Predstava „Uhvati zeca“ jedan je od najistaknutijih naslova savremene bosanskohercegovačke scene, a nova izvođenja sada su na repertoaru. 

Na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, u utorak i četvrtak, 3. i 4. februara, s početkom u 19.30 sati, publika će imati priliku pogledati hit dramsku predstavu prema romanu Lane Bastašić, u režiji Lajle Kaikčije. Za naš list o predstavi je govorila glumica Una Kostić, otkrivši posebnost i tajne koje ovaj projekt nosi.

Povezanost s likom

Šta Vas je posebno privuklo ovoj priči i po čemu se izdvaja svako novo izvođenje?

- „Uhvati zeca“ je predstava koja se bavi identitetom, odrastanjem i odnosima koji nas oblikuju. I naravno prihvatanjem, ali i ranama koje nosimo iz prošlosti. I ono što mi je posebno važno je da predstava ne nudi jednostavne odgovore, već postavlja pitanja o pripadanju, o osjećanju, o tome koliko smo spremni da se suočimo s onim što smo bili i što jesmo sada. Mislim da je to razlog zašto publika lako pronalazi sebe u ovoj priči, bez obzira na godinu ili kontekst.

Lejla koju igrate predstavlja kompleksnu ulogu. Kako ste pristupili toj slojevitosti?

- Što se lika tiče, Lejla je za mene vrlo slojevit i izazovan lik. Ona je snažna, ali ta snaga često dolazi iz unutrašnje borbe i nesigurnosti. To je lik koji pokušava da pomjeri prošlost i sadašnjost, da razumije svoje izbore i odnose, a i istovremeno bježi od određenih istina. U procesu rada bilo mi je važno da je ne sudim, već da je razumijem, jer Lejla nije ni heroina, ni antiherojina, već čovjek od krvi i mesa sa svim kontradiktornostima koje je to nosi. Tako da sam pristupala Lejli kroz emocije koje su mi bliske, taj osjećaj gubitka, potreba za pripadanjem i strah od sučavanja sa sopstvenim slabostima.

Iskrenost i identitet

Spomenuli ste da ste Lejlu pokušavali razumjeti, a ne suditi. Kako se to odrazilo na Vaš proces pripreme?

- Iskrenost mi je bila ključna, i vjerovali ili ne, prvi proces u kojem mi je najteže bilo biti iskren, pa sam se i začudila tome. Ali ja vjerujem da publika prepoznaje trenutke kada je gluma istinita i nenametnuta i upravo u toj krhkosti vidim najveću snagu ovog lika. Također, predstava govori o temama koje su i dalje veoma aktualne u našem regionu - identitetu, ličnim istinama koje često potiskujemo. Zato mi je drago što predstava živi i komunicira s publikom u različitim sredinama jer otvara prostor za dijalog, a to je po meni jedna od najvažnijih uloga pozorišta, gdje nam pokazuje zapravo da pozorište nije lukzus nego je potreba.

Koje emocije ili iskustva iz Vašeg života su Vam pomogla da se povežete s projektom?

- Ta predstava je došla u moj život kada sam i sama razmišljala o identitetu i prijateljstvima iz djetinjstva i o tome šta nas oblikuje kao ljude. Lajla Kaikčija me pozvala nakon castinga i rekla mi je: „Ti imaš Lejlu u sebi“. I sad ta rečenica me jeste razoružala, jer kad shvatim šta sve Lejla ima u sebi, malo je bilo šokantno. Ali to je prosto uloga koja je zahtijevala da se ja potpuno otvorim. A Lejla je, kao što sam rekla, lik pun protivrječnosti.

Koliko je važno kroz uloge i umjetnost otvarati teme koje ljudi često potiskuju?

- Mnogo je važno jer mi smo na probama često govorili o tome kako rana može da postane izvor snage. I to je možda i najveća vrijednost tog procesa, ali i ove priče koju mi pričamo sa scene - što nas je zapravo i naučilo da umjetnost liječi, da vraća dostojanstvo i da se teatar ne pravi samo da bismo nešto odigrali već da bismo se povezali.

Ja nikada neću zaboraviti trenutak poslije premijere kada je jedna mlada djevojka prišla i rekla: „Ja imam svoju Lejlu i hvala vam što ste je pokazali“. I prosto to je trenutak u kom shvatite zašto se i bavimo ovim poslom. Jer, mi glumci bismo trebali da govorimo glasno s te scene i da ubadamo u tačke u koje se baš često i ne ubada.

Cijena slobode

Vaša karijera uključuje i pozorište i kameru. Kako uspijevate balansirati između ta dva medija?

- Nekako sam sada u fazi gdje na neki način više volim kameru, dok sam prošle godine bila opsjednuta pozorištem. Sada sam malo ušla u neka snimanja pa sam vjerovatno i zbog toga više okrenuta prema kameri. Meni je „Koža“ otvorila neke vidike i baš me onako da kažem skinula. Iako je to bila epizodna uloga, sam naziv je simboličan, kao da sam morala da skinem te svoje slojeve i da stanem pred kameru potpuno ogoljena. Mada sve zavisi o toga šta se dešava i u privatnom životu, i to donosi svašta.

Eto mogla bih da uporedim kameru s ovom predstavom jer prosto mi igramo kamerno i nemamo pravo da slažemo. Apsolutno je kao i na filmu. Svaka sekunda se čita, svaki treptaj, svaki uzdah se vidi i to je nešto što mi je zajedničko trenutno kameri i predstavi „Uhvati zeca“.

Priča o prokletstvu žene

Koja uloga Vam je do sada bila najizazovnija i najviše Vas oblikovala kao glumicu?

- Koštana je definitivno mene probila u taj svijet teatra jer je to neka biografska uloga, svaka uloga nađe svog glumca. Dobila sam je kada sam imala snage da je odigram i bila spremna da je nosim. Koštana i ja dijelimo mnoge stvari o tvrdoglavosti, želimo da idemo dalje i više, čak i onda kada znači da će biti teško i te slobode koju plaćamo, plaćam je i ja i dan-danas, a platila je ona debelo svoju slobodu. Tako da mislim da je Koštana ta uloga, jer prosto ja sam žena koja ima glas i koja ga koristi kroz umjetnost, ali svaki put kad čujem priču neke žene koje je ušutkana, osjetim taj isti bol koji osjećam kada igram Koštanu i prosto sam vezana cijelim bićem za nju. Jer je baš priča o ženi danas, pokletstvu žene.