Uskrs, kao najveći kršćanski blagdan, u našim krajevima obiluje običajima koji, iako simbolični, imaju duboko značenje u vjeri i tradiciji. O tome je govorio Josip Vajdner, župnik župe Briješće i glavni urednik Katoličkog tjednika, naglašavajući da je središte kršćanske godine Vazmeno trodnevlje koje kulminira Uskrsom.
- Da bismo mogli na suvremen način izreći bitnu poruku Uskrsa, trebamo poznavati suvremeni svijet – ističe Vajdner, dodajući da su običaji važni, ali pripadaju simboličnom sloju vjere, dok je suština u Kristovoj smrti i uskrsnuću.
Među najraširenijim običajima izdvaja se šaranje jaja, koje simbolizira novi život i uskrsnu pobjedu nad smrću, grijehom i zlom. Važno mjesto ima i uskrsni blagoslov jela, kada se pripremljena hrana nosi u crkvu na posvećenje i potom blaguje u porodičnom okruženju.
Mijenjanje kroz vrijeme
Govoreći o tome koliko su se uskrsni običaji promijenili kroz vrijeme i gube li svoje izvorno značenje Vajdner ističe da živimo u vrijeme postmoderne koju, uz ostalo, karakterizira gubitak svake vrste autoriteta, s naglašenom diktaturom relativizma iz koje se događa „poplava“ individualizma.
- Tako se svačije subjektivno mišljenje – bez obzira koliko ono imalo veze sa stvarnošću – postavlja na razinu referentnoga sadržaja za raspravu te se 'gura' biti argumentom. U takvom ambijentu najgore prolaze oni običaji koje je moguće 'prodati'. Tako možemo zapaziti da su, recimo, Božić kod kršćana ili iftar kod muslimana doživjeli popriličnu komercijalizaciju, koja nosi realnu opasnost zamagliti njihovu bit te se događa da se do banalnosti inzistira na izvanjskoj formi, dok malo tko gleda na njihov nutarnji sadržaj – kazao je.
Uskrs i njegovi običaji, ipak, prema njegovim riječima, naprosto nemaju taj potencijal jer osim simboličnog šarenog jajeta i porodičnog doručka „posvećene hrane“, ne naglašavaju nikakvo drugo darivanje.
„Običaj baraba“
Budući da je odrastao u Briješću, te je poslije imenovan i župnikom u tom naselju, nasmijao se na pitanje o običajima koji su karakteristični za tu župu, prisjetivši se jednoga župljana koji je za jednu lokalnu pojavu vezanu uz Uskrs, kazivao da je to „običaj baraba“.
- Naime, u Briješću postoji tzv. 'Uskrsni uranak', kojega nisam vidio igdje drugo da postoji. On je, po svoj prilici, nastao nakon Drugog svjetskog rata kada su ga 'izmislili' muškarci. Oni bi se ranom zorom – već oko 5.00 h okupljali na 'gumnu' tj. nekoj zaravni na ledini te bi palili vatru, čestitali Uskrs, tucali šarena jaja i 'zamezili'. Ovo 'zamezili' znači da su ne samo uzimali hranu, nego i alkoholno piće – u načelu domaću rakiju koju su sami pravili. I tako bi se 'častili' dok bi ženski svijet išao na misu, pa kad bi se 'išćejfili', onda bi zaredali ići po selu od jedne do druge katoličke kuće. Dakle, muški su to okupljanje nazvali 'Uskrsnim urankom' da zapravo ne bi išli na misu nego odmah mogli od ranoga jutra prionuti na 'dernek'. Izrazito su u svemu tomu bila zanimljiva nadmetanja u tucanju jajima pri čemu bi poraženi bio dužan svoje razbijeno jaje dati pobjedniku, tako da je bilo ljudi koji bi pune košare donijeli kući te su žene do onda dijelile po selu i koristile za salatu – detaljno i živopisno objašnjava Vajdner.
Običaj „uranka“
Običaj „uranka“, kaže, još postoji, s time što se ljudi ne okupljaju na „gumnu“ nego kod kuće jednoga od domaćina. I kao župnik insistira da svi koji budu na tom događaju, onda dođu na misu koja je u 11.00 h. Većina posluša, a „barabe“, kaže, nastave po svome.
Vajdner smatra da bi među mlađim generacijama posebno trebalo isticati običaj darivanja šarenih jaja, jer on nosi poruku dobra i zajedništva. Naglašava da je Uskrs pravo vrijeme za pomirenje s porodicom i komšijama, posebno tamo gdje postoje nesuglasice.
Prema njegovim riječima, ovaj simbolični čin ima dublje značenje jer predstavlja živu vjeru u Krista i njegovu žrtvu i uskrsnuće. Upravo kroz takve geste, ističe, moguće je graditi zajedništvo i otvarati prostor za nove, pozitivne odnose među ljudima.
