Dok Bosna gubi zanate jedan po jedan, majstor Mirza Goro ostaje pri čekiću. Jedanaest godina bakra, znoja i ljubavi prema onome što ne može preživjeti bez čovjeka koji ga voli.

Bakar pamti ruku. Svaki majstor ostavlja potpis koji strojevi ne mogu kopirati - kazandžijska izreka.

Petsto godina bakra i ognja

Zanat su u Bosnu donijeli osmanski majstori još u 15. vijeku, i brzo su ga usvojili lokalni esnafi koji su prepoznali vrijednost bakra: metal koji se lako oblikuje, dugo traje, i koji - jedinstven među metalima postaje ljepši što ga više koristiš.

Sve počinje od bakarne ploče. Kazandžija bira materijal po debljini, čistoći i temperamentu, jer bakar, vjeruju majstori, ima temperament.

Previše tanak puca pod čekićem, previše debeo odbija da se savije. Pravi odnos je intuitivan, i gradi se godinama.

Tradicionalno se koristio isključivo čisti elektrolit bakar, danas se javlja i bronza i mesing za ukrasne predmete, ali za funkcionalne proizvode vrijedi samo staro pravilo: što čistiji bakar, to bolji produkt.

Kovanje i oblikovanje

Proces kovanja je meditacija pod pritiskom. Majstor zagrijava metal do tačke gdje postaje plastičan, ali ne pretopao, jer bakar koji se pretjera zagrije počinje pucati iznutra, nevidljivo. Potom slijede sati udaranja, okretanja, ponovnog zagrijavanja.

Svaki centimetar posude je namjeran. Karakteristična tehnika kazandžija je planiranje krivulje, majstor ne radi ravno prema nacrtu, već čita metal dok ga kuje.

To je razlog zašto dva proizvoda iz iste radionice nikad nisu identična, i zašto kolekcionari za to i plaćaju.

Lemljenje i spajanje

Spajanje dijelova je najtajnovitiji dio zanata. Svaki majstor ima svoju smjesu za lem, kombinaciju kalaja i bakra u omjerima koji se ne zapisuju nego pamte.

Dobro zalemljeni šav je neprimjetan, gladak, i čvrst kao sam metal. Loš šav pukne pod prvim kuhanjem.

Kositrenje / kalajisanje

Unutrašnjost proizvoda se kositri/kalajiše prevlači slojem kalaja koji sprečava reakciju bakra s hranom. Ovo je i zdravstvena mjera i estetski ritual.

Kalajisanje se u tradicionalnim radionicama radi ručno, uz posebnu vatru i poseban kazan za taljenje kalaja. Završena kalaj obloga se polira dok ne zasja poput ogledala.

Ovo je inat i zanat

Za naš portal govorio je majstor Mirza Goro, trenutno jedan od najmlađih majstora na bakarnoj sceni u Bosni i Hercegovini, čovjek čiji razgovor podsjeća da nije sve u diplomi, nego da ima i u rukama, u vještini i u prepoznavanju dobrog proizvoda.

Kako ste ušli u ovaj posao i šta Vas je privuklo kazandžiluku?

Mirza kaže da se ovim zanatom bavi već 11 godina, a privukla ga je ljubav prema očuvanju starih zanata. Gledajući svoje prijatelje kako rade, htio je biti jedan od onih koji će ovaj zanat časno čuvati i očuvati.

Koliko majstora zapravo radi autentičan, ručni rad?

Na to pitanje Goro odgovara kratko i jasno: malo ih radi ovaj plemeniti zanat. Čak, dodaje, da su i škole ukinule stare zanate, pa se zanat može naučiti samo od starijih kolega, prijatelja ili porodice. Dok su još živi.

Koliko Vam je trebalo da savladate gravuru i stil?

- Da bi se čovjek bavio gravurom, čovjek to jednostavno treba voljeti. Treba imati volju. Meni je trebalo mentorstvo. Prenio mi ga je moj prijatelj Eldin, kazandžija koji je u tom poslu već 35 godina. On je jedan od ako ne i zadnji graver što je ostao u BiH što gravira ručno. Treba vremena, nema sile, ako voliš - radiš. Ovo je inat i zanat.

Kanite li prenositi zanat na djecu?

- Imaju indicije, pogotovo mlađi sin, ima želju i volju, počeo je raditi samostalno, pored škole i posla.

- Ovo je meni sporedni posao ali prelazi u primarni, lagano. Vjerovatno će i mlađi preuzeti ovaj posao, još nije gravuru počeo ali dosta je samostalan, kaže majstor Goro.

Nudite li neku vrstu obuke za zainteresirane?

Uvijek to stoji, ali, kaže Goro, nema podrške. Država je ukinula zanate u školi gdje se zanat i treba izučavati. Mlađa populacija nije zainteresovana.

- Ne može tako. Šta kasnije? Nema podsticaj, nema podršku. Kako ću ga zaposlit kod sebe kad je teško podnošljivo dvoje ljudi prijaviti, dodaje on.

Kazandžiluk u digitalno doba

Paradoks savremenog kazandžiluka je ovaj: nikad ranije zanat nije bio popularniji i nikad ranije nije bio ugroženiji.

Mladi koji provode sate na YouTube kanalima o "slow living" i "ručnoj izradi" traže autentičan bakar. Turisti u Baščaršiji fotografišu radionice i kupuju džezve kao suvenire. Na Instagramu profili s videima kovanja broje stotine hiljada pregleda.

Ali popularnost na ekranu ne plaća struju u radionici.

Savremeni kazandžija se suočava s trostrukim problemom: troškovi materijala su višestruko porasli, tržište je preplavljeno jeftinim kineskim imitacijama, a nasljednici ne dolaze.

Djeca majstora idu na fakultete, pa u kancelarije, pa u gradove gdje nema radionice. Zanat ne traži diplomu ali traži strpljenje koje se sve teže usklađuje s tempom modernog života.

Zašto ovo nije samo nostalgija

Bilo bi lako prikazati kazandžiluk kao romantičnu relikviju prošlosti, lijepu, ali nebitnu. To bi bio pogrešan zaključak. Ručna izrada metalnih predmeta traži znanje koje nema ekvivalent u digitalnom prostoru: razumijevanje materijala kroz tjelesni kontakt, razvijanje preciznosti kroz ponavljanje, i možda najvažnije, sposobnost da se greška prepozna i ispravi u realnom vremenu.

Zanati su nosači identiteta zajednice. Dok je sarajevski kazandžiluk živ, živa je i priča o gradu koji zna ko je bio i zna ko želi biti. Kad zadnji majstor ugasi vatru, gasi se i dio kolektivne memorije koji se ne može digitalizovati.

Zaključak koji i nije zaključak

Priče o zanatu ne završavaju ni s pobjedom ni s porazom. Završavaju s čovjekom koji ujutro dolazi u radionicu, pali vatru, i uzima čekić.

To je i politički čin i intimni ritual. Odluka da nastaviš ono što je neko započeo prije tebe, bez garancije da će neko nastaviti za tobom.

Majstor Mirza Goro to zna. I nastavlja da kuje.

Besplatno se pretplatite na YouTube kanal Avaz TV.