Sigurno ste barem jednom zaplakali zbog knjige, filma ili serije. Ko nije pustio suzu uz Titanic? Čak i oni koji navodno nikad ne plaču vjerovatno su barem osjetili knedlu u grlu. I dok neki ljudi duboko proživljavaju priče, često su osuđeni zbog toga. 

"Zašto plačeš? Pa to je samo serija!" – rečenica je koju su mnogi čuli. Ali nauka pokazuje da te emocije nisu pretjerane – gubitak izmišljenog lika može izazvati stvarnu tugu, kao da ste izgubili stvarnu osobu.

Naučna tvrdnja

Neuroznanstvena istraživanja pokazuju da čitanje fikcije aktivira iste dijelove mozga koji se koriste u stvarnim društvenim interakcijama. Funkcionalne magnetne rezonance potvrđuju da se pri čitanju ili gledanju izmišljenih događaja aktiviraju neuronski putevi za emocije, empatiju i socijalno razumijevanje.

Ogledalski neuroni, ključni za empatiju, reaguju na patnju izmišljenih likova isto kao i na patnju stvarnih ljudi. Dakle, fikcija nije samo zabava – to je simulacija stvarnog života kroz koju učimo, rastemo i osjećamo – bez stvarnog rizika.

- Kada čitamo roman ili gledamo film, aktiviraju se regije mozga zadužene za emocije, empatiju i razumijevanje drugih – kao što su amigdala, prefrontalni korteks i područja tzv. "socijalnog mozga". Naš mozak ulazi u tzv. mentalnu simulaciju, kao da zaista učestvuje u priči. Ako gledamo scenu u kojoj se lik suočava s gubitkom, možemo osjetiti tjeskobu, tugu ili čak fizičke simptome stresa – iako znamo da je riječ o fikciji. - objasnila je diplomirana psihologinja Mirela Fazlić.

Likovi kao prijatelji

Uzevši u obzir da vaš mozak ne pravi jasnu razliku između stvarnog i izmišljenog kada su emocije u pitanju, mnogi ljudi se emocionalno povežu s fiktivnim likovima. Pomislite samo na seriju Prijatelji – za neke fanove, likovi poput Račel (Rachel), Ros (Ross) ili Čendler (Chandler) nisu samo likovi, već skoro članovi njihovog života.

Prema Mireli Fazlić, ta povezanost nastaje kroz identifikaciju i empatiju. Provodeći vrijeme s likovima, razumijete njihove misli i osjećaje, pratite njihov razvoj i gradite parasocijalne veze – jednostrane, ali emocionalno stvarne relacije s fiktivnim likovima.

Također, autorica Vini Vang (Winnie Wang), u tekstu "Why the death of a fictional character hurts" priznaje da ju je smrt lika iz serije toliko pogodila da se danima osjećala emotivno iscrpljeno.

- Kroz priču svjedočimo njihovom rastu, izazovima, borbama i nadama. Zamišljamo im život, stvaramo sliku u svom umu. Zbog obustave nevjerice koja je svojstvena fikciji, u tim trenucima dok čitamo ili gledamo, ti likovi nam djeluju stvarno. Empatišemo s njima. Prepoznajemo dijelove sebe u njima. Zato, kada lik umre, čitatelj često osjeti stvarnu tugu - kazala je.

Niste preosjetljivi, već empatični

Za razliku od uvriježenih mišljenja, emocionalna reakcija na fikciju ne znači da ste preosjetljivi.

- Plač zbog fikcije ne treba smatrati preosjetljivošću. Često je to znak emocionalne inteligencije i visoke empatije – sposobnosti da duboko osjetimo tuđu bol, makar ona bila izmišljena. Fikcija nas uči da prepoznajemo emocije i da se povežemo s drugima na humanom nivou. To se ne smatra znakom slabosti, već emocionalne otvorenosti i sposobnosti za duboko suosjećanje – kazala je Mirela Fazlić.

Fikcija nas povezuje sa sobom i drugima

Neurologinja Aditi Subramaniam u svom tekstu "The Science of Storytelling: How Fiction Shapes the Mind" piše da su naši preci, i prije pisma, prenosili znanje i moralne vrijednosti kroz priče. Danas, povezivanje s fiktivnim likovima pomaže nam da procesuiramo emocije i razumijemo vlastiti identitet.

– Kroz fiktivne priče mnogi ljudi pronalaze način da prorade lične traume, gubitke i teške emocije. Identifikacija s likovima koji prolaze kroz slične borbe može biti terapeutska. Ovaj fenomen nazivamo katarzom – emocionalnim čišćenjem kroz umjetničko iskustvo. Osobe koje su doživjele gubitak često nalaze utjehu u knjigama i filmovima koji tematizuju smrt, tugovanje ili prevazilaženje boli. U konačnici, fikcija nije bijeg od stvarnosti, već često način na koji je razumijemo, osjećamo i obrađujemo. Ona nam omogućava da budemo bolji ljudi – i prema sebi i prema drugima – objasnila je Mirela Fazlić.

Fikcija gradi empatiju

Nažalost, društvo često više cijeni ozbiljnu literaturu i dokumentarnu književnost, dok se fikcija – naročito fantastična – ponekad smatra lakom. Međutim, mašta nije luksuz, već osnovna kognitivna vještina.

– Fikcija je jedan od najboljih alata za razvijanje teorije uma – sposobnosti da razumijemo šta drugi ljudi misle, osjećaju i žele. Kada pratimo likove kroz njihove unutrašnje dileme, učimo kako funkcionišu emocije, odnosi, moralne dileme i psihološki konflikti. Istraživanja pokazuju da ljudi koji redovno čitaju književnu fikciju imaju viši nivo empatije i bolju socijalnu intuiciju – pojasnila je Mirela.

U svijetu preopterećenom stresom, brzim vijestima i digitalnim haosom – fikcija usporava, povezuje i podsjeća na ljudskost. Ako je odbacite kao nevažnu, zaboravljate koliko su priče važne – za razumijevanje svijeta, drugih i nas samih.