Predstavnica preživjelih žrtava genocida u Srebrenici Nermina Muminović snažnim i emotivnim govorom rasplakala je mnoge prisutne na komemoraciji u Potočarima.
- Danas, u Memorijalnom centru Potočari kopamo 127 šehida koji su ubijeni samo zato jer su Bošnjaci. Konačno, 21 godinu nakon genocida, vratili su se u svoju Srebrenicu kako bi našli smiraj. Oni, u zelenoj dolini nišana, a mi u boli s kojom se borimo 21 godinu - kazala je Muminović.
Svi su nas izdali
Ona je rekla da je u julu 1995. imala 13 godina i nije znala šta znači mržnja i koliki zločinci mogu biti ljudi, oni koji žive i jedu isti hljeb s njima.
- Protjerana sam zajedno sa babom, mamom, sestrama. Babo je rekao da smo pod zaštitom UN-a i da se ne trebamo plašiti, jer će nas oni štiti od četnika. Kada se pucalo na naš grad, svi su dizali glave prema nebu čekajući avione UN-a koji su nas trebali zaštiti. Tih dana jula svi su nas izdali, naši jecaji bili su nedovoljan znak - rekla je ona.
Kako je rekla, babo je zatim otišao preko šume, sa zelenim ruksakom na leđima.
- Rastali smo se, rekao je samo da slušamo mamu. Jedan pogled na nas je jedino što mi je uspomena na njega. Provela sam dvije noći u Potočarima i onda su nas prebacili na mjesto gdje smo trebali živjeti. Jedanaest godina sam živjela van Srebrenice. Moj babo nikada nije došao. Ubili su ga. Njega i još 8.000 srebreničkih očeva, prijatelja, muškaraca i dječaka u ime Republike Srpske i onih koji veličaju njihova zlodjela. Ja sam se vratila u Srebrenicu, ali moj babo nije. Bol je sve veća i intenzivnija kada dođete među one koji negiraju genocid, znate da su činili genocid, a s njima morate živjeti, raditi i pri tome su učitelji vašoj djeci. Nagrada i smiraj su naši bijeli nišani. Prije tri godine i babo se vratio u Srebrenicu. Nije se vratio sa zelenim ruksakom, već u zelenom tabutom - kazala je ona.
Bolja budućnost
Kako kaže, ne zna kroz kakve je patnje prošao, ali će se boriti da djeca imaju bolju i sretniju budućnost.
- Mi smo se izabrali školovati i slušati mamu. Vratila sam se u Srebrenicu, osnovala porodicu, a moje kćerke su dokaz da zločinci nisu pobijedili i da nikada neće pobijediti. Oni koji su jednom riječju mogle spriječiti genocid to nisu uradili. Naš krik se čuo do neba, ali su ostali nijemi i gluhi. Nemojte šutjeti 21. godinu nakon genocida. Bez obzira na bol, mi smo pružili ruku pomirenja i suživota. Želimo da naša djeca imaju zakonom zagarantovana prava. Nemojte nas ponovo izdati - kazala je Muminović.
