Iako brojke ove jeseni idu u prilog Nardinu Mulahusejnoviću, Sergej Barbarez je za novembarsko okupljanje reprezentacije Bosne i Hercegovine ipak pozvao Sameda Baždara.
Na prvu, to izgleda nepravdeno: Mulahusejnović u dresu armenskog Noaha ima tri gola u Konferencijskoj ligi i sedam ukupno ove sezone, čime je trenutno najbolji bh. strijelac u Evropi.
Drugačija dimenzija
Baždar, s druge strane, nastupa za Real Zaragozu, posljednjeplasirani tim španske Segunde, gdje nije standardan i još nijednom nije odigrao svih 90 minuta.
No, pogled dublje od statistike pokazuje da selektorova odluka ima logiku. Nardin Mulahusejnović je klasični centarfor - visok, snažan, igrač kaznenog prostora, sjajan u igri glavom i duelima.
Takav profil već postoji u reprezentaciji: Edin Džeko i Haris Tabaković su gotovo identični tipovi napadača, ali na višem nivou. Kada imate dva napadača koji pokrivaju isti prostor, igraju na sličan način i nude sličan tip završnice, teško je pronaći mjesto za trećeg s istim karakteristikama.
U takvom kontekstu, pozivanje Mulahusejnovića, koliko god bio u golgeterskoj formi, ne bi donijelo ništa novo u taktičkom smislu. Njegov stil igre je više orijentisan na statične napade i centaršuteve, dok Barbarez pokušava od Zmajeva napraviti tim koji će igrati modernije, pokretljivije i direktnije.
On želi napadača koji može i pritisnuti protivnika, spustiti se po loptu, i napasti prosto, a to je upravo ono što donosi Samed Baždar.
Baždar nudi novu dimenziju. Iako je van forme i ne briljira u Zaragozi, riječ je o napadaču koji donosi nešto drugačije: energiju, pokretljivost i sposobnost da promijeni ritam utakmice.
On nije klasični špic, već igrač koji može igrati i kao „devet i po“, krilo ili povučeni napadač. Dobar je u međuprostoru, ima osjećaj za prostor iza odbrane i može iz ničega stvoriti šansu.
Barbarez ga vjerovatno vidi kao alternativu drugačijeg profila, nekog ko bi, u zavisnosti od sistema, mogao igrati uz Džeku ili Tabakovića, a ne umjesto njih. U utakmicama gdje BiH bude trebala promjenu ritma, izlazak iz rigidnog napadačkog obrasca i više brzine u tranziciji, upravo igrači poput Baždara mogu napraviti razliku.
S druge strane, Mulahusejnović je trenutno u najboljem periodu karijere. Njegovih sedam golova za Noah nisu slučajnost. Pokazao je da zna koristiti snagu i pozicioniranje, te da je opasan u šesnaestercu.
Međutim, kvalitet protivnika u armenskom prvenstvu i način na koji Noah igra (često sa dva špica i mnogo centaršuteva) ne daju garanciju da bi se taj stil prenio i na reprezentativni nivo, gdje BiH protiv jačih rivala nema luksuz igrati toliko direktno.
Barbarez je očito želio profilnu raznovrsnost, da ima jednog „target mana“ (Džeko), jednog fizički dominantnog napadača (Tabaković), i jednog pokretnog, fleksibilnog ofanzivca koji može promijeniti strukturu igre (Baždar).
U tom smislu, Baždar je izbor budućnosti. Ima 21 godinu, već osjetio ozbiljan nivo u Španiji, i ako uđe u ritam, mogao bi dugoročno postati napadač kakvog BiH već dugo nema, uz kombinaciju tehnike, instinkta i energije.
Forma naspram koncepta
Naravno, za mnoge navijače i pojedinim menadžerima će ostati nejasno zašto se najbolji bh. strijelac u Evropi nije našao na spisku, ali selektorski posao nije samo nagrađivanje forme, već i gradnja koncepta. A, u Barbarezovom konceptu, Baždar bolje odgovara viziji reprezentacije koja želi igrati brže, hrabrije i modernije.
U konačnici, to ne znači da je Mulahusejnovićeva priča završena, naprotiv. Njegova forma ga drži blizu nacionalnog tima, i ako nastavi u ovom ritmu, teško da će ga i ubuduće biti moguće ignorisati. Međutim, u ovom trenutku, gledano kroz prizmu ideje i balansa u timu, kao i važnost utakmica koje dolaze (dvije pobjede nas vode na Svjetsko prvenstvo), Baždar je bio logičniji izbor.
