<p>Najava da će kandidat Srpske demokratske stranke (SDS) za predsjednika Republike Srpske biti Branko Blanuša, profesor Elektrotehničkog fakulteta u Banjoj Luci i relativno nepoznato ime široj javnosti, na prvi pogled iznenadila je mnoge. Jer, u vremenu kada se očekuju jaki lideri i snažne ličnosti sposobne da izazovu SNSD, SDS je odlučio ponuditi kandidata kojeg prosječan birač gotovo i ne poznaje.</p><h2>Nevidljivi kandidat</h2><p>Blanuša je respektabilan univerzitetski profesor, s međunarodnim iskustvom i publikacijama, ali nedostaje mu ono što je u politici presudno – prepoznatljivost. Njegovo ime do sada se nije vezivalo za snažne političke istupe, medijske nastupe ili harizmu potrebnu da animira biračko tijelo. Upravo zato se može zaključiti da je SDS namjerno birao „što nepoznatijeg“ kandidata, kako bi cijela izborna trka prošla s minimalnim šansama da opozicija zaista osvoji vlast.</p><p>Logika je jednostavna: Dodik je već doživio politički udarac time što je, nakon godina prkosa i najava da nikada neće priznati bh. pravosuđe, na kraju „pokunjeno“ pristao na presudu i povukao se s pozicije predsjednika RS. Da opozicija sada, na talasu tog Dodikovog poraza, osvoji vlast i preuzme Palatu, to bi SNSD-u dalo idealnu priliku da lansira narativ kako je opozicija „na krilima međunarodnog terora i stranog pritiska“ dobila vlast. </p><p>Taj argument bi narednih godinu dana postao moćno oružje u rukama Dodika i njegove partije, koja bi se mobilizirala kao žrtva „stranog faktora“, a ne kao partija odgovorna za stanje u Republici Srpskoj.</p><h2>Snažna kampanja</h2><p>S druge strane, SNSD na izbore izvodi vlastitog kandidata Sinišu Karana i ako osigura pobjedu, to će otvoriti potpuno drugačiju perspektivu. SNSD bi godinu dana prije Općih izbora mogao trubiti kako „ni nakon Dodikovog povlačenja narod nije povjerio opoziciji vlast“, već ostao vjeran njegovoj partiji. To bi Dodiku i njegovim saradnicima omogućilo snažnu kampanju o lojalnosti naroda, o „dosljednosti“ SNSD-a, pa i o vlastitoj političkoj nepobjedivosti.</p><h2>Svjesna žrtva</h2><p>Zato se čini da opozicija trenutno bira taktiku svjesnog žrtvovanja. Umjesto da rizikuje pobjedu u „pogrešnom trenutku“ i time Dodiku pokloni novu priču o „nametnutim pobjednicima“, SDS i ostatak opozicije igraju na sigurno – nude kandidata bez realnih šansi, čime prepuštaju teren SNSD-u, ali računaju na povoljniju političku arenu kada dođu redovni izbori. Tada će, vjeruju, Dodikov poraz biti teži, a argument o „međunarodnom nametanju“ neupotrebljiv.</p>

Opozicija svjesno gura nepoznatog kandidata kako bi izbjegla pobjedu u „pogrešnom trenutku“ i prepustila SNSD-u prostor za novu propagandu

Šta stoji iza kandidiranja nepoznatih osoba: Opozicija u RS želi namjerno izgubiti izbore

<p>Smrt Halida Bešlića nije samo odlazak jednog pjevača. To je trenutak u kojem Bosna i Hercegovina ostaje bez posljednje figure koja je istinski nadilazila sve naše granice – etničke, entitetske, partijske, ideološke. Halid je bio čovjek koji je pripadao svima. Na koncertima su mu aplaudirali i oni koji ne govore isti jezik, navijaju za različite klubove ili se zaklinju u suprotne partije. Počast su mu odali svi – od političara, sportista i kolega muzičara, do vjerskih vođa i običnih ljudi, bez ijednog izuzetka.</p><p>On je jedini, možda zaista jedini čovjek u ovoj zemlji koji bi, da se kojim slučajem kandidovao na izborima, bez dileme pobijedio u cijeloj BiH.</p><p>Njegov glas bio je most između generacija i naroda. Njegove pjesme nisu trebale prevod, niti političku interpretaciju. Ljudi su ih pjevali jer su ih osjećali. Dok su političari decenijama gradili zidove, Halid je gradio pjesmom i emocijom ono što je u BiH rijetkost – zajednički identitet. Zato i ne čudi da su mu počast odali svi, bez izuzetka.</p><p>U vremenu kada nas sve dijeli i kada je teško zamisliti da iko može da bude figura univerzalnog poštovanja, Halid je to uspio – bez stranke, bez ideologije, bez mitinga i parola. Samo pjesmom. I možda baš u tome leži najdublja ironija ove zemlje: da smo imali čovjeka koji je mogao pobijediti svugdje, ali ga nikada nismo imali na listi.</p><p>Halidov odlazak nije samo kraj jedne karijere. To je podsjetnik da ova zemlja još zna voljeti jednoglasno – samo kada nije u pitanju politika, već muzika i emocija. A možda je i to poruka za sve nas: ako jednog Halida ne možemo ponovo dobiti, možemo barem pokušati učiti iz činjenice da je jedini pravi pobjednik u BiH bio onaj koji nije dijelio.</p>

Možemo barem pokušati učiti iz činjenice da je jedini pravi pobjednik u BiH bio onaj koji nije dijelio

Jedino njega smo svi voljeli

<p>Cijeli region tuguje zbog gubitka muzičke legende Halida Bešlića.</p><p>Jedan od najdirljivijih trenutaka domaće muzičke scene ostao je zabilježen na snimku koji danas, nakon svega, izgleda daleko stariji nego što zaista jeste. Bio je to posljednji javni nastup i oproštaj Marinka Rokvića od ovog svijeta, a u toj priči svoje mjesto imao je i Halid Bešlić.</p><p>Obojica Bosanci, karijere su započeli gotovo u isto vrijeme i ostali jarani do kraja. Na spornom snimku, Marko Rokvić zapjeva Halidovu “Romaniju”, a Nikoli Rokviću padne na pamet „luda“ ideja – da nazovu Halida da im se pridruži. Marinko diže telefon, Halid se javlja, otpjeva refren preko linije, a njegov glas – svima nama blizak, topao i prepoznatljiv – u trenu razgali dušu i još dublje rastuži.</p>

<p>Danas Halida više nema. Marinko je otišao ranije. Njih dvojica sada, valjda, sjede za istim stolom, na nekom mjestu koje mi ne poznajemo, i pjevaju “Romaniju” bez prekida. Bez telefona i bez signala. Bez razdvojenosti. Samo pjesma, bez kraja.</p><p>Počivali u miru obojica.</p><p>Jer čovjek ne nestaje dok traje njegova pjesma.</p><p>„Hvala ti, jarane moj.“</p>

Bio je to posljednji javni nastup i oproštaj Marinka Rokvića, a u toj priči svoje mjesto imao je i Halid Bešlić

Kad je Halid zapjevao preko telefona: Snimak s Marinkom Rokvićem koji para dušu

<p>Sezona otkupa rezanog duhana u Bosni i Hercegovini ponovo donosi povećan rizik od šverca i jačanja crnog tržišta.&nbsp;</p><p>Novo IPSOS istraživanje iz 2025. godine pokazuje da, iako je zabilježen blagi pad potrošnje ilegalnih cigareta, rezani duhan i dalje snažno drži primat i ostaje dominantan segment ilegalnog tržišta.&nbsp;</p><p>Čak 94 posto ispitanih potrošača rezanog duhana ga kupuje nelegalno, što je tek tri posto manje nego godinu ranije. Jedan od razloga nelegalne kupovine sigurno je velika razlika u cijeni između legalnih i ilegalnih duhanskih proizvoda.</p><h2>Siromašenje stanovništva</h2><p>Blagi pad potrošnje ilegalnih cigareta u velikoj mjeri je rezultat pojačanih akcija Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) i Granične policije BiH. Njihove ciljane kontrole i zajedničke operacije, praćene brojnim zapljenama, suzile su prostor za djelovanje kriminalnih mreža. Ipak, stručnjaci upozoravaju da bi svako smanjenje intenziteta tih aktivnosti vrlo brzo anuliralo dosadašnje rezultate.</p><p>- Značajan napredak je ostvaren u angažmanu institucija i vidljiv je pad ilegalnog prometa cigareta. Međutim, ostaje segment rezanog duhana kojem se mora posvetiti posebna pažnja - kaže ekonomista Saša Grabovac, ističući da upravo ovdje država gubi najveći dio prihoda.</p>

<p>IPSOS podaci pokazuju da je prošle godine ukupna potrošnja ilegalnog rezanog duhana iznosila 2.062 tone, što je dva posto više nego godinu ranije i čak 26 posto više u odnosu na 2020. godinu. Gotovo polovina potrošača ga nabavlja na pijacama, dok ostali dolaze do njega preko uličnih prodavača i poznanika. Prema Grabovcu, razlog je očigledan – visoke cijene cigareta i sve veće siromašenje stanovništva motivisali su građane da traže alternative.</p><h2>Lekcije iz regiona</h2><p>- Ranije povećanje akciza, usklađivanje s evropskim direktivama i ekonomsko opterećenje kućnih budžeta natjerali su potrošače da se okreću jeftinijim oblicima konzumacije duhana, a rezani duhan je upravo to - objašnjava on.</p><p>Za razliku od BiH, gdje se fokus stavlja gotovo isključivo na suzbijanje crnog tržišta, susjedne zemlje duhan tretiraju i kao značajnu poljoprivrednu i izvoznu granu. U Hrvatskoj je, naprimjer, duhan strateška kultura – u Virovitičko-podravskoj županiji ostvaruje se 80 posto domaće proizvodnje, a više od 350 gazdinstava ima osiguran otkup. Samo tokom 2024. proizvedeno je više od 6.000 tona, dok je u prvoj polovini 2025. izvezeno 7.000 tona. Ministar poljoprivrede David Vlajčić naglašava da “duhan čuva ruralnu demografiju i donosi značajan izvozni prihod”, što pokazuje kako organizovan pristup može očuvati tradiciju i osigurati rast.&nbsp;</p><p>Ekonomista Faruk Hadžić ističe da sličan model može biti primjenjiv i u BiH: “Organizovani otkup duhana mogao bi u jednoj ili dvije sezone značajno smanjiti udio crnog tržišta i povećati javne prihode. Primjeri iz Hrvatske pokazuju da je moguće istovremeno kontrolisati šverc i razvijati legalnu proizvodnju.”</p>

<h2>Šta gubimo zbog crnog tržišta</h2><p>Procjene govore da crno tržište duhana Bosnu i Hercegovinu godišnje lišava više od 420 miliona KM javnih prihoda. To je novac koji bi mogao modernizovati bolnice i domove zdravlja, otvoriti stotine vrtića i škola, povećati dječiji doplatak i penzije, ili finansirati nove autoputeve i brze ceste.&nbsp;</p><p>Grabovac navodi da bi se samo tim iznosom moglo izgraditi “najmanje stotinu modernih vrtića svake godine”, dok Hadžić podsjeća da taj iznos predstavlja i gotovo 40 posto jedne mjesečne isplate penzija. “To su ogromna sredstva koja bi se mogla usmjeriti u zdravstvo, obrazovanje i energetsku tranziciju. Za građane, pravi znak da crno tržište počinje slabiti bit će vidljiv kroz smanjenje ponude ilegalnog rezanog duhana na pijacama i internetu te rast dostupnosti legalnih proizvoda”, naglašava Hadžić.</p>

Iako institucije bilježe rezultate u suzbijanju šverca cigareta, rezani duhan ostaje glavni izvor gubitaka i otvara pitanje sistemskog nadzora 

Šverc guta bolnice, škole i penzije: 94 posto ispitanih potrošača rezani duhan kupuje ilegalno

<p>U cilju proširenja i obogaćivanja turističke ponude Bjelašnice, KJP ZOI’84 i KJP "Sarajevo-šume“ započeli su proces uspostave zajedničkih projekata s ciljem da posjetiocima ponude nove sadržaje.</p><h2>Staza duga 4,5 kilometra</h2><p>Jedan od ključnih planova odnosio bi se na razvoj edukativne šetnice na relaciji Babin Do – Veliko polje. Riječ je o stazi dugoj 4,5 kilometra, osmišljenoj kao spoj rekreacije i edukacije, koja bi posjetiocima približila prirodna bogatstva planine kroz deset tematskih punktova, info table, interaktivne sadržaje i dječje edukativne zone.</p><p>Poseban šarm šetnici davao bi multisenzorni pristup, šetnja kroz prirodu uz zvuke ptica i šumskih potoka, mirise aromatičnih biljaka i dodir interaktivnih instalacija. Solarno osvjetljenje duž cijele trase produžilo bi mogućnost boravka i u večernjim satima, što bi Bjelašnici donijelo jedno sasvim novo iskustvo noćnih šetnji u planinskom ambijentu.</p><p>Pored toga, planirano je zajedničko upravljanje i održavanje postojećih šetnica i bike-staza koje su nastale na trasama šumskih vlaka. Šumske vlake ljeti bi se koristile za šetnju i vožnju bicikla, dok bi zimi služile za sankanje i nordijsko skijanje, čime bi se isti prostori pretvarali u višefunkcionalne staze dostupne tokom cijele godine. Time bi se osigurala njihova dugoročna funkcionalnost, ali i sigurnost za šetače i bicikliste. Ovaj model saradnje omogućio bi da planina ostane jednako privlačna i u ljetnim i u zimskim mjesecima, stvarajući osnovu za cjelogodišnju turističku ponudu.</p><p>Svoju ekološku i društvenu dimenziju saradnja bi potvrdila i kroz akciju „Jedna karta – jedno drvo“ koja bi povezala rekreaciju sa zaštitom okoliša. Svaka prodata sezonska karta značila bi novo posađeno stablo na Bjelašnici i Igmanu, čime bi se simbolično, ali i konkretno gradila nova vrijednost za buduće generacije.</p><h2>Atraktivni planovi</h2><p>Posebno atraktivni planovi uključuju i razvoj avanturističkog i zip-line parka. Takvi sadržaji donijeli bi novu dinamiku ljetnoj sezoni, jer bi nudili zabavu i izazov za sve generacije, od djece koja bi učila savladavati prepreke među krošnjama do odraslih koji bi tražili dozu adrenalina i jedinstven pogled na planinu. Smješteni u prirodno okruženje Bjelašnice, ovi parkovi dodatno bi obogatili ponudu i učinili planinu mjestom na kojem bi svaka porodica mogla pronaći nešto za sebe, od mirnih šetnji do adrenalinskih avantura.</p><p>Kao dio dugoročne vizije razvoja, razmatrala bi se i izgradnja Alpine Coastera, koji bi donio potpuno novo iskustvo adrenalinske vožnje kroz šumski pejzaž planine.</p><p>Zajednička vizija dva kantonalna preduzeća zasniva se na ideji da Bjelašnica postane destinacija održivog i inovativnog turizma, mjesto u kojem bi priroda, edukacija i rekreacija činili jedinstvenu cjelinu i razlog više da se posjetioci vraćaju tokom cijele godine.</p>

Poseban šarm šetnici davao bi multisenzorni pristup, šetnja kroz prirodu uz zvuke ptica i šumskih potoka

Na Bjelašnici u planu nove turističke i rekreativne ponude

<p class="">Kanton Sarajevo, administrativno i ekonomsko središte Bosne i Hercegovine, već mjesecima se suočava s problemom rastućih zaduženja, ali i istovremenog kašnjenja u isplatama budžetskim korisnicima. Sve to otvara pitanje: gdje je novac i da li ga uopće ima?</p><h2>„Iste greške“</h2><p>Opozicioni zastupnik Albin Zuhrić u razgovoru za „Dnevni avaz“ ističe da vladajuća koalicija već treću godinu zaredom „pravi iste greške“, pozivajući se na obrazloženje da ih je pad pondera iznenadio.</p>

<p>- Svake godine, kada budžet propadne, oni ponavljaju istu priču – iznenadio ih je ponder. Iznenadio je 2023., iznenadio ih je 2024. i 2025. ih je iznenadio. U međuvremenu se zapošljavaju novi savjetnici, finansiraju stranačka udruženja, organiziraju proslave, a na drugoj strani kulturne institucije i udruženja djece s poteškoćama ne mogu platiti račune - upozorava Zuhrić.</p><p>Najopasnijim smatra činjenicu da se Kanton prvi put zadužio da bi pokrio redovne obaveze poput plaća, što poredi s „potrošačem koji je došao do limita na kreditnoj kartici i sada radi samo da vrati minus“.</p><p>Iz Vlade, međutim, stiže drugačija poruka. Ministar finansija Afan Kalamujić insistira da se krediti koriste prvenstveno za kapitalne projekte – škole, bolnice i infrastrukturu – dok je tek manji dio, 40 miliona KM u 2025. godini, namijenjen za pokrivanje akumuliranog deficita, što je zakonska obaveza.</p>

<p>- Prihodi jesu veći nego ranije, ali su rashodi porasli znatno brže, zbog inflacije, kolektivnih ugovora i rasta plaća u javnom sektoru. To stvara pritisak na likvidnost, ali prioritetne isplate poput plata i socijalnih naknada nikada nisu dovedene u pitanje - poručuje Kalamujić.</p><h2>Trajne posljedice</h2><p>Zuhrić upozorava da će trenutne fiskalne politike Vlade KS ostaviti trajne posljedice.</p><p>- Posljedice će biti da ćemo doći u situaciju u kojoj nećemo imati nikakvih razvojnih projekata. Novac građana, koji će i dalje svakodnevno ići na posao i nositi ekonomiju na svojim leđima, nastavit će se uplaćivati u trezor. Iz tog novca isplaćivat će se plate, kao i određeni socijalni dodaci. Međutim, budžet će biti sveden isključivo na pokrivanje osnovnih troškova. A kada nekome u vlasti padne na pamet da izgradi novu saobraćajnicu, popravi bolnicu, uloži u infrastrukturu ili napravi parking koji bi generisao prihode i olakšao život građanima – za to novca neće biti – upozorava Zuhrić.</p><h2>Deficit od 179 miliona</h2><p>Trenutni akumulirani deficit iznosi gotovo 179 miliona KM, a konačna cifra zavisit će od realizacije budžeta do kraja godine. Vlada Kantona Sarajevo je započela proces fiskalne konsolidacije i priprema dodatne mjere kako bi se osigurala stabilnost javnih finansija – naveo je Kalamujuć u razgovoru za “Dnevni avaz”.</p>

Opozicija tvrdi da se krediti troše na plaće, Vlada insistira da idu u škole i bolnice

Sarajevo: Šta stoji iza kašnjenja isplate

Šta stoji iza fiskalne krize u KS: Pare u Sarajevu nisu problem, para nema

<p>Poznati bh. reditelj i direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu Dino Mustafić uputio je čestitku povodom 30. godišnjice "Dnevnog avaza".</p><p>– Tri decenije "Dnevnog avaza" jesu vrijeme u kojem je jedan medij postao simbol kontinuiteta i prisutnosti u javnom prostoru. Njegovo trajanje pokazuje snagu ideje da je informacija javno dobro i da mediji imaju odgovornost da budu savjest i hronika svoga društva – poručio je Mustafić.</p>

Tri decenije Dnevnog avaza jesu vrijeme u kojem je jedan medij postao simbol kontinuiteta i prisutnosti u javnom prostoru, kazao je Mustafić

Dino Mustafić povodom godišnjice "Dnevnog avaza": Savjest i hronika društva

<p>Ambasadorica Češke Republike u Bosni i Hercegovini Jana Šindelkova uputila je čestitku povodom 30. godišnjice „Dnevnog avaza“.</p><p>– Sretan rođendan i sretnih još 30 x 30 godina! I kad nestanu štampani mediji, i kad Dejton postane historija, i kad Bosna i Hercegovina bude predsjedavala Evropskom unijom – da i dalje postoje nezavisna žurnalistika i slobodni mediji, kojima niko ne diktira šta da misle i šta da objavljuju. U zdravlje! – poručila je Šindlekova.</p>

Da i dalje postoje nezavisna žurnalistika i slobodni mediji

Šindlekova: Da i dalje postoji nezavisno novinarstvo

Češka ambasadorica u BiH Jana Šindelkova: Sretnih još 30 x 30 godina

<p>Razbojništva u Sarajevu nekada su imala prizvuk „velikih“ kriminalnih poduhvata. Pljačkale su se banke, pošte, benzinske pumpe, ljudi su ginuli, a ulica je šaptala o „legendama podzemlja“. Danas, u 2025. godini, evo nas na nivou – buregdžinice. Ne s nekom spektakularnom logistikom, šemom i planom bijega, nego s dekicom navučenom na glavu, taman toliko da snimak sa sigurnosne kamere dobije crnohumorni prizor. I to sve zbog par stotina maraka, sokova i komada mesa.</p><p>Na šta smo spali? Burek je postao valuta kriminala. Neko će reći – inflacija, kriza, jad i bijeda. Ali istina je da ovakav čin najbolje oslikava opću moralnu i društvenu eroziju u kojoj živimo. Jer nije ovdje riječ samo o ukradenih 200 KM i nekoliko litara soka, nego o činjenici da je razbojnik odnio i novac koji je bio namijenjen humanitarnoj fondaciji. Ukrasti od siromašnih, od bolesnih, od onih kojima je taj novac trebao pomoći – to je moralno dno, pa makar iznos bio i simboličan.</p><p>Da stvar bude gora, vlasnici buregdžinice su obični mali ljudi, Benjamin i Medina Zulčić, koji svako jutro ustaju prije svitanja da bi od svog posla prehranili porodicu. U zemlji gdje je teško preživjeti i kad pošteno radiš, još moraš strahovati da će ti neko provaliti u radnju i uništiti sve što si gradio. Medina priznaje da je uplašena, jer svakodnevno sama otvara radnju u ranim satima. U društvu koje ne garantuje osnovnu sigurnost, strah postaje normalno stanje građana.</p><p>Ovaj incident nije izolovan, nego simptom. On pokazuje koliko je društvo potonulo u beznađe i koliko je kriminal, pa makar i ovako “sitni”, postao dio svakodnevice. Umjesto da država pokazuje odlučnost i sigurnosne službe ozbiljnost, građanima ostaje da mole na društvenim mrežama da neko prepozna lopova. Sistem zakazuje, a solidarnost se pretvara u očajnički apel.</p><p>Zato slučaj s Vojničkog Polja treba čitati ne kao lokalnu anegdotu nego kao ogledalo društva. Zemlja u kojoj se pljačkaju buregdžinice i odnosi novac za fondacije nije zemlja gladi, nego zemlja bez reda, pravde i morala. I kad jednom kriminalci krenu krasti burek, jasno je da smo kao društvo postali lakrdija sami sebi.</p>

Ovaj incident nije izolovan, nego simptom. On pokazuje koliko je društvo potonulo u beznađe

Pljačka buregdžinice

<p>Godine 1984. Sarajevo je bilo centar svijeta – Zimske olimpijske igre donijele su gradu svjetlost, modernizaciju i osjećaj ponosa. I dok su se olimpijski plamen i uspomene na Bjelašnicu i Trebević još nisu ugasili, godinu kasnije Željezničar je nastavio taj niz i Sarajevu poklonio novu sportsku bajku.</p><p>Atmosfera u gradu tih godina bila je posebna: moderni tramvaji, novi hoteli, olimpijski objekti i – fudbalski klub koji igra protiv evropskih velikana. Dolazak Craiove ili Dinama iz Minska na Grbavicu bio je nastavak olimpijskog duha – Sarajevo je i dalje disalo kao evropska metropola.</p>

<h2>Put do polufinala</h2><p>Željezničar je krenuo od bugarskog Slivena (ukupno 5:2), potom izbacio švicarski Sion (3:2), pa rumunsku Craiovu, nakon čudesnog preokreta na Grbavici (0:2 u gostima, 4:0 kod kuće). U četvrtfinalu su pali i Sovjeti – Dinamo Minsk je savladan sa 2:0 i 1:1. Grbavica je gorjela, Sarajevo je slavilo – Plavi su ušli među četiri najbolja u Evropi.</p><p>U polufinalu ih je čekao Videoton. Prvi meč u Mađarskoj Željo je izgubio 3:1, a u uzvratu na Grbavici, pred 30.000 ljudi, vodili su 2:0 i držali kartu za finale u rukama. Ali, kobni pogodak Mađara u finišu srušio je san – ukupnih 4:3 značilo je kraj evropske bajke.</p><p><br></p>

<h2>&nbsp;Neizbrisiv trag</h2><p>Iako nisu stigli do finala, Željezničar je ostavio neizbrisiv trag. Bio je to dokaz da i klubovi izvan jugoslavenske „velike četvorke“ mogu parirati najvećima. Taj uspjeh ostaje simbol jedne generacije – Sarajeva na vrhuncu i sportskog duha grada koji je u samo dvije godine dobio i Olimpijadu i polufinale Kupa UEFA.</p>

Na talasu olimpijske euforije, Sarajevo je 1985. doživjelo fudbalsku bajku – Željezničar je ušao među četiri najbolja u Evropi

Kako je Željezničar stigao do polufinala Kupa UEFA

<p>Estonija je nedavno uvela sankcije Miloradu Dodiku, zabranivši mu ulazak u zemlju uz obrazloženje da svojim djelovanjem podriva suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. </p><h2>No, šta mi znamo o Estoniji?</h2><p>Radi se o zemlji koja je prije tridesetak godina izronila iz haosa postsovjetske tranzicije i danas slovi za jedan od najuspješnijih primjera transformacije iz komunističkog režima u modernu, digitalnu i prosperitetnu državu.</p><h2>Baltički tigar: Estonsko čudo</h2><p>Posebno mjesto među tranzicijskim uspjesima zauzima Estonija. I ova zemlja, poput BiH, u tranziciju je ušla bez ozbiljnije demokratske tradicije i izgrađenih institucija. Nezavisnost je prvi put stekla tek nakon Prvog svjetskog rata, a već 1940. pregazila ju je sovjetska armija. Početkom 1990-ih, smrt SSSR-a ostavila je Estoniju u ruševinama: inflacija 1000%, cijene goriva skočile 10.000% u godini dana, prazne prodavnice i budžet, ljudi u redovima za hljeb.</p><p>U takvim uslovima, premijer Mart Laar povukao je poteze koji su promijenili sudbinu zemlje. Ključne lekcije koje je Estonija primijenila:</p><p>1.	Vladavina prava i novi ustav kao preduslov reformi.</p><p>2.	Dosljednost u provođenju reformi, bez obzira na kratkoročne poteškoće.</p><p>3.	Promjena mentaliteta građana – prihvatanje odgovornosti za vlastite odluke umjesto oslanjanja na državu.</p><p><br></p><h2>Reforme bez milosti</h2><p>Pod sloganom „Radi, ne čekaj pomoć“ (Trade, not aid), Estonija je ukinula carine, subvencije i privilegovane kredite, ostavivši preduzećima izbor: biti rentabilan ili nestati. Uvedena je ravna porezna stopa (flat tax), smanjeni porezi, stvorena slobodna trgovinska zona.</p><p>Ali ključ je bio u viziji budućnosti: umjesto da gradi na zastarjelim tehnologijama, Estonija je napravila skok u digitalno doba. Devedesetih je pokrenula masovna ulaganja u IT sektor, što je dovelo do stvaranja Skypea, prodanog Microsoftu za 8,5 milijardi dolara, i razvoja start-up scene koja danas izbacuje globalne uspjehe poput Bolt-a ili Wise-a (TransferWise). Tallinn se danas smatra jednim od evropskih start-up hubova.</p><p>Digitalna država</p><p>Estonija je svjetski pionir u e-vladi (e-government). Danas je gotovo sve moguće obaviti online:</p><p>•	glasati na izborima,</p><p>•	osnovati firmu za svega nekoliko minuta,</p><p>•	podnijeti poreznu prijavu za tri minute,</p><p>•	pristupiti svim administrativnim uslugama putem jedinstvene digitalne lične karte.</p><p>Čak 99% javnih usluga dostupno je putem interneta, a 44% izvoza čini elektronika i digitalne tehnologije. Estonija ima najveći broj start-upova po glavi stanovnika u Evropi i uživa reputaciju „baltičkog tigra“.</p><h2>BiH: autodestrukcija kao sistem</h2><p>U Bosni i Hercegovini, koja je ratom izgubila gotovo milion ljudi, naslijeđe rata i nacionalističkih politika ugušilo je svaku viziju. Umjesto tržišnih reformi, provođena je tajkunska privatizacija koja je uništila industrijsko naslijeđe. Stranački kadrovi nastavili su logiku partijskog kadroviranja iz socijalizma, a umjesto da privuče kapital, BiH je stvorila ambijent u kojem je najisplativije raditi u državnoj upravi ili nevladinom sektoru – dakle u raspodjeli, a ne u proizvodnji.</p><p>Dok su Estonci stvarali uslove za digitalnu budućnost, BiH je ostala zarobljena u prošlosti, trošeći energiju na etničke podjele, nostalgiju i destrukciju vlastite ekonomije.</p><h2>Dvije lekcije</h2><p>Estonija je pokazala da uspjeh ne zavisi od početnih uslova, već od vizije, discipline i spremnosti na promjenu mentaliteta. Bosna i Hercegovina, umjesto da se integriše u svjetsku ekonomiju, ostala je taoc autodestruktivne politike i partijskog feudalizma.</p><p>Razlika između dvije zemlje, koje su tranziciju započele iz sličnih ruševina, danas je nepremostiva: dok Estonija stoji kao primjer digitalne nacije i evropskog „tigra“, BiH ostaje tamni vilajet, osuđen na stagnaciju sve dok ne pronađe vlastitog Marta Laara – ili makar volju da preuzme odgovornost za budućnost.</p>

Ta mala baltička država, nekada postsocijalistički autsajder, danas služi kao primjer kako se uspješnom tranzicijom postaje kredibilan akter

Estonske sankcije Dodiku: Simbol razlike između uspješne i propale tranzicije

<p>Od usvajanja Zakona o unutrašnjoj trgovini Federacije BiH i člana 18., kojim je definisano radno vrijeme prodajnih objekata, Federalnom ministarstvu trgovine dostavljeno je 12 zahtjeva lokalnih zajednica za izuzeće od zabrane rada nedjeljom.</p><p>Općine Trnovo, Neum, Pale i Drvar nisu dostavile adekvatne podatke o prometu i zaposlenosti, zbog čega njihovi zahtjevi nisu mogli biti razmatrani. Konjic, Jablanica, Visoko, Tešanj, Velika Kladuša, Sapna, Foča i Orašje dostavili su sve potrebne podatke, a njihovi zahtjevi su proslijeđeni Vladi FBiH.</p><h2>Promet u porastu</h2><p>Iz Ministarstva trgovine za „Dnevni avaz“ tvrde da, prema podacima Porezne uprave FBiH, neradna nedjelja nije negativno utjecala na trgovinu. Ukupan fiskalizovani promet, ističu, u svim lokalnim zajednicama u periodu od 1. januara do 31. avgusta 2025. godine iznosio je 54,2 milijarde KM, što je za 9,3 milijarde KM više nego u istom periodu 2024. godine.</p><p>- U sektoru maloprodaje (G47), na koji se prvenstveno odnosi zabrana rada nedjeljom, promet je povećan sa 10,43 milijarde KM u 2024. na 10,58 milijardi KM u 2025. godini, što je rast od 152 miliona KM – navode.</p><p>Orašje je jedina lokalna zajednica koja je do sada dobila izuzeće. Međutim, iz Ministarstva tvrde kako analiza pokazuje da efekti nisu onoliko veliki kako se tvrdi u javnosti.</p><p>- Ukupan promet u Orašju u prvih osam mjeseci 2025. iznosio je 205,2 miliona KM, što je za 12,4 miliona KM više nego u 2024. godini. Maloprodaja je ostvarila rast od svega 521 hiljadu KM. Broj zaposlenih u maloprodaji se čak smanjio – sa 550 krajem novembra 2024. na 522 krajem avgusta 2025. godine – navode u odgovoru.</p><p>Iz Ministarstva naglašavaju da tvrdnje o „enormnom“ rastu prometa u Orašju nisu tačne, te da smanjenje broja zaposlenih nema veze s neradnom nedjeljom.</p><p>Razlog zbog kojeg su zahtjevi drugih općina na čekanju, prema Ministarstvu, leži u činjenici da su dostavljeni nepotpuni podaci i da je za ozbiljne zaključke bio potreban duži vremenski presjek.</p><p>Podsjećaju i da je Zakon usvojen velikom većinom glasova u Parlamentu FBiH, uz saglasnost i poslodavaca i sindikata. Kako navode, potrošačke navike su se prilagodile, a promet se nije značajnije mijenjao.</p><p>Na inicijativu malih trgovaca, Ministarstvo je pripremilo prijedlog izmjena Zakona kojim bi se član 18. učinio fleksibilnijim i omogućio rad manjih trgovina nedjeljom, ali isključivo uz angažman vlasnika i članova njihovih porodica.</p><h2>"Prvoklasna diskriminacija"</h2><p>Zastupnik u Parlamentu FBiH Admir Čavalić, međutim, upozorio je na, kako tvrdi, očiglednu diskriminaciju prilikom odlučivanja o izuzećima.</p><p>– Sve ove opštine i gradovi uredno su ispunili kriterije, njihove odluke su demokratski izglasane u vijećima. Međutim, Vlada FBiH je izuzeće omogućila samo Orašju, dok se zahtjevi ostalih mjesecima drže u ladici. Zašto je baš Orašje privilegovano – niko ne objašnjava – rekao je Čavalić.</p><p>On je dodao da je Ombudsman jasno naznačio koje opštine nisu ispunile uslove (Pale, Drvar, Neum i Trnovo), dok je diskriminacija u tome što su drugi ispunili, ali odgovor ne dobijaju.</p><p>– Bez obzira šta mislili o zabrani rada nedjeljom, svi se moramo saglasiti da je ovo primjer prvoklasne diskriminacije. Da li je to zbog politike, HDZ-a, nacionalnih pitanja ili blizine donosiocima odluka – uopće me ne zanima. Diskriminacija je diskriminacija – poručio je on.</p><h2>Samo za neke</h2><p>Čavalić je upozorio i na prijedlog da se institut izuzeća u potpunosti ukine, osim za male trgovine u kojima rade vlasnici i članovi porodice.</p><p> – To se, naravno, neće odnositi na Orašje, jer bez tog izuzeća nema HDZ-ovih glasova u Federalnom parlamentu. To bi bio potpuni apsurd i sramota – zaključio je zastupnik.</p>

Iz Ministarstva naglašavaju da tvrdnje o „enormnom“ rastu prometa u Orašju nisu tačne

Ne smiruju se tenzije oko uvođenja neradne nedjelje u BiH: Vrši li Vlada zbog Orašja brutalnu diskriminaciju nad ostalim općinama?

<p>Politička stranka mora da bude država u malom – sa spremnim stručnjacima, institucijama i politikama koje mogu odmah preuzeti vlast. Da bih ikada osnivao stranku, prvo bih mjesecima okupljao dokazne ljude iz ekonomije, energetike, medicine, arhitekture, telekomunikacija, ekologije... Bez takvih ljudi i njihovog pristanka, projekt ne bi vrijedio. Problem naših stranaka je što su organizovane kao interesne grupe, a ne ozbiljni timovi s jasnom ideologijom.</p><p>Trojka je najplastičniji primjer. Dino Konaković je stranku okupio oko raje s DIF-a i Soukbunara, rođaka i „genetski predodređenih“ sinova, uz pokoje trećerazredne bivše SDA-ovce. Naša stranka više liči na društvo okupljeno oko muzičkog ukusa prema EKV-u nego na ozbiljnu političku platformu. SDP, iako starija i masovnija, ima nešto kvalitetnije članstvo, ali oni koji su zaista ozbiljni u svojim profesijama tu su uglavnom reda radi. Strankom dominiraju kadrovi sumnjivog obrazovanja i skromnih kompetencija, a ključne odluke donose oni s najmanje kvalifikacija.</p><p>Bezbroj puta sam razgovarao s protagonistima Trojke i upozoravao ih da članstvo koje imaju ne može nositi odgovornost. Uvijek isti izgovor: „ljudi neće u politiku“, „ne privlači ih ministarska plata“... Možda ponegdje i jeste tačno, ali ja vjerujem da oni ozbiljne ljude nikada nisu ni pokušali privući. Zašto? Zato što bi im ugrozili komfor i otvorili pitanje zašto baš oni sjede u foteljama. Lakše je državu voditi kao kafansko društvo – bez opasnosti da te neko ozbiljan podsjeti koliko si nestručan.</p><p>Tako dođemo do apsurda da DIF-ovci vode ekonomiju, pripravnici postaju premijeri, studenti ljudskih prava iz Zenice bave se prostornim uređenjem, a policijskim sektorom upravljaju Ramo Isak &amp; Sons. Kao da fudbalski tim sastaviš od košarkaša i očekuješ ulazak u prvu ligu. Rezultati su logični – nikakvi.</p>

Umjesto da okupe stručnjake iz ekonomije, medicine ili energetike, bh. partije vlast grade na raji, rodbini i slučajnim poznanicima

Kolut naprijed, nazad tri

<p>Kad se Bakir Izetbegović sastane s ruskim ambasadorom Igorom Kalabuhovim, pitanje nije da li to izgleda loše – naravno da izgleda. Riječ je o ambasadoru zemlje koja prijeti BiH zbog NATO-a, negira genocid u Srebrenici i daje politički kiseonik Dodikovoj secesionističkoj retorici. U trenutku kada je ruska agresija na Ukrajinu redefinisala globalni poredak, ovakav sastanak neminovno šalje signal: ili ste slijepi na promjenu vremena ili namjerno testirate granice.</p><h2>Male države nemaju luksuz</h2><p>Najglasnija je bila Sabina Ćudić iz Naše stranke, koja je SDA optužila da sjedenjem s Moskvom zapravo sjedi protiv interesa BiH, pa i protiv same opstojnosti države. No, Ćudić je možda računala na kratko pamćenje naroda, a možda zaboravila da je, zajedno sa stranačkim kolegama, i sama prije nekoliko godina sjedila s Kalabuhovim – i to ispod Putinove slike. Tada im to nije smetalo, iako je politika Moskve prema BiH bila ista kao i danas.</p><p>Male države nikada nemaju luksuz da biraju samo jednog zaštitnika. Njihova sudbina je da balansiraju između više centara moći – Brisela, Vašingtona, Moskve, Ankare. To nije licemjerje, već gola realnost međunarodnih odnosa. Kada ste mali, pregovarate sa svima, pa i s onima koje prezirete.</p><p>Međutim, politički trenutak se promijenio. Prije deset godina sastanak s ruskim ambasadorom bio je diplomatski protokol. Danas je to politička poruka. Rat u Ukrajini, sankcije i nova blokovska podjela učinili su da Brisel svaku gestu prema Moskvi tumači kao signal svrstavanja.</p><p>U takvim okolnostima, sastanak Bakira Izetbegovića s Igorom Kalabuhovim nije bezazlen. No, iz Izetbegovićevog ugla ta poruka je možda upravo ono što želi poslati nakon što su administracije zapadnih država podržale projekat da se njega makne s vlasti, a nije izvjesno da se u međuvremenu taj odnos bitno promijenio.</p><p>Ono što se promijenilo jeste administracija u SAD-u, koja, s Donaldom Trumpom na čelu, Rusiju stavlja za zajednički sto u cilju završavanja rata u Ukrajini. No to ne mijenja prirodu sve cementiranije blokovske podjele prema kojoj svijet ide.</p><h2>Zatvaranje kanala</h2><p>Ipak, zatvaranje svih kanala komunikacije bilo bi kratkovido. Dodik svoju političku snagu i dalje crpi iz ruskog kišobrana. Ako bošnjački lideri potpuno prekinu vezu s ruskim ambasadorom, lišavaju se mogućnosti da makar djelimično utječu na tu dinamiku. Realizam zahtijeva razgovor sa svima, ali i hladnu procjenu koristi. Ako se iz sastanka ne izvuče ništa osim fotografije koja šteti u Vašingtonu i Briselu, onda je cijena veća od bilo kakve potencijalne koristi.</p><p>Trampova politika nikada nije bila dosljedno antiruska. Naprotiv, on je slabljenjem NATO-a i relativizacijom američkih obaveza prema saveznicima dodatno zamaglio pravila igre. To znači da za BiH više nema “sigurnog zaklona” kao nekada. Što je međunarodni poredak fluidniji, to je i cijena pogrešnih signala viša.</p><p>Zato, pitanje nije da li je Bakir smio otići na sastanak s Kalabuhovim. Pitanje je da li je BiH danas uopće u stanju voditi politiku balansiranja između Moskve i Vašingtona ili se mora jasno svrstati. A to je dilema od koje zavisi više od jedne fotografije – zavisi buduća pozicija cijele države.</p><p>No, to su pitanja kojima se sve probosanske stranke trebaju baviti strateški. Koristiti ovako ozbiljna pitanja za prepucavanja preko društvenih mreža odraz je političke nezrelosti.</p>

 Ako se iz sastanka ne izvuče ništa osim fotografije koja šteti u Vašingtonu i Briselu, onda je cijena veća od bilo kakve potencijalne koristi

Možda se i ne treba sastajati s Kalabuhovim – ali zašto je to onda radila i Ćudić?

<p>Amerika je ponovo došla na naslovnice zbog političkog nasilja. Nakon pokušaja atentata na Donalda Trampa (Trump), nakon ranjavanja kongresmena Stiva Skalisija (Steve Scalise) i brojnih incidenata u proteklim godinama, ubistvo političkog komentatora Čarlija (Charli) Kirka još je jedan dokaz da se najmoćnija demokratija svijeta opasno survala u eru u kojoj se političke razlike rješavaju oružjem.</p><p>Kirk je bio jedan iz plejade američkih desničara sa tvrdim stavovima koji je popularnost stekao svađama s ljevičarskim neistomišljenicima i izjavama kojima je sablažnjavao javnost. Tako je primjerice tvrdio da su masovne pucnjave u školama u SAD mala cijena koju treba platiti za Drugi amandman (pravo nošenja oružja), kao protivnik abortusa kazao je da bi svoju desetogodišnju kćerku natjerao da rodi ukoliko bi bila silovana, javno je targetirao muslimane i predstavljao ih kao prijetnju za zapadnu civilizaciju, a od početka agresije na Gazu pružao je fanatičnu podršku Izraelu.</p><p> O njegovim stavovima imao sam i imam najniže moguće mišljenje, ali činjenica da je ubijen zbog svojih političkih uvjerenja poraz je za cijelo društvo. To je civilizacijski sunovrat.</p><h2>Amerika u spirali nasilja</h2><p>Ubistvo Kirka nije izolovan slučaj, nego logičan nastavak atmosfere koja godinama tinja u Sjedinjenim Američkim Državama. Polarizacija, demonizacija političkih protivnika, medijske hajke, huškanje masa – sve to stvara teren na kojem neko odluči “riješiti stvar” mecima. Ono što je nekada izgledalo kao najstabilniji demokratski sistem, sada sve više liči na društvo u kojem nasilje postaje politički argument.</p><p>Šta to znači za nas? Na prvu, ništa – ali u stvarnosti, puno. Bosna i Hercegovina je, uz svo svoje nacionalno, etničko i političko ludilo, s izuzetkom onih prvih postratnih godina, već više  od dvije decenije bez političkih ubistava. Kod nas se ne vade pištolji na izborima, niti se ideološki protivnici likvidiraju zbog svojih stavova. Sukobi ostaju verbalni – psovke, uvrede, galama, a  rijetko i fizički. I to je, koliko god zvučalo skromno, golema civilizacijska prednost.</p><p>No, ta prednost nije garancija da će vječno trajati. Jer već sada imamo zabrinjavajuće znakove, posebno u RS. Vukanovićev automobil po drugi put gori,  Branislav Borenović zasut je biber sprejom u organizovanoj sačekuši, a i nerijetki novinar bio je meta napada. To više nije verbalni sukob. </p><h2>Klizav teren</h2><p>Upravo tu leži američka lekcija. Ni tamo ubistva nisu pala s neba – došla su nakon godina sistematskog uništavanja političke kulture, normalizacije mržnje i stalnog etiketiranja protivnika kao neprijatelja. Kod nas taj mehanizam može krenuti istim putem ako na vrijeme ne povučemo ručnu. Kada se nasilje jednom udomaći u politici, teško se zaustavlja.</p><p>Institucije u BiH dodatno pogoršavaju stvar. Kada napadači na opozicionare ili novinare ostanu nepoznati, kada istrage traju godinama ili se minimiziraju, šalje se signal da je nasilje dopušteno. Tako se otvara put da neko sutra odluči otići i korak dalje – od biber spreja do oružja.</p><p>Možda nam svakodnevna galama, prepucavanja i vrijeđanja izgledaju jadno, ali upravo je u tome naša prednost – ali barem ne puca, još uvijek. A s obzirom kakvom se svijetu približavamo i ko nam hara političkom scenom, možda je i to golemo. </p><p><br></p><h2>Sačuvati mir</h2><p>Zato je dužnost političkih elita, ali i svakog građanina, da jasno kaže: nasilje nema mjesto u politici. Jer jednom kada otvorite vrata batinama i mecima, više ih ne možete zatvoriti.</p><p>Ako u ovoj zemlji išta vrijedi, onda je to mir koji smo sačuvali tri decenije. Prokockamo li to – onda nismo naučili ništa ni iz vlastite prošlosti, ni iz američke sadašnjosti.</p>

Dok Amerika tone u spiralu atentata, Bosna i Hercegovina još čuva prednost – političke sukobe bez krvi

Ubistvo Kirka kao opasna lekcija s druge strane Atlantika: Metak u Americi, paljenje automobila u BiH – koliko smo daleko od najgoreg

<p>Gest generala Stanka Sopte u Jajcu – da prekine govor usred ceremonije obilježavanja 30 godina od oslobođenja Jajca i sačeka kraj ezana – objektivno je bio lijep i vrijedan poštovanja. U zemlji u kojoj se i dalje mjeri krvna zrnca i broje mezarja, prizor da jedan visoki oficir HVO-a pokaže minimum respekta prema muslimanskoj tradiciji djelovao je osvježavajuće. Barem na trenutak. Ali, kako to u BiH obično biva – ništa ne može ostati čisto i jednostavno.</p><h2>Specijalizovana kasta kopača</h2><p>Kod nas postoji specijalizovana kasta ljudi koja svaku naznaku normalnosti mora ogaditi. Ako Hrvat ili Srbin napravi gest tolerancije prema Bošnjacima, odmah kreće ritualno “kopanje” – traženje njegove ratne prošlosti, pogrešnih rečenica, druženja, pjesama, svega što može dokazati da je on, u suštini, tek još jedan ustaša ili četnik. Sopta je, dakako, idealna meta: njegovo ime jeste vezano za HVO, Washingtonski sporazum, pa i za haške spise. I odjednom, cijela scena u Jajcu – prekid govora zbog ezana – postaje bezvrijedna. Kao da čovjek koji je ratovao u HVO-u nema pravo na jedan normalan gest u miru, jer mu je etiketa ratne biografije trajna doživotna presuda.</p><p>Niko ne spori da Sopta ima ozbiljnu i, za neke, kontroverznu ratnu biografiju. Ali pitanje je: da li se svaki dobronamjeran potez treba u startu ocrnjivati i umanjivati kopanjem po prošlosti? Je li to put da izgradimo složnu i snažnu Bosnu i Hercegovinu?</p><p>Ako će se Bošnjaci ponašati tako, onda zatvaramo vrata svakom pomirenju i suživotu. Jer istina je brutalno jednostavna: svi narodi u BiH imaju generale, komandante i političare koji su nekad u prošlosti izjavili ili uradili ovo ili ono što nije po volji drugom narodu. Ako je pravilo da ništa ljudsko i pozitivno ne priznamo jedni drugima, onda ćemo do Sudnjeg dana tapkati u začaranom krugu nacionalnih mitova i mržnje.</p><h2>Medijski rudari</h2><p>Bošnjački medijski kopači i ovaj put su bili budni. Nisu dozvolili da jedna lijepa gesta koju su Bošnjaci pozdravili prođe bez posljedica. Jer oni znaju da niti jedan Srbin ili Hrvat u ovoj zemlji nije čist. I onda kopaju. I kopaju. Sve dok ne iskopaju kakvu „kontroverzu“ iz prošlosti kojom će Bošnjacima ogade nekoga, tj. svakoga.</p><p>Ako neki Bošnjak slučajno pohvali gest Hrvata ili Srbina, njihova je dužnost da takvog odmah stave na stub srama i podsjete ga koga se on usudio pohvaliti. To je mehanizam discipliniranja javnosti. To je patologija političke kulture koja ne dopušta ni tračak normalnosti i nastoji držati narod u vječnom stanju ratne anksioznosti i međuetničke mržnje.</p><p>Dok se prepucavamo oko toga da li je Sopta pjevao “Evo zore” 1996. ili nije, zemlja nam umire. Jajce, koje je Plenković nazvao “hrvatskim gradom”, izgubilo je trećinu stanovništva za 20 godina. Ljudi odlaze, omladina bježi, više nas umire nego što se rađa – ali glavna opsesija je ko je kome šta rekao, kome se naklonio i da li se sjetio helidroma u Mostaru. Nacionalistički rituali i dalje su jači od realnih problema.</p><p>Soptin gest bio je lijep i vrijedan poštovanja. Njegova prošlost nekima možda ostaje sporna – ali ako svaku gestu dobra moramo ubiti podsjećanjem na zlo, onda živimo u društvu u kojem je nemoguće napraviti ikakav korak naprijed. U BiH ne postoji amnezija, ali postoji elementarna potreba da priznamo kada neko napravi potez ljudskosti. Ako i tu potrebu ukinemo, onda suživot postaje nemoguća misija, a “čuvari nacije” ostaju jedini pobjednici.</p>

Šta stoji iza kandidiranja nepoznatih osoba: Opozicija u RS želi namjerno izgubiti izbore

Jedino njega smo svi voljeli

Kad je Halid zapjevao preko telefona: Snimak s Marinkom Rokvićem koji para dušu

Šverc guta bolnice, škole i penzije: 94 posto ispitanih potrošača rezani duhan kupuje ilegalno

Na Bjelašnici u planu nove turističke i rekreativne ponude

Šta stoji iza fiskalne krize u KS: Pare u Sarajevu nisu problem, para nema

Dino Mustafić povodom godišnjice "Dnevnog avaza": Savjest i hronika društva

Češka ambasadorica u BiH Jana Šindelkova: Sretnih još 30 x 30 godina

Pljačka buregdžinice

Kako je Željezničar stigao do polufinala Kupa UEFA

Estonske sankcije Dodiku: Simbol razlike između uspješne i propale tranzicije

Ne smiruju se tenzije oko uvođenja neradne nedjelje u BiH: Vrši li Vlada zbog Orašja brutalnu diskriminaciju nad ostalim općinama?

Kolut naprijed, nazad tri

Možda se i ne treba sastajati s Kalabuhovim – ali zašto je to onda radila i Ćudić?

Ubistvo Kirka kao opasna lekcija s druge strane Atlantika: Metak u Americi, paljenje automobila u BiH – koliko smo daleko od najgoreg

Kad Hrvat prekine govor zbog ezana - a bošnjački medijski kopači mu to ne oproste

Šta stoji iza kandidiranja nepoznatih osoba: Opozicija u RS želi namjerno izgubiti izbore

Jedino njega smo svi voljeli

Kad je Halid zapjevao preko telefona: Snimak s Marinkom Rokvićem koji para dušu

Šverc guta bolnice, škole i penzije: 94 posto ispitanih potrošača rezani duhan kupuje ilegalno

Na Bjelašnici u planu nove turističke i rekreativne ponude

Šta stoji iza fiskalne krize u KS: Pare u Sarajevu nisu problem, para nema

Dino Mustafić povodom godišnjice "Dnevnog avaza": Savjest i hronika društva

Češka ambasadorica u BiH Jana Šindelkova: Sretnih još 30 x 30 godina

Pljačka buregdžinice

Kako je Željezničar stigao do polufinala Kupa UEFA

Estonske sankcije Dodiku: Simbol razlike između uspješne i propale tranzicije

Ne smiruju se tenzije oko uvođenja neradne nedjelje u BiH: Vrši li Vlada zbog Orašja brutalnu diskriminaciju nad ostalim općinama?

Kolut naprijed, nazad tri

Možda se i ne treba sastajati s Kalabuhovim – ali zašto je to onda radila i Ćudić?

Ubistvo Kirka kao opasna lekcija s druge strane Atlantika: Metak u Americi, paljenje automobila u BiH – koliko smo daleko od najgoreg

Kad Hrvat prekine govor zbog ezana - a bošnjački medijski kopači mu to ne oproste