Jedan od najboljih bosanskohercegovačkih pjesnika Aleksa Šantić rođen je u Mostaru na današnji dan 1868. godine, u trgovačkoj porodici, pa je logičan slijed bio da i on završi trgovačku školu, prvo u Trstu, a potom u Ljubljani.
Nakon završene škole vratio se u svoj Mostar i, uprkos protivljenju porodice, posvetio se pisanju pjesama te ih objavljivao u brojnim časopisima: „Golub“, „Bosanska vila“, „Nova Zeta“, „Javor“, „Otadžbina“...
U aprilu 1896. godine, zajedno s prijateljima i piscima Jovanom Dučičem i Svetozarom Ćorovićem, koji je bio i Aleksin zet, oženjen njegovom sestrom Radojkom, pokreće i uređuje časopis za zabavu, pouku i književnost „Zora“.
Zbog ljubavi se razočarao u sebe
U Prvom svjetskom ratu zatvaran je kao talac i optuživan zbog svojih patriotskih pjesama, poput “O klasje moje”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”, u kojima su jaki motivi saosjećanja s patnjom i stradanjem socijalno i nacionalno obespravljenog bosanskohercegovačkog naroda.
Prva Aleksina mladalačka, ali i najveća životna ljubav bila je Anka Tomlinović, kojoj je posvetio brojne pjesme, no, njihova ljubav nije bila moguća u to vrijeme, jer mu je njegova pravoslavna porodica zabranila da se oženi djevojkom katoličke vjere. Popustio je pod pritiskom porodice i rastao se od Anke, zbog čega je kasnije mnogo žalio i bio razočaran u sebe, smatravši se kukavicom.
Živio je kratko
Jedna od najljepših Šantićevih pjesama „Emina“ dobila je i muziku pa je često svrstavaju u sevdalinke, kao i druge njegove pjesme, poput „Pod jorgovanom“ i „Što te nema“.
Šantić je živio kratko, samo 56 godina. Preminuo je 2. februara 1924. godine, usljed teške, u to vrijeme neizlječive, bolesti – tuberkuloze, ali je ostavio vječni pečat u svojim pjesmama.
Prema Šantićevoj biografiji snimljen je film „Moj brat Aleksa“. Njegov lik se danas nalazi na novčanici od 10 konvertibilnih maraka. Brojne škole i ulice u BiH nose njegovo ime, a podignuto mu je i nekoliko spomenika, od kojih je najpoznatiji onaj u istoimenom parku u njegovom rodnom Mostaru.
Na današnji dan 1913. godine, u Budimpešti je rođen još jedan naš velikan pisane riječi Enver Čolaković. Njegov otac Vejsil-beg Čolaković bio je industrijalac, vlasnik mnogih nekretnina, između ostalih i sarajevske ciglane, a majka Ilona (Fatima-Zehra) potjecala je iz mađarske plemićke porodice Mednyanszky.
Enver je djetinjstvo uglavnom proveo u Budimpešti, a nakon Prvog svjetskog rata s porodicom dolazi u Sarajevo. Pisati je počeo kao dječak, i to pjesme na tri jezika: bosanskom, mađarskom i njemačkom, a od 1934. isključivo na bosanskom jeziku. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a kasnije diplomirao i historiju u Zagrebu.
„Legenda o Ali-paši“
Najplodonosniji period Enverovog stvaralaštva bio je između 1939. i 1945. godine, kada je objavio dvadesetak pripovijetki i novela, kratki roman “Mujića Hanka”, nekoliko eseja i prikaza, autobiografsko djelo “Knjiga majci”, te roman “Legenda o Ali-paši”.
- „Legendu“ sam počeo pisati s određenim ciljem, da sačuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni, nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina... Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zašto se o Ivi Andriću ili Branku Ćopiću ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slučaj sa hercegovačkim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac. Ne znam zašto Marko Marković nije bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, počelo se govoriti o bosanskoj poeziji – kazao je Čolaković u jednom intervjuu za sarajevske medije, 1971. godine.
Od hamala do paše
Osim toga, Čolaković nam romanom „Legenda o Ali-paši“, kroz opis životnog puta glavnog junaka Alije od hamala do paše, poručuje da uvijek moramo vjerovati u sebe i nikada ne smijemo gubiti nadu, da bogatstvo nije u materijalnim stvarima, nego u zdravlju i ljubavi. Kada je čovjek zdrav, mora to cijeniti i biti zahvalan, a kada sretne pravu ljubav, treba joj se prepustiti, jer je prava ljubav jedno od rijetkih bogatstava u životu.
Malo koja književnost se može dičiti djelom kakvo je roman „Legenda o Ali-paši“, jer je izuzetne književno-historijske vrijednosti, ali i maštovit i neuobičajen. Ovim romanom Čolaković prelazi književne žanrovske granice i uspijeva komunicirati s čitateljima svih uzrasta i intelektualnih profila.
Brojna djela u rukopisu
Enver Čolaković ostavio je mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovijetki, brojne knjige poezije i prevoda, te dnevnike.
Matica hrvatska Čolakoviću je dodijelila nagradu za najbolji roman - “Legenda o Ali-paši”, a dobitnik je i Plakete Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petófi za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika, te Plakete i visokog odlikovanja predsjednika Republike Austrije - Austrijski križ časti za nauku i umjetnost I reda, 1970. godine.
Značajno je spomenuti i njegove izvrsne prevode: Lessingovu „Hamburšku dramaturgiju“, Schillerove „Razbojnike“; libreta - Wagner: „Majstori pjevači“, Camus-Keleman: „Opsadno stanje“, te „Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja“. Čolaković je i sam pisao libreta, poput onog za operu „Aretej“, prema istoimenoj Krležinoj drami.
Park Envera Čolakovića u Zagrebu
U čast Envera Čolakovića, danas jedna od ulica u Sarajevu nosi njegovo ime, kao i nekoliko osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je, 17. septembra 2019. godine, otkrivena ploča imena Park Envera Čolakovića, a tom događaju prisustvovao je i Enverov sin Esad.
Emotivni i neshvaćeni junak, lirik epskoga srca, kojeg je boljela tragedija običnog bosanskohercegovačkog čovjeka, Enver Čolaković preselio je na bolji svijet 18. augusta 1976., u Zagrebu, od posljedica srčanog udara, u 64. godini života.
