Iako važimo za najbogatiju u regionu i jednu od najbogatijih zemalja Evrope po zalihama pitke vode po stanovniku, desetine miliona maraka uporno nastavljamo bacati na uvoz vode. Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH, samo u prvih šest mjeseci ove godine u našu zemlju je stiglo više od 128,3 tona vode, koju smo platili 166.524.731 KM. U istom periodu prošle godine vrijednost uvoza vode iznosila je 153,2 miliona KM, a podaci za prethodne godine pokazuju da uvoz značajno raste.

Razvoj susjedstva

U periodu januar – juni 2026. uvozili smo prirodne, mineralne i gazirane vode, sa šećerom ili bez sredstava za zaslađivanje i aromatizaciju, kao i ostala bezalkoholna pića. Umjesto domaćih, u svijetu prepoznatih i nagrađivanih voda, kupovali smo uglavnom onu iz susjedstva, izdašno podstičući razvoj ekonomija Srbije i Hrvatske, a zatim Mađarske, Austrije i Slovenije.

Profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Ljiljan Veselinović kaže da otvoreno tržište i sloboda izbora potrošača jesu važni i rješenje svakako nije u administrativnim ograničavanjima uvoza.

- Međutim, potrošačke navike nisu ekonomski nevažne. Naprotiv, one direktno oblikuju strukturu tražnje, a time i domaću proizvodnju, zaposlenost i investicije. Što je veća potražnja za domaćim proizvodima, možemo očekivati i veću zaposlenost. Ako kao potrošači sistematski preferiramo uvozni proizvod, čak i kada postoji domaći proizvod uporedivog kvaliteta i cijene, onda dio naše potrošnje postaje tražnja za proizvodnjom i radnim mjestima izvan BiH. Kod vode je to posebno zanimljivo pitanje, jer govorimo o resursu kojim BiH objektivno raspolaže – kaže Veselinović.

Izbor potrošača

Ipak, naglašava da odgovornost ne treba prebacivati na potrošače, jer domaći proizvođači moraju biti konkurentni cijenom, kvalitetom, distribucijom, brendom i dostupnošću proizvoda.

- U današnjem poslovnom svijetu nije dovoljno samo imati kvalitetan proizvod, već je potrebno izgraditi prepoznatljiv brend kroz aktivnosti marketinga. Istovremeno, potrebno je mnogo više raditi na ekonomskoj pismenosti i svijesti o tome da svaka kupovina predstavlja svojevrsno „glasanje novčanikom”. Ne mislim da potrošaču treba govoriti šta mora kupovati, ali treba otvoreno razgovarati o ekonomskim posljedicama naših potrošačkih izbora. Posebno kada stotine miliona maraka trošimo na uvoz proizvoda za koji imamo domaće resurse i proizvodne kapacitete – ističe profesor Veselinović.

 Naša odgovornost

Slične stavove ima i Dušan Srdić iz Udruženja za zaštitu potrošača „Reakcija“ iz Banje Luke. On smatra da dio odgovornosti jeste na nama, kao potrošačima, ali su mnogi uvozni brendovi godinama ulagali u marketing, prepoznatljiv dizajn ambalaže i promociju, pa kupcima često djeluju privlačnije od domaćih proizvoda.

- Ako želimo više novca za plate, penzije, zdravstvo i razvoj privrede, dio rješenja je da, kad imamo kvalitetan domaći proizvod, damo prednost njemu. Svaka marka koju potrošimo na domaće ostaje da radi za našu ekonomiju, a ne za tuđu. Izvori Plive, naprimjer, predstavljaju jedno od najvećih i najznačajnijih izvorišta pitke vode u Evropi, a niko se nije sjetio da i tu vodu pakuje i prodaje – kaže Srdić.