Prvi dan – 28. maj

Probudio sam se u zoru, prije četiri sata. Sabah-namaz me našao budnim, s dušom u stanju iščekivanja koje graniči s nemirom. Iako sam pokušao ponovo zaspati, to nije bilo moguće. Taj nemir nije bio slučajan – on je podsjećao na univerzalnu istinu: pred velikim putovanjima duša prepoznaje težinu onoga što dolazi. U dubinama nesvjesnog, ljudska psiha reagira na poziv koji nadilazi običan odlazak – poziv na hadž je, u suštini, poziv na susret s onim što je transcendentno, vječno i istinski Sveto.

Ovo mi je jedanaesti put da krećem na hadž. Pa ipak, osjećaj odgovornosti nikad ne slabi – naprotiv, s iskustvom dolazi i jasnije razumijevanje tereta koji nosiš kad vodiš druge. Nisi samo putnik. Ti si vodič. A vodič, ako je svjestan svoje uloge, zna da njegova greška može odjeknuti u životima drugih. To je ozbiljna stvar. Preozbiljna da bi se uzimala olahko. Hadž nije puka religijska obaveza. To je putovanje u dubine ljudskog bića – susret sa vlastitim ograničenjima, vlastitim mahanama, vlastitim lažima...

Istovremeno, to je putovanje prema apsolutnom Izvoru reda i smisla – Uzvišenom Allahu. Njemu se odazivamo sa: „Labbejke Allahumme labbejk“ – Odazivam ti se, Gospodaru, odazivam... To je rečenica koja razotkriva: čovjek je biće poziva i odgovora. Kad se Stvoritelju obraćaš, sve ostalo postaje sporedno. Sve.

Kur'anski poziv upućen Ibrahimu, a.s., da okuje prve obrise hadža bio je istinski kosmički čin. Poziv koji nadilazi prostor i vrijeme. I on se, još uvijek, čuje – u džamijama i na aerodromima, u pogledu hodočasnika i u tišini pred ihramima. Taj poziv je dokaz kur'anske nadnaravnosti – to je susret čovječanstva s njegovim izvorom, sudbinom i svrhom. Ali najdublji susret ne događa se na granicama Arabije, nego na granici između starog i novog ja. Čovjek se, uistinu, susreće sa sobom. A to je najteži susret.

Nakon sabaha i neizbježnog unutrašnjeg dijaloga sa sobom, otišao sam na posao. Bio je to dan mog polaska na hadž, ali dužnost je dužnost – a ako čovjek počne birati kada će biti odgovoran, a kada ne, uskoro više neće znati biti odgovoran nikako. Imao sam predavanja na Fakultetu, a moji studenti socijalne pedagogije imali su priliku prezentovati svoje predispitne zadatke. Želio sam im svakako dati priliku za to jer je to njihovo pravo, a svako pravo je svetinja.

Moj sin Muhammed je stigao iz Graza, kako bi me ispratio na hadž. Pozvao sam ga da pođe sa mnom na Fakultet. To je bila šansa da vidi jedan obrazovni prostor koji, iako možda manje sofisticiran u tehničkom smislu od njegovog univerziteta u Austriji, ima nešto dublje: međuljudsku toplinu, zajedništvo, značenje koje nadilazi akademsku funkciju. To je ono što Zapad ponekad izgubi u svom cinizmu – osjećaj posebnosti trenutka i ljudi, čak i kad je riječ o običnoj učionici.

Kada smo ušli, studenti su ustali. Cijela grupa. To nije praksa. To nije naredba. To je simbol. To je izraz poštovanja, znak da obrazovni odnos može prerasti u nešto uzvišenije: u odnos čovjeka koji prenosi znanje i čovjeka koji ga prima s poniznošću. A onda – iznenađenje. Počeli su učiti ilahiju: “U Medinu pošao bih…” Tiho, složno, duboko emotivno. U tom trenutku sam shvatio: čovjek nikada ne zna dokle doseže njegov uticaj. Tek u rijetkim trenucima mu se pokaže koliko je sjetve ostavio za sobom. Posebno za nas u odgojno-obrazovnom procesu.

Kupili su tortu. Donijeli sokove. Zamolili da dio časa odvojimo za druženje. I, da, pozvali smo i prof. dr. Safeta Husejnovića – on također ide na hadž ove godine. Bila je to neplanirana svečanost, ali ujedno i znak da institucije nisu samo strukture i pravila, birokrate i zakoni – one su odnosi, povjerenje, simbolički mostovi između generacija. Moj sin je, na kraju, rekao: „Nigdje nema ovakvog odnosa studenata i profesora.“

I bio je u pravu. To nije slučajnost – to je rezultat pedagoške žrtve, strpljivo građene arhitekture uzajamnog poštovanja. Nakon predavanja, otišao sam u bolnicu. Brat Enis je tamo već skoro dva mjeseca. Njegova bolest je podsjetnik da je svaka misija, pa i hadž, osjenčena prolaznošću. Halalili smo se, i s njim i s babom koji je svakodnevno kod njega u vremenu posjete... Zatim sam se vratio kući, presvukao se – kofere sam ranije pripremio. Preciznost štedi duševnu energiju kad dođe trenutak odlaska.

Okupljanje hadžija na Trgu Alije Izetbegovića u Zenici – slika koju ne možete ni zamisliti. Porodice, djeca, stariji, mladi – svi zajedno, okupljeni oko jednog simboličkog čina. Policija reguliše saobraćaj, ali ono što se tu, zapravo, reguliše je ritam poštivanja spram hadža i Allahovih propisa. Jer kad ljudi ispraćaju hadžije, oni ne šalju ljude na put – oni šalju sebe na podsjećanje da postoji nešto veće od svakodnevne buke i interesa. Dolazak u džamiju Kralja Fahda u Sarajevu, gdje smo trebali sabrati 174 hadžije iz različitih gradova – bio je spoj reda i organizacije. Klanjali smo ikindiju. Dobili kartice, brojeve soba, rasporede. A onda – ihrami. Bijela odjeća, uniformnost, jednostavnost – radikalno brisanje ekonomskih i drugih razlika. U svijetu u kojem ego i identitet viču na sve strane, ihram ti kaže: sad si niko, da bi mogao postati neko! To što putovanje sada prvo vodi u Meku, a potom u Medinu, nije samo logistički potez. To je duhovna arhitektura. Prvo suočavanje sa sobom u sjeni Kabe, a zatim odmjereno utočište i blagost Medine. Redoslijed ima značenje. Jer duhovno putovanje traži intenzitet prije utjehe. Na aerodromu – red, organizacija, ljubaznost. Sve mora biti precizno, jer duhovna uzvišenost ne isključuje operativnu efikasnost. Klanjali smo akšam i jaciju, i zatim se ukrcali. Let je bio miran. A onda: miqat.

Ulazak u miqat – to je trenutak kad svjetovno prestaje da ima primat. Nijjet. Telbija. Cijeli avion, kao jedan organizam, počinje da izgovara: „Odazivam ti se Gospodaru, odazivam!“ To nije samo puko učenje riječi. To je katarzičan čin. To je ulazak u stanje svetog. U prostoru nekoliko hiljada metara iznad tla, u komercijalnom avionu, dogodila se metamorfoza. Ušli smo u ihramske propise, ali prije toga – u istinu sebe kao robova Božijih. I to je početak svake prave slobode.

Drugi dan – 29. maj

Na aerodrom u Džedi sletjeli smo po planu, oko 2.40 ujutro. Let je prošao bez smetnji, ali ono što me najviše iznenadilo bio je stav saudijskih graničara. Ljubaznost. Riječi pohvale. Rekli su da su hadžije iz Bosne disciplinovane, uredne, i da nikada nisu imali problema s nama. To su jednostavne riječi – ali one su potvrda jedne tihe istine: da dostojanstvo u ponašanju ima svoju težinu u svakom društvenom sistemu. Da kultura odgovornosti i poštovanja, makar bila tvoja privatna unutrašnja odluka, biva prepoznata čak i u institucionalnim okvirima najstrožih granica.

Kofere smo preuzeli brzo. Ispred aerodroma nas je čekala ekipa Ureda za hadž – koordinisani, tačni, funkcionalni. Četiri autobusa. Nema kašnjenja, nema konfuzije. Kada sistem funkcioniše i kada ga vode oni koji vjeruju u svoju misiju, tada ni haos kompleksnog putovanja ne može narušiti red. Na putu prema Meki, klanjali smo sabah u jednoj arapskoj džamiji – klasična arhitektura, odvojeni ulazi, hladni mermeri pod nogama. To su ti trenuci kada razlike postaju znakovi, a ne prepreke. Mnogi naši hadžije su prvi put zakoračili u jedan takav prostor. Njihova tiha zatečenost, ali i radoznalost, podsjetila me koliko je prvi susret s nepoznatim važan. I koliko je otvaranje prema drugome temelj svakog duhovnog rasta.

Hotel Le Merdian u Mekki – pet zvjezdica, nedaleko od Kabe. Luksuz i svetost u istoj rečenici često izazivaju unutrašnji konflikt, ali samo ako zaboravimo da Uzvišeni Allah ne traži siromaštvo u sredstvima, već bogatstvo u namjeri. Tamo nas je dočekala druga ekipa naše prethodnice. Doručak. Raspored. Odmor. Umra je predviđena za 22.00. Tajming nije slučajan. Noć je oduvijek bila vrijeme tišine i refleksije. U međuvremenu – zikr, sabiranje utisaka, priprema duše za susret koji ne pripada ovom svijetu.

Prvi pogled na Kabu... Tu prestaju riječi. Ili, tačnije, riječi postaju nepotrebne. Jer ono što srce i duša znaju, um ne mora da objašnjava. Kaba nije samo građevina. Ona je simbol centra islama. A svako ljudsko biće traži svoj centar – mjesto gdje se linije smisla presijecaju. Prema Kur'anu, gradili su je Ibrahim, a.s., i njegov sin Ismail, a.s. Neki kažu da je Adem, a.s., prvi postavio temelje. A meleki, još prije toga. To je ono što daje ovom mjestu dubinu: ono je vezano za početke – univerzuma, čovječanstva, duhovne vertikale. Tavaf. Sedam krugova. Ne samo hodanje – nego kruženje. Kao što elektroni kruže oko jezgre. Kao što planete kruže oko zvijezda. Kao što sve u svemiru kruži, jer svemir ne poznaje pravolinijsko – samo kružno, ciklično, povratno. U tom kruženju hadžija, tijela nestaju u masi. Rasplinjuju se etničke oznake, socijalni statusi, pasoši, jezici. Ostaje samo ritam. I to je možda najsnažniji podsjetnik – da mi ne pripadamo sebi, nego većoj strukturi. Da je red jači od haosa – ali samo ako se pojedinac slobodno podredi tom redu.

Jedan moj hadžija mi kaže da se isplakao više nego ikada u životu. Kaže da je prošao brojne kušnje i gubitke, ali da ovdje, u tom pogledu na Kabu, nešto puca u čovjeku. I to nije slabost. To je konačno dopuštanje duši da bude iskrena. Bez glume, bez maski, bez publike. Nakon tavafa, klanjamo dva rekata iza Mekami Ibrahima. Pijemo Zemzem. Voda s historijom. Voda sa značenjem. Voda koja nije samo molekularni spoj, već simbol – opstanka, Božije brige, ljubavi prema onima koji traže i vjeruju. I onda – Saffa. Pa Merva. Sa’j. Hod Hadžere između dva brda. Sedam puta. Njena potraga za vodom. Njena majčinska snaga. Njena vjera.

Na tom putu između Saffe i Merve, često razmišljam: kako to da se jedno od najsvetijih djela u islamu temelji na ženi? Na njenom trčanju. Na njenom očaju, pretvorenom u nadu. I zašto o tome više ne razmišljamo? To je istina koju moderno društvo ne smije zaboraviti: da u korijenima vjere stoji ženska snaga. I da je Božiji odgovor često dolazio upravo kad su žene vapile – ne samo za sebe, nego za druge. Hadžera je tražila vodu za sina – i dobila izvor za čovječanstvo.

Završavamo sa’j. Umorni, ali ispunjeni. Ovo nije samo fizički napor. Ovo je unutrašnji susret s vlastitim granicama – i njihovim prevazilaženjem. Jer prava snaga čovjeka nije u onome što nosi, nego u onome čemu se predaje.

Treći dan – 30. maj

Umra završava – petak počinje. Negdje pred zoru, završavamo obrede umre. Posljednji čin – skraćivanje kose – djeluje jednostavno, ali nosi moćnu simboliku: ostaviti staro za sobom, obnoviti se. Kosa – znak identiteta, snage, ponosa – biva odstranjena kao vanjski znak unutrašnje predanosti. Onda tuširanje. Potom „civilna odjeća“. Običnost nakon obreda. Kao da se vraćamo u svakodnevni svijet iz duhovne orbite, ali ne više isti. Petak je. Dan zajedničkog identiteta. Dan okupljanja. Spavali smo tek nekoliko sati nakon sabaha, ali je osjećaj svrhe jači od umora. Krenuli smo prema Haremu oko pola 9 – tri sata prije džume – i već je bilo skoro prepuno. Više od milion i po duša – u isto vrijeme, na istom mjestu, sa istim fokusom. To je najviši oblik ljudske discipline – kolektivna volja usmjerena prema jednom cilju. Red bez prisile. Poredak kroz predanost.

Našli smo hladovinu u novom dijelu Harema – između dva heliodroma i dječije klinike – znaci da se ovaj prostor još širi, raste, diše. I to je poruka: duhovni prostor ne smije stagnirati. Mora pratiti život. Mora rasti s ljudima. Hutba je bila direktna. Imam je podsjetio hadžije na vrijednost trenutka, odgovornost u ponašanju i čuvanje vjere. Nema mjesta za nemar, jer se ovdje svaka radnja reflektuje uvećano – kao kroz duhovnu lupu. Nakon džume – povratak, odmor. Ali vodiči ne odmaraju. Održavamo sastanke. Analiziramo. Planiramo. Svaka grupa. Svaki izazov. Svaka potreba. Ako želiš da vjernici imaju mir u obredu, ti moraš nositi teret organizacije. To je istinska odgovornost vođe: budi budan dok drugi odmaraju; budi stabilan dok drugi traže oslonac.

Dežure u mesdžidu. U restoranima. Sve mora teći uredno. I ne zbog kontrole – nego zbog služenja. Vodič nije nadzornik, nego sluga svrhe. Za one koji ne mogu u Harem – organizujemo džemate u hotelu. Za one koji žele više – predavanja nakon jacije. Znanje mora podržati emociju, da ne bi izgorjela bez smisla. I te noći – dvije starije gospođe, iz moje grupe, nisu mogle same obaviti umru kada smo mi obavljali. Zato organizujemo obrede u kolicima za njih. Njihovi članovi porodice su bili s nama. Pomažemo im da stignu do Harema Kabe. Obavljaju tavaf i sa’j. Ispunjenje na kraju dana nije umor, nego zahvalnost: sada je cijela grupa kompletna. Umra završena. Mali hadž, rekli bi neki. Ja bih rekao: prvi čin velikog hadžijskog putovanja. I svi su uključeni.

Četvrti dan – 31. maj

Zajedništvo, sjećanje i kontemplacija Nakon što smo uspjeli odmoriti u prvoj polovini dana, organizujemo zajednički odlazak u Harem. Fokus na starije, ali i svi drugi su dobrodošli. Čovjek nikada ne zna kome će to biti posljednja ili najznačajnija posjeta ovom mjestu. A kada grupa hoda zajedno – čak i oni slabiji idu dalje nego bi ikada sami mogli. Autobusi iz hotela voze svakih deset minuta. Organizacija, kada je podređena višem cilju, postaje svjesnost u djelovanju. Ona je okvir u kojem se duhovnost može slobodno izražavati. Jer bez reda, čak ni najiskreniji nijet ne može pronaći oblik.

Naš put do Harema nije samo fizički – to je i hronologija svetih mjesta. Hodamo kroz historiju. Pokazujemo gdje je Poslanik rođen. Gdje je živio s Hatidžom. Kuća Ebu Bekra. Svaka lokacija je sloj značenja. Fizički prostor postaje mentalna karta vjerovanja. Ulazimo na vrata kralja Fahda. Penjemo se na treći sprat. Našli smo mjesta za muškarce i žene. U tome je ljepota svetog prostora – on ne diskriminira tijelima, već prepoznaje prisutnost duše. Akšam klanjamo za Mahirom al-Muaqilijem. Njegov glas – nosilac vremena. Nakon toga – Kur’an, dove, zikr, razmišljanje. Do jacije. To je važno: ostati. Ne otići odmah. Biti prisutan duže nego što je obavezno. Jer prava vrijednost ne dolazi u žurbi, nego u dubini.

Nakon jacije – čekamo da gužve splasnu. Vraćamo se. Večera. Tišina. I osjećaj da smo svi, još jednom, malo više postali ono što trebamo biti.

Peti dan – 1. juni

Tišina pripreme i moć zajedništva. Nedjelja. Dan koji mnogi doživljavaju kao dan odmora. I to jeste – ali ne besposlenosti, nego smislenog predaha. Članovi grupe su se već uhodali. Znaju put do Harema. Znaju kada i kako. Ne pitaju više za svaku sitnicu – što je znak da su počeli hodati samostalno, duhovno. A to je svrha vođenja: ne da te ljudi slijede zauvijek, nego da ih osposobiš da hodaju sami kad bude vrijeme.

Gotovo svako od njih, uprkos umoru i sparini, ide u Harem na namaze. A to nije samo pitanje koristi – to je pitanje prioriteta. Ako znaš da jedan namaz ovdje vrijedi kao stotinu hiljada negdje drugo – i još uvijek izabereš da ostaneš u sobi – to nije neznanje, nego nemar. A ako ideš, čak i kad si umoran – to je jasan znak: nešto se u tebi probudilo.

Poslije podne – koristimo dragocjeno vrijeme. Moja grupa br. 15 se okuplja na neobaveznom, ali važnom druženju i sastanku. Čaj, kahva, kolači – ali i priprema za najvažnije dane našeg života. „Step by step“ razlažemo obrede hadža. Ne zbog suhoparne pravilnosti – nego da znanje istisne strah. Ljudi se boje onog što ne razumiju. A kada razumiješ šta ti je činiti, strah se pretvara u spokoj. Hadžije postavljaju pitanja. O kurbanu, propisima, iznimkama. To su ti trenuci kada se kolektiv uči međusobno – jer neko pita ono što drugi nisu smjeli ili su bili zaboravili. I tako svi rastemo. Skupa.

Navečer – predavanje koje držim za sve koji su prisutni u hotelu i koji žele doći. Tema: Pokajanje kao uslov oprosta. Nema hadža bez istinske introspekcije. I nema oprosta bez priznanja. Podsjećam ih – i sebe – da ljudi zaista mogu da se promijene. Da istinska transformacija nije rezervisana za neke druge. I mi nismo ovdje došli da mijenjamo druge, već sami sebe. Iznosim konkretne priče ljudi koji su nakon hadža potpuno promijenili život. Nisu samo očistili grijehe – postali su novi ljudi. Objašnjavam i tri teškoće hadža:

1. Sakupljanje novca. To nije samo finansijska odluka – to je duhovni prioritet izražen kroz ekonomsku žrtvu.

2. Sam obred. Hadž nije lahak. Fizički je naporan. Mentalno iscrpljujući. Ali to i treba da bude tako. Jer čistoća se ne postiže kroz komfor.

3. Čuvanje hadža. Najteže. Hodati svijetom kao neko ko je bio gost Milostivog. A ne iznevjeriti tu čast.

I nakon svega ovoga – dolazi nagrada. Potpuni oprost. Džennet. Nema veće motivacije. Na kraju dana – dočekujem novu grupu hadžija, među kojima je i moj brat Nezir. Pomognem im da se smjeste, da se snađu. To je ono što brat radi. U svjetovnom i u svetom.

Šesti dan – 2. juni

Virus i vrelina: slabost kao put spoznaje. Ponedjeljak – dan mog dežurstva. Sa sabahom već sam u mesdžidu hotela. Zajedno s Avdom ef. Kozlićem primamo nove grupe. Dajemo informacije. Nudimo pomoć. Dežurni vodič ne čeka da ga neko zovne – on traži kome treba pomoć. No, ponestaje snage. Klimatizacija, promjena temperature, pregrijani zrak – i eto virusa. Počinje bol u grlu. Temperatura. Slabost. Želim se požaliti doktorici iz našeg medicinskog tima – a ona, jedva stoji. Tu me presiječe – kako da tražim olakšanje kad neko ispred mene šuti i nosi teret teži od mog?

Nastavljam sa svojom improviziranom terapijom: paracetamol, septolete, sprej. Ali ono što pokušavam prepoznati je dublje značenje. Možda je i ovo čišćenje. Možda se i kroz znoj i bol izbacuju tragovi prošlih grijeha. U međuvremenu – razgovori. I ti razgovori otkrivaju više o ljudima nego što bi jedan CV ikad mogao. Hadžija Mehmed – vozač kamiona kod jednog Hrvata iz Žepča. Pitam ga je li zadovoljan. Kaže: „Ja sam pre, pre, pre zadovoljan.“ Kad je gazdi rekao da želi da ide na hadž – ovaj mu rekao da parkira kamion kada god želi i da se vrati na posao kada god želi, ne pitajući za ekonomsku štetu jer mu veoma važna mašina narednih 20 dana neće donositi prihod. Plus mu je dao 500 eura i rekao: „Popij kahvu sa ženom od mene na hadžu.“

To su one priče koje obnavljaju vjeru u ljude. Bez obzira na naciju, vjeru, funkciju – čovjek može biti čovjek. I to treba glasno reći. Jer nas često zaglušuju loši primjeri – pa ne čujemo dobre. S druge strane – spominjem hadžijama vlastitu bol. Moj mlađi brat već dva mjeseca u bolnici. Njegov doktor – nije musliman. Ali ono što mu pruža – obilasci van radnog vremena, pažnja, briga, kupovina potrepština, krajnje otvorena komunikacija – više je nego profesionalnost. To je istinska ljudskost. Na hadžu učimo da se mnogi naši obrasci predrasuda ruše. I to nije slabost. To je rast. U tom svetom prostoru učimo ko su ljudi. A još više – učimo ko smo mi.

Sedmi dan – 3. juni

Utorak. Nakon sabah-namaza redovne obaveze te odmor do vremena kada počinje sastanak vodiča. Ovaj dan nije kao prethodni. Ima drugačiji puls. Počinje ozbiljna faza hadža. I dok većina hadžija ulazi u završni mentalni fokus, naš zadatak – kao vodiča – ulazi u najosjetljiviju operativnu fazu. Temeljna tema današnjeg sastanka: organizacija Dana Tervije – odlaska na Minu prije Arefata, po sunnetu Poslanika, a.s. Taj dan, iako nije farz, u sebi nosi simboliku poslušnosti i pripreme. On testira želju čovjeka da ne traži samo minimum vjere – već da ide dalje, dublje, prema idealu.

Rijaset IZ u BiH omogućava ovaj izlazak svim zainteresovanim – što je znak ozbiljnosti i poštovanja sunneta u organizaciji. Ali to znači i dodatnu odgovornost. Naš zadatak je da: Pravimo spiskove, Pojasnimo šerijatske temelje Objasnimo tehničku izvedbu.

I tu se vidi razlika između pasivnog i aktivnog hadžije. Ne traže samo informacije. Oni pitaju jer žele da znaju kako biti bolji. Nakon akšama – ogromne rijeke ljudi kreću iz Harema prema Mini. Među njima i oko 500 hadžija iz BiH – koji se u pratnji dvojice vodiča upućuju autobusima da provedu noć na Mini. Dvije noći u šatorima prije Arefata. Dvije noći simboličnog i stvarnog približavanja cilju. Ovo nije komforno. Ali je smisleno. Nije obavezno. Ali je svakako ispravno.

Osmi dan – 4. juni

Dolazak na Arefat: hod ka Istini Srijeda. Dan pred Arefat. Osjeća se tišina pred oluju – ne haosa, nego duhovne eksplozije. Gužva u Haremu se smanjuje. Ljudi više ne trče – kreću se polahko, sabrano. Ibadet se sada ne vrši u žurbi i gužvi, nego u svjesnosti. Oni koji znaju šta slijedi – ne žure. Pripremaju se. Plan je jasan: večeras, nakon 20 sati, počinje veliki pokret hadžija prema Arefatu. Trinaest autobusa, tri ture. Logistika kao u vojnoj operaciji – ali sa srcima kao kompasima. Vodiči obilaze sve hadžije. Još jednom pojašnjavamo hodogram: Oblačenje ihrama, Pokret na Minu, Dolazak i boravak na Arefatu, Odlazak na Muzdelifu, Kamenovanje na Mini.

Tu su najvažniji trenuci hadža. I ako ovo ne razumiješ – rizikuješ da prođeš kroz forme bez suštine. Zato ih učimo: vrijeme je ibadet, mjesto je znak, radnja je poruka. Ljudi žele da sve obave ispravno. I vidi se ta „pozitivna trema“. To nije strah – to je osjećaj odgovornosti. Jer, nema smisla bez težine, niti svetosti bez discipline. Sam odlazak na Arefat je složen. Nije samo stvar vožnje. To je ispit organizacije, međuljudske komunikacije, brige o osnovnim stvarima: voda, hrana, smještaj – i iznad svega: duhovna orijentacija.

Tokom putovanja pričamo i o simbolici mjesta. Ne samo gdje idemo, već zašto. I govorimo o gradu Meki – o njenim znamenitostima, više od 2,3 miliona stanovnika, ali i njenoj vječnoj svetosti. A onda – nastupa večer. Ihrami se oblače. Nijet se izgovara. Telbija odzvanja. Ljudi postaju hodočasnici u punom značenju riječi. Više nisu turisti. Nisu ni samo putnici. Oni su svjedoci vlastite težnje za oprostom i nečim iznad njih samih.

Stižemo. Put vodi preko Muzdelife, pa Mine, pa konačno – na Arefat. Ponoć je. Novi dan je počeo. Najvredniji dan. Dan koji ne donosi samo novu svitanje – nego novu šansu. Jer, ko stoji na Arefatu – stoji pred svojim Gospodarom. Moli Ga i doziva, očekuje uputu i nagradu – na ovome i budućem svijetu...

Deveti dan – 5. juni

Na Arefat smo stigli u sitne sate novog dana. Umorni, ali budni. Svi. Bez izuzetka. Smještaj hadžija u šatore nije samo logistički izazov – to je test strpljenja, empatije, timskog duha. Arefat ne počinje samo klanjanjem. On počinje odgovornošću. U dubokoj noći – dok većina svijeta spava, mi budno stražarimo nad onima koji su došli da Ga mole. Ovo je najvredniji dan po islamskom učenju. Dan u kojem se Uzvišeni Allah ponosi Svojim robovima. Taj ponos se ne temelji na savršenstvu Njegovih robova– već na istinskom trudu, na naporu, na težnji čovjeka da pobijedi vlastitu tromost, ego, negativnu prošlost.

Naziv Arefat dolazi od riječi „‘arafa“ – spoznati. I ništa u islamu nije slučajno imenovano. Ovo nije dan vanjske putanje – već unutrašnje navigacije. Da prepoznaš ko si, šta si bio, šta možeš biti. Ovdje, pred Bogom i sobom – nema laži. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: „Hadž je Arefat.“ Ne kaže: „dio hadža“, već – „hadž je Arefat“. Ovdje je suština. Ovdje je sabijena simbolika cijelog života: dolazak, suočenje, nada, suze, dova – i povratak očišćen. U trenutku pisanja ovih redova, napolju je 43 stepena. Suho, vrelo, nemilosrdno. Ipak, ljudi ne odustaju. Naprotiv – rastu. U šatorima se čuju dove koje ne liče na svakodnevne želje. Nema mjesta za površnost ni trivijalnost. Ljudi mole za oprost. Za djecu. Za zdravlje. Za narod. Za bolesne. Za one u ratovima, siromaštvu, zarobljeništvu... Hadž briše ego. A kada nema ega, dova teče iz same srži bića.

„Lebbejk, Allahumme lebbejk...“ – Odazivam Ti se, Gospodaru! Ne govorimo to samo glasom – to izlazi iz unutarnjeg duha, gdje se svijest i duša poklope. Odazivam se – iako nisam dostojan. Odazivam se – jer nemam gdje drugo. U tim trenucima, čovjek osjeti – ne da je stigao na Arefat – već da ga je Arefat stigao u njega. Jer tu, na tom mjestu, prije više od 14 stoljeća, stajao je Poslanik, s.a.v.s., i plakao. Molio. Ne za sebe – već za svoj ummet. Za sve nas. Zar ima većeg znaka časti, ali i odgovornosti – nego biti nasljednik tog trenutka i tog – najvrednijeg čovjeka!