I tako smo došli do toga da, u ovim posljednjim vremenima za satiru, Donald Trump planira da na svoj rođendan, 14. juna, predsjedava brutalnim UFC borbama prsa u prsa na južnom travnjaku Bijele kuće. Oni koji su zgroženi idejom gladijatorskog spektakla na adresi 1600 Pennsylvania Avenue imaju razloga za zabrinutost. Ali griješe oko toga čiji je ugled zapravo ugrožen. Bijela kuća i Amerika će preživjeti. UFC je taj koji rizikuje da bude povučen na dno.

Ispunjavanje standarda

Jer ko može ozbiljno tvrditi da ovaj predsjednik ispunjava standarde koje UFC traži od svojih boraca, a kamoli vrline koje borci međusobno poštuju? Istina, Trump je više puta pokazao da zna podnijeti politički udarac i demonstrirao zavidnu otpornost. Ali pravi UFC šampioni trebali bi predstavljati mnogo više od toga.

Uoči medijski izvikane borbe za titulu srednje kategorije u Newarku 9. maja, Sean Strickland, izazivač poznat po prljavom verbalnom provociranju, zasuo je uvredama neporaženog prvaka Khamzata Chimaeva. Najteža optužba — ili barem ona koju je UFC, sa svojim istančanim osjećajem za publiku, odlučio posebno isticati u promociji — bila je da Chimaev voli trenirati tukući se protiv „najmanjih i najslabijih profesionalaca“ koje može pronaći. Kao predsjednik, Trump je pokazao spremnost da koristi svu moć koja mu je na raspolaganju — uključujući i onu koju mu Ustav ne dopušta — kako bi slomio svoje protivnike. Ali što je protivnik slabiji, to je Trump agresivniji. Kad god bi naišao na nekoga približno svoje veličine, brzo bi se povukao.

Trumpove carine od 145 posto Kini nisu dugo opstale nakon kineskih recipročnih mjera i zabrane izvoza rijetkih minerala. Ušutio je i o zauzimanju Grenlanda kad je postalo jasno da se Evropljani, koje je ismijavao, mogu ujediniti protiv njega. Čak je i u slučaju Irana, kada ga je relativno slab protivnik uspio uvući u iscrpljujući klinč kakav Chimaev savršeno koristi u oktagonu, Trump zasad odustao od onoga što bi UFC nazvao „visokim volumenom udaraca“ i počeo tražiti mir.

I postoji li iko ko misli da Trump, poput UFC-a, vjeruje u fer borbu? Tačno je da je UFC devedesetih bio toliko neuređen da su se borci morali džentlmenski dogovarati da jedni drugima neće čupati kosu. Tada je senator John McCain ovaj sport nazivao „ljudskim borbama pijetlova“. UFC je bio zabranjen u 36 saveznih država, pa čak i na pay-per-view televiziji, za razliku od pornografije. Ali kako je liga čistila svoj imidž, zabranila je ne samo čupanje kose, nego i guranje prstiju u oči, udarce glavom, „napade na prepone bilo koje vrste“ i „gaženje protivnika koji leži“. Moglo bi se reći da su za Trumpa to samo metafore, ali njegova stvarna politička praksa obiluje drugim UFC prekršajima — ignorisanjem sudijskih uputa i „upotrebom uvredljivog jezika u borilištu“. Toliki mu je prezir prema pravilima da je pokušavao poništiti rezultate izbora 2020. čak i nakon što su deseci sudova zaključili da je glasanje bilo regularno.

Trump jeste iskreni fan borilačkih sportova. Odigrao je važnu ulogu u legitimisanju UFC-a, organizujući borbe u svom Taj Mahal kasinu 2001. dok je liga još pokušavala izboriti regulatorna odobrenja. UFC također pojačava Trumpov vjerovatno najefikasniji politički potez, posuđen iz džuda: okretanje težine establišmenta protiv samog sebe. Što više elite moraliziraju nad njegovim borbama u Bijeloj kući, to više hrane njegov populizam.

Predsjednik UFC-a Dana White otvoreno je podržavao Trumpa i prihvatio njegovu provokativnu politiku. UFC-ov kodeks ponašanja zabranjuje „uvredljiv govor“, uključujući vrijeđanje po osnovu religije i roda, a liga je 2013. suspendovala jednog borca zbog transfobnih komentara. Ali White danas tvrdi da je „govor mržnje vjerovatno najvažniji govor koji treba zaštititi“. Nije kaznio ni Stricklanda zbog vrijeđanja Chimaeva, muslimana iz Čečenije, nazivajući ga teroristom. Neki su primijetili da, baš kao ni kod Trumpa, Whiteova odbrana slobode govora ne uključuje kritiku vlastitog biznisa.

Povezanost UFC-a i Trumpa

Ali povezanost UFC-a i Trumpa može ići samo do određene granice. UFC publika jeste većinski muška i, u poređenju s drugim američkim sportovima, izuzetno mlada. Ali i borci i navijači su raznoliki na druge načine, a ta pluralistička realnost teško podnosi slijepu odanost bilo kojoj politici. Isto vrijedi i za duh sporta, koji ipak ozbiljno vrednuje karakter. Chimaev i Strickland tukli su se svih pet rundi. Ali kad je borba završena, prije nego što je proglašen pobjednik, iscrpljeni i krvavi zagrlili su se. „Hej Chimaev“, promrmljao je Strickland naslonjenog čela na njegovo, „šta god da bude, želim da se izvinim.“

Kad je tijesnom podijeljenom odlukom pobjeda pripala izazivaču, Chimaev nije optuživao sudije niti tvrdio da je borba pokradena. Poljubio je Stricklanda u obrijanu glavu i stavio mu šampionski pojas oko struka. Joe Rogan je potom prišao da intervjuiše Stricklanda pred publikom. Na pitanje koliko ga raduje pobjeda, Strickland nije likovao niti se šepurio. Ponovio je izvinjenje cijeloj dvorani. „Poštujem vas sve“, rekao je. Objasnio je da je njegovo provokativno ponašanje služilo promociji borbe, ali da je pretjerao. A onda je izgovorio rečenicu koju bi svaki američki lider trebao svakog jutra ponavljati sebi pred ogledalom: „Trebao bih biti jebeno bolji primjer.“