Šezdesete godine 20. stoljeća bile su razdoblje u kojem je sarajevski Željezničar polako, ali sigurno gradio reputaciju ozbiljnog prvoligaša i kluba s prepoznatljivim stilom igre. Oslonac na domaće igrače, jak omladinski pogon i generacija koja je stasavala zajedno postavili su temelje za ono što će 1972. postati najveći uspjeh u historiji “Plavih” – osvajanje titule prvaka Jugoslavije.<h2>Sazrijevanje kluba</h2>Željezničar se 1962. godine vratio u Prvu ligu nakon tri drugoligaške sezone, a već tada su se izdvajala imena poput Miše Smajlovića, Edina Spreče, Blagoja Bratića i mladog Ivice Osima. Klub je u ovom periodu prošao i kroz turbulencije – 1964. godine našao se u središtu skandala s namještanjem utakmica, zbog čega mu je oduzeto šest bodova, a neki igrači, uključujući Osima i Smajlovića, privremeno su suspendirani.

Uprkos udarcima, “Plavi” su nastavili graditi tim. Tokom šezdesetih igrali su atraktivan, kombinatoran fudbal, često bilježili pobjede nad favoritima, a 1970/71. završili su na drugom mjestu u tada jakoj jugloslavenskoj ligi, što im je donijelo debi u Kupu UEFA. Već u prvoj sezoni u ovom takmičenju stigli su do četvrtfinala, gdje su ispali od mađarskog Ferencvárosa tek nakon penala.Prekretnica je nastupila dolaskom trenera Milana Ribara 1967. godine. Ribar je uveo čeličnu disciplinu, insistirao na fizičkoj spremi, ali je zadržao Željin prepoznatljivi tehnički stil. Bio je poznat po tome da je “igrače kažnjavao po džepu” i da nije tolerisao ni najmanje odstupanje od radnog ritma.Ekipa je tada bila spoj mladosti i iskustva – oslonjena na reprezentativce poput Josipa Katalinskog, Envera Hadžiabdića, Blagoja Bratića, Josipa Bukala i Božidara Jankovića, uz radne i tihe heroje poput Velije Bećirspahića, Slobodana Janjuša, Branimira Jelušića i Avdije Derakovića.<h2>Sezona snova – 1971/72.</h2>Željo je u sezoni 1971/72. ostvario 21 pobjedu, 9 remija i samo 4 poraza, te je sa 51 bodom završio ispred Crvene zvezde, koja je imala dva boda manje. Igrali su moderan fudbal koji su mnogi smatrali pretečom “totalnog nogometa” – svi igrači učestvovali su u odbrani i napadu, a lopta se kretala brzo i precizno.Ova generacija postala je tek sedmi klub koji je osvojio titulu u bivšoj Jugoslaviji, pridruživši se “velikoj četvorci” (Zvezda, Partizan, Hajduk, Dinamo), Sarajevu i Vojvodini.

Sezona je kulminirala spektakularnim trijumfom u posljednjem kolu u Beogradu protiv Partizana – 4:0 za Želju, uz hat-trick Božidara Jankovića i gol Velije Bećirspahića. Pobjeda 8:0 protiv Maribora u istoj sezoni ostala je najveći trijumf kluba u elitnom jugoslavenskom rangu.Bivši igrač Džemaludin Šerbo se prisjeća kako su svi bili neraskidivo povezani: “To je bila generacija koja je izašla iz juniora i godinama igrala zajedno. Kolektiv i timski duh bili su presudni. Ribar je bio strog, držao nas u karantinu, kažnjavao za svaku sitnicu – ali to je donijelo rezultat.”Mišo Smajlović, legenda Želje, ističe da je to bio podvig bez presedana: “Mjesta na vrhu bila su rezervisana za beogradske klubove, a tu i tamo bi se ubacio Hajduk ili Dinamo. To što je Željo uzeo titulu najveći je uspjeh u historiji kluba.”<h2>Naslijeđe zlatne generacije</h2>Titula iz 1972. ostala je jedina u historiji Željezničara kada je riječ o jugoslavenskom prvenstvu. Osvojena je protiv tada neprikosnovene konkurencije, s timom izgrađenim gotovo isključivo na domaćim igračima, vođenim trenerom koji je znao spojiti talent i disciplinu.Za navijače i historičare sporta, ta sezona ostaje simbol onoga što Željo može biti – klub iz radničkog naselja, s vlastitom djecom, koji je uspio nadigrati i nadjačati najveće sile jugoslavenskog fudbala.

Čelična disciplina Milana Ribara, generacija stasala u omladinskom pogonu i prepoznatljiv stil igre doveli su Željezničar do historijske titule

Šampionska ekipa Željezničara iz 1972.

Historija bosanskohercegovačkog fudbala (VII): Priča o Želji koji je srušio beogradske gigante

Postavljanje spomenika Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru kod Berana, izazvalo je val ogorčenja i osuda širom Crne Gore i regije. Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori ocijenilo je ovaj čin kao “grubu provokaciju i uvredu za sve Bošnjake, ali i sve građane koji vjeruju u antifašizam i civilizacijske vrijednosti”. No, iza ove simbolične provokacije stoji krvava historija – i ime Pavla Đurišića s pravom izaziva jezu.<h2>Ko je bio Pavle Đurišić?</h2>Pavle Đurišić (1909–1945) bio je četnički vojvoda i komandant jedinica u Crnoj Gori i Sandžaku tokom Drugog svjetskog rata. Početkom rata borio se u redovima jugoslovenske kraljevske vojske, da bi ubrzo postao jedan od ključnih ljudi u četničkoj hijerarhiji pod komandom Draže Mihailovića. Ono po čemu je ostao upamćen nisu vojni podvizi, već monstruozni zločini nad civilnim stanovništvom – prvenstveno nad Bošnjacima.<h2>Masakri u Sandžaku i istočnoj Bosni</h2>Od januara do marta 1943. godine, jedinice pod komandom Pavla Đurišića sprovele su brutalnu kampanju etničkog čišćenja u Sandžaku, istočnoj Bosni i sjevernoj Crnoj Gori. Sama brojka ubijenih je stravična – preko 9.000 ubijenih civila, među kojima su većina bile žene, djeca i starci.U svom izvještaju Draži Mihailoviću od 13. februara 1943. godine, Đurišić se sam hvalio "uspjehom" svoje operacije:“Likvidirano je oko 1.200 muslimanskih boraca i oko 8.000 žena, djece i staraca.”Riječ je o jednoj od najtežih epizoda zločina nad Bošnjacima u 20. stoljeću, koji se po brutalnosti i razmjerama mogu porediti s najstrašnijim poglavljima rata.<h2>Kolašin: Zatvor i egzekucije</h2>Poseban teror Đurišićeve snage su sprovodile u Kolašinu, gdje je formiran zloglasni zatvor. U februaru 1943. godine, najmanje 74 zatvorenika su streljana u obližnjoj Brezi, dok je u aprilu iste godine čak 313 zarobljenika predato italijanskim okupatorima – 27 njih je kasnije pogubljeno. Zatvor je postao simbol straha, tortura i smrtnog progona neistomišljenika.<h2>Savezništvo s fašistima</h2>Uprkos nacionalističkoj retorici, Đurišić nije prezirao ni saradnju s okupatorima. Njegove trupe su često djelovale uz logističku podršku italijanskih i njemačkih snaga, s ciljem uništenja partizanskih jedinica i muslimanskog stanovništva. Ideološki, četnički projekt je uključivao stvaranje etnički čiste “velike Srbije” – što je u praksi značilo istrebljenje drugih.<h2>Smrt bez suda – i bez kajanja</h2>Đurišić je uhvaćen 1945. godine na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske. Prema historijskim podacima, ubijen je bez suđenja, najvjerovatnije u logoru Jasenovac. Nije dočekao pravdu, ali nije ni pokazao kajanje za zločine koje je počinio.<h2>Spomenik zločinu</h2>Odluka da se ovom čovjeku podigne spomenik 80 godina kasnije, ne može se tumačiti drugačije nego kao revizionizam i otvorena provokacija. Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori, ali i predsjednik države Jakov Milatović, pozvali su na hitno uklanjanje spomenika, upozoravajući da takav čin vrijeđa žrtve, potiče mržnju i razara multietnički karakter Crne Gore.“Antifašizam nije samo historijska činjenica već aktivno opredjeljenje države. Ne smijemo dozvoliti rehabilitaciju zločina i zločinaca,” poručio je predsjednik Milatović. Simbol genocidne politikePavle Đurišić nije heroj, već simbol tame – genocidne politike, ratnog terora i najnižih oblika ljudske mržnje. Onima koji pokušavaju revidirati historiju i pretvoriti krvnika u junaka, mora se odgovoriti – odlučno, zakonski i moralno.U ime hiljada ubijenih civila – nijemi ne smijemo biti.

Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori osuđuje postavljanje spomenika ratnom zločincu: “Uvreda za žrtve i civilizacijske vrijednosti”



Ko je četnik Đurišić kojem su u Crnoj Gori podigli spomenik: Organizovao pokolje hiljada bošnjačkih civila

<h2>Centralna izborna komisija BiH postupila je po presudi Suda BiH i u skladu s Izbornim zakonom BiH oduzela mandat predsjedniku RS Miloradu Dodiku.Odluka je donesena jednoglasno od svih članova CIK-a.Do oduzimanja mandata je došlo nakon pravosnažne presude za nepoštivanje odluka visokog predstavnika, a Dodik je osuđen na godinu zatvorske kazne (koja se može zamijeniti za novčanu) i šest godina zabrane političkog djelovanja.</h2><h2>Rani život i obrazovanje</h2>Milorad Dodik rođen je 12. marta 1959. godine u Banjaluci, a odrastao je u Laktašima. Završio je Fakultet političkih nauka u Beogradu 1981., što će kasnije često isticati kao argument svog političkog poznavanja "državnog sistema", iako je veći dio njegove karijere obilježen upravo sistematskim napadima na taj isti sistem.U mladosti je bio aktivan u omladinskim strukturama Saveza komunista, ali kao i mnogi iz te generacije, po raspadu Jugoslavije bez mnogo grižnje savjesti prelazi u višepartijski ambijent i nacionalno obojeni politički diskurs.<h2>Politički početak: Umjerenjak iz Laktaša</h2>Dodik se politički aktivira početkom 1990-ih kroz Savez reformskih snaga Ante Markovića, da bi 1996. osnovao Stranku nezavisnih socijaldemokrata, kasnije SNSD, s ambicijom da predstavlja modernu, umjerenu opciju nasuprot tada dominantnom SDS-u.Za vrijeme rata, bio je poslanik u Narodnoj skupštini RS, ali nije bio dio ratne vlasti – što mu je poslije rata omogućilo da se pozicionira kao “čist” političar bez ratnih repova. I upravo tom “čistom” slikom i podrškom Zapada – koji je vapio za “svojim čovjekom” u RS – Dodik pravi prvi veliki proboj.<h2>Premijerski mandat uz blagoslov Zapada (1998–2001)</h2>U januaru 1998. godine, uz eksplicitnu podršku visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa (Carlosa Westendorpa) i SAD-a, Dodik je imenovan za predsjednika Vlade Republike Srpske, i to sa samo dva poslanika u entitetskom parlamentu.Zapad ga tada vidi kao reformistu, demokrate i čovjeka koji može izvesti RS iz izolacije. U tom mandatu pokušava provesti ekonomske reforme, privatizaciju i saradnju sa međunarodnim institucijama. Međutim, otpor unutar nacionalističkih struktura, ali i nedostatak institucionalne kontrole, onemogućavaju značajnije promjene.

Ovaj period je zanimljiv jer predstavlja jedini trenutak u Dodikovoj karijeri kada je figurirao kao prozapadni političar. Ironija je da će isti oni koji su ga tada doveli na vlast, kasnije biti njegovi glavni neprijatelji.<h2>Povratak na vlast i prerastanje u političkog hegemona (2006–2010)</h2>Nakon nekoliko godina u opoziciji i spajanja sa Demokratskom socijalističkom partijom (DSP) 2001, SNSD postaje najjača stranka u RS. Dodik se 2006. godine ponovo vraća na poziciju premijera Republike Srpske – ali ovaj put ne kao reformista, već kao populista s jasnim nacionalnim agendama.U ovom periodu počinje njegov zaokret ka:- jačanju entitetskih institucija na štetu državnih,- otvorenim kritikama međunarodne zajednice i OHR-a,- sve češćim prijetnjama referendumima o statusu RS.Ovo je početak Dodikove transformacije iz "daška svježeg vazduha" kako mu je tepala bivša američka državna sekretarka Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) u glavnog remetilačkog faktora bosanskohercegovačke politike.

Predsjednik Republike Srpske (2010–2018)Dodik je izabran za predsjednika RS 2010. godine, a tu funkciju obnaša dva uzastopna mandata. Ovo je period potpune institucionalne i medijske kontrole. SNSD preuzima ključne poluge vlasti – javna preduzeća, RTRS, policiju, prosvjetu i zdravstvo. RS tada funkcioniše kao poluautonomna država sa jednom partijom i jednim vođom.U ovom periodu:- Pojačava se politička retorika protiv Sarajeva, uz redovne najave referenduma – o Sudu i Tužilaštvu BiH, o NATO integracijama, pa i o samostalnosti RS.- Ojačava veze s Rusijom, prije svega kroz direktne odnose sa Vladimirom Putinom.- Centralizuje vlast, marginalizuje opoziciju i kroz kontrolu nad institucijama guši svaku disonantnu riječ.<h2>Član Predsjedništva BiH (2018–2022)</h2>Na izborima 2018. godine, Dodik je izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH, što mu daje priliku da sa državnog nivoa nastavi politiku destrukcije države.

Ovaj mandat obilježile su:- Odbijanje prisustvovanja sjednicama, pogotovo kada se ne koristi entitetska zastava.- Osporavanje rada institucija BiH, naročito Suda i Tužilaštva.- Zaoštravanje odnosa s OHR-om i međunarodnom zajednicom, uz retoriku o ukidanju "nametnutih zakona".- Otvorena podrška Rusiji, posebno tokom agresije na Ukrajinu, gdje je jedini u BiH odbio da osudi invaziju.- Povratak na čelo Republike Srpske (2022–danas)Na izborima 2022. Dodik se vraća na poziciju predsjednika Republike Srpske, uprkos optužbama za izbornu krađu i neregularnosti. Mandat mu je obilježen:- usvajanjem zakona kojima se odbacuju odluke Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika,- pravosudnim procesom protiv njega zbog nepoštovanja OHR-a,- sve žešćim separatističkim narativom – otvoreno govori o "mirnom razlazu" i "povratku izvornog Dejtona".<h2>Politička strategija i dugovječnost</h2>Dodik je politički preživio sve što bi druge eliminisalo: optužbe za korupciju, crne liste SAD-a i Britanije, otvorene sukobe sa međunarodnim zvaničnicima, medijske skandale, pa čak i otvoreno koketiranje s Putinom u vrijeme sankcija.Tajna njegove dugovječnosti leži u:- apsolutnoj kontroli javnog sektora u RS, koji je pretvoren u stranački plijen,- vještoj kombinaciji populizma, nacionalizma i ekonomskog paternalizma,- retorici žrtve: “mi Srbi u BiH smo stalno ugroženi”,- odsustvu ozbiljne alternative: opozicija u RS se ili kompromituje sama ili je marginalizovana.<h2>Najvažnije funkcije koje je obnašao</h2>Period	Funkcija1991–1997	Poslanik u Narodnoj skupštini RS1998–2001	Predsjednik Vlade RS2006–2010	Predsjednik Vlade RS2010–2018	Predsjednik Republike Srpske2018–2022	Srpski član Predsjedništva BiH2022–danas	Predsjednik Republike Srpske2001–danas	Predsjednik SNSD-a <h2>&nbsp;Od zapadnog favorita do istočnog autokrate</h2>Politička biografija Milorada Dodika ilustracija je tragične tranzicije bosanskohercegovačke politike: čovjek koji je trebao donijeti demokratiju i reforme, postao je simbol autoritarizma, etnonacionalizma i institucionalne obstrukcije. Njegova karijera je ujedno priča o tome kako sistem bez mehanizama odgovornosti proizvodi političke vođe koji traju predugo – na štetu svih osim njih samih.

Politička biografija Milorada Dodika ilustracija je tragične tranzicije bosanskohercegovačke politike

Politička karijera Milorada Dodika: Usponi i padovi

Izet Nanić (1965–1995) bio je jedan od najsimboličnijih i najhrabrijih komandanata Armije Republike Bosne i Hercegovine, poginuo je kao komandant 505. bužimske brigade, ostavivši iza sebe legendu o odlučnosti, vojničkoj časti i nepokolebljivoj borbi za domovinu.<h2>Školovani oficir</h2>Rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu, tada dijelu općine Bosanska Krupa. Bio je jedan od devetero djece u porodici Nanić, a odrastao je u duhu skromnosti, vjere i odgovornosti. Srednju vojnu školu završio je u Sarajevu, a potom je upisao Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu. Bio je školovani oficir bivše JNA, ali je, s početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, napustio tu vojsku i vratio se u svoj rodni kraj – da brani svoj narod.Godine 1992., u vrijeme dok je Bosna gorjela, Nanić se stavlja na raspolaganje novoformiranoj Armiji RBiH. Ubrzo postaje komandant 505. viteške bužimske brigade – jedne od najelitnijih i najuspješnijih brigada u cijeloj vojsci. Pod njegovim vođstvom, Bužim i Krajina nisu pali. Naprotiv – upravo zahvaljujući Naniću i njegovim borcima, taj prostor je postao simbol otpora, vjere i discipline.Brigada je izvela niz briljantnih akcija: oslobađanja teritorija, odbrane strateških položaja i spašavanja civila. Nanić je bio poznat kao komandant koji nikada nije komandovao iz pozadine – bio je uvijek na prvoj liniji sa svojim borcima. Njegov stil vodstva bio je ličan, motivacijski i inspirativan – nije tražio ništa što i sam ne bi učinio. Njegov autoritet je bio moralni i vojnički.<h2>Nerazjašnjene okolnosti</h2>Poginuo je 5. augusta 1995. godine, tokom operacije “Oluja”, u borbama kod Ćorkovače, nedaleko od Bužima, u okolnostima koje do danas izazivaju različite interpretacije. Njegova pogibija ostavila je težak udarac brigadi i cijeloj Krajini, ali je njegova smrt učvrstila mit o heroju koji nije znao za predaju, koji nije napuštao svoje borce i koji je pao boreći se za slobodu.Posthumno mu je dodijeljen najviši vojni orden "Zlatni ljiljan", a 1998. godine i Orden heroja oslobodilačkog rata – najviše ratno priznanje u BiH. Danas se njegovo ime nosi ulica, škole i kasarne. U kolektivnom pamćenju naroda, Izet Nanić ostaje jedan od najsvjetlijih simbola otpora i dostojanstva."Nema predaje, samo pobjeda!" – riječi koje je često ponavljao, postale su borbeni poklič ne samo njegove brigade, nego i svih onih koji su vjerovali u pravo BiH da bude slobodna i nezavisna.Izet Nanić nije bio običan komandant. Bio je vojnik sa idealom, lider sa vizijom, čovjek sa srcem. Poginuo je mlad, ali je u životu učinio više nego mnogi za cijeli vijek.

Izet Nanić nije bio običan komandant. Bio je vojnik sa idealom, lider sa vizijom, čovjek sa srcem

Izet Nanić – heroj koji je branio čast i slobodu BiH

Bakir Hadžiomerović preuzeo je funkciju direktora Federalne televizije u momentu kad se javni servis suočava s brojnim izazovima – od finansijskih dugova i narušenih međuljudskih odnosa do urušenog povjerenja gledatelja. U intervjuu za Dnevni avaz, Hadžiomerović govori o stanju koje je zatekao, planovima za revitalizaciju programa, odnosima s BHRT-om i RTRS-om, te odgovara na optužbe o političkom utjecaju.Gospodine Hadžiomeroviću, kako biste opisali trenutno stanje na Federalnoj televiziji?- Situacija je jako teška, ali nije beznadežna. Govorim to i u kadrovskom i u finansijskom smislu. Rano je da donosim konačne zaključke, ali postoje elementi koji daju nadu da se stvari mogu pokrenuti u pozitivnom pravcu.<h2>&nbsp;Ima potencijala</h2>&nbsp;Konkretno, šta ste zatekli u kadrovskom i finansijskom smislu?- Nakon režima koji su vodili Šabić i Jukić, ipak je ostalo ljudi koji nisu izgubili profesionalni integritet. To me iskreno obradovalo. Vjerujem da među zaposlenima ima potencijala. Što se tiče finansija, stanje je ozbiljno – naslijeđeni su dugovi, a odnosi s BHRT-om i RTRS-om su godinama bili zatrovani. Moj prvi cilj je pokušati normalizirati te odnose, počevši od saradnje s BHRT-om.Znači li to i dijalog s RTRS-om?- Da, ali isključivo kada i ako oni promijene narativ. Trenutno ne postoji politička volja s njihove strane da se ponašaju kao dio zajedničkog javnog servisa. Dokle god odluke dolaze iz jednog kabineta, nema napretka. Međutim, naš cilj mora biti da sačuvamo javni servis, a jedini način da to učinimo jeste dijalog.Po dolasku ste se odmah suočili i s pravosnažnom presudom u korist AMUS-a. Možete li pojasniti o čemu se radi?- Da, dočekala me presuda zbog neplaćenih tantijema u iznosu od 570.000 KM s kamatama, što je ostavio bivši menadžment. Postoji i još jedan sudski proces koji se vodi, a ja sam već razgovarao s rukovodstvom AMUS-a da pokušamo pronaći vansudsko rješenje. Bivši menadžment je smatrao da ne moraju plaćati autorska prava.<h2>Promjena šeme</h2>Koji su Vaši ključni planovi za programske promjene na FTV-u?- Programska šema je, nažalost, u lošem stanju. Osim dnevnika i par političkih emisija, nedostaje autorskog sadržaja. Uvjeren sam da ćemo već u septembru moći pokazati prve promjene. Nedavno smo u roku od 20 minuta organizovali specijalni program o Miloradu Dodiku – to mi pokazuje da tim ima snagu i energiju, samo je treba osloboditi.&nbsp;Hoće li neke emisije biti ukinute?- Da, pojedine emisije će biti skinute iz šeme. Među njima će sigurno biti „Odgovorite ljudima“. Smatram da imamo previše "dogovornih" emisija. Planiramo uvesti dnevnu emisiju koja će se baviti aktuelnim temama, ali o detaljima ne bih još govorio jer ne želim da se pretvori u prazno obećanje.&nbsp;U medijima se pojavila i informacija da se vraćaju “60 minuta”. - To nije tačno. „Slobodna Bosna“ je to objavila, a „Avaz“ je to demantovao. Ja sam poslao demanti i „Slobodnoj Bosni“, ali oni to nikada nisu objavili. "60 minuta" nije opcija, niti razmišljam u tom pravcu. Posebno mi je bilo žao što se u tom kontekstu povuklo ime mog kolege Nikole Vučića. Ne poznajem ga lično, ali ga cijenim kao novinara. On nema nikakve veze s tim, i želio sam da ga zaštitim jer to nije zaslužio.&nbsp;Kritičari Vas već optužuju da ste stranački direktor. Kako ćete se boriti protiv te percepcije?- Najbolje je pokazati suprotno djelima. Ne miješam se u informativni program, niti ću to raditi. Nisam tu da uređujem dnevnike. Do sada sam prisustvovao na samo dva redakcijska sastanka. Moj cilj je da ohrabrim novinare da slobodno rade svoj posao, bez straha i političkih pritisaka. Želim da dovedemo ljude s integritetom, a ne poslušnike.<h2>&nbsp;Smjena Demić</h2>&nbsp;Jedna od prvih promjena bila je smjena urednice i voditeljice Dnevnika Amine Demić, što je izazvalo mnogo komentara, pa je tumačeno i kao osveta nad politički nepodobnim. Možete li pojasniti šta se tu desilo?- Prvo, to nije bila smjena. Koliko mi je poznato, ta osoba i dalje radi na FTV-u, u skladu s ugovorom. Niti joj je smanjena plata, niti je degradirana. To je bila urednička odluka, i ja je poštujem. Lično nisam imao nikakvog učešća u toj odluci.

Nakon režima koji su vodili Šabić i Jukić, ipak je ostalo ljudi koji nisu izgubili profesionalni integritet. Pojedine emisije će biti ukinute


Bakir Hadžiomerović za "Avaz": Ne želimo političke poslušnike na FTV-u

Potvrđena presuda Miloradu Dodiku, kojom mu se zabranjuje političko djelovanje, nije tek pravna formalnost – ona otvara prostor za historijski politički preokret u Republici Srpskoj. Ali umjesto jasne artikulacije opozicionog odgovora, javnost iz RS dobila je konfuzne, proturječne, pa čak i dodikovske poruke od onih koji bi trebali biti alternativa.Da teorija da je „kupljen“ od Dodika možda i nije samo teorija zavjere, pokazuje – Draško Stanivuković. Njegov kategoričan stav da PDP neće učestvovati na eventualnim prijevremenim izborima za predsjednika RS najveći je poklon koji Dodik i njegov projekt mogu dobiti. Time je efektivno osigurao da opozicija propusti rijetku priliku da testira snagu vlasti u trenutku njene institucionalne slabosti.Još gore, Stanivukovićev poziv na "jedinstvo" u ovakvom trenutku zvuči kao jeftin alibi za političku pasivnost. U zemlji gdje je vladavina prava uvijek pod upitnikom, opozicija ne smije imati luksuz konfuzije, a kamoli otvorenog legitimiranja retorike režima kojeg bi trebala rušiti.Za razliku od njega, unutar opozicionog spektra postoje i glasovi razuma. Igor Crnadak i SDS-ov Radulović pozvali su na učešće u izborima, dok se Jelena Trivić, iako suzdržana, ipak nije stavila u Dodikov rov. U tim fragmentima postoji još mogućnost političke ofanzive, ali ona neće doći od lidera koji na ključnom raskršću bira stajanje sa strane – ili još gore, pod krilom onog koga bi trebao smijeniti.Stanivuković mora znati da se povjerenje birača ne dobija glumeći Dodikovog pitomog rođaka, jer zašto bi onda iko glasao za njegov proizvod pored Dodikovog.Odluke koje slijede – uključujući i ponašanje na sjednici NSRS – bit će lakmus papir: da li je opozicija stvarna snaga u RS, ili samo servis koji Dodik povremeno koristi da fingira pluralizam. Da ne bude zabune, kada god je Dodik mobilisao opoziciju da s njim uđu u kolo oko nacionalne priče, izašao je kao apsolutni pobjednik.Jer, ako se i pozicija i opozicija isto ponašanju, zašto bi neko umjesto originala uzimao kopiju.

Kada god je Dodik mobilisao opoziciju da s njim uđu u kolo oko nacionalne priče, izašao je kao apsolutni pobjednik

Dodik poslije Dodika

FK Sarajevo osnovan je 24. oktobra 1946. godine, u razorenom, ali ponosnom glavnom gradu tadašnje Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Stvoren spajanjem dva lokalna kluba – Udarnika i Slobode – FK Sarajevo je od prvog dana nosio u sebi misiju da postane simbol modernog, građanskog Sarajeva. Ipak, na prvu titulu FK Sarajevo, ali i cijela Bosna i Hercegovina morali su čekati više od dvije decenije.Konačno, 2. jula 1967. godine, Sarajevo je konačno dočekalo svoj nogometni tron. Nije to bila samo titula – bio je to istorijski trenutak u kojem je fudbal, taj čudesni spoj emocije, znoja i taktike, postao metafora za snove jednog grada. Bordo tim je te nedjelje upisao svoje ime zlatnim slovima u sportsku istoriju, osvojivši prvu titulu prvaka Jugoslavije. Ujedno, bila je to i prva državna titula za bilo koji klub iz Bosne i Hercegovine.Koševo je gorjelo. 30.000 ljudi na stadionu, srca u grlu, nada u zraku. Protivnik – zenički Čelik. Zadnje kolo. Mora se dobiti. I nije išlo lako – gosti su poveli, unijeli nemir. Ali onda dolazi preokret – petarda u mreži Čelika, slavlje, suze, zagrljaji. Rezultat: 5:2. Golgeterski junak – Vahidin Musemić, koji je sam utrpao tri gola. Kad zabijaš hat-trick za titulu, zauvijek postaješ legenda.<h2>&nbsp;Povratak otpisanih</h2>I to nije bio običan tim. Bila je to generacija koju su prije sezone mnogi „stručnjaci“ unaprijed otpisali. Prognoze su im bile rezervne karte za Drugu ligu. I baš ti „otpisani“ su nadmoćno dominirali cijelu sezonu – od 30 kola, 25 puta su bili prvi. U tom dresu Sarajeva tada su igrali momci čija imena danas zvuče kao mitovi: Ibrahim Sirćo, legendarni kapiten Mirsad Fazlagić, taktički genije Fuad Muzurović, stameniti Milenko Bajić, tehnički virtuoz Prljača, „dva Boška“ – Antić i Prodanović, stroj Vujanović, a u sredini napada, neumoljivo – Musemić. Asim Ferhatović je i u sumrak karijere odigrao pet utakmica i bio više od igrača – bio je duh ekipe, njen vođa i moralna vertikala.Na klupi: Miroslav Brozović, trener koji je znao kako spojiti talent, taktiku i temperament sarajevskog duha.<h2>&nbsp;Srušili „veliku četvorku“</h2>Sarajevo je te godine razbilo dotadašnju nogometnu oligarhiju – beogradski i zagrebački velikani morali su priznati da iz Bosne dolazi ozbiljna nogometna sila. Drugi je bio Dinamo, treći Partizan. Sarajevo je bilo broj jedan.Ova generacija nije bila samo najuspješnija u historiji kluba – ona je bila ogledni primjer kako se sport igra sa strašću, lokalnim talentom i međusobnim poštovanjem. Srce tima činili su domaći igrači. Klub je u jednom trenutku davao čak osam reprezentativaca Jugoslavije – nevjerovatno za tada „provincijalni“ klub.

Fazlagić je bio najmlađi kapiten reprezentacije u historiji. Pored njega, i Svetozar Vujović bio je u top tri najboljih u izboru prestižnog beogradskog lista Sport. A znate ko je bio prvi? Džajić. E pa odmah iza njega – Fazlagić. i.Pedeset godina kasnije, ova titula i dalje odzvanja Koševom, i ne samo Koševom. To je bila pobjeda jednog grada, jedne vizije, jedne ideje da fudbal može biti više od igre – da može postati identitet.Neka se pamti: sezona 1966/67. – 18 pobjeda, 6 remija, 6 poraza. Gol razlika 51:28. I ništa manje važno – ponos, zajedništvo i ljubav koja je izlazila iz svakog pasa, svakog šuta, svakog trka.Musemić je jednom rekao: „Osvojili smo titulu i bili smo neshvatljivo ponosni“. A mi, danas, samo možemo reći – hvala vam. Hvala vam što ste pokazali kako se voli klub, grad i dres. Kako se pobjeđuje – na terenu i u srcima ljudi.Na današnji dan, Sarajevo nije samo osvojilo titulu. Osvojilo je vječnost.<h2>Šampionski tim</h2>Dres Sarajeva u to vrijeme nosili su: Ibrahim Sirćo, Mirsad Fazlagić, Fuad Muzurović, Sead Jasenković, Milenko Bajić, Fahrudin Prljača, Boško Prodanović, Sreten Šiljkut, Vahidin Musemić, Stjepan Blažević, Boško Antić, Dragan Vujanović, Boro Beatović, Anton Mandić, Sreten Dilberović, Osman Maglajlija, Miodrag Makić, Asim Ferhatović (odigrao pet utakmica), Svetozar Vujović i Refik Muftić.

U julu 1967., FK Sarajevo postao je prvak Jugoslavije – prvi put u historiji, prvi put za Bosnu i Hercegovinu

Historija bh. fudbala:  Prvu titulu u BiH donio je FK Sarajevo

U nedavnom intervjuu za „Dnevni avaz“, visoki predstavnik Kristijan Šmit (Christian Schmidt) nije isključio mogućnost da se ponovo angažuje u vezi s izmjenama Izbornog zakona BiH, iako je naglasio da će nastojati izbjeći korištenje bonskih ovlaštenja. Poseban akcenat stavio je na potrebu provođenja presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci.<h2>Od Strazbura do HDZ-a</h2>Pitanje izmjene Izbornog zakona godinama visi kao uteg nad ionako krhkim političkim poretkom BiH. Iako je pravna osnova za izmjene nastala nakon presude Sejdić-Finci, u praksi se najviše insistira na rješenju koje odgovara zahtjevima HDZ-a BiH. Dok presuda govori o diskriminaciji građana koji ne pripadaju konstitutivnim narodima – jer im nije omogućena kandidatura za Predsjedništvo – HDZ insistira na modelu koji bi garantovao da hrvatski član Predsjedništva bude biran isključivo od hrvatskog biračkog tijela.

S obzirom na to da je Republici Srpskoj već zagarantovan izbor „svog“ člana Predsjedništva, nije iznenađenje da stranke iz ovog entiteta ne pokazuju veliki interes za ovu temu. S druge strane, probosanske stranke su duboko podijeljene – dok su SBB i NiP pokazali određenu spremnost da se redefiniše način izbora članova Predsjedništva, najglasniji protivnik bilo kakvih ustupaka je Demokratska fronta (DF), predvođena Željkom Komšićem, čiji su izbori i bili povod nezadovoljstva iz hrvatskog političkog korpusa.SDP ovo pitanje uglavnom drži po strani, dok je SDA promijenila stav – od potpisivanja Mostarske deklaracije, u kojoj se spominje “legitimno predstavljanje”, do današnjeg odbacivanja bilo kakvog modela koji bi uključivao više izbornih jedinica.Posljednji pokušaj izmjena dogodio se u Neumu, u ljeto 2022. godine, pod pokroviteljstvom međunarodnih predstavnika. Pregovore su bojkotovale stranke ljevice, SDA je odbacila sva ponuđena rješenja, dok se Elmedin Konaković prikazivao kao najotvoreniji za kompromis – što mu je SDA obilato zamjerila tokom predizborne kampanje.<h2>Šarena laža</h2>Ipak, brzo se pokazalo da je Konakovićeva “dobra volja” bila šarena laža.I dok se Izborni zakon može mijenjati prostom većinom, za provođenje presude Sejdić-Finci nužne su i izmjene Ustava. A to je, bez saglasnosti ključnih političkih aktera, neostvarivo. Pokušaj da se SDA zaobiđe u rješavanju „krupnih“ pitanja pokazao se kao promašaj – sviđalo se to nekome ili ne, snaga SDA u parlamentu čini je nezaobilaznim faktorom u svakom ozbiljnijem političkom dogovoru. Stranke Trojke nemaju ni dovoljan broj ruku, a ni politički kapacitet da isporuče dogovor bez podrške SDA, jer bi to njihovo biračko tijelo doživjelo kao izdaju.Možda je vrijeme da se, nakon više od dvije decenije mrcvarenja, konačno pronađe kompromisno rješenje koje bi istovremeno eliminisalo diskriminaciju iz Ustava i uvažilo prigovore konstitutivnih naroda. No, to je moguće jedino uz spremnost svih strana da naprave ustupke – da svako nešto malo dobije i nečega se malo odrekne.A jasno je i jedno: bez snažnijeg angažmana međunarodne zajednice taj kompromis neće doći sam od sebe.Izborna godina koja je pred nama mogla bi ponovo ovo pitanje staviti u žižu.<h2>Status quo</h2>Iako se pitanje izmjena Izbornog zakona godinama predstavlja kao urgentan problem, pojedini politički akteri od njegovog nerješavanja zapravo imaju i te kako koristi.Željko Komšić, koji je tri puta izabran za člana Predsjedništva glasovima bošnjačkih birača, svoj politički legitimitet gradi upravo na zadržavanju postojećeg sistema i tvrdnjama da brani “građanski princip” od nacionalnih podjela. S druge strane, HDZ BiH gotovo cijelu svoju političku agendu temelji na narativu o „ugroženosti Hrvata“ i potrebi za „legitimnim predstavljanjem“. Upravo zahvaljujući tom narativu, ova stranka uspijeva održavati čvrst politički monopol unutar hrvatskog biračkog tijela, bez obzira na stvarne rezultate vlasti.

Reforma Izbornog zakona je imperativ, ali bez stvarne volje i međunarodnog pritiska ostaje samo prazna fraza

Šesnaest godina političkog ping-ponga: Da li će Izborni zakon biti riješen 2026.

Apelaciono odjeljenje Suda BiH donijelo je presudu kojom kojom je potvrdilo prvostepenu presudu Miloradu Dodiku.Dodik je bio osuđen 26. februara za neizvršavanje odluka visokog predstavnika i Sud mu je izrekao kaznu od godinu zatvora i zabranu vršenja dužnosti predsjednika RS na šest godina od dana pravosnažnosti presude.<h2>Najava radikalnih poteza</h2>Dodik i ljudi u vlasti koji ga okružuju najavili su radikalne poteze u slučaju osuđujuće presude. Sam Dodik je otišao toliko daleko da je prijetio raspadom države ako bude osuđen ili mu bude zabranjeno političko djelovanje. Dodikova važnost u domaćoj politici i pritisci koje je pravio na sudije, dok su se njegove pristalice okupljale ispred zgrade Suda Bosne i Hercegovine, napravili su ovo suđenje jednim od najpraćenijih u poslijeratnom periodu.U ljeto 2023. godine Narodna skupština usvojila je zakon prema kojem se odluke visokog predstavnika neće objavljivati u “Službenom glasniku”. Prije nego što je stupio na snagu, visoki predstavnik Kristijan Šmit (Christian Schmidt) je poništio taj zakon. Kada je Dodik najavio da će potpisati ukaz o proglašenju zakona iako je on poništen, Šmit je izmijenio Krivični zakon BiH tako da je nepoštivanje odluka visokog predstavnika učinio krivičnim djelom.Prkoseći ovim odlukama, Dodik je ipak potpisao ukaz o proglašenju dva poništena zakona. Dva rukovodioca “Službenog glasnika” podnijela su ostavku u samo nekoliko mjeseci pa je na kraju Miloš Lukić, kao vršilac dužnosti direktora, usvojene zakone objavio u “Službenom glasniku”.Tužilaštvo je nekoliko mjeseci poslije, u septembru 2023. godine, protiv njih dvojice podiglo optužnicu zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, ali je Sud BiH ovu optužnicu vratio na doradu.Dodik i Lukić su optuženi da su od 1. do 9. jula 2023. u Banjoj Luci, svjesni i znajući da je visoki predstavnik Kristijan Šmit donio odluku kojom se sprječava stupanje na snagu dva zakona, nastavili s pravnim radnjama ne primjenjujući i ne provodeći odluke visokog predstavnika.Prema prvoj tački optužnice, Dodik je, koristeći službene ovlasti, donio ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske, koji je svojeručno potpisao, a što je Narodna skupština usvojila 21. juna, na taj način ne primjenjujući i ne provodeći odluku visokog predstavnika kojom se obustavlja zakonodavni postupak donošenja navedenog zakona, kao i ukaz.Tužioci su u optužnici tvrdili da je Dodik bio svjestan da su odluke visokog predstavnika obavezujuće u skladu s njegovim ovlaštenjima. Dodik je od početka osporavao Šmitov mandat tvrdeći da nisu ispoštovane procedure za imenovanje u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija.Tužioci Tužilaštva BiH optužnicom su predložili da se Dodiku i Lukiću izrekne mjera sigurnosti zabrane obavljanja funkcije.<h2>Šta kaže Krivični zakon BiH</h2>Krivični zakon BiH za nepoštivanje odluka visokog predstavnika predviđa zatvorsku kaznu od šest mjeseci do pet godina.Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u završnoj riječi je zatražilo da optuženima budu izrečene strožije kazne, bliže zakonskom maksimumu, kao i mjere prestanka obavljanja funkcije, te zabrana vršenja službene dužnosti na period od deset godina.Odbrane su u završnim riječima, koje su iznesene 19. februara, zatražile oslobađajuću presudu, između ostalog navodeći da Kristijan Šmit nema zakonodavna ovlaštenja.U decembru su odbrane uložile set dokaza kojima nastoje osporiti legalnost imenovanja Kristijana Šmita na poziciju visokog predstavnika. Ranije je Tužilaštvo dokazivalo da Dodik nije poštovao njegove odluke.Ovo je prva presuda za novo krivično djelo “nepoštivanje odluka visokog predstavnika”.

Ovo je prva presuda za novo krivično djelo “nepoštivanje odluka visokog predstavnika”

Hronologija procesa: Evo za šta je tačno osuđen Milorad Dodik

Bivši američki veteran, koji je radio na mjestu za distribuciju hrane u Gazi, optužio je pripadnike Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) i američke kolege da su namjerno ciljali i ubijali nenaoružane palestinske civile.Potpukovnik Entoni Agiljar (Anthony Aguilar), bivši pripadnik specijalnih jedinica, regrutovan je da radi za Gaza Humanitarnu Fondaciju, zajednički izraelsko-američki projekt koji je zamijenio operaciju Ujedinjenih nacija za distribuciju hrane u Gazi.Za BBC je izjavio da je svjedočio kako IDF puca na gomile Palestinaca, ispaljuje granatu iz tenka na automobil sa civilima i baca minobacačke granate na gladne ljude koji čekaju hranu.

Gospodin Aguilar je rekao za BBC: „Tokom cijele svoje karijere nikada nisam svjedočio ovakvom nivou brutalnosti i upotrebi neselektivne i nepotrebne sile protiv civilnog stanovništva, nenaoružanog, izgladnjelog stanovništva. Nikada to nisam vidio na svim mjestima gdje sam bio raspoređen tokom ratova, sve dok nisam došao u Gazu i svjedočio djelovanju IDF-a i američkih izvođača... Bez ikakve sumnje svjedočio sam ratnim zločinima koje su počinile Izraelske odbrambene snage, bez dileme. Upotreba artiljerijskih granata, minobacača, tenkovskih granata na nenaoružane civile jeste ratni zločin.”Ujedinjene nacije navode da su stotine Palestinaca ubijene u Gazi dok su pokušavali doći do hrane na punktovima za pomoć koje vodi GHF.Izrael tvrdi da njegove snage ne ciljaju civile, da gađaju Hamas i da je upotreba sile u Gazi proporcionalna.Ove optužbe dolaze u trenutku kada se Izrael suočava s međunarodnom osudom zbog nedostatka hrane koja stiže civilima u Gazi, dok UN i humanitarne agencije izvještavaju da ljudi umiru od gladi.

Upotreba artiljerijskih granata, minobacača, tenkovskih granata na nenaoružane civile jeste ratni zločin, naveo je Agiljar

Bivši američki vojnik progovorio o užasima u Gazi: "Nikada nisam svjedočio takvoj brutalnosti prema civilima"

Zoran Đinđić je bio jedan od rijetkih lidera na ovim prostorima kojeg s punim pravom možemo nazvati istinskim prosvjetiteljem.Nije samo želio da Srbija izađe iz Miloševićevog mraka i da se priključi savremenom Zapadu reformama – želio je da promijeni mentalitet čitavog naroda.- Nema spavanja. Ne možete vi da budete svjetski prvaci, a da spavate. Spavajte pet, šest sati, šta vam više treba? Spavat ćete kad budete u penziji. Nema subota, nedelja, praznika. Ima 170 slava u Srbiji godišnje – govorio je Đinđić – i to svom narodu, ne strancima.Znamo kako je završio.A u BiH danas, političari govore i rade sve suprotno. Nedjelja će biti neradna – jer ste vi to tražili – pa makar se turisti hvatali za glavu što nemaju gdje potrošiti pare, a trgovci gubili promet. Plaće će se „povećavati“ ukazom vlade, a budžeti će se puniti uhljebima kao kontejneri reklamnim letcima. Većina stanovnika sve poteze koji podrazumijevaju nerad, socijalu, praznike, dočekuje s masovnim oduševljenim.Zvanični podaci kažu da BiH dostiže tek 40 posto životnog standarda Evropske unije. Prosječan građanin kuka na loš standard – ali mu ne pada na pamet da prođe kroz napor i odricanja koja taj standard prethodno zahtijeva.Hajde da budemo iskreni:l Kako ćemo biti bogatiji od bogatijih, ako radimo manje?l Kako ćemo razvijati ekonomiju ako pola populacije zaposlimo na državne jasle? Ko će to finansirati?l Može li društvo biti zdravo ako mu je ekonomski model vječno zasnovan na socijali i doznakama iz inozemstva?Znam, sada slijede psovke. Ali zato nam i jeste ovako kako jeste.

Ne možemo imati zapadni standard s mentalitetom uhljeba i 170 praznika godišnje

Hoću pare, neću rad

Za mnoge turiste koji vikendom posjete Sarajevo, prvi susret s lokalnim običajem neradne nedjelje ne ostavlja najbolji utisak. Dok šetaju ulicama Baščaršije, dive se osmanskoj arhitekturi i mirisu ćevapa koji dopire iz ugostiteljskih objekata – naiđu na jedno neugodno iznenađenje: gotovo sve prodavnice su zatvorene.<h2>&nbsp;“Htjeli smo kupiti suvenire, ali…”</h2>Za većinu putnika, vikend je idealno vrijeme za istraživanje gradova – naročito nedjelja, kada žele iskoristiti posljednji dan boravka za šoping, kupovinu poklona, ili jednostavno uživanje u urbanoj ponudi. Međutim, Sarajevo tu zna razočarati.Na Google recenzijama i turističkim forumima, nerijetki su komentari poput:“Nismo mogli kupiti ni flašu vode u centru grada.”“Htjeli smo suvenire za porodicu, ali sve je bilo zatvoreno.”“Zašto u turističkom centru ništa ne radi nedjeljom?”I dok su restorani i kafići uglavnom otvoreni, opći dojam koji nedjelja ostavlja je da grad – posebno u poslijepodnevnim satima – postaje uspavan. Trgovine, butici, galerije, pa čak i neke manje atrakcije – spuštaju roletne. Turisti koji su očekivali živahnu atmosferu bivaju zbunjeni, a često i frustrirani.“Osjećali smo se kao da smo ušli u vrijeme bez turizma. Sarajevo nedjeljom izgleda kao njemačko selo 1985.” – piše jedan turista iz Španije na TripAdvisoru.<h2>Pohvale za mir, ali…</h2>Da budemo pošteni, postoje i oni koji neradnu nedjelju doživljavaju pozitivno. Stariji turisti, porodični putnici i oni koji traže mir, cijene sporiji ritam grada i tišinu koju ne mogu pronaći u većini evropskih metropola. Za njih je nedjelja u Sarajevu prilika da “se zaista odmore”.Međutim, u vremenu kada većina svjetskih turističkih centara prilagođava svoje radno vrijeme potrebama putnika – Sarajevo djeluje kao izuzetak koji se ne trudi mnogo da ih zadrži.Uvođenje neradne nedjelje već mjesecima se pravda zaštitom prava radnika i porodičnih vrijednosti, što je razumljivo i opravdano u domaćem kontekstu. No, postavlja se pitanje – da li je takva praksa održiva u turističkom centru koji teži privući sve veći broj gostiju iz inostranstva?<h2>Dojam koji ostaje</h2>Turizam je industrija emocije i doživljaja. Kad turista dođe u grad i osjeti da su gradske ulice prazne, izlozi mračni, a suveniri nedostupni – taj dojam se nosi kući i prenosi drugima.Sarajevo ima ogroman turistički potencijal, ali ako želi ostaviti snažniji i profesionalniji dojam na goste, možda je vrijeme da se razmisli o fleksibilnijem pristupu nedjeljnom “mrtvilu”, barem u centralnim i turistički najposjećenijim zonama.

Da li je ovakva praksa održiva u turističkom centru koji teži privući sve veći broj gostiju iz inostranstva?

Turisti ogorčeni neradnom nedjeljom u Sarajevu: 'Osjećali smo se kao u njemačkom selu 1985.'

Rusmir Hrvić, osnivač i izvršni direktor AS Holdinga, jedne od najvećih poslovnih grupacija u Bosni i Hercegovini, ovih dana ponovo se našao u centru pažnje regionalne poslovne javnosti. Kompanija UPI Star, u njegovom vlasništvu, potpisala je kupoprodajni ugovor o preuzimanju konditorskog dijela poslovanja slovenske firme „Žito“ d.o.o. iz grupacije „Podravka“.Za 8,6 miliona eura Hrvić preuzima slavne slovenske brendove „Šumi“, „Gorenjka“, „Herba“, „Mistica“ i „Bali“, zajedno s dvije tvornice – u Krškom i Lesceu – te zaposlenicima, s ciljem njihovog daljeg razvoja i širenja na domaćem i inozemnim tržištima. Preuzimanjem ovih brendova, koji su odavno prisutni i u regiji, Hrvić ne samo da jača svoj konditorski portfelj, već i pozicionira bosanskohercegovački kapital kao značajnog igrača u regionalnoj industriji prehrane.Za „Žito“, koje se u sklopu nove strategije odlučilo fokusirati na pekarstvo, ova transakcija znači nastavak tradicije, dok za UPI Star i Hrvića predstavlja novu stepenicu u građenju regionalnog prehrambenog giganta. Njegov dosadašnji uspjeh u širenju brendova poput „Oaze“, „Zlatne Doline“, „Vispaka“ i drugih, sugerira da bi i „Šumi“ i „Gorenjka“ mogli uskoro zasjati u novom ruhu – ali pod bosanskim upravljačkim štapom.Rusmir Hrvić pokazuje kako bosanskohercegovački biznis ne mora biti ograničen domaćim granicama – nego može, znanjem i kapitalom, postajati vlasnik renomiranih evropskih brendova.&nbsp;

Rusmir Hrvić pokazuje kako bosanskohercegovački biznis ne mora biti ograničen domaćim granicama

Rusmir Hrvić, vlasnik AS Holdinga: Bosanac preuzima Sloveniju

Milorad Dodik već godinama viče kako je visoki predstavnik okupator, kolonijalni upravnik, neprijatelj srpstva i svega što se zove sloboda. Svaka druga izjava mu je o tome kako „Šmit ne postoji“, „OHR mora da ode“ i kako će „RS sama odlučivati“. I dok to zvuči silno odlučno pred auditorijem u Laktašima i na RTRS, stvarnost je upravo suprotna – niko više ne hrani i ne jača OHR od Dodika lično.Jer, da bi OHR otišao, moraš pokazati da ti više ne treba. Moraš pokazati da si zreo, ozbiljan, funkcionalan sistem. A Dodik radi sve suprotno – svaki drugi dan prijeti secesijom, najavljuje rušenje ustavnog poretka, usvaja zakone koji derogiraju državne institucije, i usput proglašava genocid fikcijom. Pa šta očekuješ, Milorade? Da međunarodna zajednica kaže „evo, ovaj je baš stabilan i razuman, haj'mo ga pustiti da radi šta hoće“?OHR ne ostaje u BiH zbog svoje volje. OHR ostaje jer mu vi svaki dan punite fascikle dokazima da još nismo sposobni da sami vodimo ozbiljnu državu. Naravno, nije Dodik jedini za to odgovoran, no nesumnjivo je glavni razlog i daljem međunarodnom tutorstvu nad ovom zemljom.Paradoks je potpun: što više Dodik viče da Šmit treba da ide – to više razloga daje da on ostane. Svaki zakon o „neobjavljivanju odluka“, svaki „dan RS“, svaki skup s ikonom ratnog zločina – to su politički pokloni koji visokom predstavniku produžuju mandat bez da išta mora reći.Da RS zaista želi zatvaranje OHR-a, prvi korak bi bio – racionalna, odgovorna politika i poštivanje države u kojoj žive, a ne neumorno paljenje vatre koja brzo bude ugašena, a sve što se iz nje izrodi su opržene ruke, uglavnom vlastite.OHR ne opstaje zbog neke tajne zavjere Zapada. OHR opstaje jer mu domaći političari, prvenstveno oni iz RS, svakodnevno produžuju život.

Paradoks je potpun: što više Dodik viče da Šmit treba da ide – to više razloga daje da on ostane

Dok je Milorada, bit će i Šmita

Kristijan Šmit (Christian Schmidt) još jednom se našao u centru pažnje javnosti nakon što je aktivirao bonska ovlaštenja kako bi deblokirao budžet Bosne i Hercegovine i omogućio isplatu duga firmi „Viaduct“. U ekskluzivnom razgovoru za „Dnevni avaz“, visoki predstavnik otvoreno govori o razlozima svojih odluka, upozorava na neodgovornost domaćih političara i kašnjenje u evropskim reformama koje bi BiH mogle koštati stotine miliona eura. Također, visoki predstavnik komentirao je i spekulacije o svom odlasku iz BiH te mogućnost novih odluka glede Izbornog zakona BiH.<h2>Pošteniji izbori</h2>Gospodine Šmit, ponovo ste aktivirali bonska ovlaštenja, ovaj put u vezi sa slučajem „Viaduct“ i izborima u BiH. Jeste li pomalo i frustirani što morate upotrebljavati bonska ovlaštenja i za ova tehnička pitanja poput procesa glasanja, te što se domaći političari ni oko toga ne mogu usaglasiti?- Tri godine slušam obećanja o reformama i integritetu izbora, ali ništa se nije dogodilo. Sve stoji jer nema budžeta. On je blokiran. Zato sam odlučio da najprije deblokiramo budžet, a zatim radimo na pripremama za izbore. Vrijeme curi, a izbori 2026. su već na vidiku.Znači li to da ćemo, zahvaljujući upotrebi tehnologije, 2026. imati najpoštenije izbore dosad, kako smo čuli najave?- Nadam se. Nakon pilot-projekata na lokalnim izborima 2024., ODIHR i CIK su uradili analizu koja pokazuje da su rezultati pozitivni. Ne radi se o potpunom elektronskom glasanju, već o skeniranju i verifikaciji – uključujući i otisak prsta, kako bi se osiguralo da glasa zaista i isključivo onaj ko je i registrovan. To bi trebalo svi da podrže.Ministar finansija BiH Srđan Amidžić odbija da potpiše isplatu „Viaductu“, navodeći da su registrovani na Kanalskim ostrvima i da bi to bilo protuzakonito, jer je riječ o off shore mjestu. Kako komentarišete?- Prilično sam iznenađen da se to pitanje sada otvara. Ova arbitraža traje 15 godina, a konačna presuda je donesena u Vašingtonu, 2021. godine. Ništa nije plaćeno. Sada, kada sam omogućio da se dug izmiri iz sredstava namijenjenih RS, koja je i napravila dug, dolazimo do novih prepreka. Ako BiH ne ispuni međunarodne obaveze, to šalje lošu poruku investitorima. Ako neko sumnja u zakonitost, treba to istražiti. Ali postavljam pitanje – zašto visoko plaćeni advokati Republike Srpske nisu to doveli u pitanje 2021. ili 2022.? Sad pokušavamo da izbjegnemo blokadu države, i svi bismo trebali raditi na rješenju – ne stvaranju novih problema.<h2>Prestanite pričati, počnite raditi</h2>Kako odgovarate na kritike iz RS da svojim intervencijama rušite dijalog i otežavate saradnju?- To je licemjerno. Kažu da im je bolje bez visokog predstavnika jer se “lakše dogovaraju”, a onda opet optužuju kada Dodik odluči da više neće sarađivati. Moj savjet: prestanite pričati – počnite raditi. Ako to radite po zakonu, sve će biti uredu.Jedan portal je objavio da velike sile dogovaraju da do kraja godine napustite mjesto visokog predstavnika. Imate li komentar na to?- Čuo sam dosta zabrinutih komentara, i to mi je pokazatelj da ipak ima ljudi koji žele da ostanem. Moj mandat još traje. Ostat ću dok ga ne ispunim – posebno ako mogu doprinijeti evropskim integracijama i ispunjenju obaveza iz Dejtona.Da li to znači da ćete kao visoki predstavnik dočekati i izbore u BiH 2026.?- Ne mogu garantovati, ali postoji velika vjerovatnoća da hoću. Integritet izbora zahtijeva i međunarodni doprinos, i spreman sam da ga dam.Planirate li novu intervenciju u vezi s Izbornim zakonom, s obzirom na neprovođenje odluke Sejdić-Finci i stalne zahtjeve HDZ-a da se drugačije biraju članovi Predsjedništva?- Za sada ne pripremam novu odluku. Ali jasno je da treba rješavati i pitanje presuda Evropskog suda za ljudska prava – posebno u vezi s nediskriminacijom. To znači moguće izmjene i Ustava, što je ranije već pokušavano kroz Aprilski paket i pregovore u Neumu. Međunarodna zajednica, uključujući EU, spremna je da pomogne – ali inicijativa mora doći od domaćih političkih aktera. Ja sam spreman da im pomognem u tome.Znači li to da je moguća i nova upotreba bonskih ovlaštenja ako se situacija ne popravi?- Ako se izbori ne mogu organizovati fer i pošteno, a postoji institucionalni disbalans, onda je sve moguće. Ali moj primarni cilj nije da vladam dekretima, već da potaknem domaće institucije da funkcionišu.<h2>EU neće plaćati nerad</h2>Bosna i Hercegovina je zbog kašnjenja u dostavljanju reformskog paketa izgubila više od 100 miliona eura iz Plana rasta. Kako gledate na to?To je posljednje upozorenje. Rok za narednih 100 miliona eura je 30. septembar. Ako do tada ništa ne bude urađeno, BiH će pretrpjeti ozbiljnu štetu – ne samo finansijski, nego i u očima država članica EU. Komisija je spremna da plati, ali ne želi da plaća za nerad.

Moj mandat još traje, ostat ću dok ga ne ispunim

Kristijan Šmit za "Avaz": Bit ću visoki predstavnik i 2026.

Bosna i Hercegovina je u posljednjih pet godina ostvarila značajan napredak u borbi protiv nelegalne trgovine duhanskim proizvodima. Ipak, crno tržište i dalje predstavlja jedan od najvećih fiskalnih i sigurnosnih izazova za državu. Ovaj problem, iako izražen u BiH, nije izoliran – prisutan je širom svijeta, uz ozbiljne ekonomske i društvene posljedice.<h2>Globalni problem</h2>Procjene pokazuju da se širom svijeta konzumira gotovo 370 milijardi ilegalnih cigareta godišnje, što znači 50 cigareta po stanovniku Planete. To čini 13 posto ukupne svjetske potrošnje cigareta i rezultira gubitkom od 50 milijardi funti javnih prihoda godišnje. U tom globalnom kontekstu, Bosna i Hercegovina ima svoje specifične izazove.Prema dostupnim procjenama, BiH godišnje izgubi više od 420 miliona konvertibilnih maraka zbog nelegalne trgovine duhanom. Taj iznos daleko nadilazi pitanje industrije i prerasta u širu društvenu štetu. Evo šta bi država mogla učiniti s tim sredstvima:- Izgraditi 5 savremenih bolnica s najmodernijom opremom,- Izgraditi 100 kilometara autoputa,- Sanirati više od 1.000 km lokalnih puteva,- Izgraditi 10.000 stanova za mlade i socijalno ugrožene,- Povećati minimalne penzije za više od 100.000 penzionera tokom godinu dana,- Pokriti kompletnu materijalnu štetu od velikih poplava u oktobru 2024. godine.Jasno je: borba protiv crnog tržišta nije samo posao inspektora, već pitanje društvene pravde i kvaliteta života građana.Prema IPSOS istraživanju iz 2025. godine, udio crnog tržišta cigareta u BiH smanjen je sa 54 posto u 2020. na 30 posto. Ovaj uspjeh rezultat je pojačanog angažmana Uprave za indirektno oporezivanje (UIO), Granične policije i drugih nadležnih tijela. No, potražnja za jeftinijim, ilegalnim proizvodima i dalje postoji, uglavnom zbog razlika u cijeni i jednostavne dostupnosti na pijacama i ulicama.<h2>Kralj crnog tržišta</h2>Najveći izazov i dalje predstavlja rezani duhan. Čak 94 posto ispitanih korisnika u BiH konzumira nelegalne proizvode, dok je taj udio u Hrvatskoj približno 70 posto. Razlozi za ovako visok procent su očigledni: cijena je mnogo niža jer se izbjegavaju plaćanje akciza i drugih zakonskih obaveza, distribucija se odvija bez ikakve kontrole, najčešće na pijacama ili među poznanicima, a kvalitet i porijeklo proizvoda uopće se ne provjeravaju. Dakle, tržište rezanog duhana gotovo je u potpunosti prepušteno švercerima, što predstavlja ozbiljan problem i za fiskalni i za sigurnosni sistem zemlje.BiH je, kao i mnoge zemlje, podložna problemima izazvanim neadekvatnom regulacijom novih proizvoda poput e-cigareta, grijanih duhanskih proizvoda i nikotinskih vrećica. Ako se ponovi pristup s prebrzim i previsokim akcizama, bez analize i realne strategije, postoji ozbiljan rizik da i ti proizvodi završe na crnom tržištu. A to bi značilo ponavljanje iste greške.Umjesto prekomjernih restrikcija, BiH treba pametnu, balansiranu regulaciju, koja omogućava fiskalni nadzor, ali i dostupnost legalnih proizvoda smanjene štetnosti.<h2>Hrvatska kao primjer</h2>Hrvatska je u posljednjih pet godina uspjela smanjiti udio crnog tržišta sa 21 posto na 11 posto, a taj uspjeh nije došao slučajno. Ostvaren je zahvaljujući stalnoj prisutnosti inspekcija i policije na terenu, uvođenju specijaliziranih pasa obučenih za otkrivanje duhana, jasno postavljenoj i dosljednoj akciznoj politici, te kontinuiranim javnim kampanjama i edukaciji potrošača. Uz to, važnu ulogu odigrala su partnerstva između države, industrije i građana. Sve to pokazuje da rezultati ne dolaze preko noći, ali su dostižni kada postoji jasan plan i politička volja.<h2>Šta dalje za BiH?</h2>Da bi se nastavila borba protiv crnog tržišta i spriječilo njegovo širenje, BiH treba:1. Nastaviti intenzivan rad na terenu – bez pauza, bez zatišja,2. Ojačati kapacitete UIO i drugih agencija za provedbu zakona, naročito za praćenje rezanog duhana3. Uvesti pametnu akciznu politiku koja uzima u obzir stanje na tržištu, međunarodne trendove i najbolje prakse,4. Graditi transparentnu saradnju između države, industrije i građana, jer samo zajedno mogu suzbiti ovaj višedimenzionalni problem.

Historija bosanskohercegovačkog fudbala (VII): Priča o Želji koji je srušio beogradske gigante

Ko je četnik Đurišić kojem su u Crnoj Gori podigli spomenik: Organizovao pokolje hiljada bošnjačkih civila

Politička karijera Milorada Dodika: Usponi i padovi

Izet Nanić – heroj koji je branio čast i slobodu BiH

Bakir Hadžiomerović za "Avaz": Ne želimo političke poslušnike na FTV-u

Dodik poslije Dodika

Historija bh. fudbala: Prvu titulu u BiH donio je FK Sarajevo

Šesnaest godina političkog ping-ponga: Da li će Izborni zakon biti riješen 2026.

Hronologija procesa: Evo za šta je tačno osuđen Milorad Dodik

Bivši američki vojnik progovorio o užasima u Gazi: "Nikada nisam svjedočio takvoj brutalnosti prema civilima"

Hoću pare, neću rad

Turisti ogorčeni neradnom nedjeljom u Sarajevu: 'Osjećali smo se kao u njemačkom selu 1985.'

Rusmir Hrvić, vlasnik AS Holdinga: Bosanac preuzima Sloveniju

Dok je Milorada, bit će i Šmita

Kristijan Šmit za "Avaz": Bit ću visoki predstavnik i 2026.

Crno tržište duhana godišnje proguta 100 km autoputa u BiH

Historija bosanskohercegovačkog fudbala (VII): Priča o Želji koji je srušio beogradske gigante

Ko je četnik Đurišić kojem su u Crnoj Gori podigli spomenik: Organizovao pokolje hiljada bošnjačkih civila

Politička karijera Milorada Dodika: Usponi i padovi

Izet Nanić – heroj koji je branio čast i slobodu BiH

Bakir Hadžiomerović za "Avaz": Ne želimo političke poslušnike na FTV-u

Dodik poslije Dodika

Historija bh. fudbala: Prvu titulu u BiH donio je FK Sarajevo

Šesnaest godina političkog ping-ponga: Da li će Izborni zakon biti riješen 2026.

Hronologija procesa: Evo za šta je tačno osuđen Milorad Dodik

Bivši američki vojnik progovorio o užasima u Gazi: "Nikada nisam svjedočio takvoj brutalnosti prema civilima"

Hoću pare, neću rad

Turisti ogorčeni neradnom nedjeljom u Sarajevu: 'Osjećali smo se kao u njemačkom selu 1985.'

Rusmir Hrvić, vlasnik AS Holdinga: Bosanac preuzima Sloveniju

Dok je Milorada, bit će i Šmita

Kristijan Šmit za "Avaz": Bit ću visoki predstavnik i 2026.

Crno tržište duhana godišnje proguta 100 km autoputa u BiH