Da 25 godina od početka agresije na BiH nije bilo dovoljno vremena da se njeni građani, prije svega njihovi politički predstavnici, ozbiljno zagledaju u svoju ratnu, a i poratnu biografiju, svjedoče razni derneci organizirani u čast činjenja zločina početkom devedesetih godina i veličanja njihovih počinilaca.
Dok se na jednoj strani, u Zvorniku, svečanom akademijom obilježava „oslobađanje“ tog grada, odnosno početak pokolja 1.550 Bošnjaka i Hrvata, ubijenih u prva tri mjeseca 1992. godine, na drugoj strani, u Mostaru, pod plaštom obilježavanja 25. godišnjice HVO-a, kliče se ratnim zločincima koji su za ubistva, logorska mučenja, rušenja, silovanja itd. u Hagu već osuđeni na 111 godina zatvora.
Manija laži, falsificiranja historije i samoobmanjivanja dostigla je razmjere šizofrenije pa se tako mnogi koji su preživjeli najteža mučenja u logorima, gledali ubistva svojih članova porodica, svjedočili pljačkama, progonima itd. s pravom pitaju dolazi li to vrijeme kada će BiH zakonom početi štititi zločine i zločince, a oni kao žrtve robijati po domaćim i stranim zatvorima.
Godišnjice, kakve su ove aprilske, osim svega što gledamo i slušamo, ujedno pokazuju i sliku stanja u kojem se nalaze mnogi branioci naše zemlje koji uporno ukazuju na to da su poniženi stanjem u kojem žive, jer su ostavljeni na milost i nemilost politika koje su ih nekada ubijale.
Stoga, umjesto saopćenja za javnost koje ovih dana odašilju razni politički i drugi „zaštitnici“ branilaca, neka se prethodno upitaju kako ti isti branioci preživljavaju i zašto su mnogi od njih prisiljeni da kod onih koji su ih prije 25 godina mučili i ubijali danas nadniče da bi prehranili svoju porodicu.
