Odluka o legalizaciji kanabisa u medicinske svrhe u BiH predstavlja rijedak, ali izuzetno važan primjer da politika može biti u službi čovjeka, a ne obrnuto. Nakon godina ignoriranja, birokratskih izgovora i institucionalnih opstrukcija, država je, makar i sa zakašnjenjem, odlučila priznati ono što su pacijenti odavno znali: da je pravo na liječenje iznad ideoloških strahova i lažnog morala.

Ono što ovu priču čini posebno vrijednom jeste činjenica da je započela glasovima onih koji su najčešće nevidljivi u političkom prostoru – bolesnih ljudi i njihovih porodica.

Svjedočenja ljudi koji su kao kriminalci morali nabavljati ulje od kanabisa kako bi spasili svoj život jesu bila mučna, neki su bili i uhapšeni, a to je bio i razlog više da država ubrza svoje procedure. Nekada procedure jesu dosadne i mučne, a mi kao država otporni na reforme, pa zaostajemo za ostatkom Evrope, ali, ipak, na kraju je sve došlo na svoje.

Suze, svjedočenja i lične borbe konačno su probile zidove institucija! To je lekcija i za budućnost: promjene su moguće kada politika sluša, a ne docira.

Ipak, ovu odluku ne treba posmatrati euforično, već odgovorno. Legalizacija na papiru ne znači automatski dostupnost lijeka u apotekama, niti olakšan život oboljelima. Pravi test tek slijedi: hoće li sistem biti sposoban osigurati jasne pravilnike, dostupnost terapije, prihvatljive cijene i zaštitu pacijenata od stigmatizacije i administrativnih zamki.

Zahvala pojedincima koji su pokazali upornost i hrabrost jeste zaslužena, ali ovo ne smije ostati izuzetak. Ako ova odluka postane presedan za humaniji, racionalniji i naučno utemeljen pristup zdravstvu, tada će se moći reći da se BiH pomaknula s mrtve tačke. Do tada, oprezni optimizam je opravdan – uz jasnu poruku da borba nije završena, već tek ulazi u najodgovorniju fazu.