Ostavljajući postrani primjedbe kako je potpisivanje sporazuma u Vašingtonu između Kosova i Srbije samo političko pozorište u režiji Trampove (Trump) administracije upriličeno radi predsjedničkih izbora 3. novembra, kako su to ustvrdili i neki ugledni američki analitičari, sada, kada su obje delegacije stavile svoje potpise na papire u Bijeloj kući, može se reći da su Amerikanci opet uspjeli.
Bar u nakani da stvari pomjere iz mrtve tačke. No, opet je to bio već viđeni scenarij vođenja pregovora u tajnosti, uz sugestiju akterima da u toku samita što manje ili dozirano komuniciraju s novinarima. Otuda je ove, 2020. godine, sve to donekle podsjetilo i na dejtonske pregovore 1995. godine, iako je riječ o sasvim drugom političkom kontekstu i, što je još važnije, drugačijem međunarodnom okruženju.
S obzirom na to da u prvim trenucima nakon potpisivanja javnost još nije imala uvid u papire koji su odvojeno potpisali premijer Kosova Avdulah Hoti i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, sve se - kako se i predviđalo - svelo na nijanse. Ali, čak i bez obznanjenih detalja sve upućuje na bar nekoliko zaključaka.
Činjenica da je upravo Vučić insistirao da ne potpiše nikakav zajednički dokument, na kojem bi bio i potpis premjera Kosova, već da se papiri o ekonomskoj saradnji potpišu odvojeno samo s američkim predsjednikom Donaldom Trampom, pruža predsjedniku Srbije mogućnost da na domaćem terenu ustvrdi kako ovo ekonomsko približavanje ne ide u pravcu obostranog priznanja. Svi predstavnici Kosova tvrde sasvim suprotno – kako je svako ekonomsko približavanje hod u pravcu obostranog priznanja.
Prisustvo šefa Vlade Republike Kosovo Hotija, koji je također potpisao odvojeni dokument o ekonomskoj saradnji – dokaz je da su obje strane u Bijeloj kući tretirane na istom - državnom nivou. I to ide u prilog činjenici da nema revizije državnosti Kosova.
Najvažnije je da se i s ovim, tek okončanim pregovorima u Vašingtonu ostalo u okvirima dosadašnje američke strategije na Balkanu – u kojoj su ljudska prava njena glavna odrednica. Taj koncept će, naravno, biti ojačan ako na predsjedničkim izborima u Americi pobijedi Džo Bajden (Joe Biden), čiji bi trijumf jedva dočekali evropski saveznici, posebno Njemačka. Nije pretjerivanje reći da je EU s ovom rundom američkih pregovora na neki način marginalizirana, ali nije istisnuta, posebno iz političkog pregovaranja o Kosovu. Nova evropska runda pregovora o Kosovu slijedi već sljedeće sedmice u Briselu.
Gotovo da se to moglo nazvati sretna okolnost - što i sama Trampova administracija nije pokazala previše ambicija oko ovih „pregovora“, pa je sve sročeno kao ekonomska inicijativa - u prilično vidljivom predizbornom tonu.
Specijalni Trampov izaslanik za dijalog između Prištine i Beograda Ričard Grenel (Richard Grenell), koji sada ima i visoku zvaničnu funkciju u Trampovoj reizbornoj kampanji, naprosto je u više navrata deklamirao projekte koji bi se trebali zajednički graditi između Kosova i Srbije. Uz spominjanje izgradnje sasvim nove infrastrukture, spominjao je i otvaranje „historijskih“ saobraćajnih komunikacija između dvije zemlje – iako je to već dogovoreno odranije, ali se s implementacijom još nije krenulo.
Bilo je pomalo tužno gledati te američke najave znajući i prevrtljivost prokazanih balkanskih političkih elita. Obje delegacije manevrirale su i u okvirima mogućeg kraja Trampovog mandata, što, prema njima, umanjuje njihovu obavezu prema papirima koje su potpisali u Bijeloj kući.
Za jedne je samit u Vašingtonu poslužio kao dokaz da neće biti izdajnici svog naroda, u čemu se, očekivano, najbolje snašao Vučić. Papir na kome je, navodno, bilo 16 zahtjeva, a „tačka 10“ zahtijevala uzajamno priznanje Kosova i Srbije, osim što niko nije vidio – odmah je od američkog predstavnika Grenela proglašena neistinom. Amerikanci, očito, nisu željeli dodatno hraniti taj narativ o Vučićevom „herojstvu“ koji se, poslije pregovora u Vašingtonu, plasira u zvaničnim krugovima u Beogradu.
Sve u svemu, malo je vjerovati da bi se i predsjednik Donald Tramp mogao „zakititi“ ovim sporazumom kao nekim trijumfalnim preokretom na Balkanu koji bi mu mogao pomoći na novembarskim izborima. Američki mediji, naime, malo su ili gotovo nikako izvještavali o ovim razgovorima u Bijeloj kući. A to je bilo ono čemu se ovaj predsjednik najviše nadao. Tako su na kraju izostali veliki slavodobitnički politički govori.
Taj politički igrokaz bio je više od puke kozmetike u Prištini, gdje bi, upravo kada se utvrde svi detalji dokumenta koji je Hoti potpisao, sudeći prema najavama, to moglo poslužiti za obaranje republičke vlade. Pun nade, Hoti je uoči potpisivanja u Bijeloj kući izjavio kako Amerikanci neće učiniti ništa na štetu Kosova. Ipak, dokument na kome je uz predsjednikov i njegov potpis mogao bi biti okidač za novu krizu vlade u Prištini.
No i Vučić će se u Beogradu morati pravdati za svoj potpis. On je već u Vašingtonu, nakon ceremonije u Bijeloj kući, izjavio kako potpisani dokument „nije trilateralni sporazum, jer treća strana (Republika Kosovo) nije međunarodno priznata“.
