<p>Na današnji dan 1925. godine, u Bosanskom Šamcu je rođen Alija Izetbegović, prvi demokratski izabrani predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Dvije godine nakon Alijinog rođenja, otac Mustafa, trgovac po zanimanju, odlučio se na selidbu u Sarajevo s devetočlanom porodicom.</p><p>Tokom Drugog svjetskog rata Alija se bavio humanitarnim radom, pomažući prognanim civilima u okviru pokreta “Mladi muslimani”, gdje je pokušao pronaći i artikulaciju vlastitih političkih opredjeljenja. Islam, te antifašizam i antikomunizam, određivali su opću orijentaciju ovog pokreta. Međutim, nakon rata, komunistička vlast Jugoslavije je u pokretu vidjela opasnost i već 1946. godine počela su prva hapšenja, kada je i Alija, koji se tada nalazio na odsluženju vojnog roka, dobio tri godine strogog zatvora.</p><h2>Islamska deklaracija</h2><p>Ipak, islam i stanje muslimana u svijetu, a naročito u Jugoslaviji, bili su stalno u centru Izetbegovićeve pažnje, o čemu je pod pseudonimom L.S.B. (sačinjen od početnih slova imena njegovih kćerki i sina) objavio više članaka. </p><p>Tokom 1970-ih godina završio je i objelodanio čuvenu “Islamsku deklaraciju”, koja se odnosila na muslimanski svijet “od Maroka do Indonezije”. “Islamska deklaracija” je izazvala veliku reakciju i protivljenje tadašnjih jugoslavenskih komunističkih vlasti, pa je bila jedan od povoda montiranog političkog procesa naziva „Sarajevski proces“, 1983. godine. Iako optužba nije ponudila nikakve konkretne dokaze, Izetbegović je osuđen na 14 godina zatvora za tzv. islamski fundamentalizam i udruživanje radi rušenja ustavnog poretka. Zajedno s njim osuđeno je još 12 muslimanskih intelektualaca.</p><h2>Izbori 1990. godine</h2><p>Druga Alijina knjiga “Islam između Istoka i Zapada” objavljena je na engleskom jeziku u Americi 1984., a na sh./hs. jeziku u Beogradu 1988., dok je Izetbegović bio u zatvoru. </p><p>U žalbenom postupku, Vrhovni sud RBiH je Alijinu kaznu simbolično smanjio, sa 14 na 12 godina zatvora, a potom je Savezni sud SFRJ presudu preinačio i sveo na “verbalni delikt”, za koji mu je izrekao devet godina zatvora. Uskoro nakon toga, odredba KZ o “verbalnom deliktu” je ukinuta. Izetbegović je odležao pet godina i osam mjeseci zatvorske kazne i izašao na slobodu 25. novembra 1988. godine.</p><p>U maju 1990. godine, s grupom istomišljenika Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije (SDA), koja na prvim demokratskim izborima, 18. novembra 1990., odnosi ubjedljivu pobjedu, a Alija biva izabran za predsjednika Predsjedništva RBiH.</p><h2>Rat u BiH i mir u Dejtonu</h2><p>Tokom četverogodišnje agresije na BiH (1992.-1995.) Izetbegović je kao predsjednik nosio i odgovornost vrhovnog komandanta Armije RBiH. Učestvovao je u mnogim pregovorima o miru, te, uprkos vojnim i političkim pritiscima i embargu na naoružanje, ostao dosljedan principu slobode i opredjeljenju za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. </p><p>Rat u našoj zemlji okončan je usvajanjem “Okvirnog sporazuma za mir u BiH” u Dejtonu (Ohajo, SAD) u novembru 1995. godine, a nakon potpisivanja Sporazuma, Izetbegović je izjavio: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići.”</p><h2>Povlačenje iz Predsjedništva BiH</h2><p>U februaru 1996. godine, Alija je doživio je infarkt, nakon kojeg se oporavio i nastavio raditi još četiri godine. Godine 2000., 15. oktobra, povukao se iz Predsjedništva BiH i s pozicije predsjednika. </p><p>Sumirajući svoj život, zapisao je: „Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.“</p><p>Alija Izetbegović je preminuo 19. oktobra 2003. godine, a sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.</p>

<h2>191. godišnjica rođenja Đure Jakšića</h2><p>Đura Jakšić, najveći liričar srpskog romantizma i jedan od najdarovitijih srpskih slikara 19. vijeka, rođen  je na današnji dan 1832. godine, u Srpskoj Crnji, u Banatu.</p><p>Svoje prve pjesme objavio je u “Serbskom letopisu”, 1853. godine. Uz pisanje, Đura je uporedo i slikao, te jedno vrijeme živio od slikarstva. Stalno je živio u oskudici i teško izdržavao svoju brojnu porodicu. </p><p>Jakšić je bio sklon bohemskom životu, te je, duboko razočaran u ljude i život, utjehu nalazio u svom umjetničkom stvaranju. Bio je stalno u dugovima i otpuštan s poslova, da bi, uz pomoć prijatelja Stojana Novakovića, 1872. godine dobio posao u Državnoj štampariji, na kojem je ostao do smrti.</p><h2>Bolovao od tuberkuloze</h2><p>Usljed teškog života, Đura je obolio od tuberkuloze, 1871. godine. U početku je bolest uspijevao zaliječiti i držati pod kontrolom, da bi kasnije, ipak, uznapredovala, te je preminuo 16. novembra 1878. godine. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.</p><p>Jakšić je pisao i lirsku i epsku poeziju, ali i drame u stihu. Najznačajnije epske pjesme su mu “Bratoubica”, “Nevesta”, “Pivljanina Baja”, “Barjaktarovići”, “Mučenica” i “Pričest”; potom tri drame u stihu: “Seoba Srbalja”, “Jelisaveta” i “Stanoje Glavaš”. </p><p>Najmanje je radio na lirici, ali neke od njegovih pjesama poput “Na Liparu”, “Mila”, “Koga da ljubim”, “Put u Gornjak”, “Kroz ponoć nemu”, spadaju u najbolje stihove srpske poezije.</p>

<h2>Prije 80 godina rođena Esma Redžepova</h2><p>Prije tačno 80 godina, na današnji dan 1943., u Skoplju je rođena Esma Redžepova, Kraljica romske muzike. </p><p>Esmin veliki muzički talent prvi je prepoznao njen brat, te ju je već u njenoj devetoj godini života učlanio u lokalnu romsku muzičku organizaciju. Na prijedlog direktora škole, Esma je 1956. godine pjevala na takmičenju školskih talenata za Radio Skoplje i osvojila prvo mjesto. </p><p>Nakon osnovne i srednje škole, Esma je upisala Muzičku akademiju u Beogradu, koju je napustila poslije druge godine studija, pridruživši se muzičkom ansamblu Steve Teodosievskog. Ansambl Teodosievski je 1961. godine snimio prvu gramofonsku ploču s Esmom Redžepovom. </p><h2>Kraljica romske muzike</h2><p>Esmin muzički put usko je povezan s njenim brakom sa Stevom Teodosievskim, s kojim je krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, osnovala muzičku školu za siromašne romske dječake. Tokom života Esma i Stevo su pomogli četrdeset sedam dječaka i jednu djevojčicu, a na svojim koncertima Esma je često prikupljala novčana sredstva za pomoć bolnicama, sirotištima i žrtvama katastrofa, a bila je i počasna predsjednica makedonskog Crvenog krsta. </p><p>Kraljicom romske muzike proglašena je 1976. godine na Prvom festivalu romske muzike i pjesme održanom u Čandrigaru, u Indiji, kada joj je priznanje uručila tadašnja indijska premijerka Indira Gandi (Gandhi).</p><p>U Sjedinjenim Američkim Državama, 2010. godine, Esma je uvrštena među pedeset najboljih vokala svijeta. Dobitnica je brojnih nagrada, dva puta je nominirana za Nobelovu nagradu za mir, a odlikovana je i jugoslavenskim Ordenom zasluga za narod.</p><p>Esma Redžepova preminula je nakon kratke i teške bolesti, u sedamdeset trećoj godini života, 11. decembra 2016. godine. Pokopana je na groblju Butel u Skoplju.</p>

“Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život“

Rođen Alija Izetbegović, prvi predsjednik države RBiH 

<p>Na današnji dan 1957. godine, preminuo je američki glumac Oliver Hardi (Hardy) koji je s partnerom Stenom Laurelom (Stenlio i Olio) igrao u više od 100 filmskih komedija. Njihova klasična duo drama počela je u eri nijemih filmova i trajala 25 godina, od 1927. do 1951. </p><p>Oliver Hardi rođen je kao Norvel Hardi u Harlemu, u Džordžiji. Interes za muziku i pozorište iskazao veoma rano, te se pridružio pozorišnoj grupi, a kasnije pobjegao iz internata u blizini Atlante, kako bi pjevao s grupom. </p><p>Svoj prvi film “Nadmudrivanja Tata” (1914) snimio je za Lubin studio. Kako je bio visok 185 centimetara i težak otprilike 135 kilograma, najčešće je dobijao uloge seljaka i zlikovaca. </p><p>Godine 1927., Hardi je počeli snimati sa Stenom Laurelom, a direktor studija Leo MekKeri (McCarey), primijetivši reakciju publike na njih dvojicu, počeo je namjerno da ih spaja, što je dovelo do početka komične serije “Laurel i Hardi” (Stenlio i Olio).</p><h2>Srčani pa moždani udar</h2><p>Serijal njihovih zajedničkih filmova postigao je ogroman uspjeh, a njih dvojica svjetsku slavu. Njihovo posljednje pojavljivanje bilo je u emisiji "Ovo je koncertna dvorana", 1955. godine na BBC televiziji.</p><p>Nakon manjeg srčanog udara 1954. godine, Hardi je pretrpio veliki moždani udar 14. septembra 1956. godine, koji ga je privezao za krevet i onesposobio u govoru narednih nekoliko mjeseci. Pretrpio je još dva moždana udara početkom avgusta 1957. godine te pao u komu iz koje se nikada nije oporavio. </p><p>Hardi je preminuo od cerebralne tromboze u svojoj 65. godini života.&nbsp;</p>

<h2>Rođen slavni maratonac Abebe Bikila</h2><p>Abebe Bikila, etiopski atletičar, dvostruki olimpijski pobjednik u maratonu, rođen je 7. avgusta 1932. godine. Nakon pobjede u maratonu na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. postao je nacionalni junak, te ujedno svjetski rekorder u maratonu u vremenu 2 sata, 15 minuta i 16,2 sekunde.</p><p>Drugi put Bikila je trijumfirao na Olimpijadi u Tokiju 1964. godine. Iako je mjesec i po prije Igara imao operaciju slijepog crijeva, ne samo da je ponovo pobijedio, nego je popravio svoj prethodni rekord, odnosno osvojio novi svjetski rekord u vremenu 2 sata, 12 minuta i 11,2 sekunde.</p><p>Bikila je nastupio i na trećim Igrama zaredom, u Meksiku 1968., ali više nije bio u pobjedničkoj formi te je odustao nakon 17 kilometara.</p><h2>Prvu pobjedu istrčao bos</h2><p>Zanimljivo je da je prvu olimpijsku pobjedu u Rimu istrčao bos, jer je tako navikao trčati, ali je, ipak, na sljedećim igrama prihvatio obuću, te je u Tokiju pobijedio trčeći u atletskim sprintericama.</p><p>Tragedija mu se dogodila 1969. godine, kada je doživio saobraćajnu nesreću nakon koje je ostao paraliziran od pojasa nadolje, a nekoliko godina kasnije je od komplikacija uzrokovanih tom povredom i preminuo.</p><p>U Bikilinu čast stadion u Adis Abebi, glavnom gradu Etiopije, nazvan je njegovim imenom.</p>

<h2>Umro nobelovac Rabindranat Tagore</h2><p>Godine 1941., na današnji dan, umro je Rabindranat Tagore, indijski pisac i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1913.</p><p>Tagore je odrastao u bogatoj i obrazovanoj bengalskoj porodici, a školovao se i u Engleskoj. Prva djela su mu novele i višnuistička poezija - zbirka “Gitanjali” (u prevodu pjesme darovnice) koju je i komponovao, uvodeći nove stihove i ritam. Poznati engleski pjesnik Jets (Yeats) napisao je predgovor toj knjizi, koja će godinu nakon objavljivanja, 1913., Tagori donijeti Nobelovu nagradu, kao prvom Azijcu. </p><p>Osim književnosti, Tagore se zanimao i za filozofiju, komponovanje, slikarstvo, pedagogiju i prevodilaštvo. U svojim dramama, kao i u pjesništvu, razmatrao je svakidašnje životne teme uz naglašeni simbolizam i alegoričnost, što je i danas svojstveno istočnjačkim piscima. </p><p>U politici je podržavao borbu indijskog narodnog vođe Mahatme Gandija (Gandhi). Kako je mnogo putovao i održavao veze s evropskim intelektualcima, bio je svojevrsni posrednik između Istoka i Zapada, davši velik doprinos evropskom razumijevanju i zanimanju za indijsku kulturu i filozofiju.</p>

Serijal zajedničkih filmova Stenlija i Olija postigao je ogroman uspjeh, a njih dvojica svjetsku slavu

Sten Laurel i Oliver Hardi kao Stenlio i Olio  

Preminuo glumac Oliver Hardi, komični Olio 

<p>Na današnji dan 1932. godine, otvoren je prvi Venecijanski filmski festival, koji je trajao do 21. avgusta.</p><p>Prvi film koji je prikazan na Venecijanskom festivalu bio je “Dr. Jekyll and Mr. Hyde”. Festival je, ustvari, bio zamišljen kao dio 18. Venecijanskog bijenala, ali se danas smatra prvim međunarodnim filmskim festivalom.  </p><p>Na tom prvom festivalu nisu dodijeljene službene nagrade, ali su proglašeni neslužbeni pobjednici u nekoliko kategorija, na osnovu izjašnjavanja publike. </p><p>Naredni Venecijanski festival održan je 1934. godine, nakon čega je postao manifestacija koja se održavala svake godine, osim prekida u Drugom svjetskom ratu.  </p><p>Venecijanski filmski festival (Italian Mostra Internazionale d'Arte Cinematografica di Venezia) ujedno je i najstariji filmski festival na svijetu.</p>

<h2>Rođen A. Fleming, pronalazač penicilina</h2><p>Aleksander Fleming (Alexander Fleming), škotski bakteriolog koji je otkrio penicillin, rođen je na današnji dan 1881. godine.</p><p>Otkrivši antibiotsku supstancu lisozim, Fleming je uspio izolirati antibiotik penicilin iz gljivice Penicillium notatum, za šta je, 1945. godine, dobio  Nobelovu nagradu.</p><p>Flemingova otkrića dogodila su se slučajno. Prvo, lisozim je otkrio 1922. nakon što je kihnuo u inficiranu Petri-zdjelicu. Nekoliko dana kasnije otkrio je da je već raspadnuta bakterija počela nestajati. A kada je, 1928., pregledao laboratoriju, otkrio je čudnu pojavu. Naime, primijetio je gljivičastu koloniju u jednoj od zdjelica punoj bakterije Staphylococcus aureus. Nakon što je pomnije proučio koloniju, otkrio je da su ćelije imale citolizu, odnosno dijeljenje ćelija, čiju je važnost prepoznao. Fleming je potom izdao članak o tom svom pronalasku - penicilinu u “British Journal of Experimental Pathology”, 1929. godine.</p><p>Flemingov pronalazak, odnosno penicilin, usavršili su u djelotvornu formulu naučnici Hauard Volter Flori (Howard Walter Florey) i Ernst Boris Čejn (Chain), te se taj lijek počeo masovno proizvoditi za vrijeme Drugog svjetskog rata.</p>

<h2>Umro čuveni španski slikar Dijego Velaskes</h2><p>Godine 1660., na današnji dan, umro je Dijego Velaskes (Diego Velazquez), španski slikar, koji je bio vodeći umjetnik na dvoru kralja Filipa IV. Slikao je portrete španske kraljevske porodice, značajnih ličnosti iz cijele Evrope, ali i običnog naroda.</p><p>Umjetničku obuku Velaskez je počeo kao talentirani dječak kod slikara Franciska de Herera (Francisco de Herrer), a s 12 godina kod seviljskog slikara Pačekoa (Pacheco). Ranih 1620-ih već je postao poznati slikar u Sevilji, čemu je doprinijela i ženidba s Huanom Pačeko (Juana), kćerkom njegovog učitelja. </p><h2>Dvorski slikar</h2><p>Krajem 1622. godine, nakon smrti Rodriga de Villandranda, omiljenog slikara španskog  kralja Filipa IV,  Velaskez dolazi na dvor, a već u avgustu 1623., kralj Filip IV mu prvi put pozira za portret.  </p><p>Velaskez je često kralja Filipa pratio na njegovim putovanjima, pa je, kada je kralj ušao u Leridu kao osvajač, naslikao slavnu konjaničku sliku na kojoj je kralj Filip prikazan kao veliki vojskovođa ispred svojih trupa. </p><p>Slika jedne od  princeza, Margarite, “Male dvorske dame”, Velaskezovo je remek-djelo, nastalo četiri godine prije njegove smrti. Inače su svi njegovi posljednji portreti, uglavnom kraljeve djece, proglašeni njegovim najboljim djelima. Među tim portretima je i jedini očuvani portret bolešljivog princa Filipa Prospera.&nbsp;</p>

Prvi film koji je prikazan na Venecijanskom festivalu bio je “Dr. Jekyll and Mr. Hyde” 

Crveni tepih Venecijanskog filmskog festivala  

Otvoren prvi Venecijanski filmski festival, najstariji na svijetu  

<p>Himzo Polovina pripada plejadi najistaknutijih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjevača sevdalinki svih vremena, a svojim predanim sakupljanjem sevdalinki, kako bi ih sačuvao od zaborava, ostavio je poseban pečat u bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi.</p><p>Osim sakupljanja i maestralnih izvedbi sevdalinki, bio je i tekstopisac, kompozitor, pjesnik, ali i ljekar. Među kolegama sevdalijama isticao se, osim senzibilitetom, rafiniranim, sitnim vibratom specifičnih orijentalnih ukrasa. </p><p>Stihovi Šantićeve „Emine“: „Sinoć, kad se vraćah/iz topla hamama,/prođoh pokraj bašče/staroga imama...“ i danas su popularni i pjevani upravo zbog izuzetne vokalne izvedbe najsenzibilnijeg interpretatora sevdalinki Himze Polovine.&nbsp;</p>

<h2>Specijalizirao neuropsihijatriju</h2><p>Uporedo s pjevačkom karijerom Himzo je završio studij medicine, stekavši zvanje doktora - specijaliste neuropsihijatra. Objavio je brojne naučne medicinske radove u stručnim publikacijama. Radio je kao ljekar u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Pacijentima nije prilazio samo kao ljekar, nego kao prijatelj, sin, roditelj, zabavljač, uspješno primjenjujući metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u BiH.</p><p>Rođen je u Mostaru 11. marta 1927. godine, tri godine nakon smrti čuvenog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, čije je pjesme („Emina“, "Hasanagin sevdah","Gonđe ružo u zelenom sadu", "Laku noć"...), prema mišljenju mnogih, pjevao najljepše i najemotivnije. </p><h2>Muzički talent naslijedio od oca</h2><p>Himzo je talent za muziku naslijedio od svog oca Mušana, koji je svirao šargiju, a prve pjesme učio je slušajući pjevače iz svog rodnog kraja. </p><p>- Otac je mnogo volio pjesmu, pa bi mene, braću i sestre poredao ispred sebe, a mi bismo mu pjevali uglas. Savjetovao nas je da se uključimo u Muslimansko kulturno-umjetničko društvo „Itihad“ – govorio je Himzo, prisjećajući se oca i djetinjstva.</p><p>Poslušavši savjet svoga oca, Himzo se učlanio u dramsku sekciji MKD "Itihad", a uoči Drugog svjetskog rata pohađao je časove sviranja na violini kod profesora i maestra violine češkog porijekla Karla Malačeka.</p>

<h2>Pjesmu treba "donijeti"</h2><p>Na nagovor prijatelja, 1953. godine Himzo se prijavljuje na audiciju za pjevače Radio Sarajeva i od tada kreće njegova karijera vrhunskog umjetnika i interpretatora sevdalinki. Ponosno je promovirao svoju Bosnu i Hercegovinu i našu najljepšu baštinu – sevdalinku, pjevajući je širom svijeta. </p><p>- Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom „geologijom“ ili takvom „anatomijom“, pa kad vi uđete u pjesmu i pjesma uđe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba "donijeti" – kazivao je o svojoj ljubavi prema sevdalinci Himzo.</p><h2>Opjevao bh. gradove</h2><p>Još jedna karakteristika ovog doajena sevdaha jeste da je pjevao o gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine: lijepom gradu Višegradu, postanku Banje Luke, Saraj Bosni - Sarajevu divnom mjestu, Tuzli koju je opasala guja, hairima Mehmed-paše Sokolovića...</p><p>Himzine ploče i kasete prodavane su u milionskim tiražima, a vrlo rado se odazivao i nastupao na humanitarnim koncertima, po bolnicama, domovima penzionera, domovima za napuštenu djecu... Bio je i srcem i svojim ljekarskim pozivom veliki humanist. </p><h2>Šeretski duh</h2><p>Polovina je bio oženjen Fikretom Medošević, s kojom je dobio kćerku Rubinu i sina Edmira. Fikreta je bila po struci ekonomistica i radila je u Zavodu za planiranje pri Izvršnom vijeću BiH, a preminula je u 83. godini, o oktobru 2018. Ponosila se svojim suprugom i njegovim djelom.</p><p>- Himzo je volio muziku, sve, od seljačkih gangi do Šopena, a posebno je volio onu narodnu, izvornu muziku svih naroda svijeta. Osim muzike, volio je i svoju struku, medicinu i bio je vrlo uspješan kao neuropsihijatar. Imao je mnogo naučnih radova, koji su skoro uvijek bili protkani muzikom – govorila je Fikreta.</p><p>Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.</p><h2>Srčani udar</h2><p>Oživio je tada zaboravljene sevdalinke, među kojima: "Čudna jada od Mostara grada", "Vino piju age Sarajlije", "Oj, devojko, džidžo moja", "Stade se cvijeće rosom kititi", "Mila majko, šalji me na vodu", "Na prijestolju sjedi sultan", "Ja zagrizoh šareniku jabuku", "Oj, devojko Anadolko", "Magla pala od pola Saraj'va", "Okladi se momče i devojče", "Omere, prvo gledanje", "Ali-paša na Hercegovini", "Nema ljepše cure od malene Đule", "Prošetala Suljagina Fata", "Čije je ono djevojče"...</p><p>Nakon svog posljednjeg koncerta preminuo je u Plavu (Crna Gora), 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara.</p><p>Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.</p><h2>Pjesma o Emini</h2><p>Pjevačica sevdalinki iz Himzinog rodnog kraja Sevda Katica, koja je bila njegov uzor, na vijest o Emininoj smrti otpjevala je stihove: "Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet' neće". Te stihove Himzo je dodao kao posljednju strofu Šantićeve „Emine“.</p><p><br></p>

Otišao je uz stihove sevdalinke „Emina“ na svom posljednjem koncertu u Plavu, u pedeset devetoj godini

Himzo Polovina: 37. godišnjica smrti ljekara koji je pjesmom liječio i bolesne i zdrave


<p>Na današnji dan 1995. godine, poginuo je heroj odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992-1995. Izet Nanić, slavni komandant 505. Bužimske brigade 5. korpusa Armije RBiH.</p><p>Izet Nanić rođen je u Bužimu, od majke Rasime i oca Ibrahima, kao drugi od sedam sinova. Nakon osnovne škole, koju je pohađao u rodnom Bužimu, u Zagrebu je upisao srednju vojnu školu, a potom Vojnu akademiju u Beogradu, gdje je proveo dvije godine, te jednu godinu u Sarajevu. Vojnu akademiju završio je u Zagrebu 1987. godine.</p><h2>Formirao Štab TO Bužim</h2><p>U bivšoj JNA, kao poručnik RV PVO službovao je u Kragujevcu, a poslije četiri godine, zbog velikosrpske politike, napustio je JNA, početkom 1992. godine. Nakon napuštanja JNA vratio se s porodicom u Bužim, aktivno učestvujući u organizaciji odbrane i formiranju prvih bosanskohercegovačkih odbrambenih vojnih jedinica. Formira Štab TO, a 1. avgusta 1992. godine biva postavljen na dužnost komandanta Štaba TO Bužim. </p><p>Polovinom avgusta 1992. godine Nanić osniva 105. Bužimsku udarnu krajišku brigadu, te formira specijalne jedinice ČSN-BSN «Hamza» i DIV «Gazije» 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.</p><h2>Zlatni ljiljan</h2><p>Gotovo sve vojne operacije kojima je Nanić rukovodio, poput Ćorkovače, Munje 93’, Breze 94’, uspješno su završene. U vrijeme međubošnjačkog sukoba u Krajini, Izet je pokazao dosljednost i patriotizam, suprotstavivši se formiranju paradržavne tvorevine AP Zapadna Bosna.</p><p>U jednoj od bitaka na području Velike Kladuše (rejon Kapana), 18. juna 1994. godine, bio je ranjen. Više puta je pohvaljivan i nagrađivan od komandanta Petog korpusa Atifa Dudakovića, ali i komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine Rasima Delića. Za svoje herojstvo i uspješne vojne operacije, 14. augusta 1994. godine, odlikovan je najvećim bh. ratnim priznanjem, ordenom “Zlatni ljiljan”.</p><h2>Pogibija</h2><p>Kad je hrvatska vojska pokrenula operaciju „Oluja“, jedinice 5. korpusa ARBiH započele su akcije oslobađanja teritorija s ciljem spajanja s jedinicama HV-a. U okviru te akcije, na današnji dan, 5. augusta 1995. godine, jedinice 5. korpusa, predvođene komandantom Nanićem, krenule su u proboj s Ćorkovače u smjeru Dvora na Uni. U toj bici komandant Nanić je ubijen u neprijateljskoj zasjedi VRS. U popodnevnim satima istog dana bosanske i hrvatske snage spojile su se kod Tržačkih Raštela, čime je izvršena i deblokada Unsko-sanskog kantona (u okruženju je bio više od 1.200 dana). Taj historijski uspjeh u Bužimu se nije slavio, jer nikome nije bilo do veselja zbog pogibije komandanta Nanića.</p><p>Izetu Naniću posthumno je dodijeljeno priznanje "Orden heroja oslobodilačkog rata" 1998. godine i unaprijeđen je u čin brigadnog generala.</p><p>Iza Izeta su ostali supruga Sefija, kćerka Izeta (1988.), te sinovi Nevzet (1991.) i Ibrahim (1993.).</p>

U avgustu 1994. godine, odlikovan je najvećim bh. ratnim priznanjem, ordenom “Zlatni ljiljan”

General Izet Nanić: 28. godišnjica pogibije slavnog komandanta 

<p>Na današnji dan 1962. godine, u svom domu u Brentvudu, u Los Anđelesu, najljepša američka i svjetska glumica svih vremena Merilin Monro (Marilyn Monroe) izvršila je samoubistvo.</p><p>Njen posljednji poznati javni nastup bio je u maju 1962., na televizijskoj rođendanskoj proslavi tadašnjeg predsjednika SAD Džona F. Kenedija (John Kennedy), kada je pjevala pjesmu „Happy Birthday, Mr. President“.</p><p>Nakon dva mjeseca, 5. avgusta 1962., spremačica ju je našla mrtvu u njenom domu u Brentvudu, u Los Anđelesu. Zvanično je objavljeno da je uzrok smrti bilo predoziranje tabletama za spavanje. Postojale su i teorije zavjere o tome kako su za njenu smrt odgovorni Kenedijevi, braća Džon i Robert.</p><p>Džejn Karmen (Jeanne Carmen), koja je tvrdila da je bila Merilina prijateljica, izjavila da je Monro hodala s obojicom, te kako vjeruje da je jedan od njih dvojice odgovoran za njenu smrt. Novinar Entoni Samers (Anthony Summers) i drugi istražitelji naveli su kako joj je prisluškivana kuća te da to, kao i drugi dokazi, indicira moguću upetljanost CIA-e, FBI-a i mafije. Život Merilin Monro ne prestaje fascinirati i intrigirati svjetsku javnost ni 61 godinu nakon njene smrti.</p><h2>Teško djetinjstvo</h2><p>Merilin Monro je rođena 1. juna 1926. godine u Los Anđelesu kao Norma Džin Mortenson (Jean). Kako je njena majka Gledis (Gladys) bila psihički bolesnik, Norma je djetinjstvo provela po sirotištima i udomiteljskim porodicama. Prijateljica Normine majke Grejs (Grace), koja je jedno vrijeme bila Normina skrbnica, kako bi je se riješila, udala je Normu za Džejmsa Dogertija (James Dougherty) samo dvije sedmice nakon što je Norma navršila 16 godina.</p><p>Dok je još trajao Drugi svjetski rat, Norma je počela karijeru modela za modnu kuću „The Blue Book“, te se ubrzo, kao jedan od najuspješnijih modela agencije, pojavila na desecima naslovnica raznih časopisa. Godine 1946., primijetio ju je lovac na talente Ben Lajon (Lyon) i dogovorio joj audiciju u „20th Century Foxu“. Tada potpisuje prvi filmski ugovor i uzima umjetničko ime Merilin, te majčino djevojačko prezime Monro.</p><h2>Slike u prvom broju “Playboya”</h2><p>Prva njena glavna uloga bila je u filmu „Niagara“, 1953., koja joj je donijela veliku popularnost i učinila je jednom od najtraženijih holivudskih glumica. Ali, u to vrijeme počele su kružiti fotografije gole Merilin, koje je snimio fotograf Tom Kili (Kelley) kad je ona tražila posao. Slike je kupio Hju (Hugh) Hefner, pa se u decembru 1953. pojavila u prvom izdanju „Playboya“. Monro je zbog produkcije morala javno potvrditi da je na slikama zaista ona, a i danas se citira njen odgovor na novinarsko pitanje šta nosi u krevetu, kada je rekla: "Chanel No. 5".</p><p>S drugim suprugom, tadašnjom američkom bejzbol zvijezdom Džoom Dimađom (Joe DiMaggio) Merilin se vjenčala u januaru 1954. Džo je često pravio Merilin ljubomorne scene, a kulminacija je bila kada je ona, u septembru 1954., snimala kultnu scenu u kojoj joj vjetar diže haljinu za film „Sedam godina vjernosti“ u njujorškom pozorištu Trans-Lux. Nakon toga Merilin je zatražila razvod zbog mentalnog nasilja.</p><p>Treći put se udala za dramatičara Artura Milera (Arthur Miller), u junu 1956. Milerov scenarij za film „Neprilagođene“, priča o očajnom razvodu, trebao je biti njegov dar Merilin za Valentinovo, ali u vrijeme kada je snimanje počelo, 1960., njihov brak je već bio pred raspadom, a razvod je uslijedio u januaru 1961. godine.</p><h2>Vlastita produkcija</h2><p>Ulogama u filmovima „Muškarci više vole plavuše“ i „Kako se udati za milionera“ postala je jedna od najvećih svjetskih filmskih zvijezda. Ali nije bila zadovoljna imidžom glupe plavuše i više nije željela takve uloge, pa je poslije snimanja filma „Sedam godina vjernosti“, početkom 1955., raskinula ugovor s „Foxom“ i upisala studij glume u Njujorku.</p><p>Svojom upornošću Merilin je uspjela isposlovati novi ugovor s „Foxom“, uz klauzulu da može nastupati i u projektima drugih studija, te se vratila u Holivud. Prvi film pod novim ugovorom bio je „Autobuska stanica“, koji je bio nominovan za Zlatni globus, a kritičari su hvalili njenu glumu.</p><p>Monro potom osniva vlastitu produkcijsku kompaniju s prijateljem i fotografom Miltonom H. Grinom (Green) – „Marilyn Monroe Productions“. Godine 1957., njena produkcija objavljuje prvi i posljednji film „Princ i plesačica“.</p><p>Nakon tog produkcijskog izleta Merilin snima film „Neki to vole vruće“, 1959. godine, vrhunsku komediju u kojoj je glumila s Tonijem Kertisom (Tony Curtis) i Džekom Lemonom (Jack Lemmon). „Neki to vole vruće“ smatra se jednim od najboljih filmova ikad snimljenih, a najboljim u karijeri Merilin Monro, koja je, zahvaljujući njemu, dobila Zlatni globus kao najbolja glumica u mjuziklu ili komediji.</p>

<h2>Umro Fridrih Engels</h2><p>Godine 1895., na današnji dan, umro je Fridrih Engels (Friedrich Engels), njemački sociolog, filozof i revolucionar. Engels je najpoznatiji po knjizi “Komunistički manifest” koju je napisao zajedno s Karlom Marksom (Marx). </p><p>Čuveni njemački sociolog, filozof i revolucionar rođen je 28. novembra 1820. u mjestu Barmen kod Kelna, gdje je završio gimnaziju nakon koje odlazi u Bremen, 1838. godine, posvetivši se trgovini. Oduševljen humanističkim i slobodarskim idejama u Njemačkoj, počinje da štampa prve pjesme, feljtone i kritičke prikaze o raznim njemačkim piscima u hamburškom časopisu “Telegraph”, pod pseudonimom “Friedrich Oswald”.</p><p>Ka komunizmu će se usmjeriti u Engleskoj, gdje je jedno vrijeme radio u firmi “Erment and Engels”. Nakon izbijanja revolucije u Njemačkoj (1848.) Engels se vraća u domovinu, gdje zajedno s Karlom Marksom učestvuje u osnivanju lista "Nove rajnske novine". </p><p>Engels je pomagao Marksu finansijski, ali i prevodilački, jer je početkom 1850-ih Marks slabo vladao engelskim jezikom, pa je Engels za njega pisao članke za časopis "New York Tribune", a kasnije (1857.-1858.) pomagao mu je i u saradnji u jednoj američkoj enciklopediji. Zanimljivo je spomenuti da je Engels tečno čitao i pisao na dvadeset jezika.</p><p>Krajem 1870. godine, Engels se skroz preselio u London i odmah se uključio u rad Internacionale (čiji je jedan od osnivača) te postao član njenog Generalnog vijeća. Nakon Marksove smrti, 1883. godine, Engels je radio na izdanju drugog i trećeg dijela “Kapitala”.&nbsp;</p>

<h2>Preminuo holivudski glumac Ričard Barton</h2><p>Ričard Barton (Richard Burton), holivudski glumac britanskog porijekla, preminuo je 5. avgusta  1984. godine. Bio je jedan od najplaćenijih holivudskih glumaca svih vremena, koji je stalno šokirao javnost svojim burnim ljubavnim životom. </p><p>Barton je rođen 10. novembra 1925. godine. Iako je tokom karijere primio brojne prestižne nagrade, nikada nije dobio Oskara, a bio je nominovan čak sedam puta. Na prostorima naše regije Barton je najpoznatiji po tome što je, 1973., u filmu Stipe Delića “Sutjeska” glumio Josipa Broza Tita. </p><p>Ženio se pet puta, a od toga dva puta s kolegicom i jednom od najljepših holivudskih glumica svih vremena Elizabet Tejlor (Elizabeth Taylor) s kojom se upoznao na snimanju filma „Kleopatra”, gdje je ona tumačila ulogu egipatske kraljice, a on Marka Antonija.</p><p>Posthumno je dobio zvijezdu na Bulevaru slavnih u Los Anđelesu, koja je postavljena odmah pored zvijezde Elizabet Tejlor, njegove najveće ljubavi.</p>

Na rođendanskoj proslavi predsjednika SAD Džona Kenedija pjevala je pjesmu „Happy Birthday, Mr. President“, što je bio njen posljednji javni nastup

Merilin Monro, najljepša glumica svih vremena, izvršila samoubistvo

<p>Na današnji dan 1875. godine, u Kopenhagenu je preminuo najpoznatiji pisac bajki danski književnik Hans Kristijan Andersen (Christian).</p><p>I danas djeca uživaju slušajući, čitajući, a i gledajući najljepše bajke svijeta poput "Snježne kraljice", "Ružnog pačeta", "Male sirene", “Princeza na zrnu graška”, "Djevojčice sa šibicama", “Carevog novog odijela”, “Olovnog vojnika” … za šta je zaslužan Andersen. Osim toga, smatra se tvorcem danske realističke proze.&nbsp;</p><p>Andersenova djela prevedena su na više od 150 jezika i štampana u milionima primjeraka širom svijeta. Također, bila su inspiracija za stvaranje mnogih pozorišnih komada, baletnih predstava, filmova, skulptura (kip Male sirene u Kopenhagenu) i slika.&nbsp;</p>

<h2>Putovanja i bajke  </h2><p>U početku je Andersen pisao prozna i pjesnička djela, a kasnije počinje svoja čuvena putovanja, najprije po domovini, a onda i izvan, po gotovo svim evropskim državama, ali i po Aziji i Africi, sve vrijeme stvarajući nova djela. </p><p>Postao je poznat s romanom “Improvizator” iz 1835., koji je napisao nakon putovanja po Italiji, oslikavajući u njemu borbu mladog pisca za afirmaciju, a publikacijom “Slikovnica bez slika” postiže ogroman uspjeh. </p><p>Također 1835., objavljuje prva dva dijela svojih “Bajki”, koje svoju konačnu verziju dobivaju 1837. godine.</p><p>Iako motivi i osnovne teme Andersenovih bajki potječu iz folklorne književnosti, poput priča o vilama, patuljcima, prosjacima, kraljevima, princezama i životinjama, njihov izraz, ali i unutrašnji razvoj, njegova je originalna tvorevina.</p>

<h2>Umro Ivan Mažuranić, hrvatski ban i pjesnik</h2><p>Ivan Mažuranić, hrvatski pjesnik, jezičar i političar, umro je na današnji dan 1890. godine u Zagrebu. Bio je hrvatski ban od 1873. do 1880. godine, poznat po nadimku ban pučanin. </p><p>Rođen je u Novom Vinodolskom 1814. godine, u bogatoj porodici. Nakon osnovne škole, koju je završio u rodnom Novom Vinodolskom, upisao je gimnaziju u Rijeci, gdje je naučio italijanski, njemački i mađarski jezik. </p><p>Studirao je filozofiju i pravo u Zagrebu i mađarskom Sambotelu. Po završetku studija prava radio je kao advokatski pripravnik, te kao gimnazijski učitelj u Zagrebu, a potom se preselio u Karlovac, gdje je otvorio advokatsku kancelariju. </p><p>Prve stihove Mažuranić je napisao kao 16-godišnji đak riječke gimnazije u pjesmi "Pisma od Vinodolca školana". Iako je napisao mnogo djela, najpoznatiji je po spjevu “Smrt Smail-age Čengića” koji je prvi put objavljen u časopisu “Iskra”, 1846. godine. U spjevu jeste opjevao stvarni događaj, ali ga je, ne držeći se svih historijskih činjenica, pjesnički toliko preradio i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli vodilje cijelog balkanskog preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde. Djelo “Smrt Smail-age Čengića” prevedeno je na brojne svjetske jezike.</p><h2>Politika i banovanje</h2><p>Na poziv hrvatskog bana Josipa Jelačića, 1848. godine, Mažuranić je pristupio novoosnovanom Banskom vijeću nakon čega je izabran za narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru.</p><p>Od 3. marta 1858. do kraja 1872. godine, Mažuranić je bio predsjednik Matice ilirske. Godine 1862., pokrenuo je osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio vođa, oslanjajući se na Beč, što ga je dovelo do titule bana. Za predsjednika Hrvatskog sabora izabran je 19. januara 1872. godine, a kao hrvatski ban mandat je započeo 20. septembra 1873. godine. Za vrijeme svog banovanja proveo je brojne reforme kojima je poboljšao hrvatsko pravosuđe, političku upravu i školstvo. </p><p>U februaru 1880. godine, podnio je ostavku na mjesto bana i povukao se iz politike. Ipak, ponovo se aktivira i postaje saborski zastupnik od 1884. do 1887. godine. Nakon tog mandata Mažuranić se potpuno povukao iz politike, a tri godine poslije je preminuo.&nbsp;</p>

I danas djeca uživaju slušajući, čitajući, a i gledajući najljepše bajke svijeta poput "Snježne kraljice", "Ružnog pačeta", "Male sirene"…

Preminuo najpoznatiji pisac bajki H. K. Andersen

<p>Prije 94 godine, 3. avgusta 1929., u Banjoj Luci se rodio prof. dr. Muhamed Filipović Tunjo, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca svih vremena, čovjek koji je bio riznica znanja i koji je do kraja života, a živio je 91 godinu, svakoga impresionirao svojim briljantnim umom. </p><p>Cijeli svoj život Filipović je posvetio očuvanju Bosne i Hercegovine i njenog naroda i jedan je od malobrojnih koji su tako snažno obilježili javni i intelektualni život Bosne i Hercegovine i ostavili toliko velik i bogat književni opus. </p><p>Objavio je 14 knjiga od kojih je najpoznatija „Lenjin – monografija njegove misli“, koja je prevedena na danski, švedski, francuski, slovački, italijanski i kineski jezik. </p><p>- Treba vršiti svoju funkciju u društvu. Raditi, stvarati i pisati. Učiti ljude i učiti od ljudi. To je ono što je neophodno da bi se živio život dostojan čovjeka – riječi su profesora Filipovića, koje su bile njegov životni moto.</p>

<h2>Nadimak Tunjo</h2><p>Muhamed je bio treće i jedino preživjelo dijete u porodici Sulejman-bega i Đul-hanume Filipović, a ime je dobio po svom najstarijem amidži. Nosio je prezime Filipović ne samo po ocu, nego i po majci, koja je, također, bila iz roda krajiških Filipovića. Već kao jednogodišnji dječak dobio je nadimak Tunjo, a dala mu ga je dadilja Olga Puljić prema prvoj riječi koju je izgovorio: „tunj, tunj“, jer je najviše volio porodična okupljanja ispod tunjinog drveta, gdje je njegov otac Sulejman-beg Filipović s članovima porodice običavao ispijati jutarnju i popodnevnu kafu.</p><p>Osnovnu školu i gimnaziju Muhamed je završio u rodnoj Banjoj Luci. Filozofiju, prirodne nauke i historiju studirao je u Beogradu i Zagrebu, a diplomirao je 1952. godine. Doktorirao je 1960. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a 1961. je izabran za docenta. Godine 1967., postaje vanredni, a 1971. redovni profesor za predmete Logika s metodologijom i Metodologija naučnog rada na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. </p><p>Od 1978. godine bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a obavljao je funkcije potpredsjednika ANUBiH od 1999. do 2008. godine i direktora Centra za leksikologiju i leksikografiju ANUBiH. Bio je i član P.E.N. Centra u BiH, te predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). </p><p>Filipović je bio gostujući predavač na univerzitetima u Americi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj i Švicarskoj.&nbsp;</p>

<h2>Bosanski duh</h2><p>U svojoj dugogodišnjoj akademskoj karijeri Filipović je inicirao brojne javne rasprave, polemike i pitanja koja su pokrenula veoma značajne procese u političkom, obrazovnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Autor i koautor je više od 50 monografija, 160 članaka u naučnim časopisima, više stotina članaka u dnevnim i sedmičnim novinama, koji su doprinijeli shvatanju, ali i kreiranju društvene svakodnevice u Bosni i Hercegovini. </p><p>Među knjigama koje je objavio, osim najprevođenije „Lenjin – monografija njegove misli“, izdvaja se njegovo životno djelo „Roman jedne biografije“. U prvom dijelu ovog dvotomnog romana, koji se odnosi na period od 1929. do 1989. godine, sažeta je jedna ljudska sudbina i specifična biografija Čovjeka s velikim Č.</p><p>Napisao je veliki broj monografija iz logike, historije filozofije, historije kulturnog života Bosne i Hercegovine, estetike i politike. Bavio se i književnom kritikom i esejistikom, ali i leksikografijom. Autor je eseja „Bosanski duh u književnosti – šta je to“, koji je objavljen 1967. godine u časopisu „Život“ u povodu izdavanja zbirke poezije Mehmedalije Maka Dizdara „Kameni spavač“.</p><p>Godine 1970., dodijeljena mu je Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, a od 1975. do 1982. bio je urednik redakcije „Enciklopedije za Bosnu i Hercegovinu“.</p><h2>Današnja vlast</h2><p>Filipović je bio jedan od osnivača Stranke demokratske akcije (SDA), ali ju je, zbog razmimoilaženja u nekim stavovima, već 1990. napustio i s Adilom Zulfikarpašićem osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Tokom agresije na BiH, 1992.-1995., bio je ambasador Republike Bosne i Hercegovine u Velikoj Britaniji. </p><p>Vodio je stalne bitke na političkoj i akademskoj sceni Jugoslavije, ali i nakon njenog raspada, u državi Bosni i Hercegovini, braneći duh Bosne, bosanski jezik i kulturu, o čemu je mnogo i pisao. Smatrao je da je jedinstvena BiH neupitna i osnovna tačka s koje se mora polaziti, te da sva druga rješenja moraju biti u skladu s očuvanjem te jedinstvenosti.</p><p>O i danas aktuelnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini napisao je brojne kolumne, analizirao, dijagnosticirao probleme i davao rješenja. Smatrao je da BiH treba nove politike, da se zatvori knjiga historije i dovedu na vlast novi ljudi.</p><p>- Sve se o današnjoj politici zna – i da je vode manekeni, da vlast laže, da zloupotrebljava pozicije, da je ne zanima narod i njegova volja, da je našla načina da falsificira svaku narodnu volju i da se toliko razgoropadila, kako se vidi iz ponašanja najviše predstavnika te politike, da je spremna na svaku zloupotrebu svoje pozicije i institucije kojom upravlja. Vrše se ucjene svih vrsta, skrivaju bitne informacije i sve se knjiži na povjerenju i na dug koji on mora plaćati – govorio je naš akademik. </p><p>Akademik Filipović je i svojim radom i djelima, koja nam je ostavio u amanet, obilježio 20. i 21. vijek. Pokazao je i učio nas kako se voli svoja zemlja i svoj narod o kojem je uvijek govorio uz mnogo emocija. Plemenito srce velikog bosanskohercegovačkog sina, intelektualne gromade stalo je 26. februara 2020. godine, a sahranjen je na sarajevskom groblju Bare.</p><h2>Bošnjacima nije lahko </h2><p>– Za nas Bošnjake, a ja sam to po svojim precima i ocu Sulejman-begu, koji je bio has Bošnjak, nikada od 1832. godine nije više bilo lahko živjeti u Bosni, a ta situacija se pogoršavala kako su se razni režimi nametali našoj zemlji i narodu. Mržnja prema nama koincidirala je sa svojim proizvodom, a to je gubitak osjećanja Bošnjaka za samobitnost i prava kada smo pristali da o tim pitanjima pregovaramo i to pod pritiskom i vodstvom onih koji nam nisu bili prijatelji  – kazivao je profesor Filipović i poručivao svom narodu: "Kada hodate, ne spuštajte glavu, podignite je, jer vi ste tog soja".</p>

Čovjek koji je bio riznica znanja i koji je do kraja života, a živio je 91 godinu, svakoga impresionirao svojim briljantnim umom 

Filipović: Svojim djelima obilježio 20. i 21. vijek 

Prof. dr. Muhamed Filipović: 94. godišnjica rođenja bh. akademika 

<p>Na današnji dan 1832. godine, u Rijeci je rođen Ivan Zajc, kompozitor, dirigent i pedagog, utemeljitelj hrvatske opere i jedan od najznačajnijih muzičara u Hrvatskoj u 19. vijeku.</p><p> </p><p>Jan Nepomuk Zajc (Zaytz), Ivanov otac, bio je Čeh, koji se kao vojni službenik sa suprugom Anom, Ivanovom majkom, doselio u Rijeku, 1830. godine. Kako je bio i muzički obrazovan i talentiran, Ivanov otac se povukao iz vojne službe i zaposlio kao dirigent u Riječkom kazalištu. A napisao je i dvadesetak kompozicija, uglavnom plesnih melodija i koračnica za klavir. Tako je Ivan odrastao u muzičkoj sredini i prve poduke dobio od oca, a zatim od mjesnog učitelja. </p><p>Prvi nastup u javnosti Ivan je imao već kao 15-godišnjak na jednoj dobrotvornoj priredbi u Riječkom kazalištu, kada je na violini, uz pratnju oca, izveo „Rondo“ Jozefa Majsedera (Joseph Mayseder). Godine 1844., komponuje svoje prvo djelo „Ouvertura“, a dvije godine kasnije i prvu operu. </p><p>Kao izuzetno talentiran i s već 20 napisanih kompozicija, Ivan odlazi, 1850. godine, u Milano na konzervatorij, nakon kojeg se vratio u Rijeku i preuzeo očeve dužnosti, jer su mu i otac i majka preminuli dok je bio na završnoj godini studija.</p><h2>Ostavio ogroman opus djela</h2><p>U oktobru 1862. godine, Zajc je otputovao u Beč, gdje je u početku radio kao profesor u Pjevačkom i operskom institutu društva Polyhymnia. Već naredne godine u Beču se izvodi prvo Zajčevo djelo opereta “Momci na brod!”, a tokom njegovog boravka u Beču izvedeno je 11 njegovih djela s blizu 140 izvedbi. </p><p>Krajem 1869. godine, Zajc je imenovan direktorom opere koju je trebalo osnovati, te redovnim učiteljem i direktorom muzičke učionice Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu, zbog čega se s porodicom iz Beča seli u Zagreb početkom 1870. godine. U Zagrebu je nastupao i kao dirigent u pozorištu, koje se tada zvalo Narodno zemaljsko kazalište u Zagrebu. </p><p>U februaru 1895. godine, Zajc je za zasluge na području muzike imenovan vitezom, a 1908. godine je na vlastitu molbu penzioniran. Godine 1912., JAZU ga je imenovala počasnim članom.</p><p>Zajc je preminuo 16. decembra 1914. godine, ostavivši za sobom ogroman opus od gotovo 1200 raznovrsnih djela za orkestar, za komorne sastave, za klavir, zatim 19 opera, 26 opereta, scensku muziku, oratorij “Oče naš”, 50-ak kantata, 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova i 170 solo pjesama.&nbsp;</p>

<h2>U Milanu otvorena operska kuća La Scala</h2><p>U italijanskom gradu Milanu je, na današnji dan 1778. godine, otvorena čuvena operska kuća La Scala, koju je projektovao italijanski arhitekt Đuzepe Pjermarini (Giuseppe Piermarini).</p><p>Jedna od najpoznatijih svjetskih operskih kuća sagrađena je kao zamjena za Teatro Regio Ducale koji je izgorio 25. februara 1776. godine. U La Scali su nastupali najslavniji svjetski operski umjetnici poput Marije Kalas (Callas), Marija del Monaka (Monaco), Renate Tebaldi, Franka Korelija (Franco Corelli), Mirele Freni, Lučana Pavarotija (Luciano Pavarotti) i mnogih drugih.</p><p>Operska sezona u La Scali počinje tradicionalno svake godine 7. decembra, na dan sv. Ambrozija, zaštitnika Milana, a sve predstave se moraju završiti prije ponoći. </p><p>U La Scali je smješten i muzej sa zbirkama slika, skica, kipova, kostima, te drugim stvarima povezanim s historijom ove operske kuće, a poznata je i zbog Akademije za scensku umjetnost koja obrazuje muzičare, tehnički personal i plesače.</p>

<h2>Prije 90 godina umro Dinko Šimunović</h2><p>Dinko Šimunović, hrvatski književnik i učitelj, umro je u Zagrebu na današnji dan 1933. godine.</p><p>Pažnju kritike privukao je svojom pripovijetkom "Mrkodol", 1905. godine, kojom se svrstao u vodeće noveliste hrvatske moderne književnosti.</p><p>U svojoj prozi Dinko je slikovito opisivao život u Dalmatinskoj zagori uz epske i lirske portrete. Mnogi književni kritičari njegove novele proglasili su vrhunskim ostvarenjima hrvatske književnosti, jer je imao poseban talent da spoji narodno i umjetno, što do tada nije uspijevalo piscima prije njega. A zanimljivo je da su u njegovim djelima glavni likovi uglavnom žene (Rudica, Duga, Đerdan, Muljika itd.).</p><p>Najpoznatije Šimunovićeve pripovijetke su “Muljika” (1906.), “Duga” (1907.) i “Alkar” (1908.), a novelističke radove je objedinio u zbirkama "Mrkodol" (1909.), “Đerdan” (1914.) i “Sa Krke i sa Cetine” (1930.). Napisao je i dva romana – “Tuđinac” i “Porodica Vinčić”, a 1918. je odštampao dijelove trećeg nedovršenog romana “Beskućnici”. Posthumno mu je objavljena zbirka “Posmrtne novele” (1936.).&nbsp;</p>

Godine 1895., za zasluge na području muzike imenovan je vitezom

Rođen kompozitor Ivan Zajc, utemeljitelj hrvatske opere 

<p>Na današnji dan 1921. godine, preminuo je slavni italijanski operski pjevač Enriko Karuzo (Enrico Caruso), najveći tenor svog vremena.</p><p>U prvim godinama Karuzove 25-godišnje karijere podržavao ga je i cijenio veliki dirigent milanske La Scale Arturo Toskanini. Pjevao je na svim većim evropskim i američkim operskim pozornicama, a 1904. godine postao je prvi tenor Metropolitan opere u New Yorku, u kojoj je imao 863 nastupa (u Metu i na turneji) prije smrti. </p><p>I smrt ga je gotovo zadesila na sceni. Za vrijeme izvođenja opere "Ljubavni napitak", u decembru 1920. godine, počeo je da krvari. Krvlju je natapao peškir za peškirom, koje su mu dodavali iza scene. Želio je da završi predstavu, ali je morao prekinuti na zahtjev direktora opere. Poslije nekoliko mjeseci je umro, u 48. godini života.</p><h2>Najpoznatija zabavljačka ličnost</h2><p>Karuzo je pjevao i italijanske kancone, a bio je jedan od prvih primjera globalne medijske slavne ličnosti. Karuzovo ime postalo je poznato milionima ljudi širom svijeta putem novina, knjiga, časopisa i nove medijske tehnologije 20. vijeka: kina, telefona i telegrafa.</p><p>U velikoj mjeri zahvaljujući njegovim izuzetno popularnim fonografskim pločama, Karuzo je bio jedna od najpoznatijih zabavljačkih ličnosti svog vremena, a njegova slava traje sve do danas.&nbsp;</p>

<h2>Rođen američki pisac Džejms Boldvin </h2><p>Godine 1924., na današnji dan, rođen je Džejms Boldvin (James Baldwin), afro-američki pisac, najpoznatiji po svom romanu “Idi i reci to na planini”.</p><p>Boldvin nikada nije upoznao svog biološkog oca, pa je odrastao uz očuha Dejvida Boldvina (David) koji nije podržavao njegovo zanimanje za književnost. Sa četrnaest godina Džejms je postao propovjednik u Pentakostalnoj crkvi u Harlemu, a nakon završetka srednje škole u Bronksu preselio se u Grinvič Vilidž, gdje se intenzivnije bavio pisanjem. </p><p>Boldvin je, 1948., otputovao u Francusku, gdje je živio duže vremena u Parizu, a kada se vratio u Ameriku, aktivno se uključio u Pokret za ljudska prava. Učestvovao je 1963. godine u Maršu na Vašington s Martinom Luterom Kingom (Luther).</p><p>Većina Boldvinovih djela obrađuje teme rasizma i seksualnosti u američkom društvu sredinom 20. vijeka. Pisao je i članke i reportaže za mnoge američke časopise, a 1962. godine,  dobio je nagradu “George Polk” za reportažu u “New York Timesu”.</p><p>Godine 1987., Boldvin umire od raka. U njegovu čast, 2005. godine, odštampana je poštanska marka s njegovim likom.</p>

<h2>Umro izumitelj Aleksander Grejam Bel</h2><p>Aleksander Grejam Bel (Alexander Graham Bell), britansko-američki fiziolog i izumitelj škotskog porijekla, umro je 2. avgusta 1922. godine. </p><p>Bel se bavio istraživanjem mehanike govora pa je 1872. osnovao u Bostonu (SAD) školu učiteljâ za gluhonijeme. Od 1873. predavao je na Univerzitetu u Bostonu vokalnu fiziologiju. Kraljevsko društvo iz Londona dodijelilo mu je Albertovu medalju 1902., a Univerzitet u Vurcburgu, u Njemačkoj, počasni doktorat. </p><p>Najznačajniji Belov izum bio je prvi široko upotrebljivi električni telefon koji je pomoću elektromagnetske indukcije prenosio govor. Izumio ga je 1875. godine, a koristi se od 1877. do danas. U početku se Belovim telefonom moglo razgovarati samo na udaljenosti od nekoliko stotina metara.&nbsp;</p>

Karuzo je pjevao i italijanske kancone, a bio je jedan od prvih primjera globalne medijske slavne ličnosti

Preminuo slavni italijanski operski pjevač Enriko Karuzo

<p>Na današnji dan 1936. godine, u Alžiru je rođen slavni francuski modni dizajner Iv Sen Loran (Yves Saint Laurent), jedno od najvećih imena u historiji svjetske modne industrije. </p><p>Loran je mladost proveo u Alžiru, a 1954. godine preselio se u Pariz, gdje je s 19 godina počeo raditi za Kristijana Diora (Christian). Nakon Diorove smrti, 1957. godine, već kao 21-godišnjak preuzima upravljanje tom modnom kućom. Pet godina kasnije napušta “Dior” i osniva modnu kuću pod svojim imenom “Yves Saint-Laurent” (YSL).</p><p>Svojim jedinstvenim stilom Iv Sen Loran desetljećima je bio simbol najprefinjenije, najmodernije i najinovativnije ženske, ali i muške elegancije. U žensku garderobu unio je neke dotad tipično muške odjevne predmete: blejzer, smoking, trenčkot, safari-jaknu…</p><h2>Folklorni motivi </h2><p>Inspiraciju za kreacije nalazio je u djelima likovnih umjetnika, a najviše Pikasa (Picasso). Kako je rođeni Alžirac, svoje kreacije često je obogaćivao folklornim motivima - afričkim, španskim, indijskim, marokanskim…</p><p>Osim modnim dizajnom, Loran se bavio i filmskom i pozorišnom kostimografijom.</p><p>Iv Sen Loranu je, 2007. godine, tadašnji francuski predsjednik Nikolas Sarkozi (Nicolas Sarkozy) dodijelio odlikovanje Legije časti, a godinu kasnije, 1. juna 2008., Loran je preminuo u Parizu od tumora na mozgu.</p>

<h2>Preminuo Stanislav Vinaver, srbijanski pisac</h2><p>Godine 1955., na današnji dan, preminuo je Stanislav Vinaver, srbijanski pisac jevrejskog porijekla i jedna od najistaknutijih ličnosti beogradskog modernističkog pokreta između dva svjetska rata.</p><p>Vinaver je rođen 1. marta 1891. godine u Šapcu u uglednoj jevrejskoj porodici. Otac Avram Josif bio je ljekar, a majka Ruža pijanistkinja. Na Univerzitetu Sorbona u Parizu studirao je matematiku i fiziku, a uporedo je i pisao, pa je već 1911. godine objavio zbirku poezije “Mjeća”.</p><h2>Zarobljeništvo</h2><p>Iako je kao veliki patriota učestvovao u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, istakavši se i dobivši oficirske činove, te radeći u diplomatiji, Vinaver je, prije svega, bio pjesnik i esejista te utemeljivač ekspresionističkog pokreta (napisao je Manifest ekspresionističke škole). Zalagao se za raskid s tradicionalnim umjetničkim izrazom i osporavao dotadašnje "deseteračke kanone" koje su bili postavili dotad neprikosnoveni književni kritičari Jovan Skerlić i Bogdan Popović.</p><p>Kao i sve Jevreje, i Vinavera je zadesila teška sudbina u Drugom svjetskom ratu, koji je proveo u zarobljeništvu u njemačkom koncentracionom logoru u Osnabriku. Nakon izlaska iz logora, 1945. godine, u Beogradu je radio kao profesionalni književnik, satiričar i prevodilac s francuskog, engleskog, ruskog, češkog, poljskog i nemačkog jezika. Između ostalih djela, Vinaver je prvi preveo Hašekovog “Dobrog vojnika Švejka”, Rableovog „Gargantuu i Pantagruela“, Karolovu (Carroll) “Alisu u zemlji čuda”, Tvenove (Twain) „Doživljaje Toma Sojera i Haklberi Fina“… </p><h2>Satire i parodije</h2><p>Pisao je i satire s parodijama i duhovitim obrtima, što je posebno došlo do izražaja u “Pantologijama novije srpske pelengirike” (1920, 1922. i 1938.), koje su, zapravo, parodijski pandan "Antologiji novije srpske lirike" Bogdana Popovića. U svojoj knjizi “Zanosi i prkosi Laze Kostića” kritikovao je srpsko kulturno mediokritetstvo i mitomanstvo. Knjiga je imala gotovo 600 strana eseja o velikom pjesniku Kostiću, njegovu kompletnu biografiju i djela, historijski kontekst u kome su nastajala te bilješke o njegovim savremenicima. Vinaver je u toj knjizi uspio oslikati kompletno duhovno i umjetničko naslijeđe srpske književnosti, kulture, mitologije, državnosti te napisati, ne samo monografiju o Lazi Kostiću, već i autopoetičko djelo, koje spaja intelektualno-umjetničku radoznalost, enciklopedijsku obaviještenost i autentični duh. </p><p>Osim toga, Vinaver je pisao i o muzici, problemima stiha, posebno deseterca, troheja i heksametra, o jezičkim mogućnostima, melodiji jezika i o modernoj poeziji uopće.</p>

Desetljećima je bio simbol najprefinjenije, najmodernije i najinovativnije ženske, ali i muške elegancije

Rođen slavni modni dizajner Iv Sen Loran

<p>Godine 1967., na današnji dan, umrla je Vivijen Li (Vivien Leigh), slavna engleska, ali i holivudska filmska i pozorišna glumica. Osvojila je dva Oskara, za uloge Scarlett O'Hare u filmu “Prohujalo s vihorom” (1939.) i Blanche DuBois u “Tramvaju zvanom čežnja” (1951.). </p><p>Glumila je i u brojnim pozorišnim predstavama, često nastupajući sa svojim mužem, također poznatim glumcem Lorensom  Olivierom (Laurence), koji je i režirao nekoliko njenih predstava. Par se zaljubio dok su glumili ljubavnike u filmu “Vatra iznad Engleske”, 1937. godine, nakon kojeg su počeli vezu, iako su još bili u brakovima.</p><h2>Čerčilovi gosti</h2><p>Njihov također zajednički film “Ta Hamiltonova žena”, koji su snimili 1941., jedan od nekoliko holivudskih filmova s pro-britanskim sentimentom, bio je veoma popularan u Americi, ali je najveći uspjeh doživio u Sovjetskom Savezu. </p><p>Tadašnji britanski premijer Vinston Čerčil (Winston Churchill) organizirao je prikazivanje filma na zabavi na kojoj je bio i tadašnji američki predsjednik Frenklin Delano Ruzvelt (Franklin Roosevelt). Čerčil se prisutnima obratio riječima: "Gospodo, mislim da će vas interesirati ovaj film, budući da prikazuje velike događaje slične onima kojih ste upravo dio." Olivierovi su bili česti gosti kod Čerčila do kraja njegovog života.</p><h2>Tuberkuloza</h2><p>Kada je Britanski dvor proglasio Lorensa vitezom, 1947. godine, Vivijen mu se pridružila u Bekingemskoj palači na investituri, postavši Lady Olivier i tu titulu je nastavila nositi i nakon njihovog razvoda, sve do smrti.</p><p>U januaru 1953., Vivijen je otputovala u Cejlon kako bi snimala film “Slonovski hod” s Peterom Finčom (Finch). Ubrzo nakon početka snimanja, doživjela je nervni slom, a studio “Paramount” ju je zamijenio Elizabetom Tejlor (Elizabeth Taylor). </p><p>Vivijen je 1944. oboljela od tuberkuloze, ali je tada uspjela zaliječiti bolest, međutim, u maju 1967., dok se pripremala za snimanje filma “A Delicate Balance”, pogoršala joj se tuberkuloza, od koje je nedugo potom i preminula.&nbsp;</p>

<h2>Rođen Ivan Softa (Sopta), bh. književnik</h2><p>Na današnji dan 1906. godine, u selu Smokinjama blizu Širokog Brijega rođen je bosanskohercegovački književnik Ivan Softa (Sopta).</p><p>Usljed teških socijalnih uvjeta i neimaštine seli se iz BiH prvo u Slavoniju, a zatim i u Zagreb 1934. godine, gdje ga također prati težak život, neizvjesnost, a u jednom momentu ostaje doslovno na cesti. Taj najteži period života, kao i vrijeme velike svjetske ekonomske i političke krize, Softa je opisao u svom prvom romanu "Na cesti", prema kojem su ga hrvatski književni kritičari prozvali prvim hrvatskim radničkim piscem, odnosno “hrvatskim Gorkim”. </p><p>S prvim romanom postigao je veliki uspjeh koji ga je motivirao na dalje pisanje, pa su tako nastala mnoga njegova djela, od kojih su najznačajniji romani "Dani jada i glada" i "Nemirni mir" te pripovijetka "Razrovano ognjište", u kojima je opisao život u bosanskohercegovačkom selu tokom Prvog svjetskog rata. Brojne Softine pripovijetke i pjesme objavljivane su u raznim časopisima i književnim almanasima, sabranim djelima… </p><p>Prema podacima, Softu su, u maju 1945. godine, likvidirali partizani zbog saradnje s okupatorom.&nbsp;</p>

<h2>Preminuo čuveni kompozitor Franc List</h2><p>Franc List (Franz Liszt), čuveni austrijski kompozitor mađarskog porijekla, preminuo je 31. jula 1886. godine. Kao vrsni pijanist začetnik je nove ere virtuoziteta i stvaratelj moderne klavirske tehnike i sloga. </p><p>Na koncertima je List počeo nastupati od svoje devete godine, širom Evrope, fascinirajući sve koji su ga čuli svojom virtuoznošću, muzikalnošću i talentom. Godine 1849., prihvata posao dvorskog muzičkog direktora u Weimaru, a kao kompozitor i pedagog postaje vodeća ličnost kruga učenika i pristaša predstavnika tzv. novonjemačke škole. </p><p>U muzici koju je komponovao za orkestar izgradio je novi oblik - simfonijsku pjesmu. Inspirirao se najčešće literarnim sadržajima, tražeći tematiku u kojoj ima stvarne ili simboličke srodnosti s njegovim životom i romantičnom prirodom.</p>

Osvojila je dva Oskara, za uloge Scarlett O'Hare u filmu “Prohujalo s vihorom” i Blanche DuBois u “Tramvaju zvanom čežnja” 

Umrla filmska diva Vivijen Li

<p>Danas se obilježava Svjetski dan borbe protiv trgovine ljudima, proglašen rezolucijom Ujedinjenih nacija. </p><p>Trgovina ljudima je globalan problem i jedan od najsramnijih oblika kriminala na svijetu koji utječe na život miliona ljudi širom svijeta i oduzima im njihovo dostojanstvo.</p><p>Prema podacima UN-a, djeca čine gotovo trećinu žrtava trgovine ljudima širom svijeta, dok Međunarodna organizacija rada procjenjuje da su 21 milion osoba žrtve prisilnog rada na globalnom nivou.</p><p>Povodom Dana borbe protiv trgovine ljudima Udruženje za edukaciju i razvoj "Dignitet" iz Mostara realiziralo je u petak, 28. jula, na Španjolskom trgu u Mostaru, preventivno-edukativne sadržaje s ciljem podizanja svijesti i zaštite od trgovine ljudima.</p><p>Organiziranjem različitih akcija na međunarodnom, regionalnom i nacionalnom nivou želi se podići svijest javnosti, spriječiti ovaj zločin i pokazati solidarnost sa žrtvama.</p>

<h2>Rođena autorica „Orkanskih visova“</h2><p>Na današnji dan 1818. godine, u selu Tornton u Jokširu rođena je Emili Bronte (Emily), britanska književnica irskog porijekla, autorica romana “Orkanski visovi”, remek-djela svjetske književnosti.</p><p>Cijeli život provela je sa sestrama, koje su također bile književnice. Da bi izbjegle predrasude prema ženskim autorima, koristile su pseudonime, zadržavajući samo početna slova svojih imena: Šarlota (Charlotte) – Currer Bell, En (Anne) – Acton Bell, i Emili (Emily) – Ellis Bell.</p><p>Emili je uglavnom pisala pjesme, a neke od njih, poput “Stari stoik”, “Sjećanje”, “Posljednji stihovi” i „Moja duša nije kukavica“ ubrajaju se u najbolja ostvarenja engleske poezije.</p><p>Roman “Orkanski visovi”, koji je objavila 1847. godine, bio je jedini koji je Bronte napisala, a prema njemu je snimljen istoimeni i jedan od najboljih holivudskih filmova svih vremena, uz to je još nekoliko puta ekraniziran.</p><p>Emilino zdravlje, kao i njenih sestara, bilo je vrlo slabo usljed teškog i siromašnog života, pa je bila bolešljiva i krhka. Umrla je u 30. godini, 19. decembra 1848., od tuberkuloze.&nbsp;</p>

<h2>160. godišnjica rođenja osnivača Forda</h2><p>Godine 1863., 30. jula, rođen je Henri Ford (Henry), američki preduzetnik koji je osnovao kompaniju “Ford Motor” i uveliko doprinio stvaranju srednjeg sloja američkog društva.</p><p>Bio je američki industrijalac koji je revolucionirao tvorničku proizvodnju svojim metodama na pokretnoj traci, te među prvima koji su uveli masovnu proizvodnju automobila dostupnih velikom broju ljudi. </p><p>Ford se 1891. godine zaposlio kao inžinjer u kompaniji "Edison Illuminating", kada je počeo eksperimentirati na motorima s unutrašnjim sagorijevanjem. Ti eksperimenti su 1896. rezultirali izumom Ford kvadricikla. Nakon toga je Ford konstruirao drugo vozilo, završivši ga 1898. godine. </p><p>Uz pomoć inžinjera i biznismena C. Harolda Vilsa (Wills), Ford je konstruirao i izgradio automobil od 26 konjskih snaga s kojim je uspješno nastupao na utrkama. </p><p>Ponukani njegovim uspjehom, dioničari firme "Detroit Automobile Company" osnovali su novu firmu "Henry Ford Company", 30. novembra 1901., u kojoj je Ford bio glavni inžinjer. </p><h2>Vlastita kompanija</h2><p>Brzi proboj i prodaja Fordovih automobila donosi mu i velika novčana sredstva te, 1903.godine, osniva vlastitu firmu “Ford Motor Company”. </p><p>U novodizajniranom automobilu Ford je odvezao probnu milju na zaleđenom jezeru St. Clair u vremenu od 39,4 sekunde, te postavio novi kopneni brzinski rekord od 147 km/h. Inspiriran tim uspjehom, čuveni vozač utrka Barni Oldfild (Barney Oldfield) naziva novi model "999", čineći marku Ford poznatom širom SAD. </p><p>Henri Ford je bio i jedan od ranih podupirača legendarne utrke Indianapolis 500. Godine 1908., njegova kompanija u prodaju pušta Model T s čijom se trkaćom verzijom Ford utrkivao od 1909. do 1913. i pobijedio na utrci preko cijelih Sjedinjenih Država, a 1911. Frank Kulik (Kulick) je njome postavio brzinski rekord na ovalnim stazama. </p><p>Henri Ford je 1945. prepustio poziciju predsjednika kompanije unuku Henriju Fordu II, a preminuo je od izljeva krvi u mozak u 83. godini, 7. aprila 1947., na svom posjedu u Dearbornu.&nbsp;</p>

<h2>Umro slavni režiser Ingmar Bergman</h2><p>Ingmar Bergman, švedski filmski režiser i scenarist, jedan od najvećih i najutjecajnijih režisera modernog filma, umro je na današnji dan 2007. godine. Režirao je 62 filma, od kojih je većinu napisao, te više od 170 pozorišnih komada. </p><p>Godine 1937., Bergman je upisao studij umjetnosti i književnosti na Univerzitetu u Štokholmu, ali nije diplomirao. Uprkos tome, u tom periodu napisao je nekoliko pozorišnih komada, kao i opera, i postao pomoćnik režisera u pozorištu. </p><p>Bergman je na filmu počeo raditi 1941., prepravljajući scenarije, a njegovo prvo veće ostvarenje bio je scenarij iz 1944. za “Mučenje”, film koji je režirao Alf Sjoberg.</p><h2>Uspješna karijera</h2><p>U sljedećih deset godina je napisao i režirao više od deset filmova, uključujući “Zatvor” i “Sawdust i Tinsel”. Međunarodni uspjeh postiže filmom “Osmijesi ljetne noći”, 1955. godine, koji je bio nominiran za Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Kanu sljedeće godine. Dvije godine poslije slijedila su dva Bergmanova najpoznatija filma, “Sedmi pečat” i “Divlje jagode”. </p><p>Godine 1966., režirao je “Personu”, film koji je on sam smatrao jednim od svojih najvažnijih filmova, a mnogi su ga smatrali njegovim remek-djelom i jednim od najboljih filmova ikad produciranih. Bergman je u to vrijeme radio i kao producent za švedsku televiziju. </p><h2>Hapšenje</h2><p>Na njegovu uspješnu karijeru mrlju stavlja hapšenje 1976. godine zbog utaje poreza. Zbog poniženja je doživio nervni slom te je hospitaliziran u stanju teške depresije. Iako su optužbe odbačene, te uprkos molbama tadašnjeg švedskog premijera Olofa Palmea, visokih javnih figura i vođa filmske industrije, zakleo se da se nikad više neće vratiti u Švedsku. Zatvorio je svoj studio na baltičkom otoku Faro, otkazao dva najavljena filma i otišao u samovoljni egzil u Minhen u Njemačkoj. </p><p>Ipak, sredinom 1978., Bergman je nadvladao svoju ogorčenost prema matičnoj zemlji, te se u julu iste godine vratio u Švedsku, proslavivši 60. rođendan na Farou i nastavivši raditi kao režiser u Kraljevskom dramskom pozorištu. Kako bi odao počast njegovom povratku, Švedski filmski institut je uveo Nagradu Ingmar Bergman za životna postignuća na području filma. </p><p>U oktobru 2006. imao je operaciju kuka od koje se teško oporavljao, a naredne godine je preminuo u svom domu na Farou, u 89. godini života.</p>

Prema podacima UN-a, djeca čine gotovo trećinu žrtava trgovine ljudima širom svijeta

Svjetski dan borbe protiv trgovine ljudima  

<p>Na današnji dan 2018. godine, u Splitu je preminuo legendarni hrvatski i regionalni pjevač zabavne muzike Oliver Dragojević.</p><p>Rođen je 7. decembra 1947. godine u Veloj Luci. Kada je imao pet godina, otac Marko mu je kupio usnu harmoniku koju je koristio da zabavlja drugare u ulici i putnike na brodu na relaciji Split – Vela Luka. U Splitu je pohađao muzičku školu, gdje je prvo naučio da svira klavir, a zatim klarinet i gitaru. </p><p>Prvi njegov nastup bio je sa 14 godine, 1961., kada je učestvovao na Splitskom festivalu za djecu i izveo pjesmu „Baloni“. Na radiostanici Split s bratom Aljošom izvodio je poznate svjetske hitove, a dvije godine kasnije je pobijedio na takmičenju amatera pjevača Hrvatske s pjesmom „Yesterday“, rok benda „The Beatles“. </p><p>Godine 1973., priključio se „Dubrovačkim trubadurima“, zatim grupi „More“, u kojoj je bila i Meri Cetinić. Na Splitskom festivalu 1974. godine osvaja nagradu Zlatni grb grada Splita s pjesmom „Ča će mi Kopakabana“, a naredne, 1975. godine, šansonom „Galeb i ja“, također na Splitskom festivalu, osvaja nagradu publike. </p><h2>Brojni hitovi</h2><p>Sljedećih godina redaju se nagrade na festivalima širom Jugoslavije i hitovi poput: „Ljubavna pjesma“, „Što učinila si ti“, „Našoj ljubavi je kraj“, „Skalinada“,„Nedostaješ mi ti“, „Ako izgubim tebe“, „Malinkonija“, „Ča je život vengo fantazija“,„Oprosti mi, pape“, „Nocturno“, „Vjeruj u ljubav“, „Nadalina“, „Zabranjeno voće“, „Karoca“, „Kad bi samo ljubit’ znala, „Sunce mog života“, „Žuto lišće ljubavi“, „Serenada“, „More“, „Šta to bješe ljubav“, „Ljubav je bol“, „Sreća je tamo gde si ti“, „Jedina“, „Bez tebe“, „Cesarica“, koja se smatra njegovom ličnom kartom. </p><p>Nabrojati sve Oliverove hitove čini se kao nemoguća misija, a mnogi od njih traju i pjevaju se i danas. </p><p>Tokom 2017. godine Oliveru je dijagnosticiran rak pluća, a nakon jednogodišnje bitke s bolešću umro je u Splitskoj bolnici.</p>

<h2>Preminuo Mate Parlov, najtrofejniji bokser regije&nbsp;</h2><p>Mate Parlov, najtrofejniji hrvatski i jugoslavenski, odnosno regionalni bokser, preminuo je 29. jula 2008. godine. Bio je olimpijski, evropski i svjetski osvajač zlatnih medalja za bivšu Jugoslaviju, a za života je proglašen najboljim hrvatskim sportistom 20. vijeka. </p><p>U profesionalnoj karijeri Mate je 1976. godine osvojio titulu evropskog prvaka u poluteškoj kategoriji, pobjedom nad Italijanom Domenikom Adinolfijem (Domenico) tehničkim nokautom u jedanaestoj rundi. Tu titulu je odbranio tri puta. Godine 1978., osvojio je titulu svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji prema WBC-u, pobjedom nad Argentincem Miguelom Angelom Kuelom (Cuello) nokautom u devetoj rundi. Bio je prvi bokser iz socijalističkih zemalja koji je osvojio profesionalnu svjetsku titulu. </p><p>Parlov je imao 29 profesionalnih borbi, od kojih je zabilježio 24 pobjede, tri poraza i dvije neriješene borbe. A u amaterskoj karijeri imao je ukupno 310 mečeva uz samo 13 poraza. </p><h2>Najuspješniji selektor</h2><p>Na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Anđelesu kao selektor je vodio jugoslavenski bokserski tim koji je postigao najbolje rezultate ikada, osvojivši jednu zlatnu, jednu srebrenu i dvije bronzane medalje.</p><p>Nakon završetka aktivne bokserske karijere Parlov se povukao iz sporta i vodio svoj kafić "Mate" u Puli. U martu 2008., dijagnosticiran mu je rak pluća, a preminuo je četiri mjeseca kasnije.&nbsp;</p>

<h2>Umro kontroverzni slikar Vinsent van Gog </h2><p>Vinsent van Gog  (Vincent van Gogh), kontroverzni, ali slavni slikar holandskog porijekla, jedan od najvećih slikara postimpresionizma, te najcjenjenijih i najutjecajnijih osoba u historiji umjetnosti Zapada, umro je na današnji dan 1890. godine.</p><p>Prvi Van Gogovi crteži nastali su pod utjecajem idealista Mileta u Belgiji, a nakon odlaska u Brabant počinje prikazivati život seljaka i radnika koji se pate i muče na svojoj zemlji da bi preživjeli. Početkom 1886. odlazi u Pariz i postaje đak čuvenog slikara Fernanda Kormona (Cormon), te u te četiri godine prije svoje smrti Van Gog doživljava slikarsku evoluciju. Paleta njegovih dotadašnjih tamnih i sumornih boja radikalno se mijenja, prelazeći u karakteristike arabeske sa svježim i otvorenim bojama. </p><h2>Psihijatrijska bolnica</h2><p>Godine 1888., izbacuje gotovo sliku za slikom, sjajnih i blistavih boja u kojima je oslikao i samo Sunce u punom žaru. Već tada počinje osjećati da mu se psihičko zdravlje narušava. Jedne noći, nakon diskusije sa slikarom Gauguinom Van Gog je u neuravnoteženom stanju nasrnuo na njega nožem, ali se ubrzo osvijestio i sam sebe kaznio, odrezavši britvom vlastito uho.</p><p>Nakon tog incidenta Van Goh je smješten u psihijatrijsku bolnicu, gdje je slikao gotovo manijakalno, nastojeći radom pobijediti ludilo i nadvladati psihičke krize. Bolovao je od šizofrenije i manične depresije, koje su utjecale na njegovu percepciju stvarnosti i raspoloženje.</p><p>U 37. godini, ispod stabla koje je naslikao, ustreljuje se iz pištolja, a dva dana nakon toga umire.</p><p>Van Gog je naslikao mnogo autoportreta kojima je, ustvari, prikazivao dijelove svoje autobiografije, oslikavši dramatičnost svog životnog puta. Uprkos bolesti, njegova djela su vrhunska umijeća slikarstva i imaju veliki utjecaj u svjetskom slikarstvu. Ostavio je veliki opus od 850 slika i više od 900 crteža i akvarela, koji se danas čuvaju u brojnim svjetskim galerijama.</p>

<h2>Osnovana NASA </h2><p>National Aeronautics and Space Administration (NASA), državna civilna uprava SAD za vazduhoplovna i svemirska istraživanja i razvoj, sa sjedištem u Vašingtonu, osnovana je 29. jula 1958. odlukom tadašnjeg američkog predsjednika Dvajta Ajzenhauera (Dwight Eisenhower).     </p><p>NASA je vodila američke programe svemirskih istraživanja, od prvih američkih letova s ljudskom posadom (programi „Mercury“ i „Gemini“) do leta ljudi na Mjesec (program „Apollo“) i misija Spejs Šatla. Također, predvodila je istraživanja u komunikacijama („Telstar“), meteorologiji, geologiji te drugim miroljubivim primjenama Zemljinih vještačkih satelita. Bespilotne međuplanetarne letjelice brojnih NASA-inih programa (naprimjer iz programa „Mariner“ i „Voyager“) dale su obilje podataka o Sunčevom sistemu.&nbsp;</p>

<h2>Održano prvo takmičenje za Mis svijeta</h2><p>Godine 1951., na današnji dan, u Londonu je održano prvo takmičenje za Mis svijeta, koje je osnovao britanski TV voditelj Erik Morli (Eric Morley), a njegova supruga Džulija (Julia) bila je kopredsjednica. </p><p>Takmičenje je bilo zamišljeno kao Festival bikinija, povezan s Festivalom Britanije, koji je održavan u isto vrijeme, a cilj je bila promocija kupaćih kostima. Takmičilo se 27 djevojaka, ali je čak 21 bila iz Velike Britanije. Kasnije je uvedeno pravilo da svaka zemlja ima svoju predstavnicu. </p><p>Prva pobjednica bila je dvadesetdvogodišnja Kerstin Margareta "Kiki" Hakanson (Hakansson) iz Švedske koja, osim što je postala prva Mis svijeta ikada, bila je prva i jedina misica koja je titulu primila u bikiniju, a i prva misica koja je svoju titulu nosila najduže, 18 mjeseci.</p><p>Kako je takmičenje izazvalo ogromnu svjetsku pažnju, preimenovano je u izbor za Mis svijeta i održavano je svake godine. </p><p>Pobjednica takmičenja za Mis svijeta provodi jednu godinu zastupajući i promovirajući organizaciju Mis svijeta (Miss World Organization).</p>

Nabrojati sve Oliverove hitove čini se kao nemoguća misija, a mnogi od njih traju i pjevaju se i danas

Peta godišnjica smrti legendarnog pjevača Olivera Dragojevića

<p>Na današnji dan 1938. godine, u Šibeniku je rođen Arsen Dedić, jedan od najvećih i najznačajnijih hrvatskih i regionalnih muzičara, pjesnika i kantautora.</p><p>Davne 1969. godine, objavio je svoj prvi album „Čovjek kao ja“, koji je vrtoglavom brzinom dospio na vrh tadašnje top-ljestvice prodatih albuma. Osvojio je naslov zlatne ploče, prve uopće za jugoslavensku diskografsku kuću„Jugoton“, a prodat je u 60.000 primjeraka. „Čovjek kao ja“ uvršten je među najbolje debitantske albume jugoslavenske muzike svih vremena. </p><p>Prema mišljenju mnogih muzičkih kritičara, niko bolje od Arsena nije znao izraziti osjećaje, čežnje i stremljenja, pa su ga prozvali portparolom ljubavi. </p><h2>Moderato Cantabile</h2><p>Pjesma koja bi se mogla nazvati Arsenovim zaštitnim znakom jeste “Moderato Cantabile”, čiji stihovi: “Rijeka donosi jesen /dugo umire grad / i u nama toliko ljeta / mi smo siročad svijeta…” samo potvrđuju da je bio majstor poetske vještine. </p><p>U mnogim pjesmama je bio ironičan i znao se narugati političkim idolima i strastima, što je naročito došlo do izražaja u devedesetim godinama prošlog vijeka, kada je objavio album „Ministarstvo straha“, koji je nazvao prema istoimenom kultnom filmu Frica Langa (Fritz) iz 1944. godine. Langov film i Arsenov album proizlaze iz atmosfere straha koja ledi krv u žilama. Arsen o tome kaže: “Oni nikad neće pasti / nove face, stari znanci / bilo tko da je na vlasti / na kraju se kolju janjci”. </p><p>Za svoj rad Arsen je primio brojne domaće i međunarodne nagrade. Preminuo je u 78. godini, 17. avgusta 2015., a njegova najveća podrška bila je supruga, pop pjevačica Gabi Novak. Par je bio zajedno u braku od 1970. godine u kojem su dobili sina Matiju, također muzičara.</p>

<h2>Umro kompozitor Johan Sebastijan Bah</h2><p>Johan Sebastijan Bah (Johann Sebastian Bach), njemački kompozitor, orguljaš i čembalist iz doba baroka, svjetski priznat kao jedan od najvećih kompozitora svih vremena, preminuo je 28. jula 1750., u 65. godini života.</p><p>Bah je svirao orgulje, čembalo, violu i violinu, a njegova crkvena i sekularna djela za hor, orkestar i solo instrumente okupila su sve periode baroka. Njegova djela bila su, a i danas su cijenjena i poštovana zbog intelektualne dubine, tehničke zahtjevnosti i umjetničke ljepote, postavši inspiracija gotovo svim kompozitorima evropske tradicije. </p><p>Već kao dijete počeo je svirati orgulje, jer mu se time bavio otac, a nakon smrti roditelja, Bah se, kao devetogodišnji dječak seli kod svog starijeg brata Johana Kristofa (Johann Christoph), crkvenog orguljaša u Ohrdrufu u Njemačkoj, gdje nastavlja s učenjem i sviranjem. </p><h2>Dvorski violinist</h2><p>Godine 1700., dobio je stipendiju da pohađa školu sv. Mihael u Lineburgu, gdje je došao u dodir s ozbiljnom muzičkom kulturom i upoznao neka od najboljih muzičkih djela iz tadašnjeg baroknog razdoblja. Ubrzo, 1703., već kao 18-godišnjak, Bah je postavljen za dvorskog violinistu u privatnom orkestru princa Johana Ernsta (Johann), brata vladajućeg kneza od Vajmara (Weimar). Tu mu je pružena mogućnost, ne samo da svira i orgulje nego i da komponuje i svira raznovrsniji program koncertne muzike. </p><p>U toj ranoj fazi Bah komponuje brojne kantate, polifonijska djela te “Orgelbüchlein” - malu knjigu kompozicija za orgulje namijenjenu njegovom najstarijem sinu Vilhelmu Fridmanu (Wilhelm Friedemann). </p><p>Nakon Vajmara, 1717., Bah preuzima novi posao kao dirigent i prelazi u Koten, gdje vodi dvorsku kapelu kneza Leopolda od Anhalt-Kotena, koji je i sam bio muzičar. Većina njegovih kompozicija iz ovog perioda su svjetovnog karaktera kao "Brandenburški koncerti", "Svita za violončelo" te prvi dio "Dobro uštimanog klavira".</p><h2>Sljepilo </h2><p>Godine 1723., Bah prelazi u Lajpcig, gdje biva imenovan kantorom i gradskim muzičkim direktorom u crkvama sv. Tome i sv. Nikole, što je radio sve do svoje smrti. Tada su nastale njegove kantate “Magnificat za Božić”, “Muka po Mateju za Veliki petak”, "Misa u B-molu" i nekoliko sekularnih kantata. Kasnije je komponovao i 18 složenih fuga i kanona zasnovanih na jednostavnoj muzičkoj temi. Te kompozicije, poznate kao "Umjetnost fuge" objavljene su tek nakon Bahove smrti. </p><p>Stalno pisanje muzike oslabilo je njegov vid, a nakon neuspješne operacije očiju potpuno je oslijepio u posljednjoj godini svog života. Uprkos tome, do zadnjeg dana je komponovao muziku. </p><p>Bahovi sinovi bili su, također, istaknuti muzičari, od kojih je najpoznatiji Karl Filip Emanuel Bah (Carl Philipp).&nbsp;</p>

<h2>Preminuo čuveni violinist Antonio Vivalvi</h2><p>Godine 1741., u Beču je preminuo čuveni italijanski kompozitor i virtuoz na violini Antonio Lučo Vivaldi (Antonio Lucio).</p><p>Skoro 30 godina Vivaldi je radio kao profesor violine u Seminario musicale dell`Ospitale della Pietà u Veneciji, gdje je školovana ženska siročad, pa je svoj kompozitorski talent i počeo razvijati upravo pišući djela za te mlade muzičarke, a zahvaljujući njihovim izvedbama na koncertima koji su održavani svake sedmice u kapeli La Pieta, za njega se pročulo u cijeloj Veneciji. S vremenom je Vivaldi došao na glas i izvan svog grada, pa i države, ne samo po komponovanju nego i po virtuoznom sviranju violine. Osim u domovini, proslavio se i u Austriji, Njemačkoj i Nizozemskoj te je čak i Papa zahtijevao da čuje tog virtuoza koji svuda izaziva senzaciju. </p><p>Vivaldi je za života objavio 13 zbirki instrumentalne muzike, a ostavio je još 425 koncerata za soliste i orkestar (od toga 228 za violinu), 61 concerto grossa, 23 simfonije, 46 opera, 38 kantata, oratorij "Juditha Triumphans" i crkvenu muziku.</p>

„Čovjek kao ja“ uvršten je među najbolje debitantske albume jugoslavenske muzike svih vremena

Rođen Arsen Dedić, jedan od najvećih kantautora regije

<p>Na današnji dan 1907. godine, u Ljubotinju, blizu Cetinja, rođen je Petar Lubarda, jedan od najznačajnijih jugoslavenskih, odnosno regionalnih slikara 20. vijeka.</p><p>Slikarstvo je studirao u Beogradu i Parizu. Od 1932. do svoje smrti živio je u Beogradu, osim od 1946. do 1950. godine, kada je radio kao profesor u Umjetničkoj školi u Herceg Novom. </p><h2>Dva puta pobijedio Pikasa</h2><p>Lubarda je osvojio brojne nagrade, uključujući prestižne nagrade Herderovu i Gugenhajmovu, Medalju časti Umjetničkog društva Calcutta 1968., te mnoge druge nagrade u Evropi, Brazilu, Njujorku i Tokijskom bijenalu. </p><p>Pobijedio je na bijenalu u Sao Paolu 1954. godine, gdje su u konkurenciji bila i djela slavnih slikara Salvadora Dalija i Pabla Pikasa (Picasso), a potom i u Japanu, gdje je također pobijedio čuvenog Pikasa, s kojim su neke od Lubardinih slika i poređene. </p><p>Zbog svojih velikih postignuća postao je jugoslavenski kulturni diplomata.&nbsp;</p>

<h2>Preminuo učenik Ćirila i Metodija</h2><p>Kliment Ohridski, crkveni pisac i širitelj slavenske pismenosti i književnosti, preminuo je na današnji dan  916. godine. Bio je učenik Ćirila i Metodija i prosvjetitelj Slavena. </p><p>U Ohridu je, 886. godine, osnovao prvo slavensko učilište, kroz koje je, prema savremenim izvorima, prošlo 3.500 učenika. Godine 889., imenovan je biskupom Veličkim, a 893. postao je ohridski episkop.</p><p>Pisao je ode, životopise svetaca, kao i djela u čast svojih učitelja Ćirila i Metodija. Prevodio je s grčkog jezika. </p><p>Po Klimentu Ohridskom nazivaju se univerziteti u Sofiji i Bitolju, a na Antarktiku je, 1988. godine, osnovana bugarska Naučna baza sv. Klimenta Ohridskog.</p>

<h2>Rođen nobelovac Đozue Karduči</h2><p>Godine 1835., 27. jula, rođen je Đozue Karduči (Giosuè Carducci), najveći italijanski pjesnik u prvim decenijama poslije ujedinjenja Italije. </p><p>Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1906. godine, najviše zahvaljujući zbirci pjesama “Novi stihovi”.</p><p>Jedno od prvih njegovih zapaženih djela bilo je “Barok pisaca iz 17. vijeka”, u kojem je povezao odlike baroka s nekim periodima antičke umjetnosti, naročito sa “srebrenim dobom” latinske književnosti.</p><h2>Svevremenske mudrosti</h2><p>Bio je dugogodišnji profesor italijanske književnosti na Univerzitetu u Bolonji, a osim “Novih stihova” poznata djela su mu i “Jambi i epode” te “Varvarske ode”. Također je ostavio pečat u književnoj historiji svojim svevremenskim mudrostima koje se i danas citiraju, poput:</p><p>„Ekonomija je najbolji znak dobrog vaspitanja.”</p><p>„Ne čekam da me hvale, ali bi mi bilo dovoljno da zaslužim pohvale dobrih.”</p><p>„Ne smijete, koliko god možete, dozvoliti sebi da budete u iskušenju da pričate o sebi.”</p><p>„Umjetnost i književnost su moralna emanacija civilizacije, duhovno zračenje naroda.”</p><p>„Civilizacija date zemlje može se prepoznati po muškarcima, a kultura po ženama.”</p>

Rođen Alija Izetbegović, prvi predsjednik države RBiH

Preminuo glumac Oliver Hardi, komični Olio

Otvoren prvi Venecijanski filmski festival, najstariji na svijetu

Himzo Polovina: 37. godišnjica smrti ljekara koji je pjesmom liječio i bolesne i zdrave

General Izet Nanić: 28. godišnjica pogibije slavnog komandanta

Merilin Monro, najljepša glumica svih vremena, izvršila samoubistvo

Preminuo najpoznatiji pisac bajki H. K. Andersen

Prof. dr. Muhamed Filipović: 94. godišnjica rođenja bh. akademika

Rođen kompozitor Ivan Zajc, utemeljitelj hrvatske opere

Preminuo slavni italijanski operski pjevač Enriko Karuzo

Rođen slavni modni dizajner Iv Sen Loran

Umrla filmska diva Vivijen Li

Svjetski dan borbe protiv trgovine ljudima

Peta godišnjica smrti legendarnog pjevača Olivera Dragojevića

Rođen Arsen Dedić, jedan od najvećih kantautora regije

Rođen Petar Lubarda, jedan od najznačajnijih slikara regije

Rođen Alija Izetbegović, prvi predsjednik države RBiH

Preminuo glumac Oliver Hardi, komični Olio

Otvoren prvi Venecijanski filmski festival, najstariji na svijetu

Himzo Polovina: 37. godišnjica smrti ljekara koji je pjesmom liječio i bolesne i zdrave

General Izet Nanić: 28. godišnjica pogibije slavnog komandanta

Merilin Monro, najljepša glumica svih vremena, izvršila samoubistvo

Preminuo najpoznatiji pisac bajki H. K. Andersen

Prof. dr. Muhamed Filipović: 94. godišnjica rođenja bh. akademika

Rođen kompozitor Ivan Zajc, utemeljitelj hrvatske opere

Preminuo slavni italijanski operski pjevač Enriko Karuzo

Rođen slavni modni dizajner Iv Sen Loran

Umrla filmska diva Vivijen Li

Svjetski dan borbe protiv trgovine ljudima

Peta godišnjica smrti legendarnog pjevača Olivera Dragojevića

Rođen Arsen Dedić, jedan od najvećih kantautora regije

Rođen Petar Lubarda, jedan od najznačajnijih slikara regije