Danica Maksimović (64) boravila je nedavno u Trebinju povodom projekcije filma „Amanet“ mladog reditelja Nemanje Ćipranića na Festivalu mediteranskog i evropskog filma.

Jedna od najpopularnijih glumica na ovim prostorima uživa u plodovima svoje 40 godina uspješne karijere, a privatno je sa Todom Lolićem skoro isto toliko godina u sretnoj vezi. Imaju sina Miloša, koji je priznati reditelj u Evropi.

Danica je u intervjuu za „Dnevni avaz“ govorila o karijeri, kolegama, privatnom životu...

Spontana sam

Od koga ste naslijedili talent za glumu?

- Mama je lijepo pjevala, tata je mogao tijelom da napravi svašta. Tako da sam i ja mogla tijelom svašta. Zvali su me Danica gumerabika, pravila sam špagu, stavljala obje noge za vrat....

Kako ste se odlučili za studij glume?

- Poslije svih mojih talenata i hobija nekako je bilo logično da upišem glumu. Nisam ni znala gdje je akademija... Primljena sam iz trećeg puta, a do tada sam, po želji mojih roditelja, studirala pravo. Oni su željeli da nešto završim konkretno, da stanem na svoje noge. Ali ja sam željela glumu. Donosila sam ja njima indeks od pravnog fakulteta na uvid. Tako da sam ja studirala dva fakulteta. 

Sjećate li se svoje prve uloge?

- Na akademiji se ne smije raditi prve dvije godine. Imala sam ponudu da na kraju druge godine zaigram i glavnu ulogu u filmu ”Mećava”, ali onda ne bih dobila potpise od profesora i izgubila bih godinu. Prvi film je bio ”Tren” sa Batom Živojinovićem, gdje sam se tresla kada je trebalo da odglumim scenu. Ali nekako sam uspjela da odradim što je trebalo i tako je krenulo.

U svojoj bogatoj karijeri dobili ste mnogo nagrada. Ima li neka koju biste posebno izdvojili?

- To je ”Sterijina nagrada”, koju vam dodjeljuju kolege glumci. To je najveća nagrada u domenu glume.

Jeste li ikada razmišljali da napustite glumu?

- Bilo je trenutaka. Kada sam izašla iz pozorišta. Kada sam nosila repertoar, pa se onda dogodila jedna nesretna predstava. Ni upravnik pozorišta, ni oni oko njega nisu razumjeli o čemu sam ja govorila. I onda sam bila riješena da kažem: „Ako toliki ljudi oko mene ne razumiju o čemu ja pričam, da sam ja jedina lasta, a jedna lasta ne čini proljeće, da možda ja nisam u pravu“. Bila sam bukvalno tada na ulici, a onda sam dobila neke nove ponude. I kada sam počela da radim seriju „Jelena“, koja se svuda prikazivala, kolege su me osuđivale, jer je tada bila poplava španskih i turskih serija. Bila sam osuđivana što sam pristala da radim 120 epizoda. Bila sam prva, i time se ponosim, poslije su krenuli svi.

Duge staze

Kako se nosite s popularnošću?

- Veoma sam spontana. Nemam razloga da budem umišljena. Nekako sam u životu sve govorila šta mi se događalo. Ja nisam ništa krila. Uvijek sam govorila javno i o problemima koje sam imala u životu. Niko drugi ne može da kaže o meni nešto što ja već nisam rekla.

Poznato je da se bavite i humanitarnim radom, mada rijetko to spominjete?

- Ne volim da govorim o tome. Ljudi su nekako postali neosjetljivi kao kamen. Smatram da moje malo onima koji su u nevolji čini mnogo.

Šta biste poručili mladima koji sada kreću da se bave glumom?

- Jesu teška vremena. Danas je tržište potpuno drugačije. Brzo se živi, brzo se radi. Sve se klikće, od telefona, interneta... Oni koji odlučuju sada da se bave glumom moraju dobro da promisle da li imaju snage. Ovo je trčanje na duge staze. Moraju da imaju strpljenje, da ne žure, jer nema ništa brzopleto. Moraju puno da se daju u svakom projektu, jer uloga koja se trenutno radi je preporuka za sljedeću. Svaka sljedeća uloga je stepenica više. Treba puno odricanja. Umjetnost ne podnosi kompromise. Nikakvo ulaženje u politiku, davanje sebe za neke sitne pare. Umjetnik mora da sačuva svoju tananu dušu, svoju profesiju...

Zvali su me u „Lud, zbunjen, normalan"

- Zvali su me u seriju ”Lud, zbunjen normalan”, ali nekako nije se našao termin, koji odgovara i meni i njima. Nisu mi na vrijeme javili. Mnogo mi je žao. Rekli su kada se bude nešto pojavilo za mene, da će me opet pozvati, ostali smo u pregovorima – govori Maksimović.

Saradnja sa sinom

- Moj sin Miloš kao reditelj radi na cijelom njemačkom govornom području. Rekao mi je da je nešto razmišljao da radimo zajedno. Želio bi da ostavi neki lični pečat sa svojom mamom. Tako me je u Minhenu pitala jedna glumica, koja je negdje mojih godina, a igrala je u Lorkinoj „Svadbi“ kod Miloša: „Joj, pa Vi ste Miloševa mama. A jeste li radili zajedno?“. I kada sam rekla da ne, nije mogla da vjeruje.

Onda kažem: „Pa, on sam mora da odluči da me pozove, ja neću da ga uzurpiram, jer ja imam mnogo posla i ovdje iako sam zvanično u penziji“. Ali, evo, nakon devet godina, koliko je on tamo, izgleda da je došlo vrijeme da radimo skupa.