Kažu, prvo čovjek pa tek onda Vedad Ibišević. U poganosti savremenog svijeta, u kojem materijalno nadjačava ljudsko, a humanost kleči u sjeni surovog, 32-godišnji nogometni reprezentativac Bosne i Hercegovine ostao je ono što je uvijek i bio, još iz vremena kada je od ratne golgote bježao u bolji svijet.
Slava, novac, uspjesi, rekordi... ovakvima poput Ibiševića ne udaraju u glavu. Gospodina u njemu nije stvorilo ni ono materijalno niti ono populističko nego isključivo ljudsko, što ga i danas čini vjerovatno omiljenim nogometašem kojeg naša zemlja ima.
Ibišević je ovih dana boravio sa porodicom u Bosni i Hercegovini, koju je napustio u petak, a kraj godine bio je neki, već tradicionalni povod da s Vedadom porazgovaramo o svemu – o nogometu, životu, porodici, koja je prije tri mjeseca pojačana još jednim članom, djevojčicom.
Ne pretjerujem
- Šta mogu reći o 2016... Koliko se godina čini dugom, čovjek i zaboravi mnogo toga. Bilo je uspona, padova... S Hertom sam imao loše proljeće, nismo otišli ni u Evropsku ligu i, s te strane, ne mogu ništa lijepo reći. No, ova jesen bila je dobra i za klub i za mene - kaže Ibišević na početku novogodišnjeg intervjua za "Dnevni avaz".
Reprezentacija je, pak, bila u sjeni neuspjeha u prošlom ciklusu, koji, vjerujem, još niste preboljeli?
- Glupo je Evropsko prvenstvo gledati kod kuće i razmišljati o tome šta smo pogriješili pa nismo i mi tu. Veoma loš osjećaj....
Voli doći u svoju zemlju
Ovo je vrijeme želja, maštanja... šta je ono što bi Vedad Ibišević sam sebi poželio?
- Nisam ja tip koji pretjeruje i u čemu. Meni je najbitnije ono što je bitno svakom drugom čovjeku - zdravlje, poslovni uspjeh... ali osim toga, ogromna mi je želja krunisati karijeru još jednim odlaskom na Svjetsko prvenstvo s reprezentacijom Bosne i Hercegovine. U Brazilu sam osjetio kako je lijepo biti dio svjetske smotre i sve bih dao da se to ponovi.
Da malo pobjegnemo od fudbala. Nova godina uvijek budi emocije, sjećanja, svako se prisjeti nečeg lijepog, nostalgičnog... Šta u Vama budi dolazak novogodišnjih praznika?
- Iskreno, kako idem u godine, ta vrsta emocija se polako smiruje. Kao klinac sam se veselio dolasku Nove godine bez obzira na to što odlazak stare i dolazak nove ništa bitno u mom životu neće promijeniti. Neću još da kažem da starim (smijeh, op. a.), ali praznike ne dočekujem ni u kakvom raspoloženju koje odudara od uobičajenog. Nego, eto, onako... malo sam sa sobom sumiram, planiram...
Spomenuli ste dječačke novogodišnje dane. Kakav je Vedad bio dječak?
- Nestašan. Baš smo o tome pričali ovih dana. Kada sam bio u Tuzli, dok smo čekali odlazak u inozemstvo, mi, djeca iz ulice, nadmetali smo se ko će duže ostati budan. To je bio glavni cilj. Ma, tipične dječije stvari - petarde, što više slatkiša...
Ima li nekih želja koje se nisu ostvarile?
- Ima, ali nisu to sada neke bogzna kakve želje. Mogao sam igrati u drugim ligama, isprobati nešto novo... Žao mi je što nikad nisam osvojio neku titulu, ali to je bilo veoma teško, jer ekipe u kojima sam igrao, nisu bile sposobne za to. Volio bih i da sam igrao Ligu prvaka. No, ja sam, općenito, zadovoljan čovjek, kojeg takve sitnice ne pogađaju mnogo.
Govorili ste o ulasku u godine. Iskreno, je li Vam fudbal dosadao nakon toliko sezona, povreda, napornog rada...?
- Ma... nije! Kako se čovjek približava kraju karijere, sve više shvata da je to najbolji posao koji može imati. Sve mi je draže igrati i uživam u tome mnogo više nego kada sam bio mlađi. Slušat ću tijelo i čekati da mi ono kaže da se više ne može.
Gol za plasman na Mundijal, pa prvi gol za BiH na Svjetskom prvenstvu, 100 golova u Bundesligi... Koji su to motivi koji Vas i dalje pokreću i tjeraju da budete bolji?
- Pokreće me sve. Ja sam takav tip čovjeka da se, kada na treningu igramo tri na tri, nerviram kada gubim. Motiva i žara u meni uvijek ima. Jedan od najvećih je da ponovo odemo na Mundijal. U Brazilu smo ostvarili historijski uspjeh, ali smo ostali nedorečeni. I dan-danas mislim da smo tamo mogli napraviti više i zato priželjkujem priliku za drugi pokušaj.
A kada karijera prođe, gdje se vidite za nekih pet-deset godina?
- Još ne razmišljam mnogo o tome. Ostat ću u fudbalu, jer to najbolje radim. Ali, kako, to ne znam. Možda menadžer, možda trener... ko zna, možda jednom i selektor BiH...
Sigurno je da porodica polako preuzima primat. Šta radite kada ne igrate?
- Volim raditi sve ono što usrećuje moju porodicu. Zabavljam se sa sinom ili, pak, svi zajedno odemo u zoološki vrt, restoran... Nije bitno, važno je da vrijeme bude ispunjeno kvalitetno.
Šutamo lopte
Preuzima li sin tatine afinitete?
- Pa, eto... (smijeh, op. a.). Ponekad šutamo lopte, ali i dalje se više voli zabavljati drugim igračkama. No, zna me razveseliti raznim pitanjima nakon utakmica u kojima me gleda.
Možete li zamisliti da se vratite da živite u BiH? Koliko je to realno očekivati?
- Iz ove perspektive gledajući, ne znam. Volim doći u svoju zemlju, posjetiti prijatelje, biti s našim narodom, ali sve zavisi od posla koji budem radio. Iskreno, s jedne strane mogu zamisliti da mi djeca odrastaju u BiH, jer bi to bilo bitno za njihovu ljudsku izgradnju, ali s druge strane, znam da u BiH nije idealno. No, ko zna, naše prebivalište zavisit će od posla koji budem radio nakon završetka karijere.
Šta reći narodu Bosne i Hercegovine?
- Teško je bilo šta reći iz moje perspektive, jer šta god da kažem, bit će "šta to on nama pametuje". I razumijem to. Ljudi imaju svoje probleme, ali ono što je bitno jeste da živimo u teškim vremenima, u kojima je malo kome lako. No, siguran sam da ljudi iz Bosne i Hercegovine imaju pameti i mogućnosti da uspiju bilo gdje i u bilo čemu.
Ako smo mi koji smo živjeli u mnogo težim, ratnim vremenima, uspjeli nešto napraviti, nije važno je li to BiH ili neka druga zemlja, onda to može svako. Bitno je imati snove i ići ka njihovom ostvarenju. Zato, radite na sebi i ne odustajte, a nagrada mora doći.
Sa suprugom i sinom na Jahorini
Previše je straha i mržnje
Kako ste doživjeli nedavne napade u Berlinu i, općenito, kako doživljavate situaciju u svijetu, koji je iz dana u dan sve nesigurnije mjesto?
- Svijet se zaista pretvara u nesigurno mjesto. Previše je straha, mržnje, a ljudi se sve više povlače u svoje torove i čopore. Kada su bili napadi u Berlinu, naravno da je bilo straha. Nisam ni pomišljao da bi se takvo nešto moglo desiti u Njemačkoj, ali živimo u veoma čudno vrijeme i strašno mi je žao što u svijetu ima toliko nesreće.
Ja kao tata: Teška, ali najdraža uloga
Šta možete reći o sebi kao ocu? Kakav je Vedo tata?
- Ne znam. To je uloga u koju sam tek ušao. Teška je, ali najdraža. Vjerovatno nisam baš idealan, ali ne može mi se osporiti trud da budem dobar. Supruga će, vjerovatno, reći da neke obaveze volim izbjeći, ali općenito, dajem sve od sebe.
Djevojčica najljepši poklon
Na kraju godine, kada se sve sabira, ne moramo ni pitati šta je ono što će ostati u dugom sjećanju?
- Naravno, djevojčica. To mi je bio najljepši poklon u 2016. godini.
