Godinama, decenijama, više od dva stoljeća sve je, kada je smjena vlasti u pitanju u Americi, funkcioniralo prilično očekivano. Čak i poslije Građanskog rata (1861.-1865.), i odmah nakon ona dva atentata na predsjednike, na Abrahama Linkolna (Lincoln) 1865. i Džona Kenedija (John Kennedy) 1963. godine.

Zašto tone Venecija

A kada je 7. novembra 2000. godine, iako s pola miliona popularnih glasova više od njegovog republikanskog rivala Džordža Buša (George W. Bush), demokrata Al Gor (Gore), nakon dodatnog prebrojavanja na Floridi, izgubio utrku za Bijelu kuću sa svega 537 glasova, historija je poprimila sasvim drugi tok. Buš je tada osvojio minimalnu većinu od 271, a Gor 266 tzv. elektorskih (delegatskih) glasova.

Ne spominjem ovo radi enciklopedijskog nabrajanja, već radi mučnog pitanja je li svijet već prokockao šansu i s Donaldom Trampom (Trump)? Ili još bolje, šta bi bilo da je od 2000. do 2008. godine predsjednik SAD doista bio Al Gor?

Bi li Amerikanci još vodili svoj najduži rat do sada - u Afganistanu, evo već 17. godinu? Bi li se dogodila invazija na Irak 2003. godine, radi “hemijsko-biološkog” oružja kojim se Sadam Husein, tobože, spremao da pokori svijet, bar onaj između Golana, Tigra i Eufrata - gdje sada još hara ISIL?

Bi li konačno uvažili da nam se ratovi, uključujući i ovaj u Siriji, događaju i zbog suša, gladi, započetih sukoba za vodu, koliko i nastavka onih za energetske tokove? Ili bismo s Gorom na čelu odavno imali globalni klimatski pakt, pa se ne bismo dvoumili kao opravdano Avdo Sidran - zašto Venecija nepovratno tone.

Uvijek se budalasto pitati šta bi bilo da je bilo i bi li Cezar drugačije krojio historiju svijeta da je, osvajajući ga iz Rima, bio manje zaljubljen u egipatsku vladarku Kleopatru.

Valja nam se, ipak, na početku ovog 21. stoljeća prisjetiti ciničnog Vinstona Čerčila (Winston Churchill), koji je rekao da je “demokratija supstitut za izbore na kojima glasa nekompetentna većina da bi se izabrala korumpirana manjina”. Zato se danas ljudi plaše svojih vlada, umjesto da se te vlade plaše građana koji su glasali za njih.

Šta bi, dakle, bilo da Bakir Izetbegović nije 2010. godine pobijedio Harisa Silajdžića ili da je 2014. ušao u drugi izborni krug s Fahrudinom Radončićem? Bi li Bosna bila bliža Turskoj ili Americi?

U pravu je i Emir Suljagić, koji je također bio kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH 2014., kada kaže da je bosanska veza sa Sjedinjenim Državama vrijednosna.

Baš zato Izetbegović treba zaustaviti imbecilni antiamerikanizam u vlastitoj stranci i izbornoj bazi, bez obzira što mu je ta baza, uz sve ostalo, omogućila drugi mandat. Jer, to je “najneodgovornije poigravanje s državom kojem svjedočimo poslije rata”.

Država ili stranka

Nažalost, s tim antiamerikanizmom poigravaju se oni Bosanci kojima je Amerika najviše pomogla, ali koji bi sada da novi bosanski “demokratski” uzor bude po Erdoanovoj ili Putinovoj mustri.  

Izetbegović se zato, kaže Suljagić, mora odlučiti: “Ili stranka koja je u njegovom mandatu otišla u krajnju vjersku i političku desnicu ili država, kakva god da je, koja Bošnjacima garantira opstanak”.

Postavlja se i pitanje: Ko se to na Balkanu prije vremena umorio od demokratije, računajući valjda da se Amerika umorila od sebe i od svih nas?

- Zbog rasta populizma, u porastu je i broj demagoga i ovo je njihov trenutak - kazala mi je Kati Marton, poznata američka novinarka i Holbrukova udovica.

Naše se vrijeme zato može usporediti sa 30-im godinama 20. stoljeća, kada su se SAD povlačile iz svjetskih zbivanja. “A svijet sebi ne može dozvoliti da dugo bude bez američkog vodstva”.

- Amerika će se vratiti brzo - uvjeravaju oni s tzv. insajderskim informacijama o događanjima u Trampovoj Bijeloj kući. Valja čuti i šta je oficirima u Pentagonu onomad poručio njihov šef, general Džejms Matis (James Mattis): “Morate izdržati dok ova politička podjela (polarizacija) zemlje prođe”.

Prisjetih se i svoje generacije! Mi smo entuzijastično čekali na to američko vodstvo skandirajući Reganovom pozivu Gorbačovu da sruši Berlinski zid, jer bili smo umorni od diktature. No, kako je krenulo, globalno, može se dogoditi da ova nova generacija, uključujući i mlade Bosance zagledane u svoje pametne telefone kroz koje se stvarno vidi daleko, ali često i ne dalje od svog nosa, ostane upamćena po tome što se umorila od demokratije.