Uprkos nizu apela iz Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (CIK BIH), ali i Ureda visokog predstavnika (OHR) da budžet institucija BiH za 2025. godinu konačno bude usvojen, te da u njemu budu predviđena i sredstva za pripremu općih izbora 2026. godine i nabavku opreme za biračka mjesta, predstavnici državnih vlasti se ponašaju kao da ih se to ne dotiče. Blokirani u pokušajima da nađu rješenje za isplatu duga nakon arbitražnog postupka „Viaduct protiv BIH“, te nastojanjima da više od 113 miliona plus 18.000 KM svaki dan plati bilo ko osim onaj ko ga je uzrokovao, članovi Vijeća ministara BiH ovogodišnji su budžet odložili u ladice, bez obzira na upozorenja i posljedice. S jednom nogom već na izlaznim vratima, na putu ka atraktivnim destinacijama u sezoni godišnjih odmora, ko će se baš pod “toplotnom kupolom” baviti s dugovanjima ili izbornim tehnologijama. BiH je čekala 30 godina, pa valjda može još toliko, kako bi izborna volja građana bila barem približno preslikana na konačne izborne rezultate i kako bismo prve rezultate izbora, kao sav normalan svijet, dobili do kraja izborne noći.
Ukazuju na to već godinama predstavnici nevladinih organizacija i Koalicije “Pod lupom”, uključeni u praćenje izbora u BiH, dok lista izbornih mahinacija i svakojakih lopovluka tokom glasanja, a pogotovo prebrojavanja glasačkih listića, postaje sve duža. Svoju poruku davno su poslali i oni koji su listiće križali ili na njima crtali Paju Patka, ali i stotine hiljada građana koji na izbore više ne žele da izlaze. Većina stranaka i njihovih predsjednika zdušno je podržavala zahtjeve za fer i transparentnim izborima, ali nakon što je oprema na prošlim izborima uspješno testirana, a projekt pripremljen, umjesto da dignu ruku iznenada su se našli “u poslu”, ili traže izgovore zašto uređaji za identifikaciju birača i automatsko prebrojavanje i prijenos rezultata nisu toliko pouzdani koliko prsti vještih članova biračkih odbora. Ako niko drugi, jedna od mogućnosti je da, prije godišnjeg odmora, visoki predstavnik Kristijan Šmit uradi posao državnih institucija, jer očigledno da ni njegova očekivanja, pozivi, kao ni nalozi, poput onog koji se odnosi na osiguranje sredstava institucijama kulture od državnog značaja, više ne znače puno.
