<p>Ova konstrukcija nastala je od prijedloga nad(a) i lične zamjenica ja u instrumentalu - mnom. Prema pravopisu bosanskog jezika, ispravno ju je pisati rastavljeno: nada mnom.</p>

<p>Isto tako se pravilno piše: nada se, nada te, nada me, preda te, preda se, preda me… U emisiji na linku pogledajte primjere ispravne upotrebe ove konstrukcije.</p>

Nadamnom - sastavljeno ili nada mnom - rastavljeno?

Kako se piše: nadamnom ili nada mnom?

<p>U našem primjeru riječ je o imenici ženskog roda koja ima više značenja – može označavati biološku stanicu, sobu u manastiru, samicu u zatvoru, kompjuterski napravljenu proračunsku tabelu i drugo.</p>

<p>Naglašena je kratkouzlaznim akcentom, a pravilno ju je izgovarati i pisati sa suglasnikom Ć - ćelija, ćelije, ćeliji, ćelijo, ćelijom…</p>

Dileme u pisanju i izgovaranju između glasova Č i Ć veoma su česte u bosanskom jeziku

Kako se kaže ili piše: ćelija ili čelija?

<p>Na današnji dan 1945. godine, u Banjoj Luci je rođen prof. dr. Munib Maglajlić. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Postdiplomski studij i titulu doktora književnih nauka stekao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.</p><p>Akademsku i istraživačku karijeru profesor Maglajlić počeo je 1970. godine, kada se zaposlio u Institutu za izučavanje južnoslavenskih književnosti u Sarajevu. Fokus njegovog djelovanja bila je bošnjačka usmena književnost, a prvi zapaženi tekstovi govore o sevdalinci.</p><p>- Sevdalinka je više nego bošnjačka, više nego bosanskohercegovačka, jer ono što vrijedi pripada cijelom svijetu, a za ono što ne vrijedi niko se ne otima – opisao je profesor Munib Maglajlić najjednostavnijim riječima suštinu našeg najljepšeg kulturnog blaga – sevdalinke. </p><h2>Bošnjačka usmena balada</h2><p>Koliko ga je oduševljavala i inspirirala bosanskohercegovačka usmena kulturna baština dokazuju teme i naslovi njegove magistarske radnje – „Sevdalinka“, koju je odbranio na  Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1974., te doktorske disertacije – „Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade“, odbranjene također u Zagrebu 1980. godine.</p><p>Tokom svog četrdesetogodišnjeg bavljenja bošnjačkom usmenom baladom prof. Munib Maglajlić učinio je najviše od svih svojih savremenika, ali i prethodnika, na njenoj afirmaciji i promociji, utvrdivši da su usmene balade u BiH jedinstvene pojave u kontekstu cijelog južnoslavenskog usmenog pjesništva.</p><p>- Nema Bošnjaka koji s obzirom na vjersku pripadnost nisu muslimani pa zato nema ni muslimanske balade na bosanskom jeziku koja istovremeno nije i bošnjačka. Drugim riječima, od pripadnika srodnog slavenskog jezika bošnjačka balada odvaja se svojom bošnjačkom obojenošću, a od pripadnika iste vjere, a druge narodnosti, odvaja se jasnom branom jezičkog uobličenja – napisao je Maglajlić posljednjih dana života, dok je pripremao „Bošnjačku usmenu baladu“, ali nije dočekao objavljivanje svoje knjige.</p><p>- „Bošnjačka usmena balada“ studija je proistekla iz pregalačke radionice profesora Muniba Maglajlića. Ako je suditi prema svjetskoj slavi „Hasanaginice“, balada predstavlja najljepšu usmenopjesničku vrstu kod Bošnjaka. Njenu tematsku okosnicu čini susret sa smrću, a u naslovnoj monografiji predstavljena je na književnohistorijskom i književnoteorijskom planu te sagledana u kulturnohistorijskim okvirima svog nastanka. Međutim, još otvorena izvrsnosti istraživačkog oka, ostala je na profesorovu radnom stolu čekajući završne riječi kojima bi bila upotpunjena – kazala je prof. dr. Nirha Efendić, urednica Maglajlićeve knjige „Bošnjačka usmena balada“, koju je posthumno izdao Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.&nbsp;</p>

<h2>Predsjednik BZK „Preporod“</h2><p>Godine 1992., Maglajlić postaje redovni profesor na Odsjeku za južnoslavensku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1994. biva izabran za predsjednika Bošnjačke zajednice kulture (BZK) „Preporod“, a od 2001. godine do smrti obavlja funkciju direktora Instituta za bošnjačke studije BZK „Preporod“ te istovremeno urednika u Fondaciji „Mula Sadra“.</p><p>Osim brojnih članaka i rasprava objavljivanih u publikacijama, te priređivanja velikog broja antologija i zbornika, Maglajlić je napisao i knjige: „Bibliografija radova o narodnoj književnosti“ (1979), „Od zbilje do pjesme: ogledi o usmenom pjesništvu“ (1983), „Muslimanska usmena balada“ (1985), „Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača“ (1989), te „Usmena lirska pjesma, balada i romansa“ (1991).</p><p>U knjizi „Muslimanska usmena balada“, koju je objavio 1985. godine, Maglajlić je dao pregled dotadašnjih sakupljačkih radova i bavljenja baladom, ističući naročito teme koje su dominantne u baladama: smrt rastavljenih voljenih, djevojke i nevjeste loše sreće, nesretni supružnici, ojađeni roditelji... Posebnu pažnju posvetio je i odnosu bošnjačke balade prema savremenoj književnosti.</p><p>- Knjiga „Muslimanska usmena balada“ izišla je tek 1985. i tako je zapravo i trebao da glasi naslov Munibove disertacije. Munib je bio prisiljen, a to je bilo i u suglasju s njegovom istraživačkom prirodom, da ispituje historijski kontekst bošnjačke usmene balade, njena lokalna obilježja, pa tek onda njene poetičke i estetske vrijednosti. Tada, u tom burnom periodu bespoštednog, beskrupuloznog, politički orkestriranog napada na sve one koji su se bavili bošnjačkom književnosti i identitetom, Munib je, iako stalno napadan, nepokolebljivo vodio one britke polemike u odbranu, ne svoju, već onih koji su bili izvrgnuti tim orkestriranim napadima – rekao je prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović prilikom promocije posthumnog izdanja Maglajlićeve knjige „Bošnjačka usmena balada“. </p><h2>Srčani udar</h2><p>- Maglajlić je bio predsjednik „Preporoda“, profesor, istraživač, književni historičar koji je proučavao usmenu književnost Bošnjaka, direktor Instituta za bošnjačke studije. Čime god da se bavio, ulagao je bez ostatka sebe, uvijek s naumom za boljitak. Bio je za vraćanje digniteta „Preporodu“ kao bošnjačkoj kulturnoj matrici, pa je najmanje što je sadašnji „Preporod“ mogao učiniti u znak zahvalnosti ovoj znamenitoj ličnosti, štampanje prigodne poštanske marke koja će otići u svijet – kazao je sadašnji predsjednik BZK „Preporod“ prof. dr. Sanjin Kodrić prilikom promocije poštanske markice s likom Muniba Maglajlića, 1. decembra 2020. godine.</p><p>Svojim djelima Maglajlić je dao neprocjenjiv historiografski, književni i dokumentaristički doprinos našoj kulturnoj baštini, a u jednom članku o pjesnicima i pjevačima sevdalinki, između ostalog, napisao je:</p><p>- Govoreći o porodici iz koje potječe pjevač Abdija Porča, Hamdija Kreševljaković – povodom balade o pogibiji braće Morić – navodi kako “od trećeg decenija prošlog do početka ovog stoljeća bijahu na glasu pjevači ove i mnogih drugih pjesama Porče, i to Hasan i njegovi sinovi Mehmed i Abdija i Mehmedovi sinovi Abid i Muharem”. Kao što su pokazala etnomuzikološka bavljenja Cvjetka Rihtmana i njegovih saradnika, u sarajevskoj sredini je na glasu po umijeću pjevanja sevdalinki bila također porodica Varešanović, čiji je naizrasliji pojedinac u nizu godina prije i poslije Drugog svjetskog rata bio Muhamed Varešanović, zvani Varešan. Pomalo legendarne crte poprima predstava o Aliji Bibiću, slijepom pjevaču sevdalinki, vlasniku kafane na Brajkovcu, na padinama Trebevića, od kojeg je kao dječak učio pjesme Igbal Ljuca, poznati i omiljeni sazlija i pjevač sevdalinki, koji je u nizu godina pjevao i u bosanskohercegovačkoj javnosti bio prisutan u živopisnom duetu sa suprugom Behkom, također vrsnom pjevačicom sevdalinki.</p><p>Od posljedica srčanog udara, 19. oktobra 2015. godine, Munib Maglajlić preselio je na bolji svijet. Bio je zasigurno najzaslužniji što je bošnjačko usmeno pjesništvo u domaćoj, ali i u međunarodnoj književnoj historiografiji i folkloristici, pronašlo svoje mjesto, te zato zaslužuje epitet velikana bosanskohercegovačke književnohistoriografske akademske zajednice.</p>

Tokom svog četrdesetogodišnjeg bavljenja bh. usmenom baladom učinio je najviše od svih svojih savremenika, ali i prethodnika na njenoj afirmaciji

Prof. dr. Munib Maglajlić: 80. godišnjica rođenja bh. akademika i književnika 

<p>Godina je prošla od smrti jednog od najvećih i najboljih bosanskohercegovačkih književnika svih vremena akademika Abdulaha Sidrana. Te subote, 23. marta 2024. godine, kad je prestalo da kuca srce dobrog “Babuke”, kako su ga zvali svi koji su ga poznavali, vijest o njegovoj smrti potresla je bh. građane, koji su se nadali da će njihov omiljeni pjesnik ipak dobiti bitku s teškom bolešću. Ali nije je uspio pobijediti. Dobru pjesničku bosansku dušu “oplakivala” je i jedna mačka, čuvajući njegov mezar danima. </p><h2>“Sarajevski tabut”</h2><p>Abdulah Sidran rođen je u Sarajevu 2. oktobra 1944. godine. U rodnom gradu se školovao i apsolvirao na Filozofskom fakultetu. Jedno vrijeme je radio kao urednik studentskog lista “Naši dani”, a potom kao dramaturg na Televiziji Sarajevo, do 1992. godine. Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka počeo je objavljivati pjesme i prozu, u generaciji mladih književnika koja je nazvana "šezdesetosmaškom". </p><p>Zbirku poezije simboličnog naslova “Sarajevski tabut” napisao je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992. – 1995.), za koju je dobio priznanje "Nagrada slobode" francuskog PEN centra. Izbor Sidranove poezije koji je preveden na italijanski jezik osvojio je nagradu "Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo".</p>

<h2>Brojna djela</h2><p>Osim književnim djelima, Sidran se istakao i scenarijima za filmove "Sjećaš li se Dolly Bell", "Otac na službenom putu", "Kuduz", “Savršeni krug”... Bio je jedan od najznačajnijih filmskih scenarista, ne samo u bosanskohercegovačkoj, nego i u nekadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji. </p><p>Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Odjeljenje književnosti i umjetnosti (kasnije Odjeljenje umjetnosti) izabran je 1995., a za redovnog 2008. godine.</p><p>Prvo djelo “Šahbaza” Sidran je objavio 1970. godine, a potom su se nizala ostala: “Potukač”, “Kost i meso”, “Dječija bolest: Otac na službenom putu” (pozorišni komad), “Otac na službenom putu”, “Bolest od duše”, “Sarajevski tabut”, “Dvije grafike”, “Planeta Sarajevo”, “Zdravo Bosno, stižem iz Sarajeva” (putopis), “Zašto tone Venecija”, “Sarajevska zbirka i druge pjesme”, “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, “Kuduz”, “Sjećaš li se Doli Bel”, “Tvrđava Meše Selimovića” (dramatizacija i scenarij), “Morija”, “Dobročinitelj”, “Suze majki Srebrenice”, “Otkup sirove kože”, “Oranje mora”, “A Nurija veli”… </p><p>Neizbrisiv trag u našoj književnosti Sidran je naročito ostavio potresnom “Pjesmom o Srebrenici”.</p><h2>Nagrade i priznanja</h2><p>Koliko su Sidranova djela vrijedna i cijenjena, ne samo u BiH nego i u svijetu, dokazuju brojne važnije domaće i inozemne književne nagrade i priznanja koja je dobio, između ostalih: Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, 1979.; Godišnja nagrada izdavačkog preduzeća “Svjetlost”, 1979.; Zmajeva nagrada – Matica srpska, Novi Sad, 1980.; Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, 1986.; Nagrada za slobodu govora i izražavanja Fondacije za slobodu govora i izražavanja, SAD, 1993.; Nagrada Slobode PEN centra Francuske, 1994.; Premio letterario della Fondazione Laboratorio Mediterraneo 1996.; Nagrada Skender Kulenović, 2002.; Godišnja nagrada BZK “Preporod”, 2002.; Bosanski stećak – nagrada Društva pisaca BiH za životno djelo, 2004.; Premio letterario dedicato a Umberto Saba, Trst, 2005.; Velika plaketa Kantona Sarajevo, 2006.</p><p>Osim književnih, dobio je i mnoge filmske nagrade i priznanja, među kojima, Zlatne arene Filmskog festivala u Puli za scenarije filmova “Sjećaš li se Doli Bel”, “Otac na službenom putu” i  “Kuduz”; Felix, nagrada Evropske filmske akademije, za film “Kuduz”; Kaciga celjskog viteza za film “Savršeni krug”; Zlatni lav Filmskog festivala u Veneciji za film “Sjećaš li se Doli Bel”; Zlatna palma, Filmskog festivala u Kanu, za film “Otac na službenom putu”…</p>

<h2>Intelektualna gromada</h2><p>Teško je pobrojati sva djela koja je napisao, ali i nagrade koje je dobio, jer je Sidranov opus veoma bogat. Osim toga, pisao je tekstove i kolumne u mnogim bosanskohercegovačkim novinama, držao predavanja o književnosti i bosanskom jeziku. Bio je intelektualna gromada, a posebno se hvalio titulom majstorskog kandidata u šahu.</p><p>U znak sjećanja na našeg velikana Abdulaha Sidrana, prošle godine u avgustu, prije službenog otvorenja 30. izdanja Sarajevo Film Festivala, u Ljetnom kinu Coca-Cola održana je projekcija filma "Kuduz" Ademira Kenovića, za koji je Sidran napisao scenarij. Bosanskohercegovački glumac Emir Hadžihafizbegović se na festivalskom trgu ispred Narodnog pozorišta tada pojavio u majici s likom Abdulaha Sidrana uz natpis "Babuka", odavši i na taj način počast jednom od najboljih bosanskohercegovačkih sinova. </p><h2>Umreš, pa lijepo središ utiske</h2><p>“Ovako ništa ne valja. Poživi čovjek 70, 80 godina, i ode. Svašta vidio, ništa razumio. Kakav doš’o na svijet, takav sa svijeta otiš’o. Nego bi mu trebalo, čim krene da umre, dodati još 30-40, da sredi utiske… Život prođe k’o minuta – ništa nisi stig’o završiti”, napisao je Sidran u jednoj od svojih kolumni.</p>

Istakao se scenarijima za filmove "Sjećaš li se Dolly Bell", "Otac na službenom putu", "Kuduz", “Savršeni krug”...

Akademik Abdulah Sidran: Prva godišnjica smrti pjesnika duše bosanske 

<p>Zamjenica moj je prisvojna zamjenica, a zamjenica svoj je povratno-prisvojna. Kad nešto pripada prvom licu jednine, upotrijebit ćemo zamjenicu MOJ, a zamjenicu SVOJ kad se radnja odnosi na subjekt ili nešto pripada subjektu.</p>

<p>Veoma često se pogrešno koriste prisvojne zamjenice poput moj, tvoj, njegov, naš umjesto povratno-prisvojne zamjenice za svako lice - svoj. Da bi vam bilo potpuno jasno kad koju zamjenicu upotrijebiti, pogledajte primjere u emisiji.</p>

Odnosno kad koristiti zamjenicu moj, a kada zamjenicu svoj

Šta je pravilno: moj ili svoj?

<p>Isparta, prekrasni grad u centru istoimene regije na jugozapadu Turske, dom je bezbrojnim prirodnim čudima zbog čega je sve popularnija turistička destinacija Turske, sa svojom kulturom, ekonomijom, historijskim bogatstvom i prirodnim ljepotama. Poznata je naročito po uzgoju ruža i u procentu od 65 posto učestvuje u ukupnoj svjetskoj proizvodnji ulja od ruže. </p><p>Ova cvjetna bašta Turske posjetioce očarava svojim živopisnim ružinim vrtovima, ali i poljima lavande, gdje slatki cvjetni mirisi ispunjavaju zrak, a zadivljujuća prirodna čuda ostavljaju bez daha.</p>

<h2>Ruža i lavanda</h2><p>Ruža od davnina nosi titulu kraljice cvijeća, a po svojoj ljepoti i opojnom mirisu ističe se Rosa damascene ili Ispartanska ruža, koja cvjeta od početka do kraja juna. Ta godišnja berba ruža u Isparti predstavlja pravi praznik, kako za stanovnike tako i za posjetioce, donoseći sobom slatki miris cvjetnog slavlja. Od Ispartanske ruže nastaju različiti kozmetički proizvodi, uključujući ružinu vodicu, ulje, parfeme i kreme, ali i ukusni jestivi proizvodi poput ružinog slatka i pekmeza, koji se prerađuju u modernim fabrikama. </p><p>Osim po velikoj proizvodnji ruža, Isparta je danas poznata i po proizvodnji lavande. Lavandina polja u selu Kuyucak, smještenom u okrugu Keciborlu, trenutno čine čak 90 posto proizvodnje lavande u Turskoj. Nakon berbe, lavanda se prerađuje u svježu ili sušenu formu te se pretvara u raznovrsne proizvode poput krema, sapuna, ulja, kolonjskih vodica i drugih proizvoda. Berba lavande započinje poslije sezone berbe ruža, krajem jula, i traje do sredine avgusta, donoseći još jedan period mirisne magije.</p>

<h2>Jezera Egirdir i Kovada</h2><p>Čari Isparte, osim bogatih vrtova ruža i lavande, pojačava oblast jezera - područje u mediteranskom bazenu s nekoliko jezera. Ističu se veličanstveno jezero Egirdir, najveće u regiji, te slikovito jezero Kovada, koje je smješteno unutar nacionalnog parka.</p><p>Na jezeru Egirdir nalaze se dva otoka - Can, idealan za kampovanje i izlete, i Yesil, sa šarmantnim selom, drvenim kućicama i uskim ulicama. U blizini jezera Egirdir smješten je drevni dvorac Egirdir iz istočnorimskog perioda te 800 godina stara džamija Hizirbey. </p><p>Jezero Kovada pruža slikovito okruženje s jedinstvenom florom i faunom, dok nacionalni park koji ga okružuje predstavlja omiljeno odredište za fotografiranje prirodnih ljepota, posmatranje divljih životinja, planinarenje i kampovanje.</p>

Ova cvjetna bašta Turske posljednjih godina je sve popularnija turistička destinacija 

Isparta: Grad ruža

<p>Brojevi do pet: jedan, dva, tri i četiri se u bosanskom jeziku dekliniraju, što znači da su riječi dviju i dvaju ispravne, odnosno da je ovo pravilan oblik genitiva množine broja dva. Razlika je jedino u rodu, koji određuje kad koju treba koristiti. <br></p>

<div>Genitiv množine broja dva u ženskom rodu glasi dviju, a u muškom i srednjem rodu glasi dvaju, ali, nažalost, često im se zamijene mjesta ili se, što je još češće, čak uopće ne primjenjuju nego i u genitivu čujemo nominativni oblik dva. <br></div>

Skoro svakodnevno čujemo riječi dviju i dvaju, pa se zapitamo jesu li obje ispravne i kad ih primijeniti

Šta je pravilno: dviju ili dvaju?

<p>Da li se provodi ili ne provodi glasovna promjena jednačenje suglasnika po zvučnosti, u kojoj, kad se jedan pored drugog nađu dva suglasnika različita po zvučnosti, prvi suglasnik se zamjenjuje svojim zvučnim ili bezvučnim parnjakom. Postoje i izuzeci u kojima se ne provodi jednačenje suglasnika po zvučnosti, naprimjer u nekim stranim riječima, ali i u našem primjeru je riječ o izuzetku od pravila.</p>

<p>Glagol odškolovati nastao je u tvorbi prijedloga od i glagola školovati. Iako se zvučni glas D našao ispred bezvučnog glasa Š, ne provodi se glasovna promjena jednačenje po zvučnosti. Naime, kad se suglasnik D nađe ispred suglasnika S i Š, ne mijenja se u svoj bezvučni parnjak T. Pravilno je stoga pisati odškolovati, odškolujem, odškolovao, odškolovala… sa suglasnikom D.</p>

Sa suglasnikom D ili suglasnikom T?

Kako se piše: odškolovati ili otškolovati?

<p>Na današnji dan 1975. godine preminuo je Ivo Andrić, najveći i najkontroverzniji bosanskohercegovački pisac, čiji je samozatajni život i danas predmet brojnih polemika. </p><p>Andrić je rođen 9. oktobra 1892. u Travniku. Njegov otac Antun bio je sudski službenik, ali je preminuo od tuberkuloze kad su Ivi bile dvije godine, pa se Andrić s majkom Katarinom odselio prvo u Višegrad, a zatim u Sarajevo.</p><p>Završio je sarajevsku Veliku gimnaziju s najboljim uspjehom, zbog čega je dobio stipendiju HKD „Napredak“, te 1912. godine počeo studirati na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Studije je nastavio u Beču i Krakovu, ali ih je prekinuo početkom Prvog svjetskog rata. Tek 1923. godine završio je studije na Filozofskom fakultetu u Gracu, a naredne, 1924., doktorirao s temom „Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine“. </p><h2>Ambasador u Berlinu</h2><p>Poslije rata Andrić je počeo raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu, nakon čega je, 1921. godine, postavljen za službenika u Generalnom konzulatu Kraljevine Jugoslavije u Bukureštu. Sljedeće godine prešao je u Konzulat u Trstu, da bi početkom 1923. bio imenovan vicekonzulom u Gracu. U aprilu 1939. otišao je u Berlin kao ambasador Kraljevine Jugoslavije i tu dužnost obavljao dvije godine, do početka Drugog svjetskog rata, kada se vratio u Beograd. </p><p>Mnogi su mu spočitavali saradnju s Trećim rajhom i Hitlerom, ali on je samo obavljao dužnost na koju ga je postavila njegova država, a da je bio zatečen dešavanjima u tadašnjoj Njemačkoj i da mu je zbog toga bilo vrlo teško, potvrđuju i stihovi koje je tada napisao:</p><p>„Dolje, gdje ove riječi pišem<br>Okužen vazduh grudi steže<br>Odmora nema budno oko<br>Sputan živim i teško dišem<br>Sve me je manje, sve sam niže.“</p><p>O tom periodu je malo i pisao i govorio, ali je jedne prilike, 1946. godine, kazao: "Nijemci i Njemačka! To je najveća muka moga života, slom koji može značiti u čovjekovoj sudbini ili prekretnicu ili smrt. To je problem od kojeg će bolovati Evropa još sto i pedeset godina. Pa ni tada ne vidim rješenje“. </p><h2>Nobelova nagrada</h2><p>Kao vječni zagovornik jedinstvene Jugoslavije, bio je i vijećnik Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a, održanog 26. aprila 1945. u Sarajevu, uoči samog kraja Drugog svjetskog rata. Godine 1950., izabran je za člana Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine, iako je tek 1954. postao član Komunističke partije Jugoslavije.</p><p> </p><p>U Štokholmu, 10. decembra 1961. godine, uz zvuke sevdalinke "Kad ja pođoh na Bembašu", švedski kralj Gustav VI uručio je Ivi Andriću nagradu Nobelovog komiteta Švedske akademije, koja mu je dodijeljena „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom historije svoje zemlje“ u romanu „Na drini ćuprija“. Prilikom dodjele, govorom „O priči i pričanju“ Andrić se zahvalio za priznanje, rekavši, između ostalog: </p><p>- Zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umjetničko djelo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle dio sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom djelu? Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umjetničkih djela gledamo bilo kao na nijeme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umjetničkih djela čistiji i jasniji ako se ne miješa sa živim glasom njegovog stvaratelja. Takvo shvaćanje nije ni usamljeno ni novo, još Monteskje je tvrdio da "pisci nisu dobri suci svojim djelima". S divljenjem i razumijevanjem sam nekad pročitao Geteovo načelo: "Umjetnikovo je stvarati, a ne govoriti!".</p><p>Osvajanjem Nobelove nagrade Andrić je dobio i novčani iznos od milion dolara, koji je poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini, a u istu svrhu je poklonio i novčane iznose kasnijih nagrada AVNOJ-a iz 1967. i Dvadesetsedmojulske iz 1970. godine.</p><h2>Remek-djela</h2><p>Iako je književnu karijeru počeo poezijom, objavivši prvu pjesmu „U sumrak“, 1911., u časopisu „Bosanska vila“, Andrić se proslavio prozom, odnosno romanima i pripovijetkama, od kojih „Prokletu avliju“ kritičari smatraju vrhuncem pripovjedačkog umijeća. Najpoznatije romane, remek-djela bosanskohercegovačke, regionalne pa i svjetske književnosti, „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“, napisao je tokom Drugog svjetskog rata, kada se povukao u samoizolaciju u okupiranom Beogradu. </p><p>Andrićeva najveća inspiracija bili su mostovi, koji su ga fascinirali simbolikom koju je u njima vidio: prevazilaženje nereda, provalije, praznine, prolaznosti života... Mostovi služe spajanju, komunikaciji i prelazu, teže ka „drugoj obali na kojoj dobijaju svoj pravi smisao“. Vidio je u njima čovjeka, graditelja koji živi vječno u svom djelu, kao što je i on težio da živi u svojim djelima:</p><p>- Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer su opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, na mjestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo – rekao je naš nobelovac.</p><p>Romanom „Na Drini ćuprija“ Andrić se želio odužiti zavičaju, ali i suprotstaviti surovoj stvarnosti i osjećaju lične ugroženosti pričom o vječnosti, ljepoti i skladu umjetničkog djela: </p><p>„Zavideći stvoritelju na ljepoti svijeta, šejtan je među ljudima stvorio provalije koje su odvajale kraj od kraja i dijelile ljude. Allahu bijaše žao pa pošalje svoje meleće (anđele) da ljudima pomognu. Kad vidješe da ljudi ne mogu preći haluge i dubine i obavljati svoje poslove, oni iznad provalija 'raširiše krila i svijet stade da prelazi preko njihovih krila'. Tako su ljudi od anđela naučili kako se grade ćuprije. ... E zato je, poslije česme, najveći sevap sagraditi ćupriju i najveća grehota dirati u nju, jer svaka ćuprija, od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmed-pašine građevine, ima svoga meleća koji je čuva i drži, dok joj je od Boga suđeno da stoji“. </p><h2>Ženidba u 66. godini</h2><p>Andrićev ljubavni život dugo je bio tajna. Kada se oženio, tek u 66. godini, kostimografkinjom Narodnog pozorišta iz Beograda Milicom Babić, udovicom svog prijatelja Nenada Jovanovića, tajna je otkrivena. Naime, bio je cijelog života zaljubljen u Milicu, zabranjenu ljubav, jer je ona bila udata žena. </p><p>Pretpostavlja se da su se upoznali i prije nego što je Andrić kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu zaposlio njenog supruga Nenada u Ambasadi, a Milicu zamolio da mu bude domaćica na prijemima, jer je bio neženja. Ne mogavši joj javno izjavljivati ljubav, pisao joj je tajna pisma koja je završavao potpisom "Tvoj Mandarin, koji te nježno grli".</p><p>Kada je Nenad preminuo, 1957. godine, Milica i Ivo priznali su svima svoja osjećanja i naredne godine se vjenčali. Njihov brak, u kojem nisu imali djece, bio je skladan, ali, nažalost, trajao je kraće od čežnje i čekanja. Lijekovi koje je Milica uzimala zbog artritisa oslabili su joj srce i umrla je 16. marta 1968. u njihovoj porodičnoj kući u Herceg Novom. </p><p>U vrijeme dok je čeznuo za Milicom Ivo je napisao jednu od svojih najpoznatijih pripovjedaka „Jelena, žena koje nema", a dugo je nagađano da li postoji i ko je Jelena. Sam Andrić je razriješio tu misteriju, priznavši da je Jelena, ustvari, Milica, te da je njoj posvećena pripovijetka.</p><p>Nakon Milicine smrti Andrić se potpuno zatvorio u sebe, a i zdravlje ga nije služilo pa je često boravio u bolnicama i banjama na liječenju. Preminuo je 13. marta 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, a njegova urna položena je u Aleji zaslužnih građana, pored groba voljene Milice. </p><p>Brojne škole i ulice u BiH i našoj regiji nazvane po Andriću, mnogi spomenici i spomen-sobe, njegov lik i Višegradski most na novčanici od 200 KM, Memorijalni muzej u rodnoj kući u Travniku..., potvrđuju da je jedan od najvećih Bosanaca i da su njegova genijalna književna djela nadrasla sve kontroverze njegovog života. </p><h2>Rodna kuća </h2><p>U Travniku, u kući u kojoj je rođen Ivo Andrić, danas je Memorijalni muzej, gdje se čuvaju piščevi rukopisi i predmeti iz privatnog života, a sobe su restaurirane da budu što autentičnije vremenu kada je živio.</p>

<h2>Umro hvarski pisac i plemić Petar Hektorović</h2><p>1572. - Umro hvarski pisac i plemić Petar Hektorović, autor spjeva "Ribanje i ribarsko prigovaranje", jednog od najoriginalnijih djela renesansne književnosti. Preveo je spjev "Remedia amoris" rimskog pjesnika Ovidija. </p><p>1781. - Engleski astronom njemačkog porijekla Fridrih Vilhelm Heršel (Friedrich Wilhelm Herschel) otkrio je sedmu planetu Sunčevog sistema, koja je kasnije nazvana Uran.</p><p>1860. - Rođen austrijski kompozitor i muzički pisac Hugo Filip Jakob Volf (Hugo Philipp Jacob Wolf), poznat po poetskim djelima "Knjiga španskih pjesama" i "Knjiga Geteovih pjesama". Komponovao je solo pjesme na stihove Hajnriha Hajnea (Heinrich Heine), Johana Volfganga Getea (Johann Wolfgang Goethe), Jozefa fon Ajhendorfa (Josef von Eichendorff), španskih i italijanskih pjesnika.&nbsp;</p>

<h2>Rođen dr. Mehmed Spaho, jedan od najvećih i najznačajnijih bh. intelektualaca</h2><p>1883. - U Sarajevu je rođen dr. Mehmed Spaho, jedan od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) u Kraljevini Jugoslaviji. Bio je prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine SHS, te jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije među 11 Bošnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Spaho je završio Pravni fakultet u Beču, gdje je i doktorirao pravne nauke 1908. godine. Od 1906. do 1908. godine bio je sudski tumač, a do 1910. godine advokatski pripravnik. Kada je u Sarajevu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, izabran je za njenog sekretara. Politički život počeo je učlanjivanjem u Muslimansku narodnu organizaciju (MNO), prvu bošnjačku političku stranku u doba Austro-Ugarske. Nakon sloma Austro-Ugarske 1918. godine postao je član tijela nazvanog Narodno vijeće Bosne i Hercegovine, koje je glasalo za udruživanje s Hrvatskom, Slovenijom, Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u jedinstvenu državu. Iako tek nakon članstva u Jugoslovenskoj muslimanskoj organizaciji, 1923. godine, Mehmed Spaho postaje istinski vođa bosanskih muslimana, u tome je pokazivao izniman politički talent. Godine 1924., postao je ministar finansija u Vladi Ljube Davidovića, a u Vladi Velimira Vukičevića, 1927. godine, ministar trgovine i industrije. Osnivanjem Jugoslovenske radikalne zajednice, 1935. godine, Mehmed Spaho je ušao u Vladu Milana Stojadinovića kao ministar saobraćaja. </p><h2>Atentati</h2><p>Prvi atentat na Mehmeda Spahu dogodio se 3. septembra 1921., kada je on kao ministar trgovine i industrije boravio u Sloveniji i tom prilikom otvorio Ljubljanski velesajam. Pokraj ceste između Celja i Ljubljane, kuda je trebao proći Spaho s kraljevskim namjesnikom za Sloveniju, bilo je postavljeno 14 kilograma eksploziva s paklenim strojem. To je otkrio jedan žandarmerijski narednik i tako spriječio ovaj atentat. Godinu poslije (1922.) u Višegradu, na Spahu je pucano iz tamošnjeg hotela. Nakon toga, 1923. godine dogodio se pokušaj njegovog ubistva u sarajevskom muslimanskom društvu El-Kamer, kada je bačena eksplozivna naprava. Godine 1925., u vrijeme predizborne kampanje i u vrijeme Spahinog savezništva s HRSS-om kroz djelovanje u Udruženoj oporbi, na Spahu je prilikom njegovog boravka u Zagrebu izvršen atentat od gradskih potplaćenih fakina, koji su uzvikivali razne parole protiv Spahe, a zatim se jedan od plaćenika zaletio za Spahinim fijakerom i htio da udari štapom Mehmeda Spahu. Također, 1927. godine na Spahu je pokušan atentat u sarajevskom naselju Vratnik, u vrijeme predizborne kampanje.</p><p>Mehmed Spaho je 29. juna 1939. godine nađen mrtav u apartmanu beogradskog hotela “Srpski kralj”. Članovi njegove porodice i najbliži saradnici smatrali da je otrovan. Prema jednoj od priča, Spaho je popio kafu u hotelu, nakon čega je preminuo. Sin Mehmeda Spahe, Avdo, pokušao je istražiti taj slučaj te je pronašao konobara koji je tvrdio kako je otrovao Mehmeda Spahu. Dženazi Mehmeda Spahe u Sarajevu prisustvovalo je više od 50.000 građana, a ukopan je u haremu Gazi Husrev-begove džamije.</p><p>1900. - Rođen Giorgos Seferis, grčki književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1963. godine. Temeljito je proučavao velike evropske književnosti i njihove pjesnike. Seferisova poezija je nadahnuti spoj intelektualnog i životnog s grčkom umjetnošću i pejzažem.</p><p>1929. - Boris Buzančić, hrvatski pozorišni, filmski i TV glumac, prvi gradonačelnik Zagreba nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, rođen je na današnji dan. Glumom se počeo baviti od rane mladosti, a 1957. dobio je glavnu ulogu u filmu “Nije bilo uzalud”. Proslavio se ulogom Dotura Vice, šaljivog splitskog gradonačelnika u TV seriji “Velo misto”. Postao je prvi potpuno demokratski (opće pravo glasa) i slobodno izabran gradonačelnik Zagreba nakon izbora u Hrvatskoj 1990. godine, ostavši na toj dužnosti do 1993. godine, a 1992. je izabran i u Sabor, gdje je ostao do 1995. godine (Drugi saziv Hrvatskog sabora). Krajem 1990-ih Buzančić se povukao iz politike i ponovo posvetio glumi. Imao je zapažene uloge u filmu “Maršal” i TV seriji “Obećana zemlja”.</p><p>1944. - Rođena Atina Bojadži, makedonska maratonska plivačica, nazivana i "Ohridski delfin". Ostala je upamćena po tome što je bila prva žena s područja nekadašnje Jugoslavije koja je preplivala kanal La Manš.</p><p>1965. - Vesna Trivalić, popularna srbijanska glumica, slavi 60. rođendan. Tokom karijere na filmu je ostvarila mnoštvo epizodnih, ali efektnih uloga. Na filmu je najčešće do sada sarađivala s rediteljem Srđanom Dragojevićem, a njeni najčešći partneri su Zoran Cvijanović i Dragan Bjelogrlić. Zoran Cvijanović joj je bio prvi partner i na filmu (“Dogodilo se na današnji dan”) i u pozorištu (“Totovi”), a 1991. godine je s Draganom Bjelogrlićem proglašena za glumački par godine na Festivalu u Nišu za par koji su tumačili u seriji "Bolji život".</p><p>1989. - Rođen Nemanja Košarac, bosanskohercegovački biatlonac i nordijski skijaš. Godine 2007., nastupio je prvi put na Svjetskom juniorskom prvenstvu u biatlonu u Italiji. Najbolji rezultat mu je 22. mjesto u pojedinačnoj trci na Svjetskom juniorskom prvenstvu u biatlonu 2008. godine u češkom Novem Mestu na Moravi. Prvo sudjelovanje u Svjetskom kupu u biatlonu, bilo je u slovenskoj Pokljuki 2007. godine, gdje je osvojio 92. mjesto. Najbolji rezultat u Svjetskom kupu u biatlonu mu je 32. mjesto u Osrblieu 2009. godine.</p><p>1993. - Preminuo srbijanski slikar i historičar umjetnosti Pavle Vasić, profesor Filozofskog fakulteta i Univerziteta umjetnosti u Beogradu. Djela: "Uvod u likovne umetnosti", "Doba baroka", "Anastas Jovanović", "Dimitrije Avramović", "Uroš Knežević", "Nošnja naroda Jugoslavije kroz istoriju", "Uniforme srpske vojske 1808-1918.", "Primenjena umetnost kod Srba", "Umetnički život, I i II". </p><p>2022. - Umro Igor Mandić, hrvatski književni kritičar, esejist, kolumnist i polemičar. Objavljivao je književne kritike, socio-kulturološke feljtone, eseje i polemike. Bio je dugogodišnji saradnik mnogih radijskih i televizijskih stanica. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo 2005. godine.</p>

Danas je četvrtak, 13. mart/ožujak 2025. godine, do kraja godine preostala su još 293 dana 

Ivo Andrić:  50. godišnjica smrti najvećeg i najkontroverznijeg bh. pisca 

<p>Na današnji dan 1927. godine, u Mostaru je rođen Himzo Polovina, tri godine nakon smrti čuvenog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, čije je pjesme („Emina“, "Hasanagin sevdah","Gonđe ružo u zelenom sadu", „Što te nema“, "Laku noć"...), prema mišljenju mnogih, pjevao najljepše i najemotivnije. </p><p>Stihovi Šantićeve „Emine“ i danas su popularni i pjevani upravo zbog izuzetne vokalne izvedbe najsenzibilnijeg interpretatora sevdalinki Himze Polovine. Pjevačica sevdalinki iz Himzinog rodnog kraja Sevda Katica, koja je bila njegov uzor, na vijest o Emininoj smrti otpjevala je stihove: "Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet' neće". Te stihove Himzo je dodao kao posljednju strofu Šantićeve „Emine“.</p><h2>Otac Mušan svirao šargiju</h2><p>Himzo Polovina pripada plejadi najistaknutijih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjevača sevdalinki svih vremena, a svojim predanim sakupljanjem sevdalinki, kako bi ih sačuvao od zaborava, ostavio je poseban pečat u bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi.</p><p>Osim sakupljanja i maestralnih izvedbi sevdalinki, bio je i tekstopisac, kompozitor, pjesnik, ali i ljekar. Među kolegama sevdalijama isticao se, osim senzibilitetom, rafiniranim, sitnim vibratom specifičnih orijentalnih ukrasa. </p><p>Talent za muziku naslijedio od svog oca Mušana, koji je svirao šargiju, a prve pjesme učio je slušajući pjevače iz svog rodnog kraja. </p><p>- Otac je mnogo volio pjesmu, pa bi mene, braću i sestre poredao ispred sebe, a mi bismo mu pjevali uglas. Savjetovao nas je da se uključimo u Muslimansko kulturno-umjetničko društvo „Itihad“ – govorio je Himzo, prisjećajući se oca i djetinjstva.</p><p>Poslušavši savjet svoga oca, Himzo se učlanio u dramsku sekciji MKD "Itihad", a uoči Drugog svjetskog rata pohađao je časove sviranja na violini kod profesora i maestra violine češkog porijekla Karla Malačeka.</p><p>Uporedo s pjevačkom karijerom Himzo je završio studij medicine, stekavši zvanje doktora - specijaliste neuropsihijatra. Objavio je brojne naučne medicinske radove u stručnim publikacijama. Radio je kao ljekar u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Pacijentima nije prilazio samo kao ljekar, nego kao prijatelj, sin, roditelj, zabavljač, uspješno primjenjujući metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u BiH.</p>

<h2>Opjevao bh. gradove</h2><p>Na nagovor prijatelja, 1953. godine Himzo se prijavio na audiciju za pjevače Radio Sarajeva i od tada kreće njegova karijera vrhunskog umjetnika i interpretatora sevdalinki. Ponosno je promovirao svoju Bosnu i Hercegovinu i našu najljepšu baštinu – sevdalinku, pjevajući je širom svijeta. </p><p>- Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom „geologijom“ ili takvom „anatomijom“, pa kad vi uđete u pjesmu i pjesma uđe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba "donijeti" – kazivao je o svojoj ljubavi prema sevdalinci Himzo.</p><p>Još jedna karakteristika ovog doajena sevdaha jeste da je pjevao o gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine: lijepom gradu Višegradu, postanku Banje Luke, Saraj Bosni - Sarajevu divnom mjestu, Tuzli koju je opasala guja, hairima Mehmed-paše Sokolovića...</p><p>Himzine ploče i kasete prodavane su u milionskim tiražima, a vrlo rado se odazivao i nastupao na humanitarnim koncertima, po bolnicama, domovima penzionera, domovima za napuštenu djecu... Bio je i srcem i svojim ljekarskim pozivom veliki humanist. </p><h2>Šeretski duh</h2><p>Polovina je bio oženjen Fikretom Medošević, s kojom je dobio kćerku Rubinu i sina Edmira. Fikreta je bila po struci ekonomistica i radila je u Zavodu za planiranje pri Izvršnom vijeću BiH, a preminula je u 83. godini, o oktobru 2018. Ponosila se svojim suprugom i njegovim djelom.</p><p>- Himzo je volio muziku, sve, od seljačkih gangi do Šopena, a posebno je volio onu narodnu, izvornu muziku svih naroda svijeta. Osim muzike, volio je i svoju struku, medicinu i bio je vrlo uspješan kao neuropsihijatar. Imao je mnogo naučnih radova, koji su skoro uvijek bili protkani muzikom – govorila je Fikreta.</p><p>Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.</p><p>Oživio je tada zaboravljene sevdalinke, među kojima: "Čudna jada od Mostara grada", "Vino piju age Sarajlije", "Oj, devojko, džidžo moja", "Stade se cvijeće rosom kititi", "Mila majko, šalji me na vodu", "Na prijestolju sjedi sultan", "Ja zagrizoh šareniku jabuku", "Oj, devojko Anadolko", "Magla pala od pola Saraj'va", "Okladi se momče i devojče", "Omere, prvo gledanje", "Ali-paša na Hercegovini", "Nema ljepše cure od malene Đule", "Prošetala Suljagina Fata", "Čije je ono djevojče"...</p><p>Nakon svog posljednjeg koncerta preminuo je u Plavu (Crna Gora), 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.</p>

Otišao je uz stihove sevdalinke „Emina“ na svom posljednjem koncertu u Plavu, u pedeset devetoj godini

Himzo Polovina: 98. godišnjica rođenja najsenzibilnijeg sevdalije   

<p>Naime, govornici bosanskog jezika svakodnevno koriste i oblik trenerka i trenirka. A da li znaju njihovo pravo značenje? Iako vas većina misli, a to potvrđuje praksa, da je ispravna imenica ženskog roda trenerka u značenju dvodijelna sportska odjeća koja se najčešće nosi na treninge, ali i druge neformalne prilike, niste u pravu.</p>

<p>U ovom značenju pravilno se kaže ili piše: trenirka, trenirci, trenirku, trenirke, trenirkom, trenirkama… Trenerka, s druge strane, ne označava odjevni predmet, nego žensku osobu&nbsp;koja trenira&nbsp;druge. U narednim primjerima rečenica pogledajte ispravnu upotrebu ovih imenica.</p>

Koji je tačan oblik od dva koja su u upotrebi?

Šta je ispravno: trenirka ili trenerka?

<p>Na današnji dan 2020. godine, zauvijek je zaspala jedna od najljepših i najvećih dama bosanskohercegovačke muzičke scene, istinska diva, dostojanstvena, graciozna i ponosna begovica Izeta Beba Selimović.</p><p>Beba je rođena 1936. godine u Bileći, ali se kao četverogodišnja djevojčica s roditeljima doselila u Sarajevo, gdje je provela cijeli život.</p><p>Već u osnovnoj školi počela je pjevati u Dječijem radio-horu nakon što ju je učiteljica preporučila predstavnicima Radio Sarajeva, koji su u to vrijeme po školama tragali za talentiranom djecom. </p><h2>Nestvarna ljepota</h2><p>Osim talenta, Bebu je krasilo kulturno ponašanje koje je ponijela iz roditeljskog doma, ali i nestvarna ljepota i veliki rad na usavršavanju svojih interpretacija, te je kao petnaestogodišnjakinja postala vokalna solistica Radio Sarajeva.</p><p>Porodica je Bebi uvijek bila prioritet, zbog čega je pravila pauze u svojoj muzičkoj karijeri. Udala se veoma mlada, u 19. godini, za inžinjera Sabriju Šečića, kojeg je upoznala u Žepču dok je još bio student Građevinskog fakulteta.  </p><p>Sabriju su odmah privukli Bebina otmjenost, ljepota i ponašanje, pa je veza ubrzo krunisana brakom. Tada je Beba nakratko prekinula svoju karijeru i posvetila se suprugu i porodici. S vremenom se vratila pjesmi, ali joj je porodica i dalje bila na prvom mjestu. </p><h2>Pogibija supruga</h2><p>Nažalost, taj idilični život nije dugo potrajao.  U oktobru 1971. godine Sabrija gine u saobraćajnoj nesreći. Ostavši mlada udovica, s dvojicom sinova, Senadom i Samirom, beba je veoma teško podnijela gubitak muža. Prestala je pjevati i razmišljala je da li uopće da opet uzme mikrofon u ruke. Kasnije je govorila da su u odluci da, ipak, nastavi pjevati bile presudne riječi njenog velikog prijatelja, legendarnog jugoslavenskog glumca Miodraga Petrovića Čkalje.</p><p>- Beba je morala da računa s tim da će joj se u životu događati i tragedije. Ako se odlučila da pripada publici, onda mora da joj se vrati – kazivao je Čkalja.</p><p>Prvi Bebin nastup poslije tragedije bio je na koncertu u beogradskom Domu sindikata. Pjevala je i plakala zajedno s publikom, koja je suosjećala s njom. </p><p>- Samo sam vidjela maramice, ljudi plaču... Ja ne znam da li sam jednu strofu otpjevala - kratko je kroz suze izjavila poslije tog nastupa.</p><p>Ljubav je ponovo pronašla tek 25 godina nakon Sabrijine smrti, s drugim suprugom čuvenim violinistom Dževadom Šabanagićem.</p><h2>Svevremenske pjesme</h2><p>Sevdalinkama „Kraj potoka bistre vode“, „Mene moja zaklinjala majka“, „Vezak vezla Adem kada“, „Kolika je u Prijedoru čaršija“, „Sinje more i dubine tvoje“, „Zaplakala stara majka“, kao i brojnim drugim, Beba je udahnula posebnu dušu vrsnom, ali prepoznatljivom interpretacijom, ne odstupajući od originalne izvedbe, što je odlika samo vrhunskih sevdalija.   </p><p>Snimala je i novokomponirane pjesme, vodivši računa da aranžmani njenih pjesama imaju isključivo odlike našeg podneblja, da u njima ne bude primjesa grčke, turske, šumadijske ili makedonske tradicije. Zato su Bebine pjesme, poput „Plačem ja, plačeš ti“, „O ćuti, ćuti, sad srce moje“, „U srcu mome samo živiš ti“, „Sa tugom prolaze dani“... ušle u anale bh. narodne muzike i postale svevremenske.  </p><p>Beba je dobila brojne nagrade i priznanja za muzički uspjeh i nesebičnu pomoć u humanitarnim koncertima, među kojima "Povelje Zlatne značke" RTVSA, "Oskara za životno djelo", Nagrade za doprinos u očuvanju narodne pjesme na Ilidžanskom festivalu. Međutim, isticala je da se najviše ponosi Nagradom „Isa-beg Ishaković“, koju je dobila u ime Grada Sarajeva, 2013. godine, te proglašena počasnom građankom Sarajeva. Bila je i članica Udruženja estradnih radnika Bosne i Hercegovine. Godine 1988., izdala je svoj posljednji studijski album, a 2005. se definitivno povukla s estradne scene. </p><p>Beba Selimović je bila i ostala upamćena kao najveća dama bosanskohercegovačkog estradnog neba. Dokazivala je to svojim ponašanjem i na sceni i u privatnom životu, gordošću, ljepotom i predivnim interpretacijama sevdalinki koje je pjevala širom svijeta, pokazujući ujedno ponos i snagu bosanskohercegovačke žene. Bila je istinska ambasadorica tradicije i kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Iako više nije među nama, njene pjesme, svilenkasti glas kojima ih je interpretirala, njena osobnost i damsko ponašanje ostaju da žive u našim srcima, baš kao što je i sama pjevala: „U srcu mome samo živiš ti“.</p>

<h2>Umro Tvrtko I Kotromanić, prvi i najznačajniji bosanski kralj</h2><p>1391. - Umro Tvrtko I Kotromanić, posljednji bosanski ban (1353.-1377.), a zatim prvi i najznačajniji bosanski kralj (1377.-1391.). Tvrtkovim krunisanjem, 1377. godine, u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je bilo krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva, uspostavljena je nezavisna Kraljevina Bosna. Kada su nakon smrti ugarskog kralja, 1382. godine, izbili nemiri na područjima dalmatinske obale, kralj Tvrtko je iskoristio priliku da pošalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzme potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno s otocima. Na taj način pripojio je Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar, proširivši Kraljevinu Bosnu na najveću teritoriju u njenoj historiji. Zahvaljujući Tvrtku I, Bosansko kraljevstvo je tada bilo najmoćnija balkanska država. Cijeli period Tvrtkove vladavine obilježen je velikim razvitkom bosanskih gradova, trgovine i rudarstva, te prvim kovanim zlatnim novcem na našim prostorima. Nakon Tvrtkove smrti nastupila je nestabilna politička klima u Bosni, uzrokovana ugarsko-bizantskim rivalstvom koje je iznova zavadilo bosansko plemstvo. Sve to je rezultiralo čestom promjenom bosanskih kraljeva. </p><p>1628. - Rođen italijanski ljekar i botaničar Marčelo Malpigi (Marcello Malpighi), tvorac mikroskopske anatomije. Pronašao je veoma konveksna sočiva, jednostavan mikroskop koji uveličava do 180 puta.</p><p>1772. - Njemački pisac Karl Vilhem Fridrih fon Šlegel (Wilhelm Friedrich von Schlegel), najznačajniji teoretičar njemačkog romantizma i jedan od prvih evropskih modernista, rođen je na današnji dan. S bratom Augustom uređivao je glavni romantičarski časopis "Aneteum". Osim radova o antičkoj književnosti, eseja, pjesama i pripovijedaka, pisao je i aforizme. Djela: roman "Lucinda", "Historija stare i nove književnosti".</p><p>1856. - Preminuo srbijanski pisac Jovan Sterija Popović, prvi srpski komediograf, koji je u djelima ismijavao mane tadašnjeg društva, naročito pomodarstvo, pokondirenost i nadriučenost. Učestvovao je u organizovanju prvog beogradskog teatra koji je otvoren izvođenjem njegove tragedije "Smrt Stefana Dečanskog". Ostala djela: komedije "Laža i paralaža", "Pokondirena tikva", "Zla žena", "Tvrdica ili Kir-Janja", "Rodoljupci", zbirka pjesama "Davorje".</p><p>1861. - Umro ukrajinski pisac i slikar Taras Grigorjevič Ševčenko, najveći ukrajinski pjesnik 19. vijeka, osnivač nove ukrajinske književnosti, romantičar, revolucionar, vatreni borac za slobodu naroda. Poezijom inspiriranom narodnim stvaralaštvom utemeljio je književni ukrajinski jezik. Djela: zbirka pjesama i poema "Kobzar", poema "Hajdamaki", romani "Najamnica", "Kneginja", "Muzikant", "Blizanci", "Umjetnik".</p><p>1915. - Rođen Joža Horvat, hrvatski književnik, moreplovac i putopisac. Bio je urednik “Kola” i časopisa “Republika”. Pisao je romane, pripovijetke, drame, filmske scenarije, novinske članke i radiodrame. Dva puta je, 1965. - 1967. i 1973. godine, brodovima “Besa” i “Modra lasta” putovao oko svijeta, što je postalo tema njegovih putopisa. Najznačajnija su mu djela putopisi - brodski dnevnik “Besa” (1973.) i “Molitva prije plovidbe” (1995.).</p>

<h2>Rođen Jozef Sep Blater, osmi predsjednik FIFA-e</h2><p>1936. - Rođen Jozef Sep Blater (Joseph Sepp Blatter), osmi predsjednik FIFA-e. Za predsjednika je izabran 8. juna 1998., a tu dužnost je obnašao do 26. februara 2016. godine. Sep Blater je 2007. godine uvršten u englesku fudbalsku Kuću slavnih, u posebnu kategoriju ambasadora fudbala. </p><p>1940. - Umro ruski pisac Mihail Afanasjevič Bulgakov, koji je zbog nepristajanja da se dodvorava vlastima i služi propagandi kao "inžinjer duša" - što se za sovjetske umjetnike podrazumijevalo poslije Oktobarske revolucije - bio u nemilosti čak i decenijama poslije smrti. Zbog romana s fabulom iz građanskog rata "Bijela garda", kao i "Majstor i Margarita", napao ga je tadašnji sovjetski vođa Staljin. Ostala djela: priče i pripovijetke "Bilješke mladog ljekara", "Đavolijada", "Kobna jaja", "Pseće srce", romani "Život gospodina de Molijera", "Pozorišni roman" (nedovršen), drame "Bjekstvo", "Zojkin stan", "Purpurno ostrvo", "Adam i Eva", "Blaženstvo", "Ivan Vasiljevič", "Bratstvo licemjera", "Posljednji dani", "Batum", scenariji "Revizor", "Mrtve duše", dramatizacije "Mrtve duše", "Rat i mir".</p><p>1940. - Rođen Karlos Rej Noris – Čak (Carlos Ray Norris Jr), američki televizijski i filmski glumac i majstor borilačkih vještina, najpoznatiji po ulozi Kordela Volkera (Cordell Walker) u TV-seriji “Walker, teksaški rendžer”. Serija je prikazivana osam godina, a uloga rendžera Volkera postala je Norisov zaštitni znak. Godine 1997., postao je tek treći zapadnjak koji je dobio crni pojas, 8. dan. Tri godine kasnije Svjetski karate savez mu je dodijelio nagradu za životno djelo.</p><p>1958. - Šeron Ivon Stoun (Sharon Yvonne Stone), američka glumica, rođena je na današnji dan. Prvu ulogu je dobila 1980. godine u filimu Vudija Alena „Stardast Memoris“. Najveći je uspeh postigla u filmu „Niske strasti“ 1992. godine. Nominovana je za Oskara 1994. godine za ulogu u filmu „Kasino“.</p>

<h2>Selma Alispahić, bh. glumica, slavi 55. rođendan</h2><p>1970. - Rođena Selma Alispahić, bosanskohercegovačka pozorišna i filmska glumica.  Akademiju scenskih umjetnosti završila je u Sarajevu. Članica je SARTR-a (Sarajevski ratni teatar). Profesorica je na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli. Od 1992. do 1997. živjela je u Londonu i sarađivala s Kraljevskim nacionalnim teatrom, igrajući u predstavama “Women of Troy”, “Caucasian Chalk Circle”, kao i u ostalim londonskim teatrima. </p><p>1971. -  Almir Imširević, bosanskohercegovački dramski pisac, rođen je na današnji dan. Njegova drama "Kad bi ovo bila predstava..." uvrštena je u Antologiju BH drame XX vijeka. Ostale drame: "Balkanski đavo Sram", "Playback Sevdalinka", "Circus inferno", "Po istinitoj priči","Mousefuckers", "Kad bi ovo bio film..." i "Jedan je Muhamed Ali". Bio je jedan od scenarista TV serije "Crna hronika", a napisao je i nekoliko epizoda serije "Viza za budućnost". Drama "Balkanski đavo Sram", godine 2007., uvrštena je u francusku antologiju evropske drame "De Pinter a Muller" (Michel Corvin). Godine 2011., objavio je i prvu knjigu priča - "STRANA 212", 2020. knjigu "Najljepši od svih svjetova", a 2023., objavio je roman "Zlatni geler". Trenutno radi kao redovni profesor na ASU.</p><p>1975. - Rođen Bulend Biščević, proslavljeni bosanskohercegovački fudbaler. Već u omladinskom pogonu sarajevskog Željezničara s devet godina počeo je trenirati fudbal, a 1994. je uvršten u prvi tim. U Želji je proveo narednih 10 godina. Za reprezentaciju Bosne i Hercegovine odigrao je 30 službenih utakmica.</p>

Danas je ponedjeljak, 10. mart/ožujak 2025. godine, do kraja godine preostalo je još 296 dana 

Beba Selimović: 5. godišnjica smrti dame sevdaha

<p>Jedan od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca, pripovjedača, hroničara i dramatičara, profesor Alija Nametak rođen je u Mostaru prije 119 godina, 6. marta 1906. Odrastao je u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici. Njegov otac Hasan ef., stručnjak za šerijatsko pravo, radio je kao imam Jahja-esfel džamije u Mostaru i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha u Sarajevu, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Alijina supruga Saliha bila je najmlađa kćerka Fehima ef. Spahe, reisu-l-uleme Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji, u periodu od 1938. do 1942. godine i brata dr. Mehmeda ef. Spahe, nekadašnjeg ministra u Kraljevini SHS i velikog borca za prava bošnjačkog naroda. </p><p>Nametkovi romani, pripovijetke, drame, novele i tekstovi su, prije svega, hronike bošnjačkog naroda, zbog čega ga mnogi književni kritičari nazivaju novovjekim Bašeskijom. Pisao je autentično i dokumentaristički, ali i humoristično, ispreplićući saosjećajno i ironično svjedočenje o životu bošnjačkog stanovništva u vremenu velikih društvenih i političkih promjena u Bosni i Hercegovini. </p><h2>Sa 12 godina zapisivao pjesme</h2><p>Koliko je Alija Nametak već kao mladić bio poštovan i cijenjen od tadašnje bošnjačke uleme, svjedoči detalj iz njegove prošnje Salihe Spaho. Kako je tada bio običaj da se djevojka zaprosi od roditelja, jer ne bi moglo doći do braka ako oni ne daju pristanak, tako je i Alija od Fehima ef. Spahe otišao da zaprosi Salihu. </p><p>Fehim ef. mu je rekao da sačeka dok se konsultira sa svojim bratom Mehmedom ef., jer se njih dvojica, kako je kazao, konsultiraju o svakoj važnoj odluci. Nakon što je Fehim ef. upitao svog brata šta misli o toj udaji, Mehmed ef. mu je odgovorio: “Eto, da je Alija mene pitao za tvoju kćer, ja bih mu je dao bez da se konsultujem s tobom“. Saliha i Alija dobili su četvero djece, kćerke Suadu, Zejnebu i Fatimu, te sina Fehima.</p><p>Nametak je svoj književni, kulturni, društveni i javni rad počeo sa samo 12 godina, zapisivanjem narodnih pjesama od svoje majke. Bio je vrlo zainteresiran za svoju vjeru, za život i običaje Bošnjaka, te je, osim što je pisao, cijelog života sakupljao i objavljivao narodne umotvorine. U njegovom radu primjetan je veliki utjecaj tradicionalnog odgoja i odnosa prema islamu, što je najbolje i opisao sam Alija:</p><p>„Bilo ljeto, bila zima, on (otac) je dolazio barem pola sata prije zalaza sunca, provrtio se malo po dvorištu i po bašči, uviek raspoložen i razgovarao s nama, djecom, kao sa odraslima, a onda bi pošao u džamiju na akšam, večernju molitvu, i ja za njim, sam od sebe, bez ikakva nagonjenja, jer mi je nešto iz dna duše govorilo da mora dobro biti ono što radi moj babo.“</p>

<h2>Istinski vjernik</h2><p>Prve tekstove Nametak je objavio za vrijeme studija u zagrebačkim književnim časopisima „Književnik“, „Vijenac“, „Savremenik“, „Omladina“ i  „Hrvatsko kolo“. A u jednoj od novela, opisujući svoje studentske dane, ponosno ističe svoj vjerski odgoj i dočarava kako je ta religioznost djelovala na njegovog cimera u Đačkom domu u Zagrebu Ljudevita Jonkea Luju: </p><p>„Kako sam po prirodi i očevu odgoju uvijek bio religiozan, uzeo bih često Kur'an i za sebe čitao poneku stranicu. Lujo je to sa divljenjem gledao i morao sam mu nekada recitirati arapski tekst. Bio je zadivljen izgovorom arapskih riječi i pitao me kako se to može naučiti. Gotovo da nije vjerovao da sam ja u šestoj godini života znao čitati kur'ansko pismo s blizu tisuću tiskarskih znakova, a 28 glasova. Isto tako obavljao sam ritualne molitve (namaz) na posebnoj serdžadi, što je on ozbiljno pratio, a da se nije nikada smijao ili omalovažavao.“ </p><p>Da je Nametak i kasnije, do kraja života, bio istinski vjernik, na poseban način svjedoči njegova biografija zabilježena u knjizi „Sarajevski nekrologij“, objavljenoj posthumno  u Cirihu, 1994. godine.</p><h2>U zatvoru bio 9 godina </h2><p>Od 1929. godine živio je u Sarajevu i do 1945. godine radio kao urednik časopisa „Novi behar“ potom profesor književnosti u Gazi Husrev-begovoj medresi, Učiteljskoj i Srednjoj tehničkoj školi. Školsku 1934/35. godinu predavao je u Podgorici, a po povratku u Sarajevo radio je kao lektor i intendant u Narodnom pozorištu. Do 1945. godine objavio je knjige „Bajram žrtava“, „Dobri Bošnjani“, „Ramazanske priče“, „Za obraz“, „Mladić u prirodi“, „Dan i sunce“ i „Abdullahpaša u kasabi“. </p><p>Zbog aktivnog učešća u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH osuđen je 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet.  </p><p>U arhivi KPZ Zenica sačuvan je dokument s podacima: “Alija Nametak, MB.1444/I: Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Kazna mu je smanjena na 10 godina. Početak kazne 8. 4. 1945. godine. Istek kazne 8. 4. 1955. godine. Dana 6. 5. 1954. godine uslovno pušten (broj. 5262/54). Osuđen je: zbog toga što je od 1941. godine pa za čitavo vrijeme okupacije, na dužnosti profesora i književnika, novinara, sekretara glavnog odbora ‘Narodne Uzdanice’, intendanta i lektora Narodnog pozorišta djelovao kao ustaški ideolog i agitator. Što je kroz svoje javne istupe, pripovijetke i novinske članke služio okupatoru i ustaškom pokretu. Učestvovao u pljački i rasprodaji otete imovine Srba i Jevreja, kao član nadzornog odbora.”</p><p>A istina o Nametkovom radu i djelovanju u periodu Drugog svjetskog rata je, ustvari, da on uopće nije služio ustaškom pokretu, niti bio politički angažiran, već je radio isključivo na afirmaciji kulture. O Alijinom radu u tom periodu prof. dr. Nadan Filipović, u tekstu „(T)ko je u Bosni i Hercegovini bio Alija Nametak“, između ostalog, istakao je:</p><p>“Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u travnju 1945. godine, partizani, tačnije ‘partizanski osloboditelji’ su ga osudili na petnaest godina teške robije ne samo zato što se tokom rata uopšte nije petljao u politiku, niti je surađivao s režimom Nezavisne države Hrvatske, već zato što je i u ratnim okolnostima ostao aktivni djelatnik na polju književnosti i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine”. </p><h2>Propadanje bošnjačkih plemićkih porodica</h2><p>U svojim ranim radovima Nametak je bio lirik, opijen ljepotom žene i doživljajem ljubavi. S jedne strane, ženu je doživljavao kao fikciju, a s druge, prikazivao je realnu sliku zapostavljene i podređene, ali odane žene, koja snagom svog karaktera nadrasta i sebe i svijet oko sebe. Iako su iz patrijarhalnog islamskog miljea, Nametkove junakinje nisu okovane tradicionalnim normama, nego su stvarne žene pune života.  </p><p>Ipak, najbrojnija Alijina djela su socijalne tematike, u kojima on prikazuje najprelomnija i najdramatičnija zbivanja u historiji Bošnjaka, uvjetovana događajima nakon Prvog svjetskog rata, stvaranja Kraljevine SHS i provođenja agrarne reforme. U tim pripovijetkama pisao je o materijalnom propadanju bošnjačkih plemićkih porodica i posljedicama tih zbivanja: nesnalaženju u novim uvjetima, njihovim padovima i borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed. </p><p>Nametak je bio sentimentalno vezan za vrijednosti patrijarhalnog života koje su se rušile s dolaskom novog vremena. Toplo i prisno pisao je o ljudima iz krša i njihovoj vezanosti za kamen i ono malo zemlje. Čovjekovu iskonsku povezanost sa zemljom i sredinom u kojoj je ponikao, Nametkov junak Ahmet u noveli „Kmet“ objašnjava ovako: </p><p>„Zašto li je ovo, Bože jedini? Šta je ovo? Kakva je ovo slast u ovoj zemlji, pa je ne možemo ostaviti, a kad je ostavimo ne možemo je zaboraviti.“ </p><h2>Umjetnik našeg podneblja</h2><p>Nametak je bio umjeren i nenametljiv u svemu, pa je tako jedne prilike skromno izjavio da bi se iz njegovog opusa moglo izabrati desetak vrijednih novela, a svi koji poznaju njegovo djelo saglasit će se s mišljenjem hrvatskog književnika Ive Balentovića: “Nametak je pisac naš, sviju nas, umjetnik našeg podneblja... čije je književno djelo ugrađeno u našu književnost i u njoj trajno ostaje.”</p><p>Bio je dugo vremena izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, ali nikad nije, čak ni s najmanjom primjesom mržnje, govorio o ”državi” ili pojedincima koji su ga osudili na dugogodišnju robiju. Sve je podnosio mirno i dostojanstveno. Ponovo je počeo objavljivati 1966. godine, kada je izlašla njegova knjiga novela „Trava zaboravka“. </p><p>U predgovoru ove knjige rahmetli prof. dr. Muhsin Rizvić obradio je i novele iz zbirke „Dobri Bošnjani“, čime je bliže pojasnio stvaralački rad nepravedno zapostavljenog Alije Nametka, skrenuvši pažnju na veliku važnost njegovog lika i djela za bosanskohercegovačku historiju i književnost. </p><p>Alija Nametak napustio nas je 8. novembra 1987., ostavivši nam vrijedna književna djela koja su ujedno i kulturno-historijski dokumenti vremena u kojem je živio. U njima je dokumentaristički, ali i uz specifičan humor, kako bismo ih bolje razumjeli, sačuvan i oživljen jedan vijek naše historije. Njegova djela nesumnjivo spadaju među najznačajnija djela bh. kulturno-historijske baštine i uopće historije naše zemlje.</p>

Pisao je o padovima Bošnjaka i njihovoj borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed

Alija Nametak: 119. godišnjica rođenja bh. književnika velikog srca

<p>Ova imenica muškog roda označava stručnjaka koji se profesionalno bavi ekonomijom kao društvenom naukom. Naglašena je kratkouzlaznim akcentom. U srpskom jeziku pravilno ju je pisati ekonomista, u hrvatskom ekonomist, a u bosanskom standardnom jeziku ispravna su oba oblika, s tim što naši jezički stručnjaci preporučuju ekonomist, bez vokala A.</p>

<p>Samo obratite pažnju da je u slučaju kad nominativ jednine glasi ekonomist, genitiv jednine – koji odgovara na pitanje koga, čega – ekonomista, a kad je nominativ jednine ekonomista, genitiv je ekonomiste.</p>

S vokalom A ili bez njega?

Kako se kaže ili piše: ekonomist ili ekonomista?

<p>Prema pravopisu bosanskog jezika, pravilno je i jedno i drugo, ali u različitim kontekstima.</p>

<p>Gledati televiziju znači da neko gleda televizijski program, dok gledati televizor znači da neko gleda uređaj, naprimjer, pri kupovini u prodavnici televizora.</p>

Pravilno je i jedno i drugo, ali...

Šta je pravilno: gledati televiziju ili gledati televizor?

<p>Kad je riječ o pravilnom pisanju glasovnih grupa IJE i JE, pravilo je jednostavno i kaže: ako je izgovor sloga dug, ispravno je pisati IJE, poput: bijel, cvijet, mlijeko, obavijestiti, odijelo, riječ, rijeka, svijet; a ako je izgovor sloga kratak, piše se glasovna grupa JE, kao u primjerima: savjet, čovjek, sjena, djed, razumjeti, vjera…</p>

<p>U našoj nedoumici: izliječiti ili izlječiti, riječ je o svršenom glagolu koji znači osloboditi nekoga neke bolesti. Naglašen je dugouzlaznim akcentom, odnosno slog je dug, pa je, prema pravilu koje sam spomenula, u bosanskom standardnom jeziku pravilno pisati izliječiti, izliječim, izliječiš… S vokalom I, odnosno glasovnom grupom IJE.</p>

Kako se piše: nadamnom ili nada mnom?

Kako se kaže ili piše: ćelija ili čelija?

Prof. dr. Munib Maglajlić: 80. godišnjica rođenja bh. akademika i književnika

Akademik Abdulah Sidran: Prva godišnjica smrti pjesnika duše bosanske

Šta je pravilno: moj ili svoj?

Isparta: Grad ruža

Šta je pravilno: dviju ili dvaju?

Kako se piše: odškolovati ili otškolovati?

Ivo Andrić: 50. godišnjica smrti najvećeg i najkontroverznijeg bh. pisca

Himzo Polovina: 98. godišnjica rođenja najsenzibilnijeg sevdalije

Šta je ispravno: trenirka ili trenerka?

Beba Selimović: 5. godišnjica smrti dame sevdaha

Alija Nametak: 119. godišnjica rođenja bh. književnika velikog srca

Kako se kaže ili piše: ekonomist ili ekonomista?

Šta je pravilno: gledati televiziju ili gledati televizor?

Kako se piše: izliječiti ili izlječiti?

Kako se piše: nadamnom ili nada mnom?

Kako se kaže ili piše: ćelija ili čelija?

Prof. dr. Munib Maglajlić: 80. godišnjica rođenja bh. akademika i književnika

Akademik Abdulah Sidran: Prva godišnjica smrti pjesnika duše bosanske

Šta je pravilno: moj ili svoj?

Isparta: Grad ruža

Šta je pravilno: dviju ili dvaju?

Kako se piše: odškolovati ili otškolovati?

Ivo Andrić: 50. godišnjica smrti najvećeg i najkontroverznijeg bh. pisca

Himzo Polovina: 98. godišnjica rođenja najsenzibilnijeg sevdalije

Šta je ispravno: trenirka ili trenerka?

Beba Selimović: 5. godišnjica smrti dame sevdaha

Alija Nametak: 119. godišnjica rođenja bh. književnika velikog srca

Kako se kaže ili piše: ekonomist ili ekonomista?

Šta je pravilno: gledati televiziju ili gledati televizor?

Kako se piše: izliječiti ili izlječiti?