Dobrodošli na osvježenu verziju portala "Dnevnog avaza"
Odlomci iz knjige "Sulejman Veličanstveni i sultanija Hurem" Javuza Bahadirolua
Osvajanje Beograda
FOTO: Avaz
Osvajanje Beograda

(Izvorni naziv knjige "Muhteşem Süleyman ve Hürrem Sultan", izdavač "Paradoks", godina 2011., Istanbul)

 

Sultan Javuz Selim je za vrijeme svoje vladavine uspio smiriti Aziju tako da sultanu Sulejmanu nije ostalo mnogo toga. San njegovog oca bio je osvojiti Evropu, ali nije znao odakle treba početi. Nakon sultana Selima teško je bilo prihvatiti drugog sultana. Državni upravitelji i vojnici bili su naviknuti na nevjerovatne uspjehe Sulejmanovog oca sultana Javuza Selima.

Ugušena pobuna

Sulejmanu je izgledalo teško priuštiti Carstvu iste uspjehe. Zato je u prvim mjesecima svoje vladavine radio i učio puno, želio se dokazati, a s druge strane je kovao planove za budućnost. Morao je napraviti veliki uspjeh, nešto što ranije nije nikome uspjelo, osvojiti Rodos, koji ni sultan Mehmed Fatih nije mogao osvojiti. Najveće nasljedstvo njegovog oca bilo je prijestolje Carstva, a, osim toga, i vješti državnici koje je on lično podučavao.

Dok je pregovarao s njima, u dvor je stigla vijest o pobuni Džanberdija Gazalija. Namjesnik Damaska Gazali, mameluci i pripadnici nekih arapskih plemena su se pobunili, te su preuzeli Bejrut i neke tvrđave. Želio je ponovo uspostaviti Mamelučko carstvo, koje je sultan Selim srušio. Vitezovi s Rodosa pomogali su Gazaliju, davali su mu oružje. On se želio osvetiti Sulejmanu zbog njegovog oca. Nudio je namjesniku Egipta da spoje snage, no namjesnik je ostao vjeran Osmanskom carstvu, prenio je Gazalijevu ponudu sultanu Sulejmanu.

Iako je želio lično otići, sultan je naredio Ferhad-paši da uguši pobunu, jer su ga iskusni državnici savjetovali da ostane na dvoru. Ferhad-paša je uspješno obavio svoj zadatak, pobuna je bila ugušena, a Gazali pogubljen. Rat između državnih snaga i pobunjenika trajao je šest mjeseci. Sulejmanova vojska je pobijedila. Svi su shvatili da u ratu nema razlike između sultana Selima i Sulejmana. To je bila Sulejmanova prva pobjeda.

Kao rezultat te pobjede, sve države, osim Ugarske, počele su slati u Istanbul svoje izaslanike i vrijedne poklone, kraljevi su odavali čast Sulejmanu, zatim su počeli plaćati džizju (porez) Osmanskom carstvu. Osmanlije su još od osnivanja Carstva slijedile osvajačku politiku. Izvor toga bila je želja da se proširi islamska vjera. Ipak su, zahvaljujući osvajanjima, koja su u većini slučajeva započinjale ne zbog napada, već kao odgovor na napad, ujedinile vjersku i nacionalnu svijest.

Sulejman nije želio promijeniti taj tok, već je žudio za novim osvajanjima. Cilj je bio Zapad. Sulejmana je izluđivalo to što je mladi i neiskusni kralj Ugarske Ludovik II glumio velikog vladara, ali s obzirom na to da je znao da se čak i pobjede u neku ruku smatraju porazom, nije odmah krenuo u pohod. Jednog dana pozvao je velikog vezira Piri-pašu i upitao ga šta da radi, na šta mu je veliki vezir predložio da pošalje izaslanika kako bi tražili porez i da najprije osvoji Beograd.

Sultan je odlučio poslati izaslanika ugarskom kralju i saznati da li njegova država zaista predstavlja opasnost za Osmansko carstvo. Ludovik II bio je kralj koji je želio slavu i bogatstvo, želio je postati najveći kralj u Evropi. Kada je od izaslanika čuo da treba plaćati porez Osmanskom carstvu, poludio je. Naredio je da se izaslanik pogubi te da mu se nos i uho odsijeku i pošalju sultanu Sulejmanu. Taj događaj natjerao je Sulejmana da krene u pohod na Ugarsku.

Osmanska vojska je 27. maja 1521. godine pošla iz Istanbula u Edirne. Tamo su im se pridružili rumelijski begovi sa svojim snagama. U Plovdivu su bili 9. juna, gdje su se rumelijski beglerbeg Ahmed-paša i volonteri pridružili vojsci. Sultan je već 16. juna bio u Sofiji. Ferhad-paša je iz Anadolije došao sa svojom vojskom i municijom. Iako je vojska, u slučaju rata, imala pravo da zaplijeni šta god zatreba, sultan Sulejman to nije uradio, naime, tražili su od stanovnika Sofije, Smedereva, Kruševca i Vidina brašno i ječam, a zauzvrat su im dali zlata, i to je jedan od dokaza Sulejmanove pravde.

Iz Sofije su krenuli 22. juna, a 27. juna su blizu Niša zasjeli i još jednom dogovorili ratni plan. Konačno su krenuli ka Šapcu. Sultan je zajedno sa svojom vojskom napao i osvojio Šabačku tvrđavu. Osmog jula obišao je tvrđavu i nije mogao pristati na to da ona ostane u ruševinama te je naredio da se renovira. Sljedeći cilj bio je Beograd.

On je bio ključ za osvajanje Ugarske. Ništa nije moglo zaustaviti Sulejmana da sagradi za 10 dana most na Savi i da zajedno sa svojom vojskom prijeđe na drugu stranu rijeke. Konačno su stigli do Beograda. Kralj Ludovik poduzeo je sve mjere za jačanje sigurnosti, međutim, nije vjerovao u to da se nalazi na dovoljno sigurnom mjestu i odlučio je otići u Ugarsku. Ludovik je shvatio da je pogriješio što se suprotstavio sultanu Sulejmanu, ali je bilo kasno. Sultan je, s namjerom da konačno osvoji Beograd, krenuo u napad.

Smrt sina

Mornarica, koja se sastojala od 50 malih brodova, stigla je do Beograda. Grad je bio napadnut topovima, kako s Dunava tako i s kopna. Grad je na kraju ostao bespomoćan i predao se osmanskim silama. Međutim, Beogradska tvrđava se uspjela braniti još 21 dan nakon pada Beograda. Sultan Sulejman, koji je zacrtao sebi da se sa svog prvog ratnog pohoda vrati s velikom pobjedom, ne samo da je poduzeo svaku mjeru opreza vezanu uz vojsku već je to uradio i u političkom smislu.

Iskoristio je pravoslavne elemente Beograda. Pogotovo pravoslavni sveštenici kojima je dosadio pritisak ugarskih katolika obavještavali su sultana Sulejmana o sigurnosnim mjerama u gradu i tvrđavi. Vjerski sukobi među balkankim kršćanima su se dugi niz godina koristili u Osmanskom carstvu kao element ravnoteže. Međutim, iako je Osmansko carstvo imalo ulogu sudije, u ovim vjerskim sukobima nikada nije išlo na to da pomiri pripadnike tih dviju vjera. Ali, naivni saveznici, odmah nakon osvajanja države, pokušali su pomiriti katoličku i pravoslavnu crkvu, što je rezultiralo njihovim ujedinjenjem.

Nakon ujedinjenja pripadnici ovih vjera su zaratili s Osmanskim carstvom. Dok se nalazio u progonstvu u Solunu, sultan Abdulhamid čuo je za to i govorio je da je izgubio Balkan. Beogradska tvrđava se predala, ali pod određenim uvjetima. U petak, dan nakon osvajanja, Sulejman je otišao u crkvu, koja je odmah pretvorena u džamiju, da klanja džumu. Siromašnima je podijelio milostinju, vojnicima poklone, izjavio je da se neće miješati u bilo čije vjerovanje, da svi koji žele napustiti državu mogu otići i ponijeti sa sobom sve što posjeduju, te da će se pravedno postupati prema onima koji ostanu.

Odmah nakon osvajanja sultan je naredio da se izgrade nove zgrade i hramovi, tako je Beograd za kratko vrijeme postao jedan od velikih tržnih centara. Nakon Sulejmanovog povratka u Istanbul, sultan je dočekao izaslanike iz Ruskog carstva, Dubrovnika i Venecije koji su došli da mu čestitaju. Mletačka republika je pristala da plaća porez od 15 hiljada zlatnih dukata Osmanskom carstvu.

Međutim, ništa nije moglo ublažiti sultanovu bol, naime, dok je bio na putu za vrijeme odmora u Nišu, stigla mu je vijest da mu je sin, princ Mehmed umro. Iako je uspio osvojiti Beograd i na taj način približiti se osvajanju Ugarske, odnosno Evrope, srce mu se paralo. Ipak, ta bol ga je natjerala da se sasvim preda državnim poslovima.

Knjiga pisana na osnovu historijskih dokumenata


Zbog ogromnog interesiranja javnosti koje je i u Bosni i Hercegovini izazvala megapopularna turska serija "Sulejman Veličanstveni", "Dnevni avaz", uz odobrenje autora, objavljuje dijelove iz knjige Javuza Bahadirolua (Yavuz Bahadiroglu) "Sulejman Veličanstveni i sultanija Hurem". Bahadirolu je jedan od najistaknutijih i najnagrađivanijih pisaca u Turskoj. Knjigu "Sulejman Veličanstveni i sultanija Hurem" pisao je na osnovu historijskih dokumenata i citirajući razne turske historičare, poput Jilmaza Oztunua (Yilmaz), Hamija Danišmenda i drugih.

U idućem broju

U idućem broju čitajte o sultanovom pohodu na Rodos 1522. godine, što je izgledalo kao nemoguća misija. O mržnji vitezova s Rodosa prema muslimana, ali i tome kako je lokalno stanovništvo pomagalo Osmanlijama. Kako je tekao krvavi sukob i kako su Osmanlije uspjele osvojiti Rodos, nakon čega je sultan Sulejman odlučio da za velikog vezira imenuje Ibrahim-pašu. Također, donosimo detalje o Ahmed-pašinoj izdaji i ustanku u Egiptu, kao i o Mohačkoj bici, te o sljedećem cilju - Beču...

 

Preveli: Edin Vejselović Turky i Mirela Crnovršanin

vijesti globus sport showbiz tehnologija i nauka  
Vlasnik autorskih prava Avaz-roto press d.o.o. Sarajevo. ISSN 1840 - 3522. Kopiranje i prenos sadržaja samo uz pismenu dozvolu.
Dizajn i rješenje portala