Da su kantonalni inspektori rada, kojom srećom, izašli na gradilište Koridora 5C kod Zenice prije četiri dana, možda bi Idriz Divović, koji je jučer podlegao povredama nakon kolektivne nesreće na gradilištu vijadukta, bio živ.
Kao što to obično biva, u BiH se vječito bavimo posljedicom, a ne uzrokom. Nikakve pouke nisu izvučene, a primjera je bilo na stotine. Tako su i kantonalni inspektori rada na teren izašli tek nakon ove nesreće i zabranili radove dok se u potpunosti ne osiguraju uvjeti za nastavak gradnje.
Zar nije moglo ranije da se izađe na teren? Napravi analiza stanja? I da se jedanput preduhitri nesreća? Mnogo pitanja, a hoće li iko odgovarati? Teško.
Nažalost, ovo nije prva nesreća sa smrtnim ishodom, a nadati se da je posljednja. Međutim, sudeći prema tome kakav odnos imaju poslodavci prema uposlenima, teško je u to vjerovati. Mogu se prema radnicima ponašati kao prema robovima jer ih niko ne kontrolira. Dakle, inspekcija ne radi svoj posao.
Pokazuje to i crna statistika. Prema podacima Federalne uprave za inspekcijske poslove, u posljednjih deset godina dogodilo se 960 težih povreda na radu te čak 93 sa smrtnim ishodom! Samo prošle godine zabilježeno je 138 težih povreda i sedam smrtnih slučajeva. Je li ikada iko sankcioniran zbog nesreće sa smrtnim ishodom? Nije.
Je li ijedan dežurni tužilac, onaj što izađe na lice mjesta odmah nakon nesreće, utvrdio krivca te podigao ijednu optužnicu protiv odgovornih? Nije.
A mali čovjek mora raditi, mora donijeti kući koru hljeba. U sveopćoj besparici i nezaposlenosti, jer su nas bezosjećajni, nesposobni i poklonici petofamilijarnog uređenja države postavili rame uz rame po siromaštvu s afričkim zemljama, svaki je posao dobrodošao, pa se često i ne razmišlja o sigurnosti. A i nema se tu bogzna šta razmišljati. Jednostavno, prazan stomak jači je od bilo kakvog straha.
