Najsuroviji zločini, ubistva, otmice, silovanja, komplicirana su krivična djela za čije su rasvjetljavanje potrebni istančan um, šesto čulo i veliko iskustvo. 

Sudeći prema ocjeni poznatih sarajevskih istražitelja, to sve posjeduje Olga Vukša, istražiteljica Odsjeka za krvne, seksualne delikte i ratne zločine Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. 

Ona već 13 godina radi na slučajevima koji unose nemir među građane, a za naš list je prvi put progovorila o tajnama detektivske profesije. Ona je, inače, prva klasa policijskih kadeta koja je izašla poslije rata. Njen prvi posao bio je u tadašnjoj Policijskoj upravi Novo Sarajevo, gdje je primljena kao “nužno zlo”, jer nije bilo ženskih osoba u uniformi. Sve što se događalo poslije je legenda, jer danas skoro da ne postoji jak slučaj na kojem ne radi Vukša.

Prepoznali talent

- Moje kolegice i ja bile smo pravi bum, jer su do tada žene u uniformi bile prava rijetkost. Uniformu sam nosila svega godinu. Nadređeni su prepoznali da sam znatiželjna pa sam prešla prvo u Odsjek za krvne i seksualne delikte pri Policijskoj upravi, a nedugo poslije u isti Odsjek MUP-a KS. I, evo, već 13 godina radim na ovoj poziciji, a generalno, u policiji sam odavno punoljetna – govori nam Vukša. 

Za svoj posao, koji je uporedila sa zanimanjem novinara crne hronike, kaže da je dinamičan, jer nijedan dan na radnom mjestu nije isti. U to smo se i sami uvjerili. U kancelariji je kao u “ludoj kući” ili na željezničkoj stanici. Stalno se ulazi, izlazi, razgovara, razmjenjuju se informacije, diže se slušalica telefona i tako unedogled... Pitali smo Vukšu kakva su njena iskustva u ovom napetom poslu te da li je imala negativnih iskustava s obzirom na to da je žena.

- Moja iskustva su, zaista, samo pozitivna. Možda to dugujem i tome da je ovo timski posao, svi moraju sarađivati. Ko solira, da tako kažem, taj neće ni uspjeti - kaže Vukša.

Formalnopravno, Vukša ima uobičajeno kancelarijsko radno vrijeme - od 8 do 16 sati. Naravno, uz dežure. No, za posao policajca, pogotovo istražitelja, sve to nerijetko pada u vodu. Nekada se, kao što je to bio slučaj krajem 2004. godine, kada je oteto jedno dijete, radi i danonoćno.

- Bila sam dio tima koji je radio na tome da se dijete pronađe živo i zdravo te da se vrati roditeljima. Dobro se sjećam da je to sve za nas bila enigma, jer se tako nešto prvi put dogodilo u BiH. Sve je trajalo više od 48 sati i vjerujte da niko nije išao kući niti je spavao. Kada se sve sretno završilo, to je bio jedan od onih trenutaka kada sama sebi kažem da mi je drago što se bavim ovim poslom – rekla nam je Vukša.

Kako kaže, svaki slučaj je priča za sebe. Kada se dogodi neko teško djelo, kao što je ubistvo, ključna su prva 24 sata.

- Kada se jednom sa mjesta zločina ukloni žuta traka, gotovo je… Najbitniji su prvi momenti na mjestu događaja. Prvo se sve fotografira onako kako je zatečeno. Onda se uviđaj radi, kako mi kažemo, statično pa dinamično. Statično je kada mi istražitelji doslovno s rukama u džepovima hodamo mjestom događaja, gledamo, tražimo... Dinamični dio uviđaja je onaj kada nas vidite da označavamo dokaze, da u kese spremamo dokaze, koje štitimo da se ne unište... Treba reći da tragovi pričaju jednu, a svjedoci drugu priču. Ne kažu džabe pravnici da je svjedok “vražiji dokaz”. Od, recimo, deset svjedoka, svaki će vam različito ispričati neku verziju priče. To je i normalno, jer ljudi imaju različite percepcije događaja, a nekada, usljed šoka, nisu u stanju ništa kazati. Zato volim reći da se istina nalazi negdje na pola puta između tragova i svjedoka. Što se tiče mjesta nekog zločina, ono skoro sve govori, treba samo znati gledati, čitati i slušati. Kockice se počnu sklapati, klupko se odmotavati i slučaj bude riješen – pojašnjava Vukša. 

Nažalost, u svojoj karijeri ona je imala i nekoliko ubistava na kojima je radila, a koji ni do danas nisu rasvijetljeni. Jedino što joj teže od toga pada jesu slučajevi kada su žrtve djeca. Prije nekoliko godina, u sklopu usavršavanja svog zvanja, Vukša i kolege imali su predavanje na kojem je bio jedan ugledni penzionisani vještak patalog iz Sjedinjenih Američkih Država.

Obdukcije tijela

- On je na slajdovima puštao obdukcije tijela s različitim povredama kako bi nam objasnio kako prepoznati od čega je nanesena neka povreda. Na tim slajdovima prikazane su i povrede djece koja su zlostavljanja. Tada sam sebi kazala da se nadam da se nikad neću susreti s nečim sličnim. Nažalost, dogodio se slučaj malog Smaje Ćesira. Prisustvovala sam obdukciji i mogu vam reći da takve, teške i brutalne povrede nisam vidjela ni na tim slajdovima. Emotivno, to mi je bio najteži slučaj na kojem sam radila, jer sam prvo čovjek i roditelj pa tek onda policajac – kazala je Vukša.

Na kraju našeg razgovora, Vukša je kazala da je sretna što do sada u svojoj bogatoj karijeri nije morala povući oroz na svom službenom pištolju. 

- Znate kako kažu, očekuj najbolje, nadaj se najgorem. Nadam se da ću se, kao i većina mojih kolega, penzionisati, a da neću morati upotrijebiti pištolj. Samo nošenje pištolja je velika odgovornost. Jednom prilikom sam ispred KUM-a čekala doktora da mi kaže stepen povreda oštećenog. I sada se sjećam da mi je kazao da nas skoro svi mrze. Kada sam ga pitala zašto to misli, on mi je rekao da i policajce i doktore ljudi obično upoznaju na svoj najgori dan u životu – zaključila je Olga Vukša.

Rekonstrukcije krivičnih djela

Olga Vukša i njene kolege često tokom istražnih radnji naiđu na zid. Nema tragova, nema sredstava izvršenja i slično. Vukša nam kaže da se u slučajevima kada nisu posložene sve kockice, radi rekonstrukcija zločina.

- Nekada se ne može naći tijelo ili sredstvo izvršenja. U tim slučajevima, na mjesto događaja se dovodi osumnjičena osoba – pojašnjava Vukša.

Što ga ne ubiše iz pištolja

Kroz svoj posao Olga Vukša nagledala se i naslušala svega. Bilo je raznih anegdota, pa i komičnih situacija.

- Sjećam se jednog čovjeka koji je brutalno pretučen nasmrt. Dolazimo na lice mjesta i zatičemo udovicu. Očekujemo tugu, plač, suze... Ali, njoj je u tom trenutku, očito, bio jedini problem način na koji je ubijen njen suprug. Tako nam je kazala: “Što ga ne ubiše iz pištolja, vidi ga sada na šta liči.” Teško je u takvim situacijama ostati ozbiljan, ali dešava se... – kroz osmijeh nam je kazala Vukša.

Alat policajca su papir i olovka 

Olga Vukša otkrila nam je tokom ugodnog razgovora da je razvedena te da ima dvoje djece. Iskreno nam je priznala da porodica, u neku ruku, trpi njen posao, ali i da su se svi već navikli na njeno zanimanje te da imaju razumijevanja.

- Nisam od onih majki koje će biti na svakoj priredbi ili roditeljskom sastanku. I sada se sjećam kad su mi djeca kazala: “Mama, tvoj glavni alat na poslu je pištolj.” Objasnila sam im da to nije tačno i da su moj glavni alat papir i olovka, a tako bi trebalo da je i kod svakog drugog policajca.