenskog fudbala (uz povremene ispadanja i povratke).U tom periodu klub su predvodili igrači poput Mirka Kokotovića, Ahmeda Glavovića i Boška Antića. Već 1950-ih Sarajevo se etablira kao ozbiljan prvoligaš, a do kraja decenije gradi temelje generacije koja će kasnije osvojiti i šampionsku titulu.<h2>&nbsp;Željezničar – klub radnika i željezničara</h2>

Paralelno s FK Sarajevom, izrastao je i njegov najljući rival – FK Željezničar, osnovan još 1921. godine, ali koji je preživio rat bez zabrane zahvaljujući „radničkom karakteru“. Klub je bio blizak sindikalnim strukturama i željezničkoj industriji, što ga je učinilo podobnim za novi režim. Godine 1946., „Željo“ je ušao u novoformiranu bosanskohercegovačku ligu, a već 1951. godine prvi put je zaigrao u Prvoj saveznoj ligi. Iako je ispadao i vraćao se, klub je bio popularan među radničkom klasom, a njegova identifikacija s „običnim čovjekom“ i navijačima s Marindvora i Grbavice, gradila je mit koji traje i danas.<h2>Velež – hercegovački simbol antifašizma</h2>U Mostaru je 1922. osnovan FK Velež, koji je, iako ugašen tokom NDH zbog svog antifašističkog karaktera, revitaliziran odmah nakon rata. Klub je nosio ime po planini Velež, a simbolički i po otporu – njegovi igrači i navijači aktivno su učestvovali u partizanskoj borbi. Velež se već 1952. plasirao u Prvu ligu i od tada postaje neizostavan faktor jugoslavenskog fudbala.Tokom 1950-ih i 60-ih Velež igra atraktivan, napadački fudbal. Igrači poput Džemala Hadžiabdića, Dušana Bajevića i Envera Marića kasnije će izrasti u reprezentativce, a klub će uživati veliku popularnost širom zemlje. Velež je postao, ne samo sportski, već i politički simbol Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji.

<h2>&nbsp;Borac i Sloboda – regionalni centri</h2>U Banjoj Luci se afirmisao FK Borac, klub koji je, uz Slobodu iz Tuzle, predstavljao regionalne sportske centre. Borac je osnovan 1926. kao radnički klub, ali je nakon rata zadobio podršku novih vlasti. Igrao je uglavnom u Drugoj saveznoj ligi, s povremenim ulascima u Prvu. Tek kasnije, u 1980-im, Borac će doživjeti ozbiljnije uspjehe, uključujući osvajanje Kupa Maršala Tita 1988.FK Sloboda Tuzla, osnovan 1921. godine, također je preživio „ideološku čistku“ zahvaljujući svom radničkom identitetu. Sloboda je igrala u Drugoj ligi sve do 1969., kada se plasirala u Prvu saveznu ligu. Klub će u 1970-im doživjeti svoj zenit, ali temelji su postavljeni već u ovom poslijeratnom periodu, kroz ulaganja rudnika, sindikata i lokalnih vlasti.<h2>Struktura liga i učešće bh. klubova</h2>Jugoslavenski fudbalski sistem bio je piramidalan i strogo organizovan. Prva savezna liga (Prva liga SFRJ) okupljala je 12 – 16 najboljih klubova, dok su ispod nje bile druge lige podijeljene na zone. Na najnižem nivou bile su republičke i okružne lige.Već u sezoni 1946/47., Sarajevo i Željezničar se takmiče u Republičkoj ligi BiH, dok je Prva liga SFRJ brojala 14 timova. Od tada pa do 1960-ih, BiH klubovi su redovno bili zastupljeni, ali bez osvajanja titula. Najveći dometi su bili sredina tabele i poneki plasman u završnice kupa.Do 1960. godine, FK Sarajevo i Velež Mostar postaju stabilni prvoligaši, dok Željezničar, Sloboda i Borac balansiraju između prve i druge lige. U ovom periodu formiraju se i novi klubovi, poput Travnika i Čelika iz Zenice, koji će kasnije imati svoju ulogu u razvoju fudbala u BiH.<h2>&nbsp;„Socijalistički realizam“</h2>Poseban segment razvoja fudbala u BiH bila je infrastruktura. U skladu s općom državnom politikom, gradili su se novi stadioni uz podršku sindikata, vojske i lokalnih komiteta. Stadion Koševo je dograđivan i modernizovan, Grbavica je dobila nove tribine, a Velež je igrao na stadionu pod Bijelim brijegom. Gotovo svaki veći grad imao je „Gradski stadion“, koji je osim sporta služio i za parade, skupove i kulturne događaje.<h2> „Novi čovjek“</h2>Za komunistički režim fudbal nije bio samo igra. On je bio škola discipline, kolektivnog duha i lojalnosti. Treneri su često dolazili iz vojske, fizičko vaspitanje je bilo obavezno, a klubovi su morali poštovati „društveni karakter sporta“. Navijačke strasti su bile tolerisane, ali političke poruke nisu. Klubovi su nosili nazive po simbolima revolucije – Partizan, Dinamo, Sloboda, Borac, Jedinstvo…U takvom sistemu, BiH je do kraja 1950-ih izgradila respektabilan fudbalski identitet – bez šampionskih titula, ali s klubovima koji su igrali važnu ulogu u jugoslavenskom sportskom mozaiku.

Nakon zabrana i gašenja starih klubova, komunistički režim stvara nove simbole – „radnički“, „bratstveni“ i ideološki podobni fudbalski kolektivi

Nastanak i razvoj fudbala u Bosni i Hercegovini : Partija pravi svoj klub – FK Sarajevo

Dođe čovjek koji urla za život, čije ime zvuči kao onomatopeja za udarac u glavu – IShowSpeed. Nije Teslin naučnik, nije ni Mesi, nije čak ni neko ko zna gdje je na mapi — ali ima preko 40 miliona pratilaca i glas koji para uši kao truba na dženazi zdravog razuma.<h2>Tragikomedija</h2>Prilika? Naravno. Prilika da se pokaže Sarajevo. Grad slojeva, grad bola, grad otpora, grad što se krvlju brani. Grad što ima više historije pod noktom nego što prosječan tiktoker ima mozga u cijeloj glavi.A mi, kao i uvijek, kada dođe red na predstavu pred svijetom — pošaljemo klovna.Nunikus Maximus iz Visokog.Kralj selfija i keče na maturskom iz historije.Čovjek koji u jednom danu uspije:•	reći da je Zemaljski muzej "muzej svjetlosti"•	na pitanje o Srebrenici odgovoriti da je tamo bio “rat” (jer što bismo ulazili u detalje, kad o njima ništa ne zna, ha?)•	voditi gosta u pizzeriju da reklamira svoje sponzori kad ovaj pita za bosansku hranu•	i za kraj, objasniti mu da je "normalno da ljudi mokre po ulicama Sarajeva"

<h2>Sve to pred 3 miliona gledalaca. Tri miliona. Ne iz Visokog. Ne iz Sarajeva. Ne iz BiH. Svijet. Svijet, druže.I dok Speed – taj poluludi američki dječak s interneta – makar pita, makar pokazuje interes, makar želi da nešto nauči... naš domaćin ga voza u smash room da razbija auto, vodi ga da jaše konja, pa ga baci u buregdžinicu ko da je došao da testira gastritis, a ne razumije jedan od najkompleksnijih gradova Evrope.</h2><h2>Bilo je tužno</h2>Sve je to bilo tragikomedija do trenutka kad je rekao da se u Sarajevu piški po ulicama.Tada je postalo tužno. Jezivo. Grozno. Udarac u mozak, metak u dostojanstvo.I sad ga ljudi pljuju. Kažu – ne zna ništa, ne zna pričati, ne zna voditi.A on se junači po Instagramu, piše da je "najveći hype na Balkanu", da je masa kriva, da su djeca divlja. Poremetio mu narod "plan obilaska". Kakav plan, legendo? Da ga vodiš kod amidže na vikendicu na Sedreniku?Kaže da “nije čuo šta Speed govori”. E pa nismo ni mi, jer si vrištao u telefon svakih 15 sekundi kao da vodiš tržnicu, a ne turu. Sarajevo, grad hiljadu džamija, sinagoga, crkava i muzeja, sveden je na pizzu i lošu foru o pišanju.

I to je, naravno, problem. Ali nije najveći.Pravi problem je što je Nuni proizvod ovog društva. Odgojen na jeftinim lajkovima, instant slavi i klikabilnim naslovima. I djeca ga gledaju. I prate. I sanjaju da budu kao on.Jer mi više nemamo mjere. Nema kriterija. Znanje je dosadno. Moral je smetnja. Dostojanstvo je cringe.Pa kad se pitamo — hoće li nam djeca odrastati uz Nunija?Pogledaj oko sebe.Već jesu.Već hodaju, pričaju, mašu telefonima i imitiraju facijalne tikove influensera dok ne znaju ko je Mak Dizdar, šta se desilo u Srebrenici i gdje je Zemaljski muzej.I najgore – nikom to više nije ni čudno.

Tri miliona ljudi gledalo je kako propada i ono malo dostojanstva koje smo imali

Dobrodošli u Nunistan: Sarajevski Disneyland za idiote

Na konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća Sarajeva izabrano je kompletno novo rukovodstvo glavnog grada Bosne i Hercegovine. Za gradonačelnika je imenovan Samir Avdić (Bošnjak - NiP), a njegovi zamjenici su Mirela Džehverović (Ostali - Naša stranka) i Predrag Puharić (Srbin - SDP BiH). Za predsjedavajućeg Gradskog vijeća izabran je Alen Girt (Ostali - Naša stranka), a za njegove zamjenike Svjetlana Šošić (Srpkinja - SDP BiH) i Emir Bićo (Bošnjak - NiP).Ukupno šest ključnih pozicija – i nijedna nije pripala predstavniku hrvatskog naroda.<h2>&nbsp;Politički signal</h2>Ovo nije stvar forme, nije birokratski previd, nije ni slučajnost. Ovo je ozbiljan politički signal. I to iz srca zemlje, iz glavnog grada koji bi trebao biti ogledalo vrijednosti na kojima BiH navodno počiva: ravnopravnost naroda i građana, politička uključenost, multietničnost i međusobno uvažavanje.Sarajevo nije samo administrativni centar države – ono je i glavni grad Federacije BiH, entiteta koji se formalno temelji na jednakopravnosti tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata od kojih su potonji drugi najbrojniji. Kada u takvom gradu ni u simboličnom smislu nema mjesta za Hrvata u rukovodstvu, onda to nije samo loša poruka – to je poraz političkog morala i ustavnog duha Federacije.Posebnu težinu ovom incidentu daje činjenica da se dogodio pod rukovodstvom tzv. Trojke – političkih stranaka koje se predstavljaju kao moderni, multietnički, evropski orijentirani reformisti. Oni koji su se zaklinjali u „vladavinu prava“, „građanski princip“ i „novu političku kulturu“, sada su bez ikakvog osjećaja odgovornosti za nacionalni balans i inkluzivnost sastavili vlast koja potpuno ignorira jednog od tri konstitutivna naroda.<h2>Greška u koracima</h2>Zamislimo situaciju obrnuto: da se u Mostaru imenuje gradska vlast bez ijednog Bošnjaka. Sarajevski političari bi prvi skočili, oštrim izjavama tražili intervenciju međunarodne zajednice i pozivali na jednakopravnost. A sada, kada su oni ti koji sprovode političko isključivanje, vlada tišina. Ili još gore – opravdanja u stilu „nije bilo kandidata“ ili „mi ne gledamo naciju“.Ako Sarajevo, kao navodni primjer evropskog grada i simbol „građanske BiH“, ne može osigurati ni simbolično učešće Hrvata u gradskoj vlasti, kako možemo očekivati od manjih sredina, opterećenih nacionalizmom, da prakticiraju bilo kakvu inkluzivnost?<h2>Kultura isključivanja</h2>Ovo nije napad na pojedince koji su izabrani, već na političku neosjetljivost i kulturu isključivanja. I dok god se ovakve stvari budu dešavale uz šutnju političke elite i odobravanje njihovih glasača, BiH će ostati zarobljena u začaranom krugu nepovjerenja, međusobne sumnje i neiskrenog suživota.U državi ravnopravnih – ravnopravnost mora važiti za sve. U suprotnom, više nije država, već privatni klub etničkih većina. A sramota ako bi i Sarajevo koje bi upravo trebalo njegovati duh multietničnosti krenulo tim putem.

Ako Sarajevo ne može osigurati ni simbolično učešće Hrvata u gradskoj vlasti

Loša poruka iz „multietničkog“ centra zemlje: Sarajevo bez Hrvata u rukovodstvu

Srpska demokratska stranka – nekad stožerna snaga političkog srpstva u BiH, danas partija koja više liči na razbijenu vojsku nego na organizovan politički subjekt – ostala je proteklog vikenda i bez svog kapetana. Milan Miličević, čovjek za koga su mnogi tvrdili da je donio kakav-takav spokoj u haotične redove SDS-a, podnio je ostavku. Zašto? Zato što je u SDS-u trenutno više sablji nego glava.<h2>Balkanska farsična drama</h2>Skupština stranke, održana u nedjelju, pretvorila se u klasičnu balkansku farsičnu dramu. Četiri sata rasprava o – dnevnom redu. Ne o viziji. Ne o strategiji. Ne o tome kako se suprotstaviti Dodikovom autokratskom režimu ili kako povratiti povjerenje birača. Ne. Raspravljalo se o tome ko ima pravo da sjedi u sali i da digne ruku. Vrhunac tragikomedije bio je pokušaj Miličevićeve struje da okupi Statutarnu komisiju, koja bi potvrdila legalitet delegata iz organizacija u kojima – pazite sad – već četiri godine nisu provedeni unutarstranački izbori. Nisu stigli. Ili nisu smjeli.U samom vrhu te tragikomedije sada se izdižu dva imena koja pretenduju da preuzmu palicu nad ovim brodolomom.Prvi je Ljubiša Petrović, gradonačelnik Bijeljine, čovjek koji se pozicionirao kao narodni tribun, omiljen među građanima, ali ne i među partijskim aparatčicima. U svojoj lokalnoj organizaciji nije proveo izbore još od vremena kad su ljudi još uvijek koristili Facebook, a ne TikTok. Da stvar bude gora, iz stranke je pokušao izbaciti tri SDS-ova veterana: Radu Savića, Vasilija Perića i Milovana Bjelicu. Da, u SDS-u to je kao da hoćete iz Hrvata izbaciti Ćiru.Drugi je Marinko Božović, načelnik Istočne Ilidže. Ako Petrović glumi narodnog junaka, Božović je revolucionar koji ne glumi ništa. Otvoreno udara na Dodika, ne krije pretenzije prema vrhu stranke i još manje svoje frustracije s prethodnim rukovodstvom. U partijskom žargonu – nije diplomata, ali zna šta hoće. Njegovu kandidaturu guraju mlađi kadrovi, istočni dio RS-a, ali i ključne figure poput Ognjena Bodiroge i Đorđa Milićevića. Ukratko, čovjek ima bazu – pitanje je samo može li je konsolidovati.Za sada SDS-om rukovodi Jovica Radulović, predsjednik Glavnog odbora, koji je po statutu automatski postao vršilac dužnosti. Njegova pozicija je privremena, ali po SDS-ovom statutu sve može da potraje – i do godinu dana, ako Skupština odluči tako. A sudeći po brzini njihovih procedura, nećemo se iznenaditi ako tu godinu potroše pokušavajući da se dogovore o formiranju radne grupe za razmatranje radne grupe.Ne treba zaboraviti ni širu sliku: sedam od 11 SDS-ovih načelnika, devet od 14 poslanika, te tri bivša predsjednika stranke (Mirko Šarović, Mladen Bosić i Vukota Govedarica) stali su iza inicijative za smjenu rukovodstva. Toliki konsenzus u domaćoj politici obično znači jedno: ili se radi o dubokoj krizi, ili je neko ozbiljno zagrizao da bude šef.<h2>SDS-u treba lider</h2>A šta čeka novog predsjednika? Stranka u rasulu, gubitak gotovo svih važnih opština, bez pravca i programa, uz nemogućnost da se odluči da li je moderna opozicija ili nostalgična politička relikvija devedesetih. Uz sve to, mora se i boriti protiv Dodika – čovjeka koji, uprkos svim aferama, i dalje drži RS čvrsto u šaci kao da mu je porodična firma.SDS-u treba lider. Ne menadžer. Ne kompromiser. Ne „ajmo se dogovorit“. Treba im neko ko će ih ili reformisati do temelja – ili pristojno sahraniti.A ko će to biti – odlučiće isti oni ljudi koji već godinama odgađaju izbore, proizvode frakcije i zbrajaju delegate kao da su žetoni u pokeru.Možda je SDS još uvijek živ. Ali svakako više ne pleše – sada se samo tetura.

Možda je SDS još uvijek živ. Ali svakako više ne pleše – sada se samo tetura

Bura u SDS-u: Ko će preuzeti kormilo potonulog broda?

Ured za reviziju institucija Bosne i Hercegovine objavio je krajem juna finansijski izvještaj o radu Ministarstva vanjskih poslova BiH za 2024. godinu, koji otkriva čitav niz sistemskih slabosti, proceduralnih propusta i ponavljajućih nepravilnosti – od neregularnog zapošljavanja do neusklađenih budžetskih stavki i sumnjivih ugovora.Revizori su Ministarstvu dali mišljenje s rezervom, što znači da postoje ozbiljni razlozi za sumnju u istinitost i tačnost finansijskog poslovanja.„Nismo u mogućnosti potvrditi tačnost finansijskih izvještaja u dijelu stalnih sredstava, potraživanja i obaveza Ministarstva s obzirom na to da popisom sredstava i obaveza nisu usklađena stvarna stanja sa stanjima u Glavnoj knjizi.“ (str. 2) <h2>Donacije, prihodi, rashodi – sve pod znakom pitanja</h2>Revizori su upozorili i na nezakonit način upravljanja donatorskim sredstvima:„Uplata donatorskih sredstava nije izvršena na način predviđen zakonskim propisima.“ (str. 5)

Konzularne takse, koje čine važan izvor prihoda u DKP mreži, također su predmet ozbiljnih nepravilnosti:„Nisu uspostavljeni efikasan sistem i redovan transfer naplaćenih konzularnih taksi... Nije prezentovana evidencija o postupanju svakog pojedinačnog DKP-a.“ (str. 13)<h2>Službena vozila bez evidencije</h2>Uočene su i nepravilnosti u korištenju službenih vozila. Revizija je pokazala da Ministarstvo nije vodilo urednu evidenciju:„Ministarstvo još uvijek nije osiguralo uredno i dosljedno vođenje svih evidencija o upotrebi vozila koje predstavljaju osnovu za praćenje i kontrolu troškova te potvrdu namjenskog korištenja vozila.“ (str. 12)Dodatno, neka vozila nisu usklađena s pravilnicima, a Ministarstvo ni u 2024. nije donijelo interni akt o načinu vođenja evidencije.<h2>Zapošljavanje mimo zakona</h2>Jedan od najalarmantnijih segmenata izvještaja odnosi se na kadrovsku politiku. U Ministarstvu se zapošljavalo mimo zakonom predviđenih procedura, a ugovori o djelu su postali pravilo, umjesto izuzetak.„Zaključivani su ugovori o djelu za poslove koji su stalnog karaktera.“„Interni premještaji i unapređenja nisu bili u potpunosti transparentni.“ (str. 9)Pored toga, ključno mjesto sekretara Ministarstva – koje je odgovorno za uspostavljanje finansijske kontrole – i dalje je upražnjeno.Jedna od preporuka revizora, koja je istaknuta, je i to da Ministarstvo u procesu zapošljavanja treba da obezbijedi poštovanje principa transparentnosti.Javne nabavke u sivoj zoniU oblasti javnih nabavki, Ministarstvo je nastavilo praksu kršenja Zakona o javnim nabavkama. Ugovori su potpisivani sa zakašnjenjem, bez validnih osnova, a u nekim slučajevima – bez važećeg ugovora.„Pojedine procedure nisu pokrenute pravovremeno... zbog čega su u periodu do izbora novog dobavljača vršene nabavke bez važećeg ugovora i mogućnosti provjere fakturisanih cijena.“ (str. 13)

Nabavke u diplomatsko-konzularnim predstavništvima dodatno su se odvijale bez kontrole i mimo propisa.<h2>38 preporuka – većina ponovljena</h2>Ured za reviziju dao je ukupno 38 preporuka, od čega su čak 27 ponovljene iz prethodnih godina. Među njima su preporuke za evidentiranje nekretnina u vlasništvu BiH, uspostavljanje finansijskog upravljanja i kontrolu ugovora.„Većina nedostataka i nepravilnosti se ponavlja već duži niz godina, a pokrenute aktivnosti u Ministarstvu još uvijek nisu rezultovale značajnijim poboljšanjima.“ (str. 17)Ministarstvo vanjskih poslova BiH, iako je zaduženo za vanjsku politiku države i rad diplomatsko-konzularne mreže, pokazuje ozbiljne unutrašnje slabosti. Revizija za 2024. godinu ne ostavlja mnogo prostora za relativizaciju: finansijski i upravljački sistem Ministarstva je zapušten, netransparentan i neefikasan.Ako se uskoro ne sprovedu strukturne reforme i ne zaustavi praksa ignorisanja revizorskih preporuka, građani BiH će i dalje plaćati skupe greške onih koji bi trebali da predstavljaju zemlju – kako u Sarajevu, tako i širom svijeta.

Revizija otkrila niz sistemskih propusta u Ministarstvu vanjskih poslova BiH – od neregularnog trošenja sredstava i zloupotreba službenih vozila 

Revizija razotkriva haos u Ministarstvu vanjskih poslova: Sredstva netransparentna, vozila neregistrovana, ugovori van zakona

Bivši general Vojske Republike Srpske Radislav Krstić, najbliži saradnik Ratka Mladića, prva je osoba koju je Haški tribunal osudio za učešće u genocidu u Srebrenici.O Krstićevoj direktnoj komandnoj odgovornosti za izvršenje genocida u Srebrenici u kojoj je u julu 1995. godine ubijeno preko 8.000 Bošnjaka, svjedoči i Krsićev presretnuti razgovor sa ratnim zločincem Ljubišom Bearom, načelnikom glavnog štaba Vojske RS i glavnim organizatorom genocida u Srebrenici u ljeto 1995. godine, koji je osuđen na doživotnu robiju, a 2017. godine preminuo u zatvoru u Berlinu.U doba masovnih egzekucija, Krstić je razgovarao s Bearom, koji je od njega tražio da mu pošalje još trideset ljudi jer ima „3500 paketa koje mora razdijeliti“. „Paketi“ su zapravo bili bošnjački zarobljenici koje planira pobiti, ali mu je za to bilo potrebno još ljudi.Radoslav Krstić: „Vidjet ću šta mogu da uradim, ali će to mnogo poremetiti. Molim Vas, imate neke ljude dolje kod Nastića i Blagojevića.“Ljubiša Beara: „Ali ja ih nemam… ne bih i dalje tražio treći dan.“Radoslav Krstić: „Provjeri kod Blagojevića; uzmi mu ‘Crvene beretke’.“Ljubiša Beara: „Nisu tamo. Samo njih četvoro su još tamo. Poletjeli su, jebači. Nema ih više.“Radoslav Krstić: „Vidjet ću šta mogu da uradim.“Ljubiša Beara: „Pogledaj i neka odu kod Drage. Krle, ne znam više šta da radim.“Radoslav Krstić: „Ljubo, vodi te ljude iz MUP-ova odozgo.“Ljubiša Beara: „Ne, oni neće učiniti ništa. Razgovarao sam s njima. Nema drugog rješenja osim onih petnaest do trideset ljudi sa Inđićem.“Radoslav Krstić: „Ljubo, i ti mene moraš razumjeti. Toliko ste me sjebali.“Ljubiša Beara: „Razumijem, ali i vi morate razumjeti mene. Da je to tada urađeno, sada se ne bismo raspravljali oko toga.“Radoslav Krstić: „Oh, sad ću ja biti kriv.“Ljubiša Beara: „Ne znam šta da radim. Ozbiljno, Krle. Ima još 3.500 paketa koje moram podijeliti i nemam rješenja.“Radoslav Krstić: „Vidjet ću šta mogu da uradim.“Ovaj presretnuti razgovor, a bilo ih je još, presuđujući su dokazi koji su priloženi Haškom tribunalu – dokazala se namjera tzv. Vojske i Policije RS-a da je genocid u Srebrenici bio pomno isplaniran prije počinjenja.Upravo rečenica „sad ću ja biti kriv“ i uprkos tome pristanak u konačnici da obezbijedi ubice za izvršenje genocida, pokazuje da je Krstić itekako bio svjestan težine zločina u kojem je učestvovao.

<h2>Ko je Radislav Krstić?</h2>Krstić se prvi put pojavio pred Tribunalom u Hagu pojavio 25. novembra 1999. godine i izjasnio da nije kriv.Bivšem komandantu Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću već je ranije sud u Hagu odbijao zahtjeve da se pusti na prijevremenu slobodu.U septembru 2019. tražio je prijevremeno oslobađanje, što je Haški tribunal odbio.Tri godine kasnije, u maju 2022. godine, podnio je novi zahtjev za prijevremeno puštanje iz zatvora u Poljskoj (sada se nalazi u Hagu), u kojem je tada ležao nakon što je 2004. osuđen na 35 godina zatvora. Tada je prihvatio ličnu odgovornost za ratne zločine u Srebrenici, ali ne i genocid i na temelju toga tražio skraćivanje zatvorske kazne, ali zahtjev je takođe odbijen.Ovaj ratni zločinac i bliski saradnik Ratka Mladića tokom počinjenja genocida u Srebrenici osuđen je za pomaganje i podržavanje genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.Svjesni da sudija sa Malte Karmel Agius, tadašnji predsednik Rezidualnog mehanizma (naslednika haškog Tribunala) ne prihvata olako zahtjeve, Krstićevi advokati su mu 2022. savjetovali da uz apelaciju za puštanje uputi i pokajničko pismo.No, ni u pismu Krstić nije spomenuo riječ genocid. A i njegovo pokajanje mnogima je bilo upitno, jer od prvog do posljednjeg dana u sudnici nije saosjećao sa žrtvama niti pokazivao kajanje.Kako je Agius je bio pri kraju mandata odluku je prepustio svojoj nasljednici Gracieli Gati Santana (predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove od 1. jula 2022.), koja je nakon sagledavanja apelacije, ali i pisma koje su joj uputila udruženja „Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa“ i Udruženja žrtava i svjedoka genocida odbila Krstićev zahtev.

- Iako Krstić ima pravo da bude razmatrana njegova apelacija za prevremeno puštanje na slobodu pošto je odslužio dvije trećine kazne, smatram da Zahtjev treba odbiti. Velika težina njegovih zločina je A faktor koji snažno protivi prijevremenom puštanju na slobodu, kao i njegova nedovoljna demonstracija rehabilitacije.Nadalje, nema dokaza preda mnom koji bi dokazali postojanje uvjerljivim humanitarnim razlozima koji bi opravdali poništavanje ove negativne ocjene. Na osnovu člana 26 Statuta i pravila 150 i 151, ovim ODBIJAM Prijavu. Sekretaru se NALAŽE da se srpskim vlastima i tužiocu dostavi javna redigovana verzija ove odluke čim je to moguće - napisala je sukinja Santana u odluci novembra 2022.Santana je u odluci navela da je njen prethodnik dobio i pismo Udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa“ i Udruženja žrtava i svjedoka genocida u kojima su prenijeli stavove.- Odlučila sam da prihvatim pismo udruženja od 11. maja 2022. u kojem udruženja ističu da Krstić nikada nije pokazao ni jedan gest da mu je žao ili da je izrazio kajanje’ i smatraju da je svako ‘kajanje’ koje on pokazuje lažno i da ima za cilj samo da se čim prije pusti na slobodu”.

<h2>"Nije se iskreno pokajao"</h2>Udruženja su navela i da Krstić “nikada nije radio sa žrtvama” svojih zločina i nikada im nije rekao šta zna o “najvećem zločinu, masovnim grobnicama, nestalim osobama, ili imenima izvršilaca“.Krstić je za načelnika Drinskog korpusa postavljen 13 .jula 1995. Do tada je bio načelnik štaba/zamejnik komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS).Prvobitna optužnica protiv njega je podignuta 2. novembra 1998, a operativna optužnica podnijeta je 27. oktobar 1999., stoji u zvaničnom dokumentu na sajtu haškog suda.Uhapšen je 2. decembra 1998. i već narednog dana prebačen u Hag.Osuđen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja 2. avgusta 2001.Presudom Žalbenog veća 19. aprila 2004. osuđen je za pomaganje i podržavanje genocida, zločine protiv čovejčnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.U Veliku Britaniju je prebačen 20. decembra 2004. na izdržavanje preostalog dijela kazne. U izdržavanju kazne mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru.U u tuči u zatvoru „Wakefield“ u zapadnom Jorkširu 2010. je povrijeđen kada su ga napala trojica zatvorenika.U zatvoru u Poljsku prebačen je 20. marta 2014. Sada se nalazi u Pritvorskoj jedinici UN-a u Hagu.Rođen je 15. februara 1948. u Vlasenici. Osnovnu i srednju školu je završio u Han Pijesku. Bio je raspoređen u sarajevski garnizon Jugoslovenske narodne armije od 1972. do 1981, gdje je pohađao vojnu školu.Raspoređen je u Negotin 1983. a poslije tri godine u Prištinu radi obučavanja oficira i vojnika Prištinskog korpusa.Kada je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. sa porodicom se vratio u Republiku Srpsku i priključio se Vojsci Republike Srpske.Vodio je vojne akcije u oblasti Vlasenice i Kladnja te je učestvovao je u vojnoj operaciji Krivaja ’95.

O Krstićevoj direktnoj komandnoj odgovornosti svjedoči njegov presretnuti razgovor sa zločincem Ljubišom Bearom

Šta je Radislav Krstić govorio tokom izvršenja genocida u Srebrenici: "Oh, sad ću ja biti kriv"

„Kako se mogla dogoditi Srebrenica?“, pitao je prije nekoliko godina jedan visoki evropski zvaničnik. Ali pravo pitanje nije kako – već zašto. A odgovor je jednostavan: zbog velikosrpske ideologije. Srebrenica nije bila incident, greška ni izolovan slučaj, već logična kulminacija jedne opasne ideje – stvaranja etnički čiste „velike Srbije“.Genocid u Srebrenici bio je samo najkrvaviji čin projekta koji je već bio proveden u Prijedoru, Višegradu, Foči, Zvorniku, Sarajevu... Bio je to isti plan, ista vojska, isti ciljevi: fizičko uklanjanje Bošnjaka jer su stajali na putu teritorijalnom širenju i stvaranju srpske države. Isti metak, isti nož, ista mržnja.Zločin su, naravno, počinili oni koji su pucali. Ali i komandanti koji su davali naredbe. Političari koji su te generale postavljali. Intelektualci koji su stvorili ideološku podlogu. Pisci, novinari i sveštenici koji su pozivali na krv. Porodice koje su šutjele. Komšije koje su gledale. Država, društvo i sistem koji su učestvovali – aktivno ili pasivno. Genocid nije djelo jednog čovjeka, nego cijele jedne ideološki zatrovane zajednice. Genocid je država. Genocid je sistem. Genocid je – ideologija. Velikosrpska.Sjećanje na Srebrenicu je važno, ali nije dovoljno. Ne pita se žrtva smije li da živi. Ako želimo da se zločin ne ponovi, uzrok mora biti uklonjen. A uzrok nije jedan čovjek, ni jedna vojska – uzrok je ideja. Ideja koja je u 19. stoljeću ispraznila Srbiju od muslimana, koja je u 20. nastavila krvavi pohod i koja je i danas politički mainstream – od Vučića do Dodika.Danas su u Republici Srpskoj Karadžić i Mladić heroji. Negiranje genocida je karta za ulazak u politiku. Katarza u Srbiji i RS ne postoji. Nema suočavanja, nema grižnje, nema iskrenog pokajanja. Velikosrpska ideja je i dalje živa, zdrava i organizovana. A ona je ta koja ubija. Svi ostali su samo izvršioci.

Velikosrpski projekt nije završen u Srebrenici – on traje, oblikuje politike i društva, i prijetnja je koja ne prestaje dokle god živi ideja

Ideologija genocida

“Azil” na Manjači više nema radnike. Ugovori onima koji su brinuli o psima istekli su 30. juna – i niko nije došao na njihovo mjesto. Od tada, stotine pasa ostavljene su bez osnovne brige: nema ko da im da hrane, naspe vode, očisti boksove.Mile Šarić, volonterka građanske inicijative "Azil-građani Manjača“ koja već godinama prati stanje na terenu, opisuje situaciju kao potpunu katastrofu:"Psi žive u hangaru pod limenim krovom, a temperature prelaze 60 stepeni. Pojedini psi doživljavaju toplotne udare, padaju... Veterinar ne može pomoći, koliko god se trudio – infrastruktura je nepostojeća."<h2>"To je logor"</h2>Kako tvrdi, azil ne ispunjava nijedan zakonski uvjet. Iako formalno registrovan kao sklonište, ne postoji ni osnovni sistem ispusta da psi makar nakratko izađu van."To nije azil. To je logor. Mučilište. Uslovi su nehumani i ponižavajući", kaže Šarić.Zbog prljavštine i nebrige došlo je i do širenja parvovirusa, opasne i često smrtonosne bolesti među štencima. Iako je hrana tehnički dostupna, nema ko da je pruži životinjama.Volonteri su u više navrata apelovali na gradsku upravu Banje Luke – uzalud. Umjesto reakcije, kako kažu, dobili su ignorisanje i optužbe da “šire laži” po društvenim mrežama."Njihova taktika je: ako nas ignorišu, mi ne postojimo. Ponašaju se kao da problem ne postoji. Niko ništa ne mijenja."

Za situaciju je, prema riječima sagovornice, direktno odgovoran gradonačelnik Draško Stanivuković, kao i njegovi saradnici koji su bili zaduženi za nadzor nad azilom – Boriša Mandić, Ljubinka Kantić, Moravac i Milada Šukalo. Naime, održavanje ovog azila uopšte nije uvršteno u budžet, a svim radnicima koji su bili angažovani 30. 06. su istekli ugovori, dok novi radnici nisu zaposleni.<h2>Gradska uprava ne reaguje</h2>"Vjerujte mi, niko od njih nije učinio apsolutno ništa. Bili su gore, snimali situaciju, i to je sve. Mi dođemo 10 minuta poslije i zateknemo haos."Jedina svijetla tačka u ovom hororu, kako ističe, jeste ambulanta VetMedic, koja je zadužena za veterinarsku brigu. Od februara, kako kaže Šarić, uradili su sve što je u njihovoj moći:"Našli su desetine nevakcinisanih i nečipovanih pasa. Sve su to obradili. Ali oni nisu zaduženi za ishranu, čišćenje, njegu, to nema ko da obavlja – upozorava Šarić.Njihova pomoć, iako maksimalna, ne može nadomjestiti ono što sistemski nedostaje.- Na +60, psi padaju. Infrastruktura ne postoji. Bez nje, veterinar je nemoćan – kaže u razgovoru za „Avaz“.Gradska uprava, uprkos brojnim upozorenjima i javnim apelima, nije reagovala. Psi i dalje leže u limenoj kutiji, izloženi smrti, a odgovorni šute.

Nakon isteka ugovora radnicima 30. juna, azil na Manjači ostao je bez osoblja. Psi su ostavljeni bez hrane, vode i osnovne njege

Pakao na Manjači: Psi u limenom hangaru bez hrane, vode i njege - Stanivuković ignoriše vapaje

Donald Tramp ponovo udara šakom o sto – ovaj put protiv BRICS-a, saveza zemalja koje bi voljele postati novi lideri "nesvrstanih", ali sa znatno većim apetitima. U poruci objavljenoj na svojoj mreži Truth Social, bivši (a prema mnogima i budući) predsjednik SAD-a jasno je poručio:- Svaka zemlja koja se svrstava uz antiameričku politiku BRICS-a platit će dodatnu carinu od 10 posto. Neće biti iznimaka. Nema više diplomatskih rukavica. Ili si s nama – ili plaćaš.<h2>Nema više rukavica</h2>Izjava dolazi neposredno nakon što su lideri BRICS-a – sada već proširenog kluba koji uključuje i Iran, Saudijsku Arabiju, Egipat i UAE – zatražili reformu MMF-a i postojećeg monetarnog poretka, što se u Washingtonu tumači kao direktni izazov američkoj dominaciji u svjetskim financijama. Uz to, nije im se svidjela ni Trumpova trgovinska politika, pa su se usudili i to glasno reći.Američki ministar finansija Skot Besent odmah je potvrdio da nove carine, najavljene još u aprilu, stupaju na snagu 1. augusta – osim ako se neko do tada ne “dogovori” s američkom administracijom. Ukratko: vrijeme za odlučnost, ili – porez.Međutim, zanimljiviji od same trgovinske politike je balkanski dodatak ovoj priči.Naime, jedan od najglasnijih podržavatelja BRICS-a iz Evrope je – pogađate – Milorad Dodik. Čovjek koji se politički gura pod američki šator pokušavajući popraviti svoj imidž kod republikanaca (Trumpa posebno), istovremeno redovno gostuje na forumima BRICS-a, i to, naravno, uz poziv Vladimira Putina.Dodik je čak zagovarao da BiH aplicira za članstvo u BRICS-u (što god to u praksi značilo), a RS-u sanja ulogu mosta ka novom multipolarnom poretku. Ili kako bi on to rekao – "neutralne pozicije između Istoka i Zapada", što u prevodu najčešće znači – Rusija do Drine, a subvencije do Washingtona.<h2>Dodikov izazov</h2>Sada kada je Tramp jasno poručio da "nema izuzetaka", bit će zanimljivo vidjeti hoće li Dodik nastaviti ples na dvije svadbene zabave. Hoće li se, na primjer, sad izvinjavati Trumpu, ili će objasniti da je BRICS zapravo nepolitički savez za razmjenu recepata i kulturnu suradnju?Jedno je sigurno – u novoj eri američkog unilateralizma, gdje Trump ne glumi globalnog pedagoga nego carinika, prostor za šibicarenje i sjedenje na dvije stolice sve je manji.A BiH, koja već godinama ne zna ni u kojem smjeru ide, sada se može naći u situaciji da plaća carine za političke hirove čovjeka koji ni pasoš svoje zemlje ne nosi, ali zato bez zadrške odlučuje o njenim vanjskopolitičkim ambicijama.Doduše, kad ti glavni vanjskopolitički savjetnik bude forum u Sočiju – drugo i ne možeš očekivati.

Svaka zemlja koja se svrstava uz antiameričku politiku BRICS-a platit će DODATNU carinu od 10 posto - poručio je Tramp

Tramp udario carine BRICS-u: Dodik u neobranom grožđu

Od osnivanja jugoslovenskog fudbalskog prvenstva 1923. godine, pod okriljem Jugoslovenskog nogometnog saveza (JNS), klubovi iz Bosne i Hercegovine suočavali su se s izrazitim strukturnim i sportskim izazovima. Sistem takmičenja bio hijerarhijski – podijeljen u regionalne podsaveze (Zagreb, Beograd, Ljubljana, Sarajevo itd.), a samo najbolji klubovi iz tih regija mogli su se plasirati u završnicu nacionalnog prvenstva.<h2>Loša organizacija</h2>Sarajevski podsavez, koji je pokrivao veći dio teritorije BiH, bio je formalno osnovan 1920. godine. Međutim, zbog infrastrukturne slabosti i nedostatka organizovanih liga, klubovi iz BiH sporije su ulazili u završne faze prvenstva. Uprkos tome, dva kluba su se uspjela izboriti za pažnju na državnom nivou: SAŠK i Slavija Sarajevo.SAŠK (Sarajevski amaterski športski klub) učestvovao je u završnici nacionalnog prvenstva čak četiri puta: 1923., 1924., 1925. i 1930. godine. U sezoni 1923., u formatu koji je podrazumijevao nokaut sistem, SAŠK je u četvrtfinalu kao prvak Sarajevskog podsaveza pobijedio Hajduk iz Splita s 4:3. U polufinalu je istim rezultatom pobijedio Jugoslaviju iz Beograda.U finalu ga je čekao zagrebački Građanski. Prva utakmica u Zagrebu završena je rezultatom 1:1. U 34. minuti Stjepan Pasinek doveo je Građanski u vodstvo, dok je u 86. minuti Pero Montl izjednačio na 11.U ponovljenoj utakmici odigranoj dan kasnije, 1. oktobra 1923., Građanski je slavio s 4:2 i tako postao prvi prvak nove države.Već naredne godine, 1924., SAŠK se ponovo kvalifikovao, pobijedivši u četvrtfinalu Iliriju iz Ljubljane s 3:1. Ova utakmica ostala je zapamćena po velikom odzivu publike u Zagrebu, što pokazuje da su i tada utakmice s klubovima iz BiH izazivale interesovanje. No, u polufinalu SAŠK je žestoko poražen od splitskog Hajduka sa 6:1, ali prvak je bila beogradska Jugoslavija koja je u finalu slavila s 2:1. Sašk će do kraja desetljeća dominirati bh. fudbal i učestvovati u završnicama jugoslovenskog prvenstva, no uspjeh iz 1923. više neće ponoviti.Godine 1930., Prvu jugoslovensku ligu, koja se tada igrala po dvokružnom ligaškom sistemu, predstavljala je Slavija umjesto SAŠK-a. Bio je to značajan iskorak. Međutim, u konkurenciji s beogradskim BSK-om, zagrebačkim Građanskim i splitskim Hajdukom, Slavija je završila sezona u donjem dijelu tabele i nije uspjela da ostane u eliti. Nedostatak profesionalnih uslova, te ograničeni resursi u odnosu na rivale, bili su ključni faktori slabijeg učinka.Narednih godina, Slavija i SAŠK će se smjenjivati u Prvoj jugoslovenskoj ligi. U sezoni 1932/1933. igrano je prvenstvo s čak 11 klubova (prije toga je bilo 6 ili kup sistem s 8 klubova), a sarajevska Slavija je završila kao deveta na tabeli. U sezoni 1933/1934. Slavija je završila kao osma od deset klubova. U sezoni 1935/1936. ponovo se prešlo na kup sistem. Slavija je stigla do samog finala, gdje je poražena iz BSK iz Beograda sa 1:0. Pored Slavije u prvenstvu je učestvovao i Krajišnik iz Banje Luke. U narednoj sezoni u konkurenciji 10 klubova koji su igrali ligaški sistem Slavija je završila kao peta, a isti rezultat ponovili su i u sezoni 1937/1938. U sezoni '38/39. Slavija je ponovo bila peta, a u sezoni '39/40. završili su na visokom trećem mjestu iza zagrebačkog Građanskog na prvom i beogradskog BSK na drugom mjestu na tabeli. Bit će to i posljednje prvenstvo u Kraljevini Jugoslaviji prije nacističke okupacije. Slavija i SAŠK tada su se nametnuli kao najjači klubovi iz BiH, ali samo je jedan imao mjestu u prvoj ligi. SAŠK je dominirao u dvadesetim, a Slavija u tridesetim godinama.SAŠK je važio za klub koji okuplja sarajevske Hrvate, a slavija Srbe. Postojao je i treći klub, Đerzelez koji je okupljao Bošnjake. Osnovan 1921. godine, ime je dobio po legendarnom bošnjačkom junaku Đerzelez Aliji, simbolički ukazujući na nacionalni i vjerski identitet kluba u tadašnjem višekonfesionalnom i politički napetom Sarajevu. Đerzelez je brzo postao društveni simbol muslimanske srednje klase: trgovaca, zanatlija, nižih činovnika. Klub je imao svoje navijače, društvene večeri i bio više od sportskog kolektiva – bio je identitetska institucija. Ipak, Đerzelez je uglavnom nastupao u okviru Sarajevske lige, često u sjeni moćnijih SAŠK-a i Slavije te nikad nije uspio da se domogne Prve jugoslovenske lige.Najveća rivalstva kluba bila su upravo protiv SAŠK-a i Slavije, ali i protiv muslimanskih klubova iz drugih gradova, poput Bisera iz Tuzle ili kasnije Jedinstva iz Bihaća.Osim sporta, Đerzelez je imao kulturne i odgojne ambicije – organizovao je omladinske sekcije, kulturne večeri, izlete. Bio je svojevrsni pandan tadašnjim nacionalnim kulturnim društvima, samo u sportskoj formi.U vremenu u kojem su Bošnjaci bili slabije organizovani politički i institucionalno, Đerzelez je predstavljao jedan od rijetkih stabilnih kolektiva koji je okupljao muslimane na bazi zajedničke ideje, ponosa i moderniteta.U međuratnom periodu, u BiH su osnovani brojni fudbalski klubovi, ali su samo neki preživjeli Drugi svjetski rat i nastavili djelovati pod novim, socijalističkim režimom. Željezničar (1921), Sloboda Tuzla (1919), Borac Banja Luka (1926) i Velež Mostar (1922) imali su radnički, multietnički karakter i bliskost s idejama jednakosti i kolektivizma, što ih je učinilo prihvatljivim za novu vlast. Za razliku od njih, klubovi poput SAŠK-a, Slavije i Đerzeleza, koji su nosili jasna nacionalna ili vjerska obilježja, bili su ukinuti. Ovi preživjeli klubovi postat će temelji poslijeratnog bh. fudbala i društvenog identiteta svojih sredina.<h2>Sistemske prepreke za bh. klubove</h2>Struktura lige sama po sebi nije bila naklonjena klubovima iz BiH. Od ukupno šest regionalnih podsaveza (Beograd, Zagreb, Split, Ljubljana, Novi Sad i Sarajevo), podsavez Sarajevo bio je jedan od najslabijih u pogledu infrastrukture, broja klubova, sudijske organizacije i finansija. Naprimjer, klubovi iz Beograda i Zagreba imali su profesionalnije trenere, redovne pripreme i jače sponzore, dok su bh. klubovi često zavisili od entuzijazma lokalnih trgovaca i učitelja.Usto, putovanja su bila skupa i logistički naporna, što je često značilo da su bh. klubovi morali igrati utakmice bez dovoljno odmora ili s nekompletnim sastavima. Tako su, naprimjer, SAŠK i Slavija znali putovati danima vozom do Splita ili Zagreba, a onda direktno s perona izlaziti na teren.Zbog spomenutih prepreka, većina bh. klubova uglavnom je igrala unutar Podsavezne lige Sarajevo, koja je okupljala klubove iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara i drugih gradova. Ova liga bila je dobro organizovana i vrlo popularna na lokalnom nivou – utakmice između SAŠK-a i Slavije često su privlačile hiljade gledalaca.

<h2>Gdje su bili Mostarci, Tuzlaci, Zeničani?</h2>Mostarski Zrinjski i tuzlanska Obilićeva Sloboda, iako popularni i organizovani, nikada nisu uspjeli da se plasiraju u završnicu državnog prvenstva. Oni su dominirali na lokalnom nivou i proizvodili kvalitetne igrače, ali nikada nisu prešli granicu koja bi ih lansirala u vrh jugoslovenskog fudbala. Zrinjski je, dodatno, imao i politički problem – nakon 1930-ih godina bio je često pod nadzorom vlasti zbog povezanosti s hrvatskim nacionalnim krugovima, što je dodatno ograničilo njegov sportski potencijal.<h2>Reprezentacija bez BiH</h2>Još jedan indikator perifernog položaja bh. fudbala u to vrijeme jeste odsustvo igrača iz BiH u reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije. Dok su beogradski i zagrebački klubovi redovno davali igrače za nacionalni tim, klubovi iz BiH rijetko su imali reprezentativce. Izuzetak je Karol Harmer, koji je kao vojni instruktor u Sarajevu igrao važnu ulogu u popularizaciji sporta, ali reprezentativno gledano – BiH je tada bila gotovo nevidljiva.

Kako su fudbalski klubovi SAŠK, Slavija i Đerzelez odražavali nacionalne identitete u Sarajevu, dok su Željezničar, Borac, Sloboda i Velež preživjeli 

Nacija, vjera i fudbalska lopta: Od SAŠK-a do Slavije – Zaboravljeno vrijeme bh. fudbala

Edin Forto neće više biti predsjednik Naše stranke. Ono što se pozitivno može reći o njemu najprije je da je jedan od rijetkih lidera u BiH koji je istinski razumio osnove tržišne ekonomije. Dok je većina bh. političara – i lijevih i desnih – zaglavila u konceptima preraspodjele, javnog sektora i potrošnje, Forto je u rijetkim istupima davao do znanja da imamo previše države, a premalo tržišta. Da nam ne fali još zakona, agencija i subvencija, nego više poduzetništva, slobode, kompeticije.<h2>Menadžerski pristup</h2>Na čelu Naše stranke pokušao je donijeti profesionalizam, menadžerski pristup i modernu političku organizaciju. I u tome je, barem djelimično, uspio – stranka je proširila svoj domet izvan Sarajeva, postala relevantan faktor na državnom nivou i dio vlasti u ključnim institucijama. Međutim, nije uspio održati taj zamah, kao ni ideološki transformisati stranku ka dosljednom liberalizmu.U međuvremenu čini mi se da je i taj početni uspjeh prilično potrošio, jer stranka i u organizacionom smislu i po popularnosti u samom društvu ne stoji baš dobro.Ideološki, Naša stranka i dalje ostaje formacija razapeta između centra i lijevog krila, s izraženim individualizmom unutar svojih redova, gdje djeluje kao da svako vuče na svoju stranu. U tom haotičnom orkestru posebno su se isticali kadrovi poput Srđana Mandića ili bivšeg člana i zastupnika Damira Nikšića – samoproklamovanog umjetničkog Če Gevaru – koji je javno napadao rukovodstvo stranke i gurao ideje radikalne ljevice koje su bile u potpunoj suprotnosti s onim što bi savremena liberalna stranka trebala da zastupa.<h2>Nova faza</h2>Forto, uprkos svom znanju i kapacitetima, nije uspio ukrotiti te centrifugalne snage niti jasnije profilisati ideološki smjer stranke. Nije uspio objasniti da liberalizam nije “ni lijevo ni desno”, nego da podrazumijeva slobodno tržište, vladavinu prava i ograničenu ulogu države. Umjesto toga, Naša stranka je ostala djelimično „viber koalicija“, a djelimično raspršeni kolektiv solista.Sada je vrijeme za novu fazu. Vrijeme je za novu fazu. Sabina Ćudić je do sada uporno izbjegavala preuzeti formalno liderstvo u stranci, iako je godinama faktički predstavljala njeno najprepoznatljivije lice. No došao je trenutak kada više nema luksuz da se povlači. U političkom smislu, ona je jedina u Našoj stranci koja istinski posjeduje sve ključne kvalitete potrebne za vođenje – političku harizmu, komunikacijsku vještinu, prepoznatljivost među građanima, međunarodne veze, iskustvo u institucijama i idejni kontinuitet.Ćudić ima sposobnost da artikuliše moderan, evropski liberalni diskurs koji može biti i principijelan i društveno osjetljiv, ali bez populizma i povlađivanja socijalističkim mitovima. Njen autoritet unutar stranke i politički kapital koji ima u javnosti daju joj jedinstvenu poziciju da konačno usmjeri Našu stranku prema jasno definisanom identitetu.Ipak, Sabina Ćudić nije bez slabosti – često joj se zamjera manjak organizacionih sposobnosti i slabija sklonost operativnom vođenju stranke. Također, poznata je po tome da insistira na ličnoj lojalnosti saradnika, što je u nekim slučajevima dovelo do udaljavanja pojedinaca koji su iskakali izvan zadanog narativa, čak i kada su imali vrijedne političke ili organizacione kvalitete.Upravo zato je pred njom ključan test – hoće li uspjeti ne samo ideološki artikulisati i politički stabilizovati stranku, već i izgraditi tim koji neće počivati samo na lojalnosti, već i na kompetenciji, širini i modernom političkom menadžmentu.Ako to ne učini, Naša stranka rizikuje da se i dalje kreće po inerciji, bez pravog kursa. A bez jasnog liderstva i političke konzistentnosti, prijeti joj sudbina da krene putem potpune marginalizacije na političkoj sceni.Vrijeme je da se odluče šta žele biti – ozbiljna liberalna snaga, ili lijevi lounge klub s Wi-Fi-em. <h2>Otvoreno pitanje</h2>Odlaskom Edina Forte s čela otvara se pitanje hoće li nova garnitura uspjeti konsolidovati redove i izgraditi stranku koja neće biti samo simbolička alternativa nacionalnim partijama, već i stabilna politička sila s ozbiljnom infrastrukturom i jasnim ciljevima. Jer bez unutrašnje kohezije i strategije, i najplemenitije političke ideje ostaju tek na papiru.

Fortin odlazak otvara prostor za dugo odgađane reforme unutar Naše stranke – pitanje je samo ima li ko i snage i volje da ih provede

Samo jedna osoba može preuzeti Našu stranku

Na 8. Kongresu Socijaldemokratske partije BiH donesene su važne organizacione promjene koje će znatno uticati na unutrašnje funkcionisanje stranke. Najznačajnija među njima je ukidanje principa „jedan član – jedan glas“ prilikom izbora rukovodstva. Umjesto toga, novo partijsko rukovodstvo će ubuduće birati delegati.Također, pozicija potpredsjednika SDP-a biće ukinuta, a umjesto njih stranka će imati tri zamjenika predsjednika. Time se mijenja dosadašnja struktura najvišeg partijskog vrha.

Pozicija potpredsjednika SDP-a biće ukinuta, a umjesto njih stranka će imati tri zamjenika predsjednika

Važna promjena na Kongresu SDP: Predsjednika partije više neće moći birati svi članovi

U tekstu objavljenom u <a href="https://www.politika.rs/sr/clanak/684413/pogledi/moze-al-samo-u-zutom-kaputu?fbclid=IwZXh0bgNhZW0CMTAAYnJpZBEwMUVRRUdjWTE3bjh5c2ptYwEerfOEyzs09r35p8bm7Ff_P-XV51FXWcEymVFk2nLPymviAREs1DjL4pSjgig_aem_RkGlA6Gg1pg0gIsoQTtQMQ">„Politici“</a>, profesor Nenad Kecmanović – bivši Sarajlija, bivši reformista, bivši rektor, a sadašnji ideolog srpskog nacionalizma u pokušaju i savjetnik Milorada Dodika – osvrće se na moj komentar o KK Bosni i stanju sarajevskog sporta, i tom prilikom pokazuje da niti autora teksta poznaje, niti temu razumije, niti činjenice razlikuje od ideoloških narativa koje već decenijama mehanički ponavlja. Ali, hajde da krenemo redom.<h2>Ni Google ni košarka mu ne idu</h2>Za početak – profesor Kecmanović me oslovljava kao „poznatog sportskog novinara“. Da je kliknuo samo na moju sliku na početku teksta, znao bi da je riječ o političkom komentatoru i uredniku koji godinama piše o stanju društva, političke kulture i institucija u BiH – a ne o autoru izvještaja s košarkaških parketa. No, razumijem, profesor je u godinama kad pažnja zna popustiti, ali neko od saradnika mogao mu je tokom svih tih godina pokazati osnove guglanja. Ali to je još i najmanji problem.Ne prati, očigledno, profesor pozorno ni košarku, pa tako na jednom mjestu cinično provlači kako „KK Bosna tavori po drugoj ligi“. Za profesorovu informaciju – koju je čak i iz mog teksta mogao saznati da ga je pažljivije pročitao – problem i jeste upravo to što KK Bosna više ne tavori po drugim ligama i što je, za takmičenje u najelitnijem rangu regionalne ABA lige, nakon što je osvojila Drugu ABA ligu, sada logično da imamo veće zahtjeve i očekivanja. Ove stvari profesor nije morao ni guglati – mogao mu ih je, recimo, objasniti i njegov šef Dodik, dobar poznavalac košarke, čiji je klub Igokea tijesno pobijedio KK Bosnu u finalu prvenstva BiH.Naravno, nije Kecmanović do košarke. Još manje do poštenja. Sve ovo koristi samo kao povod da podmuklo šovinistički provuče tezu da KK Bosna svoje uspjehe iz najslavnijih dana može zahvaliti ljudima s prostora cijele bivše Jugoslavije (čitaj: Srbima) koji su igrali u tom klubu:„Dugogodišnji predsednik kluba Vukašin Vule Vukalović bio je iz Crne Gore, sportski direktor Uglješa Uzelac bio je Ličanin, Boša Tanjević, najpre igrač i potom legendarni trener šampionskog tima, stigao je iz Srbije, Žarko Varajić, koji je u finalu Kupa evropskih šampiona u Parizu postigao 40 koševa, došao je iz Crne Gore, kao i tada vodeći centar Evrope Rašo Radovanović", podsjeća Kecmanović.Intencija ovog Kecmanovićevog argumenta je očigledna – dok su Srbi igrali u KK Bosni, ona je bila prvak Evrope. Danas, kada je spala na Bošnjake – „tavori u drugoj ligi“. Ovo otkriva, prije svega, da Kecmanović košarku očigledno uopće ne prati, a nije baš najuopćeniji ni kada su u pitanju globalni sportski i ekonomski procesi.Naime, na današnjem sportskom tržištu etničke i državne barijere odavno ne znače ništa. Sve je jedno veliko globalizirano tržište, a klubovi angažuju najbolje igrače koje za svoj budžet mogu dobiti – bez obzira na to odakle dolaze. Tako danas u KK Partizanu dominiraju tamnoputi igrači, Bošnjaci poput bh. reprezentativca Edina Atića godinama su nosili dres Igokee, a KK Bosna ima internacionalni tim od Amerike do Srbije. I da, predsjednik kluba zove se Dubravko Barbarić. Da budemo sasvim precizni – KK Bosna danas je daleko multietničkija nego što je bila u slavnim danima, ako bismo gledali po krvnim zrcnima igrača. Tako da, profesore, nije do toga – vjerujte.Kecmanovićeva površnost ne završava samo na nepoznavanju košarke. U maniru iskusnog ideologa koji metode iz prošlog režima primjenjuje u sadašnjem, pokušava očiglednu kritiku problema Sarajeva pretvoriti u nekakvo mimohodno divljenje Miloradu Dodiku. Jer u njegovom svijetu, ako napišete da Laktaši imaju dvoranu i klub koji igra ABA ligu, to automatski znači da se – bez obzira na vaše političko neslaganje – divite Dodiku. U tom intelektualno deformisanom ogledalu, činjenica da neko u „četiri sela“ ima funkcionalan sportski sistem nije poziv nadležnima u glavnom gradu da se trgnu, već povod za zaključak da čak i „muslimanski Avaz“ kleči pred „traktoristom iz Laktaša“.<h2>Ideološka saga</h2>Zaista je fascinantno kako neko iz jedne izjave o sportskoj infrastrukturi uspije iskonstruirati čitavu ideološku sagu o „islamskom kosmopolisu“, „sramoti igranja pred srpskom publikom“, „Šmitovom otimaju sportskih hala“ i sličnim sablastima iz vlastitih rovova. Sve to uz obilato korištenje izlizanog repertoara: Bošnjaci su nostalgični, nesposobni, sve im je Beograd kriv, a sve što danas postoji Sarajevo duguje Srbima iz Crne Gore i Like.Naravno, u tom narativu nigdje nema pokušaja da se razumije stvarni problem – zašto Sarajevo nema adekvatnu dvoranu. (Dobro, „zato što više nema Srba“, znamo, to je već gotova dijagnoza.) Važno je iz svega izvući ideološki signal, ma koliko nelogičan bio.U njegovoj naraciji, ja sam samo nesvjesni suputnik te priče jer sam – pazi sad – naveo da su Laktaši izgradili dvoranu i imaju klub. Toliko, po Kecmanoviću, treba da postanete zagovornik „veličanstvenog Dodikovog projekta“.Jer uspjeh Igokee je, valjda, dokaz sveukupne nadmoći RS-a i Dodika nad Sarajevom i Bošnjacima. Samo, u cijelom tom narativu postoji jedan problem – u Sarajevu, i ovakvom kakvo danas jeste, „propalom“, i dalje se živi bolje nego u RS-u. Plate su veće, penzije stabilnije, mogućnosti šire. Pitajte hiljade ljudi iz Istočnog Sarajeva koji svakodnevno dolaze ovdje da rade.Jedan uspješan privatni sportski projekt, poput Igokee, ne mijenja tu ukupnu sliku.I još nešto – da, Igokea ima sistem. Ima sponzore, ima infrastrukturu, ima političku podršku. Ali hajde da budemo sasvim realni – taj sistem je potpuno ovisan o Miloradu Dodiku. Bez njega, nema ABA lige u Laktašima, gdje domaća publika i dalje više navija za Partizan nego za mjesni klub. To nije model koji bi iko normalan poželio u Sarajevu – ni u sportu, ni u kulturi, ni u obrazovanju. Nama ne treba Dodik da bi se nešto napravilo. Nama treba sistem u kojem institucije funkcionišu, u kojem vlast služi javnosti, a ne partiji. Moj tekst bio je poziv da se to desi – vaš odgovor, profesore, samo je dokaz da razliku ne razumijete.(I da, usput – u EU, kojoj težimo, direktno finansiranje sportskih klubova iz budžeta je zabranjeno. Tako da Dodikov model sigurno nije uzor koji bismo trebali pratiti.)I za kraj – nisam napisao da Sarajevo propada jer Laktaši imaju dvoranu. Napisao sam da je sramota što Sarajevo nema ono što ima općina od 30.000 stanovnika. To ne znači da joj zavidim, niti da mi je krivo. Laktašima i Banjoj Luci želim sve najbolje na svijetu. Sve to navodim kao motivaciju da i mi moramo puno bolje.<h2>Razlika između nas</h2>I to je, profesore, razlika između mene i vas.Ja pišem kritike Sarajeva jer želim da ono bude bolje. Želim da grad koji ima pola miliona ljudi ima funkcionalnu sportsku dvoranu, ABA ligaški klub, kulturu koja nije suha forma festivala, i sistem koji podržava talente. I kad to nemamo – kažem to jasno, bez uvijanja, jer vjerujem da se stvari mogu i moraju popraviti.Vi, profesore, pišete o Sarajevu ne zato što vas boli što ono navodno propada, nego zato što u tome – zbog vlastitih frustracija – uživate. Vaš narativ nije tu da popravi stanje, nego da potvrdi predrasude. Da je sve što se ovdje urušava posljedica „etničkog čišćenja“ i toga što Vas nema više, a ne nesposobnosti, partokratije i korupcije.Kao kruna, zaključujete da „Srbi više ne gledaju prema Sarajevu“. A onda – dvije stranice teksta o Sarajevu. O KK Bosni. O bošnjačkoj političkoj sceni. O „Avazu“. Ako je to ravnodušnost, rado bih vidio kako izgleda opsesija.E pa, žao mi je, profesore – Sarajevo je još tu. I još se piše. A i igra košarka.&nbsp;A vi, ako već pišete o tome –&nbsp; barem se uputite u elementarne činjenice.Jer, kako bi rekli vaši nekadašnji studenti s Fakulteta političkih nauka:Kad ne poznaješ ni autora ni temu – možda je bolje da ne pišeš uopšte.

Kecmanovićev tekst o KK Bosni više govori o njemu i njegovim frustracijama, nego o Sarajevu i Bošnjacima

Odgovor Nenadu Kecmanoviću: Pišem o košarci, a on vidi Dodika, Šmita i "islamski kosmopolis"

U Bosni i Hercegovini istina je često prva kolateralna žrtva politike, a hladna glava luksuz koji niko ne nosi u džepu. Nakon što je prvu informaciju da je starica na Ozrenu ubijena objavio novinar Avdo Avdić na svom portalu Istraga.ba, krenula je lavina. Političari umjesto da budu odgovorni mudraci koji vagaju svaku riječ i paze na posljedice istih, pretvorili su sebe u senzacionalističke influensere u većoj potrazi za što većim brojem lajkova i publiciteta, najbolje po cijenu dizanja međunacionalnih tenzija i izazivanja sukoba.<h2>Političke manipulacije</h2>Najnoviji primjer dolazi iz sela Panjik na Ozrenu, gdje je povratnica Jela Pejić preminula nakon nesretnog pada. No, prije nego što su ljekari izgovorili riječ „obdukcija“, političari su već potpisali presudu – ubistvo. I to, naravno, motivirano mržnjom. Jer šta bi drugo bilo u zemlji gdje se svaka smrt prvo etnički okadi, pa tek onda pregleda?Milorad Dodik, nekrunisani car političke manipulacije, nije ni sačekao rezultate policijskog uviđaja, a već je znao krivce: „političko Sarajevo“. Nije precizirao ko tačno – da li Konaković, Bećirović, Sebija ili možda Željko Komšić – ali je znao da su „bošnjački političari stvorili atmosferu linča“. Atmosfera mu je, kaže, uzela još jedan nevin život. Šta fali? Jeftino, a efektno.Njegova dvorska svita odmah je uskočila: Željka Cvijanović je „najoštrije osudila gnusno ubistvo“ dok je Aleksandar Goganović pozvao međunarodnu zajednicu da se uključi. Da, za slučaj pada starice. Jer zašto čekati forenzičare kad možeš popraviti nacional-huškački score odmah?RTRS, vječiti pion propagande, ekspresno je isporučio naslov: „Ubijena srpska povratnica na Ozrenu“. Kasnije – tiho povučeno, bez izvinjenja. Šta ima veze, headline je odradio svoje. Strah je posijan.<h2>Konji za utrku</h2>Naravno, ne bi bila Bosna da se i druga strana, u ovom slučaju bošnjačka, nije zaletjela. Denis Bećirović, uvijek spreman da napiše dugačko i ništa ne kaže, osudio je „svirepo ubistvo“, a Zukan Helez i Sevlid Hurtić već su najavljivali izmjene zakona, specijalne kazne i moralne uzbune. Helez mrtav-hladan piše kako je riječ o „kukavičkom činu“ koji „mora biti najstrože sankcionisan“. A nije ni znao šta se desilo.U ovom orkestriranom cirkusu jedino je Nermin Nikšić pokazao trunku razuma, poručivši da ne želi spekulirati dok se ne oglase nadležni. Iako je i on jednim okom, izgleda, bio spreman da to nazove napadom na multietničku BiH.A šta se zapravo desilo? Starica je pala. Nesretan slučaj. Dešava se, nažalost, često, širom svijeta. Ali u ovoj zemlji, svaka starica koja nije umrla pred kamerom i s tri svjedoka vlastite nacionalnosti – mrtva je iz „nacionalnih motiva“. I to odmah, bez potrebe za autopsijom, ali s punom salvom političkih reakcija.<h2> Gladni konflikta</h2>Ovaj slučaj je, nažalost, savršena ilustracija koliko su naši lideri gladni konflikta, a nesposobni za odgovornost. Umjesto da grade povjerenje među ljudima, oni svaku smrt, nesreću ili krađu pretvaraju u novu epizodu serije „Zlo u komšiluku“.

Političari svih boja utrkivali su se u etničkom sijanju panike, dok je istina čekala da obdukcija završi posao

Presuda prije obdukcije: Kako su političari od pada starice napravili međunacionalni masakr

BAT, jedina kompanija u Bosni i Hercegovini koja punoljetnim korisnicima nudi sve kategorije duhanskih i bezdimnih proizvoda, implementirala je inovativnu tehnologiju za utvrđivanje punoljetnosti kupaca u cijeloj mreži kioska iNovina i Lafke. Ove dvije mreže, koje posluju u okviru BAT-a, sada su opremljene uređajima koji omogućavaju automatizirano utvrđivanje punoljetnosti kupaca putem brzog skeniranja lica.Cilj uvođenja ove tehnologije nije samo tehnički napredak, već prvenstveno – odgovornost.- Ne želimo da maloljetnici ikada koriste bilo koji od naših duhanskih ili drugih nikotinskih proizvoda. BAT tu ima nultu stopu tolerancije - naglašava Johan Baguca, direktor BAT-a BiH, dodajući da su svi proizvodi jasno obilježeni kao namijenjeni isključivo odraslim pušačima, dok se u saradnji s maloprodajnim partnerima provode kontinuirane edukacije uposlenika o zakonskim obavezama.Tehnologija koja se koristi funkcioniše tako da kamerom pametnog telefona ili posebno postavljenim uređajem skenira lice korisnika, pri čemu ne dolazi do pohranjivanja fotografija niti identifikacije osoba. Umjesto toga, algoritmi na osnovu fizičkih parametara procjenjuju starost kupca. Tokom testne faze na kioscima iNovina i Lafke, ova metoda pokazala je preciznost iznad 99 posto, što je pozicionira kao izuzetno pouzdano sredstvo za sprečavanje prodaje maloljetnicima.<h2>Primjena na svim kioscima</h2>Nakon što je tehnologija uspješno testirana, njena primjena je proširena na više od 400 kioska iNovina i Lafke širom Bosne i Hercegovine. Više od 800 uposlenika ovih lanaca prošlo je edukaciju o korištenju sistema, koji se sada koristi kao dodatni mehanizam kontrole – uz postojeće zakonske procedure.Ovaj potez BAT-a dolazi kao logičan nastavak šire strategije društvene odgovornosti kompanije, koja već ima snažan utjecaj na ekonomiju i zapošljavanje u BiH. S direktno zaposlenih više od 1.000 radnika, više od 400 distribucijskih mjesta i angažmanom velikog broja domaćih dobavljača, BAT ne doprinosi samo fiskalno, već i društveno.Kompanija u BiH posluje u skladu s visokim ESG standardima globalne BAT grupe – uključujući mjere za smanjenje emisije ugljika, odgovorno korištenje vode, reciklažu elektroničkog otpada i smanjenje otpada na odlagalištima.- Ponosan sam što je nakon Hrvatske, Bosna i Hercegovina izabrana kao druga zemlja u BAT grupi za pokretanje ovog vrijednog projekta, koji dodatno ističe našu društvenu odgovornost i transparentnost pri komunikaciji i prodaji naših proizvoda - zaključuje Baguca.

<h2>Podrška struke</h2>Podrška ovoj inicijativi dolazi i iz medicinske struke. Dr. Branislav Lolić, pulmolog i pedijatar, naglašava da je „prevencija prvog kontakta s nikotinom ključna za očuvanje javnog zdravlja“. Bez obzira na formu – klasične cigarete, grijani proizvodi ili nikotinske vrećice – svi oni, kako ističe, predstavljaju rizik za razvoj mladog organizma.- Ako tehnologija može pomoći da se precizno i bez zadiranja u privatnost identifikuje starosna dob kupca, onda govorimo o odgovornom i konkretnom doprinosu zaštiti djece i adolescenata. Sprečavanje pristupa duhanskim i nikotinskim proizvodima maloljetnicima nije samo zakonska obaveza, već i moralna i zdravstvena odgovornost svih nas - poručuje dr. Lolić.Ovaj tehnološki iskorak dolazi u sklopu šire regionalne transformacije BAT grupe, čije je središte upravo u Hrvatskoj. Od 2015. godine BAT je uložio više od 700 miliona eura u Hrvatsku, gdje je tvornica u Kanfanaru postala jedna od najmodernijih u svijetu, specijalizirana za proizvodnju bezdimnih proizvoda. Odatle se upravlja i Adria klasterom – koji obuhvata osam tržišta, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.

<h2>Sigurnije društvo</h2>Upravo ta integrisana strategija – od edukacije zaposlenika, implementacije tehnologije, preko društvene odgovornosti, do regionalnog pozicioniranja – jasno pokazuje da BAT ne nastoji samo poslovati u skladu sa zakonima, već i aktivno učestvovati u oblikovanju sigurnijeg i odgovornijeg društva.

Sarajevo je jednom moglo - i mora opet

Nastanak i razvoj fudbala u Bosni i Hercegovini : Partija pravi svoj klub – FK Sarajevo

Dobrodošli u Nunistan: Sarajevski Disneyland za idiote

Loša poruka iz „multietničkog“ centra zemlje: Sarajevo bez Hrvata u rukovodstvu

Bura u SDS-u: Ko će preuzeti kormilo potonulog broda?

Revizija razotkriva haos u Ministarstvu vanjskih poslova: Sredstva netransparentna, vozila neregistrovana, ugovori van zakona

Šta je Radislav Krstić govorio tokom izvršenja genocida u Srebrenici: "Oh, sad ću ja biti kriv"

Ideologija genocida

Pakao na Manjači: Psi u limenom hangaru bez hrane, vode i njege - Stanivuković ignoriše vapaje

Tramp udario carine BRICS-u: Dodik u neobranom grožđu

Nacija, vjera i fudbalska lopta: Od SAŠK-a do Slavije – Zaboravljeno vrijeme bh. fudbala

Samo jedna osoba može preuzeti Našu stranku

Važna promjena na Kongresu SDP: Predsjednika partije više neće moći birati svi članovi

Odgovor Nenadu Kecmanoviću: Pišem o košarci, a on vidi Dodika, Šmita i "islamski kosmopolis"

Presuda prije obdukcije: Kako su političari od pada starice napravili međunacionalni masakr

Pionirski korak u zaštiti maloljetnika u BiH: BAT u BiH uvodi tehnologiju utvrđivanja punoljetstva kupaca

Sarajevo je jednom moglo - i mora opet

Nastanak i razvoj fudbala u Bosni i Hercegovini : Partija pravi svoj klub – FK Sarajevo

Dobrodošli u Nunistan: Sarajevski Disneyland za idiote

Loša poruka iz „multietničkog“ centra zemlje: Sarajevo bez Hrvata u rukovodstvu

Bura u SDS-u: Ko će preuzeti kormilo potonulog broda?

Revizija razotkriva haos u Ministarstvu vanjskih poslova: Sredstva netransparentna, vozila neregistrovana, ugovori van zakona

Šta je Radislav Krstić govorio tokom izvršenja genocida u Srebrenici: "Oh, sad ću ja biti kriv"

Ideologija genocida

Pakao na Manjači: Psi u limenom hangaru bez hrane, vode i njege - Stanivuković ignoriše vapaje

Tramp udario carine BRICS-u: Dodik u neobranom grožđu

Nacija, vjera i fudbalska lopta: Od SAŠK-a do Slavije – Zaboravljeno vrijeme bh. fudbala

Samo jedna osoba može preuzeti Našu stranku

Važna promjena na Kongresu SDP: Predsjednika partije više neće moći birati svi članovi

Odgovor Nenadu Kecmanoviću: Pišem o košarci, a on vidi Dodika, Šmita i "islamski kosmopolis"

Presuda prije obdukcije: Kako su političari od pada starice napravili međunacionalni masakr

Pionirski korak u zaštiti maloljetnika u BiH: BAT u BiH uvodi tehnologiju utvrđivanja punoljetstva kupaca