ISTAKNUTI BOŠNJACI

Alija Nametak: 36. godišnjica smrti bh. književnika i profesora

Pisao je o materijalnom propadanju bošnjačkih plemićkih porodica, njihovim padovima i borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave

Alija Nametak. Avaz

8.11.2023

Jedan od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca, pripovjedača, hroničara i dramatičara profesor Alija Nametak napustio nas je 8. novembra 1987., ostavivši nam vrijedna književna djela koja su ujedno i kulturno-historijski dokumenti vremena u kojem je živio. Njegovi romani, pripovijetke, drame, novele i tekstovi su, prije svega, hronike bošnjačkog naroda, zbog čega ga mnogi književni kritičari nazivaju novovjekim Bašeskijom.

Rođen je u Mostaru, 6. marta 1906. godine, u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici. Njegov otac Hasan-efendija, stručnjak za šerijatsko pravo, radio je kao imam Jahja-esfel džamije u Mostaru i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha u Sarajevu, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Alijina supruga Saliha bila je najmlađa kćerka Fehima ef. Spahe, reisa Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji u periodu od 1938. do 1942. godine i brata dr. Mehmeda ef. Spahe, nekadašnjeg ministra u Kraljevini SHS i velikog borca za prava bošnjačkog naroda.

Presuda kulturi

Nametak je svoj književni, kulturni, društveni i javni rad počeo sa samo 12 godina, zapisivanjem narodnih pjesama od svoje majke. Bio je vrlo zainteresiran za svoju vjeru, za život i običaje Bošnjaka, te je, osim što je pisao, cijelog života sakupljao i objavljivao narodne umotvorine. U njegovom radu primjetan je veliki utjecaj tradicionalnog odgoja i odnosa prema islamu, što je najbolje i opisao sam Alija:

- Bilo ljeto, bila zima, on (otac, op.a.) je dolazio barem pola sata prije zalaza sunca, provrtio se malo po dvorištu i po bašči, uvijek raspoložen, i razgovarao s nama, djecom, kao sa odraslima, a onda bi pošao u džamiju na akšam, večernju molitvu, i ja za njim, sam od sebe, bez ikakva nagonjenja, jer mi je nešto iz dna duše govorilo da mora dobro biti ono što radi moj babo.

Od 1929. do 1945. godine radio je kao urednik časopisa „Novi behar“ u Sarajevu, potom profesor književnosti u Gazi Husrev-begovoj medresi, Učiteljskoj i Srednjoj tehničkoj školi. Do 1945. godine objavio je knjige „Bajram žrtava“, „Dobri Bošnjani“, „Ramazanske priče“, „Za obraz“, „Mladić u prirodi“, „Dan i sunce“ i „Abdullahpaša u kasabi“.

Zbog aktivnog učešća u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH osuđen je 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je „odležao“ devet. A, ustvari, on uopće nije bio politički angažiran već je radio isključivo na afirmaciji kulture, što je najbolje opisao prof. dr. Nadan Filipović, u tekstu „(T)ko je u Bosni i Hercegovini bio Alija Nametak“:

- Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u travnju 1945. godine, partizani, tačnije „partizanski osloboditelji“ su ga osudili na petnaest godina teške robije ne samo zato što se tokom rata uopšte nije petljao u politiku, niti je surađivao s režimom Nezavisne države Hrvatske, već zato što je i u ratnim okolnostima ostao aktivni djelatnik na polju književnosti i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine. 

Nametak: Osuđen zbog umjetničkog djelovanja u ratu. Avaz

Skroman i nenametljiv

Najbrojnija Alijina djela su socijalne tematike, u kojima on prikazuje najprelomnija i najdramatičnija zbivanja u historiji Bošnjaka, uvjetovana događajima nakon Prvog svjetskog rata, stvaranja Kraljevine SHS i provođenja agrarne reforme. U tim pripovijetkama pisao je o materijalnom propadanju bošnjačkih plemićkih porodica i posljedicama tih zbivanja: nesnalaženju u novim uvjetima, njihovim padovima i borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed. Čovjekovu iskonsku povezanost sa zemljom i sredinom u kojoj je ponikao, Nametkov junak Ahmet u noveli „Kmet“ objašnjava ovako:

„Zašto li je ovo, Bože jedini. Šta je ovo? Kakva je ovo slast u ovoj zemlji, pa je ne možemo ostaviti, a kad je ostavimo ne možemo je zaboraviti.“

Nametak je bio umjeren i nenametljiv u svemu, pa je tako jedne prilike skromno izjavio da bi se iz njegovog opusa moglo izabrati desetak vrijednih novela, a svi koji poznaju njegovo djelo saglasit će se s mišljenjem hrvatskog književnika Ive Balentovića: “Nametak je pisac naš, sviju nas, umjetnik našeg podneblja... čije je književno djelo ugrađeno u našu književnost i u njoj trajno ostaje.”

Iako je dugo vremena bio izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, Nametak nikad nije, čak ni s najmanjom primjesom mržnje govorio o ”državi” ili pojedincima koji su ga osudili na dugogodišnju robiju. Ponovo je počeo objavljivati 1966. godine, kada je odštampana njegova knjiga novela „Trava zaboravka“.

U predgovoru ove knjige rahmetli prof. dr. Muhsin Rizvić obradio je i novele iz zbirke „Dobri Bošnjani“, čime je bliže pojasnio stvaralački rad nepravedno zapostavljenog Alije Nametka, skrenuvši pažnju na veliku važnost njegovog lika i djela za bosanskohercegovačku historiju i književnost.

Nametkova djela, u kojima je dokumentaristički, ali i uz specifičan humor, kako bismo ih bolje razumjeli, sačuvan i oživljen jedan vijek naše historije, nesumnjivo spadaju među najznačajnija djela bh. kulturno-historijske baštine i uopće historije naše zemlje.

Nametak: Sa suprugom Salihom, kćerkom reisa Fehima ef. Spahe. Avaz

U početku mi je bio stran

Prof. dr. Fehim Nametak, turkolog, arabist, nekadašnji direktor Orijentalnog instituta, profesor na univerzitetima u Sarajevu, Skoplju i Zagrebu, u intervjuu za „Anadolu Agency“, sjećajući se oca Alije, između ostalog, rekao je:

- Ja bih ga posebno želio predstaviti kao oca, kao jednog finog, nježnog, prijatnog čovjeka koji nije vršio nikakvu prisilu na svoju djecu, koji nas je odgajao na jedan najprijemčiviji način. Moram napomenuti da ga kao oca mogu intenzivnije pratiti tek od 11. godine, kada je on izašao iz zatvora - dodavši kako mu je otac čak u početku bio strani čovjek, neko ko je došao u njihovu porodicu kada je njegova majka odgajala njihovo četvero djece.

I u kući je nosio fes

Inžinjerka elektrotehnike Feriha Nametak-Serdarević, Alijina unuka i kćerka prof. dr. Fehima Nametka, Alijinog sina, u sjećanjima na svog djeda, izjavila je za „Avaz“:

- Posebno se sjećam vrućih somuna koje bi dedo donosio svakog jutra, i ljeti i zimi, u povratku sa sabaha iz Hadžijske džamije... Nikad ga nisam čula da je povisio ton razgovora, čak ni prema djeci. Insistirao je na vjerskom odgoju unučadi. Nije pokazivao emocije, ali ih je dokazivao, naprimjer, u vrijeme redukcija struje u cijelim kvartovima, kad sam bila gimnazijalka, on bi dolazio na Baščaršiju po mene, da mi se ne bi nešto loše desilo. I onako, s fesom, svake noći bi me čekao na stanici.

Nijedan dan bez crtice

Magistrica etnologije i kustosica Zemaljskog muzeja BiH Lebiba Džeko, također Alijina unuka i kćerka prof. dr. Fehima Nametka, za „Avaz“ o svom djedu kaže:

- Imala sam privilegiju da do 18. godine živim sa svojim djedom. Mnogo učenih i zanimljivih ljudi ga je posjećivalo, ne samo iz Sarajeva i BiH nego iz svih krajeva bivše Jugoslavije i inozemstva, a ja bih još kao djevojčica, uvijek bila u blizini i slušala o čemu su razgovarali, što mi je otvaralo sasvim nove vidike.

Kad sam imala 10 godina, djed me je počeo učiti krasnopisu, jer je smatrao da je lijep rukopis važan i da tome trebamo posvetiti vrijeme i pažnju. Na prvoj strani sveske djed je napisao „Nulla dies sine linea“, latinsku izreku koja znači „Nijedan dan bez crtice“.

Video
Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.