Permafrost (zona vječitog snijega i leda) na Aljasci ozbiljno je ugrožen, a topljenje hiljade slojeva leda oslobodiće tone i tone ugljen-dioksida i dodatno ubrzati globalno zagrijavanje, upozoravaju naučnici iz istraživačkog centra Woods Hole.
Arktik se zagrijava dvostruko brže od ostalih djelova Zemlje, a ta stopa zagrijavanja visoka je i u sub-arktičkom predjelu Aljaske, koja je većinom prekrivena permafrostom - trajno zaleđenim terenom do dubina većih od 700 metara, piše New York Times.
U permafrostu, kako prenosi Jutarnji.hr se nalaze ogromne zalihe ugljenika u smrznutoj organskoj masi - biljke koje su preuzimale ugljen dioksid iz atmosfere, pa su uvenule i završile zamrznute prije nego što su raspadom vratile ugljenik u atmosferu. Prema procjenama naučnika, u permafrostu širom svijeta se nalazi dvostruko više ugljen-dioksida nego što ga sada ima u atmosferi.
Na Aljasci, temperatura metar ispod površine zamrznutog tla već se podigla za pola stepena. Cijelo područje Aljaske moglo bi da ostane bez većine svog permafrosta do polovine ovog vijeka.
Naučnici imaju različite procjene oko toga koliko permafrost može da ispusti ugljen-dioksida, ali prema nekim računicama ispuštanje do kraja ovog vijeka bi moglo da naraste oko 1,5 milijardi tona godišnje, koliko sada Sjedinjene Američke Države ispuštaju sagorijevanjem fosilnih goriva. Ovakvo ispuštanje dodatno bi moglo da povisi globalne temperature za jedan stepen Celzijusa, nezavisno pd toga koliko svjetske države uspiju da smanje emisiju gasova staklene bašte.
Ali, i bez apokaliptičnih posljedica na ostatak svijeta, topljenje permafrosta na Aljasci imaće ozbiljne posljedice na živote ljudi i životinja na tom području, prenose mediji.
Topljenje permafrosta smanjuje volumen tla - jer je tekuća voda gušća od leda - pa bi infrastruktura mogla da strada zbog ulijeganja tla. Topljenje permafrosta pored jezera moglo bi uzrokovati odlijevanje voda iz jezera. Neki djelovi terena mogli bi biti znatno vlažniji i postati močvare, dok bi drugi mogli potpuno da se isuše.
Koji će djelovi biti suvi, a koji vlažni, bitno je pitanje i zbog nastanka gasova staklene bašte u budućnosti. Kada se permafrost topi u suvim uslovima, nastaje više ugljen-dioksida. Kada se topi uz obilno prisustvo vode, nastaje više metana, zbog manjka kiseonika.
Permafrost je inače podložan sezonskim promjenama - ljeti se površinski sloj topi, ali dubinski ostaje zamrznut. Kako temperature rastu, topljenje se događa na sve većim dubinama. Kada se dođe do organskih materija u svježe odleđenom permafrostu, bakterijski raspad odlaže ponovno zamrzavanje na jesen.
Naučnici upozoravaju da će isti trend pogoditi i druga područja blizu Arktika - Sibir, Kanadu i druga mjesta na kojima se nalazi permafrost.
"U tlu se nalazi ogromna količina ugljenika, koji se tamo skupljao hiljadama godina", rekao je dr Robert Max Holmes, vođa Woods Hole centra.
"Do sada se nalazio u zamrzivaču, ali taj se zamrzivač sad pretvara u hladnjak", dodao je on.
