Izlazak prekrasne i prelijepe Miljacke iz svog kanjona u Sarajevsko polje, ispresijecan je pritokama sve do ušća u Bosnu. Miljacka i potoci bili su poznati po čistoći, tolikoj da se voda mogla piti na skoro svakom mjestu.
- Da je to tako, najbolji primjer je da je Miljacka uvijek imala svoj vodeni svijet, s ribama, od potočarke pastrmke, kljena, sape ili sapače, plisa do gaga. Od svih navedenih, samo se gage nisu jele - govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Bogat fond
U potocima je najviše bilo pastrmke. Ostale ribe su se, također, zadržavale u Miljacki. Zahvaljujući bogatom ribljem fondu, oduvijek je postojao i popularan bio ribolov. Prije nije bio toliko s udicama nego se riba hvatala na ruke, a sitne ribe, poput plisa, mrežama ili čak storama. U niskim vodostajima dvojica bi čuvala store, a onda bi jedna ekipa brzo gazila vodu i tjerala ribu prema mreži. Tako se ta slatka ukusna ribica plis hvatala, ali nažalost, i skoro iskorijenila.
Jedan potok koji se ulijevao u Bistricu i dalje u Miljacku, čak je i nosio ime Pastrma upravo zbog toga što je bio bogat potočnom pastrmkom. S druge strane, kod rezervoara Mošćanice nekada se nalazilo mrijestilište, odakle se vršilo poribljavanje. Danas toga, nažalost, ima vrlo malo.
- Najinteresantnije je bilo hvatanje ribe rukama. To su radili vješti momci, koji su odrastali na jalijama naše rijeke. Za taj način hvatanja trebala je posebna vještina. U potocima, pastrmka se krila u manjim bentovima i ispod stijena. Da bi se uhvatila, važno je bilo da se lagano podvuče ruka ispod ribe, a onda se velikom brzinom stišće šaka i riba se brzo vadi. To je, naravno, mnogo lakše reći nego učiniti. Sarajevski ribari znali su tako nahvatati mnogo ribe, koju bi nanizali na vrbine grane, a onda namjerno išli među one koji pecaju štapom, da se pohvale i da ih malo razljute - ističe Garibija.
Pravi skečevi
Poznate su priča tih momaka koji su generacijski učili i nasljeđivali tu vještinu. Nekada su i pregrađivali Mošćanicu i druge pritoke da bi lakše pohvatali, kako oni kažu, dobre komade. Ta se vještina očuvala do danas, više kao hobi koji čuva srednja generacija. Često je milicija u bivšoj Jugoslaviji ganjala te momke i zabranjivala im lov. Ali, oni bi, gazeći po rijeci, bili nepristupačni miliciji pa je razgovor između njih bio interesantan, a često bi se ti susreti prepričavali kao skečevi. Umjesto da momci završe s kaznama, milicioneri bi uglavnom završavali s ribama kao poklonima.
Jedan od tadašnjih momaka poznatih po ovoj vještini bio je Vratničanin Dino Handžić, poznat i kao Dino Bijeli. Poznat je po velikoj hrabrosti u tadašnjem Sarajevu i po tome da malu ribu nije htio hvatati nego ju je puštao. Iako je u sedamdesetim godinama, on i sada već od aprila krene u lov. Ta sarajevska legenda danas živi tiho i povučeno, u iščekivanju proljeća, niskih vodostaja i ribolova.
I danas se peca
Danas u sarajevskim rijekama, uprkos svemu, i dalje ima ribe. Svjedoci smo da ribari i dalje pecaju, a da ne govorimo o Mošćanici, Zujevini... Rado govore i o pojavi rakova u gornjem toku Miljacke, što je znak čistoće. Sve ovo pokazuje kakav je potencijal naših rijeka i kako nam malo treba da se riješimo zagađenja i da oživimo svoje rijeke.
