Dok većina kantona u Federaciji BiH tone u alarmantne brojke pada nataliteta, jedan grad iz Zapadne Hercegovine, pokazuje da trend nije nužno sudbina.&nbsp;Široki Brijeg, smješten u jedinom kantonu s pozitivnim prirodnim priraštajem, postao je rijedak primjer da se uz strateške mjere, podršku porodici i snažnu lokalnu privredu, brojke mogu zaokrenuti.&nbsp;Ovdje brojke nisu slučajnost, nego rezultat kontinuiteta, planiranja i ulaganja u ljude. U vremenu kada demografski gubici prijete da oblikuju budućnost cijelih regija, ovaj grad nudi rijedak primjer da se uz privredu, tradiciju i jasne mjere, život ne samo zadržava, već i rađa.<h2>Niz mjera</h2>Prema riječima Ive Pavkovića, gradonačelnika Širokog Brijega, ovaj grad već tri godine ima pozitivan prirodni priraštaj zahvaljujući nizu mjera koje Grad i Zapadnohercegovački kanton imaju kako bi pomogli lokalnom stanovništvu. Među mjerama koje su uvedene izdvajaju se finansijske podrške roditeljima.- Za svako treće i sljedeće dijete osigurano je po 500 KM mjesečno do navršene sedme godine života, besplatan prijevoz učenika za osnovne i srednje škole. Svako novorođeno dijete, jednokratno, od Grada dobije 500 KM i od kantona određeni iznos – kazao je Pavković za portal "Avaza". Grad nudi i dodatne olakšice, besplatne udžbenike za sve osnovce, subvencije za vrtiće, pomoć za ugrožene porodice sa nižim prihodima, jednokratnu pomoć za školske troškove i druge mjere.- To je s jedne strane neka naša socijalna politika, a s druge strane dosta jaka privreda i poslodavci. Mi imamo 9.000 uposlenih i to je jedna sigurna situacija gdje mladi ostaju, zasnivaju porodice i ostaju živjeti - ističe Pavković. Gradonačelnik naglašava da je upravo stabilna lokalna privreda, uvezana sa tradicijom i zajedništvom, presudna za ovakav rezultat.<h2>Stabilna lokalna privreda</h2>– Veoma je važan osjećaj zajedništva, tradicije i porodice, jer to ima veliki uticaj i značaj za pozitivnu sliku nataliteta. Zapadni trendovi su malo udaljili porodicu i ne znam da li ijedna zapadna država ima pozitivan prirodni priraštaj. Izuzev tih jakih tradicionalnih vrijednosti, tu je još bitna jaka privreda i mjere Grada, koje čine prevagu u odnosu na druge kantone koje imaju negativan - pojašnjava Pavković. U 2025. godini u Širokom Brijegu očekuju još bolji rezultat nego lani.- Imali smo 396 rođene djece u prošloj, sad očekujemo 400. Mi nismo imali jako dugo toliki broj rođene djece na broj stanovnika unutar grada. To je, ja mislim, jedna lijepa cifra za grad koji ima nešto manje od 30.000 stanovnika - naglašava Pavković. Planovi za dalje su jasni, ulaganje u obrazovanje i proširenje vrtićkih kapaciteta.- Želimo osigurati dovoljno mjesta u vrtićima, jer ih trenutno nedostaje. Također nam je cilj da svi osnovnoškolci i srednjoškolci imali nastavu u prvoj smjeni uz kvalitetnije uslove rada. Radimo i na pilot projektima produženog boravka u školama. To su nam prioriteti. Ono što je ključno jeste da domaće ljude zapošljavamo i da za svoj rad imaju dobre plate - poručuje Pavković. Primjer Širokog Brijega nije samo statistički kuriozitet, već ogledalo u kojem bi mnoge lokalne zajednice trebale potražiti svoju sliku. Kada se porodica ne posmatra kao privatni problem, već kao temelj zajednice, rezultati dolaze prirodno. U društvu koje stari, svako novorođeno dijete je više od broja – ono je znak nade. A tamo gdje vlast vidi porodicu kao partnera, umjesto kao teret, rađaju se i djeca – i budućnost.<h2>Alarmantno stanje</h2>U Federaciji BiH u maju 2025. godine je rođeno 1.150 beba, a umrlo je 1.668 stanovnika, što znači da prirodni priraštaj iznosi - 518, a da je vitalni indeks 69.Prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku, u istom mjesecu ove godine zaključeno je 839 brakova, dok su evidentirana 83 razvoda.Negativan prirodni priraštaj je zabilježen u devet kantona u Federaciji BiH, osim u Zapadnohercegovačkom. U periodu januar - april 2025. godine u FBiH rođeno je 4.429 beba, a umrlo je 6.906 stanovnika. Zaključenih brakova, u tom periodu, je 2.182, a razvoda je bilo 520.U 2024. godini u Federaciji BiH je rođeno ukupno 15.375 djece, dok je u istom periodu umrlo 20.195 osoba, tako da je prirodni priraštaj stanovništva u toj godini bio minus 4.820.

Stabilna lokalna privreda i strateške mjere rezultirale su pozitivnim prirodnim priraštajem u Širokom Brijegu

Ivo Pavković za "Avaz": Svako treće i sljedeće dijete ima 500 KM mjesečno do navršene sedme godine 

U podnožju Konjuha, nekoliko minuta od Banovića, smjestio se Mačkovac, izletište koje nije samo lokacija na mapi, već destinacija u duši. Ovdje ne dolaziš slučajno. Ovdje dolaziš namjenski, da se odmoriš, da osjetiš mirise šume, da se vratiš tradiciji i zaboraviš na vrijeme.Mačkovac je savršen izbor za porodični izlet, planinarsku šetnju, biciklističku turu ili jednostavno bijeg iz gradske vreve. Šumske staze, drveni mostići, potoci koji žubore ispod terasa – svaki korak ovdje vodi ka sebi.<h2>Fiće s karakterom </h2>Tu je i Etno Avlija, prostor koji nije samo za slikanje, već za doživljaj.Stare bosanske kuće, detalji prošlih vremena, begovska soba, bunar želja i čitav jedan svijet u kojem prošlost diše.Mačkovac krije i dragulj za sve nostalgičare, klub oldtajmera s kolekcijom legendarnih Zastava 750, poznatijih kao fiće.Ali ovdje nisu samo poredane. One su žive priče: crvena “upravo vjenčani”, plava “policija”, mint “auto škola”, žuta “hitna” – svaka sa svojom dušom i funkcijom u svijetu gdje humor i tradicija idu ruku pod ruku. Idealno za osmijeh, fotografiju i vraćanje u dane kada su putevi bili sporiji, ali osmijesi širi.<h2>Duša koja prima goste</h2>Mačkovac je i miris pečenog hljeba iz krušne peći. Kafa iz fildžana. Drveni stolovi na burićima s pogledom na šumu. Kutci za odmor i igre. Domaćini koji svakog gosta dočekuju kao rodbinu.Nije rijetkost da ovdje spontano zapjevaš. Tako je bilo i ovog ljeta, kada nas je dirnula iskrena scena:Vahdeta Džaferagić, 80 godina, prvi put je posjetila Etno Avliju. Sjela je, pogledala oko sebe i zapjevala.Za svoju dušu. Bez buke, bez najave. - Ovdje me sve podsjetilo na prošla vremena. Na mladost, na avlije iz kojih sam potekla. Duša mi se ovdje otvorila- rekla je . U ljetnim mjesecima Mačkovac posebno oživi. Staze su ispunjene smijehom djece, koracima planinara, biciklima i razgovorima uz kahvu. Tu se sreću lokalni posjetioci i oni koji dolaze iz inostranstva, sa istom željom, da nađu mir i toplinu.Kako su nam kazali Esad i Sandra, porijeklom iz Živinica, a s adresom u Njemačkoj, Mačkovac nije samo izletište – to je terapija.Njihova poruka je jasna: ako tražite mjesto koje puni srce, ovo mjesto je za vas. Mačkovac nije reklama to je osjećaj.Ovdje se vraćaš jer te priroda zove imenom, jer domaćin pruži ruku kao da te zna odavno, jer svaki kamen i prozor imaju priču.Mačkovac jeste i ostat će – markica ljepote Bosne i Hercegovine.

Avlija, konak, kahva i pjesma – tamo gdje ljeto ima miris prošlih vremena

Mačkovac: Jedno mjesto, hiljadu sjećanja

Bilo je to jutro koje se urezuje u dušu. Samir Ahmić, tada 20 - godišnji vojnik Armije RBiH, spremao se da krene na put kroz šumu – put kojim su mnogi krenuli, ali malo ih se vratilo. U haosu bijega, sreo je svog mlađeg brata Amira. Nisu imali mnogo vremena. Nisu imali ni mnogo toga da podijele.- Dao sam mu malo šećera i soli. To je sve što sam imao. Rekao sam sa čuva. I onda je počelo. U roku pola sata – granate, meci, vrisci, opsada. Više ga nikada nisam vidio- počinje svoju priču Ahmić.Jedan pogled. Jedna šaka soli i šećera. I kraj. I nikad više.<h2>Put kroz pakao</h2>Četiri dana prije nego što je pala Srebrenica, Samir je posljednji put vidio oca Safeta. Kako je u svojoj ispovijesti za “Avaz” rekao, imao je 53 godine, bio je ponosan, tih čovjek i nije pokazivao strah. Samir ga je gledao s nadom, vjerujući da će uspjeti preživjeti.- Bio je umoran, ali odlučan. Nismo znali da su to zadnje riječi koje ćemo razmijeniti, zadnji pogled i onaj čudni osjećaj koji ne popušta- nastavlja Ahmić.Otac nije prešao. Ukopan je deset godina kasnije – 2005. Amir tek 2015. Dvije decenije tišine između života i smrti.Samir je krenuo kroz šumu s hiljadama drugih. Hodao je danima. Bio je ranjen kod Bajkovaca. Ostavljen. Tri dana proveo je sam, ranjen, bez hrane, bez pomoći.- Hodao sam i na rukama i na nogama. Nisam znao gdje sam. Niti da li još postojim- objašnjava Ahmić.Ležao je ispod stabla jabuke, drhtao, gubio svijest, sanjao majku, oca, brata. Ponekad je razgovarao sa samim sobom. Nije brojao dane, ne sjeća se .- Hodao sam na nogama, na rukama sve dok nisam stigao do naše teritorije. Preuzeo me je sanitet u Kalesiji nakon 33 dana koji nisam bio svjestan.<h2>Bolna istina</h2>U bolnici u Kalesiji došle su mu majka Fata i sestra. Tamo je saznao ono čega se najviše plašio- Rekle su mi – otac nije prešao. Brat nije prešao. Nisu se vratili. Samo si ti ostao - prisjeća se Samir.Bio je to trenutak kad je, kaže, umro iznutra. Sve što je nosio tih 33 dana u rani i u krvi – stalo je u nekoliko riječi njegove majke.Danas, 30 godina kasnije, Samir živi s majkom Fatom u Živinicama. Nije se vratio. Nikada. Ne zato što nije htio, nego zato što se nema gdje vratiti.Fata ima 75 godina. Slabog vida, slabog sluha. Ne izgovara više rečenice, samo ga gleda i čeka.- Ponekad me samo uhvati za ruku. Da provjeri da nisam i ja otišao, a to boli - nastavlja Ahmić.<h2>Rana koja ne zarasta</h2>U kući u Živinicama – šutnja. Bez buke, bez riječi, bez prošlosti. Samo tuga. Samo imena u glavi i nišani u srcu.Samir Ahmić nije govorio godinama. Nosio je sve u sebi – kao rana koja ne krvari, ali nikad ne zarasta. Danas, progovara tiho. Ne zbog sebe, nego zbog njih.- Ovo nije priča o meni. Ovo je priča o onima koji se nisu vratili. Ja sam samo onaj koji pamti. I kad preživiš ne znači da si živ- dodaje Ahmić.Samirov put nije završen 1995. On traje i danas. Svakog jula. Svakog dana. U svakoj tišini kad majka šuti, kad sjećanja dođu, kad mu pred oči opet stane brat – s rukom koja uzima šećer i sol.

Njegova je priča neispričana, bolna i tiha, a nosio ju je kroz šumu, kroz rane i kroz godine

Samir Ahmić za "Avaz": Dao sam mu malo šećera i soli i nikada ga više nisam vidio

Nema te vrućine, kiše ni blatnjavog uspona koja može zaustaviti korake žene koja nosi trideset godina tuge, ljubavi i tihe hrabrosti. Za “Avaz” je Šemsija Kulenović podijelila svoju priču – bez izmjena, bez posredovanja – onako kako je osjećala svaki korak na Maršu mira. Putem gdje sunce prži kao rana koja nikad ne zarasta, a kiša pada kao suza koja ne prestaje, Šemsija hoda za njega, za oca kojeg je posljednji put zagrlila kao desetogodišnja djevojčica.A onda je stala. Udahnula. I tišinom iz srca ispisala riječi koje je nosila tri decenije. Ovo je njena priča. Njeno pismo ocu.- Imala sam samo deset godina kada sam ti posljednji put mahala. Sjećam se tvog pogleda. Onog zagrljaja u kojem sam, iako dijete, osjetila da možda više neće biti prilike za novi.Krenula sam s mamom i sestrama jednim putem, a ti si otišao drugim. Naš put bio je težak – pun neizvjesnosti, straha i tuge. Ali put koji si ti morao proći, babo… bio je daleko suroviji. Tamo nije bilo zaklona, ni pravde, ni milosti. Samo hladna tišina i zlo koje ne bira.Sve smo se nadale – ja, mama i sestre – da ćeš se vratiti. Da ćeš nas ponovo uzeti u naručje, da ćemo opet imati ono malo porodične sreće. Da ćemo slaviti zajedno rođendane, iftare, obične dane... Da ćemo te gledati kako se smiješ i kako nas štitiš.Ali nismo te dočekale. Nisu ti dali da nam se vratiš. Nisu ti dali da budeš otac, muž, oslonac. Srce mi je ostalo napola prazno, dječija duša ranjena zauvijek. A u očima moje mame i sestara – ista praznina, ista rana koja ne zarasta.Prošlo je trideset godina. Trideset dugih, teških ljeta. Tek sada sam smogla snage da zakoračim tvojim stopama. Da pređem isti onaj put kojim si išao kada si bio otjeran od nas. Danas hodam za tebe, babo. Koračam ponosno, tiho i dostojanstveno.Svaki korak posvećujem tebi – tvojoj žrtvi, tvojoj ljubavi, tvojoj tihoj hrabrosti. Nosimo te u sebi, svakog dana. I vjerujemo… da ćemo se jednog dana opet sresti. Tamo gdje više nema boli. Tamo gdje ćemo biti porodica – cjelovita, nasmijana, i opet zajedno - napisala je sa sjetom i bolom.Danas Šemsija Kulenović živi u Hadžićima sa svojom porodicom. Profesorica je matematike, posvećena znanju, miru i istini – vrijednostima koje nosi još od dana kada je posljednji put zagrlila svog oca.

Koračala je putem gdje sunce prži kao rana koja nikad ne zarasta, a kiša pada kao suza koja ne prestaje

Šemsija Kulenović za "Avaz": Prvi put koračam stopama svog ubijenog oca na Maršu mira

Smijeh, gužva, energija i uigrana ekipa – tako izgleda prvi dan na setu nove serije "Bos il’ Hadžija".Ekipa "Avaza" imala je priliku da prisustvuje početku snimanja ove duhovite, savremene priče, koja već u prvim kadrovima osvaja atmosferom.&nbsp;

<h2>Zajednički projekat </h2>Pala je prva klapa, a svi od ekipe iza kamere do glumačkih imena ispred nje djeluju sinhronizovano, kao da su zajedno već sedmicama.Kako je za "Avaz" rekao Sulejman Memo Haljevac, glumac i jedan od organizatora, serija je zajednički projekat produkcija Hype BiH i Hype Srbija, a okuplja više od 100 glumaca iz cijelog regiona.- Riječ je o humorističnoj, društveno angažovanoj priči sa snažnim bosansko-balkanskim pečatom - o svakodnevnici, izazovima i apsurdima kroz koje prolaze dva mlada čovjeka pokušavajući da pokrenu vlastiti, ali se na tom putu sudaraju sa stvarnošću – punom apsurda, prepreka i komičnih situacija - ističe Haljevac.<h2>Timski rad</h2>Na snimanju se odmah osjeća dobra energija. Kamere, glumci, tehnička ekipa – sve je uhodano kao da nisu na početku, već usred procesa.Mirvad Kurić, jedan od glavnih glumaca, primjećuje upravo to.– Prva klapa, prvi dan, a osjećaj kao da smo na sredini procesa. Sve ide po planu, ritam je odličan. To je pokazatelj da će ova priča uspjeti. Na setu su poznata lica domaće scene, sve funkcioniše odlično. Scenarij? Ne bih govorio o tome – publika je ta koja sudi. Meni je super, zabavno i iskreno uživam - naglašava Kurić.Dobar duh i timski rad osjetio je i Rijad Gvozden, kojem je uloga u seriji posebno važna.– Hari Šečić napisao je duhovit i odličan scenarij. Ekipa je fantastična, atmosfera sjajna. Meni je ova uloga posebno važna, jer je moja prva glavna i to mi je ogromna čast. Dajem sve od sebe i vjerujem da će publika prepoznati iskrenu energiju - s osmijehom priča Gvozden.Fotografije sa seta otkrivaju timski duh, fokusiranost i mnogo osmijeha.Prve scene već su snimljene, a ono što se odmah vidi je – ekipa ne djeluje kao da je tek počela, nego kao da zajedno snima već mjesecima. Kamera, svjetla, tekst i pokreti – sve funkcioniše besprijekorno.Serija "Bos il’ Hadžija" nastavlja sa snimanjem narednih sedmica, a "Avaz" će nastaviti pratiti razvoj ovog televizijskog projekta koji ima sve elemente da postane regionalni hit.<a href="https://www.youtube.com/@DnevniAvazTV/videos">Besplatno se pretplatite na YouTube kanal Avaz TV.</a>

Humoristična serija u produkciji Hype BiH i Hype Srbija okupila glumačke legende i mlade nade 

"Bos il’ Hadžija" – nova serija koja spaja šalu, šarm i Balkan

Na ulici djevojku udara partner. Na peronu stariji čovjek pada. U školi djeca snimaju drugo dijete dok ga vrijeđaju, ponižavaju ili čak fizički napadaju. Telefoni su uključeni, kadrovi stabilni, a reakcije gotovo nepostojeće.Nekada je prvi instinkt bio pomoći. Danas je, sve češće, snimiti. Jesmo li prestali biti ljudi i postali samo publika?U eri društvenih mreža, čin solidarnosti više ne donosi lajkove. Ali šokantan video donosi stotine hiljada pregleda. Dok neko trpi nasilje, prolaznik postaje režiser. Umjesto da se nasilje zaustavi, ono se dijeli, komentira, lajkuje. I zauvijek ostaje kao digitalni ožiljak.<h2>Empatija ugašena</h2>Sociolog Vladimir Vasić za "Avaz" kaže da je riječ o društvenom padu koji počinje upravo iz sadržaja koji se svakodnevno plasira u medije.– To je, nažalost, pojava koja je najzastupljenija među mladima. Umjesto da rješavaju konflikte, oni ih snimaju. Danas imamo rijalitije u kojima se nasilje prikazuje kao normalno, čak poželjno ponašanje. Mladi to prepoznaju kao društveno prihvatljivo, jer je tako upakovano u formate koje svakodnevno gledaju – upozorava Vasić.

Vasić ističe da društvo ne reaguje ni na govor mržnje ni na digitalnu brutalnost, već ih svakodnevno gura u eter.<h2>Bez odgovora</h2>– Nismo digitalno pismeni, niti socijalizovani u tom pravcu. Ne prepoznajemo širenje mržnje, netrpeljivosti, nasilja... Za sve što se dešava pred nama mi nemamo odgovor. Umjesto da sankcionišemo, postajemo primjer lošeg ponašanja za djecu i adolescente – zaključuje Vasić.Dok ekran svijetli, ljudskost tamni. Naviknuti da gledamo, a ne reagujemo, gubimo ono što nas čini zajednicom. Ako nasilje postane norma, a ravnodušnost odgovor, pitanje je hoće li sutra iko stati uz nas – ili samo uključiti kameru. Vrijeme je da biramo: biti svjedoci ili biti ljudi.

Umjesto da se nasilje zaustavi, ono se dijeli, komentira, lajkuje. I zauvijek ostaje kao digitalni ožiljak

Snimi, pa idi: Društvo bez reakcije

Biti Bosanac u Bosni i Hercegovini znači nositi ime bez rubrike, identitet bez priznanja i pripadnost koja se osporava s obje strane – sistema i ulice. U zemlji gdje se građani razvrstavaju kao „konstitutivni“, a ne kao ljudi, gdje se pripadnost mjeri krvnom slikom i vjerom predaka, identitet Bosanca ostaje između redova – prepoznatljiv, ali nepoželjan.To ime ne piše u zakonima, ali se šapuće u redovima na granici, u inatu, u tuđim zemljama, u humoru koji je odbrambeni mehanizam naroda koji preživljava – bez potvrde.O tome šta zapravo znači biti Bosanac u savremenoj BiH, za portal "Avaza" govorio je profesor dr. Senadin Lavić, sociolog koji se decenijama bavi pitanjem nacionalnog identiteta, države i kulture pripadnosti.<h2>Pravo postojanja</h2>- U našem slučaju radi se o vrlo spornom razumijevanju nacionalnog ili državljanskog identiteta, što je rezultat nedostatka svijesti o naciji kao političkoj zajednici slobodnih i ravnopravnih građana, koji se upravljaju prema vladavini prava u okviru jedne države - kaže profesor Lavić.Prema njegovim riječima, u BiH još uvijek postoji primitivno nerazumijevanje pojma nacije i njenog distingviranja od etničko-religijske grupe kao jednog od oblika društvenosti.&nbsp;- U 20. stoljeću došlo je do dramatičnog zamućivanja demonima Bosanac/Bosanka koji je direktno vezan za Bosnu. Stalno se potkopavalo to bosansko ime i potiskivalo da bi na njegovo mjesto stupilo neko drugo iz susjedstva - objašnjava prof. Lavić.Danas, kaže, imamo internacionalno priznatu državu, ali još nemamo svijest o njoj kao zajedničkom političkom okviru.- Pripadanje državi BiH je svojstvo svakog građanina, koje mu daje nacionalnost. Bosna daje nacionalnost i nacionalni identitet - istakao je.&nbsp;<h2>"Tamo smo svoji"</h2>Za razliku od domaće zbunjenosti i otpora, bosanski identitet u dijaspori živi jasnije i s više ponosa.- Ljudi koji žive u uređenim evropskim državama znaju da je nacija jednako država. Tamo vas niko ne pita za etničko ili religijsko opredjeljenje – to je svugdje privatna stvar. Važna je državna pripadnost, to je nacionalnost. Postojanje države BiH označava postojanje bosanske nacionalnosti. Svijet u kojem živimo uređen je prema sistemu "ujedinjenih nacija". Nacija je politička forma ljudske društvenosti - naglašava prof. Lavić.Ali upravo to jasno i samopouzdano bosanstvo koje se slobodno nosi vani, ovdje se često mora skrivati. U zemlji gdje ti ime određuje prostor, a pripadnost granicu, ostati Bosanac postaje pitanje inata.&nbsp;<h2>Inat opstanka</h2>Biti Bosanac danas znači trajati uprkos svemu, bez podrške sistema, bez ustavne adrese, ali s jasnim osjećajem da pripadaš zemlji koju voliš više nego što ona priznaje tebe.- Bosanski identitet proizlazi iz povijesnog, kulturnog, antropološkog i političkog postojanja Bosne. Danas je to pravno-politička činjenica "par excellence". To znači da Bosna, u svome povijesnom postojanju, daje i oblikuje bosanski identitet. Zbog toga je duboko ukorijenjen u nama - za kraj poručuje profesor Lavić.Biti Bosanac danas znači imati dom bez adrese u ustavu. Znači pripadati svima i nikome. Znači preživjeti bez priznanja – i opstati bez podrške.Ali možda je baš zbog toga ovaj identitet najotporniji, jer nikada nije imao kome da se objasni.Pa je morao preživjeti – sam.

To znači da Bosna, u svome povijesnom postojanju, daje i oblikuje bosanski identitet, kazao je prof. Lavić 

Senadin Lavić za "Avaz" o narodu koji postoji i kad mu to niko ne priznaje: Bosna daje identitet

U Bosni i Hercegovini, automobil više nije luksuz, ali sve češće postaje teret. Većina vozila koja dolaze iz uvoza stara su deset i više godina, kilometri su često "dotjerani", a istina o vozilu se krije duboko ispod haube i skupo se plaća. Servisi su skupi, a dobrog majstora tražiš preko veze i moliš da te primi.Sve više vozača pokušava biti sam svoj majstor. Tutorijali na internetu, forumi, aplikacije zamijenili su prve servise. Ulje, filteri, svječice, rade se sami. Ponekad uspješno, a ponekad skuplje od najskupljeg servisa.<h2>Nervi na rezervi</h2>Prema riječima Adisa Smajića, 31-godišnjeg vlasnika Golfa 4, koji već dvije godine održava sam auto, majstori su postali precijenjeni. - Mehaničare moraš birati kao ženu, jednog kad nađeš, ne mijenjaš više. A dok ga ne nađeš, snalaziš se, gledaš tutorijale, postaneš Google majstor i imaš više ulja na rukama nego u motoru - ističe Smajić, dodajući da Google sve zna.

Nije jedini koji se pod haubu uvukao iz nužde. - Tutorijali su odlični, naučiš s vremenom uraditi mali servis i neke sitnice, ali nema videa koji te pripremi na gubitak živaca kad krene po zlu i kad nervi ostanu na rezervi - priča nam Selvedin Mušić, 49-godišnji vlasnik Opela.<h2>Savjet stručnjaka</h2>Kada se automobil počne čudno ponašati većina vozača traži prvo mišljenje pa tek onda pomoć. A savjet vrijedan zna ponekad spriječiti ozbiljan kvar. Kako nam je kazao, Rizah Subašić, automehaničar s višedecenijskim iskustvom, redovno održavanje ne produžava samo vijek auta nego znači i sugurnost na cesti.- Neke stvari vozač može sam provjeriti, nivo ulja, rashladne tečnosti, stanje guma, brisača, svjetala, ali čim primijete promjene u radu motora, moraju potražiti mehaničara- ističe Subašić.On upozorava da nikada ne treba samostalno dirati kočioni sistem, sistem goriva, elektriku, motor i mijenjač, jer tu se greške skupo plaćaju.Zamjena ulja na 10 000 kilograma ili manje, vječita je dilema vozača.- Ako vozite po gradu, često stajete, palite hladan motor, ulje ranije mijenjajte, jer se ono kontaminira i gubi vrijednost. Ljudi često zaboravljaju da motor radi i kad auto stoji. A ulje je jedina zaštita motora - naglašava Subašić.<h2>Tri greške</h2>Najskuplje greške koje vozači prave, a kasnije skupo plate, prema Subašićevim riječima su ignorisanje redovnog servisa, vožnja na rezervi i hladan start s visokim obrtajima.- Auto je obaveza. Tutorijali mogu pomoći, ali iskustvo i znanje ne mogu skinuti s interneta. Zato je bolje pitati na vrijeme, nego popravljati kasno i skupo. Kad platiš grešku, više ne pitaš koliko je koštala zamijena ulja - za kraj poručuje Rizah.

Dobrog majstora čuvaš kao ženu, ako si imao sreće da ga nađeš, a ako nisi, preostaju ti tutorijali, ulje do lakata i nervi na rezervi

U dvorištu garaža, na ekranu dijagnoza

Ne nestajemo preko noći. Nestajemo polako kroz tišinu, kroz naviku da više ništa nije kao prije i kroz to da se više niko ne pita zašto. Odlazi se bez galame. Bez oproštaja. Bez povratka. Nestaju mjesta koja nisu razorena, ali su napuštena. Ne brišu ih granate već tišina. Ne ruše ih bombe, već godinama zatvorena vrata. Gube se adrese na kojima više niko ne pali svjetlo. Škole još stoje, ali bez djece.<h2>Između dva popisa</h2>Prema izvještaju Amnesty Internationala, mnoge povratničke zajednice u Bosni i Hercegovini formalno su obnovljene, ali suštinski nikada nisu zaživjele zbog instuticionalne nebrige, straha i ekonomske pustoši. Povratak na papir, ali ne i u život.Glamoč, Drvar, Višegrad i mnogi drugi gradovi nisu srušeni, ali su narušeni u tišini, između dva popisa, između odlaska i dolaska.<h2>Tišina nad kamenom</h2>U Glamoču ima više spomenika nego djece. Škole su poluprazne, a radna mjesta, kako nam je rekao mještanin Salko Mešić, pamte samo u prošlom vremenu. Federalni zavod za statistiku potvrđuje da je stanovništvo prepolovljeno, a mladih gotovo da i nema.&nbsp;Nekada simbol partizanske borbe i industrijske snage, danas Drvar čeka investitore, stanovnike, budućnost. Prema OSCE-ovom izvještaju o održivom povratk, Drvar je jedan od gradova u kojem zajednice postoje, ali bez podrške.- Mi smo u ratu bili na mapi, sad smo samo fusnota- ističu stanovnici Drvara.<h2>Most bez povratka</h2>Ćuprija Mehmed-paše Sokolovića stoji. A ko stoji na njoj? Višegrad ima turističku sliku, ali ne i život u mahali. Povratničke zajednice u Višegradu, prema Amnesty Internationalu, ostale su administrativno prisutne, ali fizički i emotivno odsutne. Škole podijeljene, ulice poluprazne a komšije daleke.&nbsp;Neka mjesta ne nestaju odjednom, nego centimetar po centimetar.Foča gdje zidovi pamte više od ljudi, Rogatica, gdje su izlozi zatvoreni, Vareš, gdje rudnik više ne nosi željezo već tišinu. Donji Vakuf, gdje su se nekada ljudi sretali, a danas samo mimoilaze. Nevesinje, gdje je zemlja široka, ali prazna. Šipovo, gdje se rijeka čuje, ali djeca ne. Lopare, gdje tabla ostaje, ali jezik ne staje. To nisu samo imena, to su mjesta koja više niko ne zove imenom.<h2>Ničiji grad</h2>Ne postoji izvještaj koji mjeri nostalgiju. Ne postoji brojka koja opisuje osjećaj kada te više nema gdje nazvati svojim. Ali postoji šablon: odsustvo sistema plus odsustvo ljudi jednako je gradu koji postoji, ali nije ničiji. Ne brišu se gradovi u vatri. Neki nestaju u tišini i niko to ne primijeti.&nbsp;

Ivo Pavković za "Avaz": Svako treće i sljedeće dijete ima 500 KM mjesečno do navršene sedme godine

Mačkovac: Jedno mjesto, hiljadu sjećanja

Samir Ahmić za "Avaz": Dao sam mu malo šećera i soli i nikada ga više nisam vidio

Šemsija Kulenović za "Avaz": Prvi put koračam stopama svog ubijenog oca na Maršu mira

"Bos il’ Hadžija" – nova serija koja spaja šalu, šarm i Balkan

Snimi, pa idi: Društvo bez reakcije

Senadin Lavić za "Avaz" o narodu koji postoji i kad mu to niko ne priznaje: Bosna daje identitet

U dvorištu garaža, na ekranu dijagnoza

Kad mjesto postane praznina

Ivo Pavković za "Avaz": Svako treće i sljedeće dijete ima 500 KM mjesečno do navršene sedme godine

Mačkovac: Jedno mjesto, hiljadu sjećanja

Samir Ahmić za "Avaz": Dao sam mu malo šećera i soli i nikada ga više nisam vidio

Šemsija Kulenović za "Avaz": Prvi put koračam stopama svog ubijenog oca na Maršu mira

"Bos il’ Hadžija" – nova serija koja spaja šalu, šarm i Balkan

Snimi, pa idi: Društvo bez reakcije

Senadin Lavić za "Avaz" o narodu koji postoji i kad mu to niko ne priznaje: Bosna daje identitet

U dvorištu garaža, na ekranu dijagnoza

Kad mjesto postane praznina