Prvi vjesnik predizborne kampanje na ovim prostorima odavno nije program, već podizanje međunacionalnih tenzija. U tom obrascu, Draško Stanivuković sve češće djeluje kao političar koji računa na efekt, a ne na sadržaj.
Posljednje zadržavanje na hrvatskoj granici teško da je izolovan incident. Nakon kontroverznog obilježavanja tzv. Republike Srpske Krajine u Gračacu, koje su osudili čak i lokalni srpski političari u Hrvatskoj, Stanivuković nastavlja niz poteza koji djeluju više kao provokacija nego kao odgovorna politika.
Četrnaest prelazaka granice u kratkom roku i insistiranje da se posljednji završi incidentom ukazuju na obrazac. Odbijanje pregleda prtljaga nije izgledalo kao principijelan čin, već kao svjesno izazivanje reakcije. Epilog je bio predvidiv: Privođenje, medijska pažnja i unaprijed spremna konferencija za novinare.
U takvom scenariju, suština postaje nebitna. Nije važno šta se tačno desilo, već kako to izgleda pred kamerama. Kada se politički rejting gradi na incidentima, svaki prelazak granice postaje potencijalna scena za novi performans.
Stanivukovićev influenserski stil tako više liči na aktivizam i spektakl. Umjesto rješavanja konkretnih problema građana, fokus se pomjera na proizvodnju konflikta i kratkoročnu vidljivost.
Najveći gubitnik ostaje javnost. Dok se pažnja troši na režirane sukobe, ključni problemi ostaju po strani. U takvoj atmosferi, politika se pretvara u predstavu, a Stanivuković sve češće nastupa kao njen najeksponiraniji izvođač.
Umjesto politike kao prostora odgovornosti, dobijamo politiku kao reality program – a Stanivuković, sve češće, djeluje kao njegov najambiciozniji učesnik.
