Tri mjeseca ljetnog odmora Anel Maglajlija iskoristio je za posjetu svojoj Drini i Ćehotini. Na obali rijeke kraj koje je odrastao vratile su se uspomene i javila želja da njegova konačna adresa bude upravo tu.
– Kad sam nakon dugo vremena ugledao Drinu, sebe sam zapitao čemu sve ovo. Šta ću ja tamo i šta će meni išta kad tamo nemam ništa? Kad se moram čuti s prijateljem pa obojica da gledamo u naše kalendare i tražimo termin kad ćemo popiti kafu. Je li to život!? Da imam pare u džepu, a ne znam kud ću. Tvrdim da je bolje 10 maraka u džepu u Goraždu, s ljudima popiti kafu i ispričati vic nego 1.000 eura u Bohumu – govori Maglajlija.
Najteža godina
Odrastao je na obalama Drine i Ćehotine, rastao uz spustove niz rijeku na šlaufu te uz nogomet u kojem je cijeli svoj život.
- Znalo se – tu su mala i velika raja, pa je bila borba ko će zaigrati za veliku raju, jer tek onda ideš na probu u Sutjesku – prisjeća se Maglajlija.
Sa 17 godina trebao je zaigrati za Osijek, ali nostalgija za domom i roditeljima vratila ga je kući. Nakon služenja vojnog roka upisao je fakultet i trenirao u FK Sarajevo, ali je posuđen tadašnjem Radničkom iz Goražda.
– Tu sam proveo oko dvije i po godine sa strašnim igračima poput Begovića, Sarajlića, Nalbantića, Kukavice, Ahmetovića, Mojovića i drugih. Imao sam peh da je jedno vrijeme taj klub trenirao moj otac i bilo mi je teško igrati kod kuće. Mislim da je ta 1990. godina možda i najteža u mojoj karijeri – priča ovaj Goraždanin.
Iako je zvanično bio član tog kluba, za Sarajevo nije odigrao nijednu utakmicu. U maju 1992. odlazi u Beograd, jedini grad u koji je mogao iz ratnog Sarajeva. Nakon nekoliko sedmica iz Beograda ide dalje u Makedoniju. Igrao je za makedonske i turske klubove, a u Bursasporu je bio saigrač slavnom Hakanu Šukuru. Centarfor iz Foče igračku karijeru završio je rano, u 28. godini, u njemačkom Hilsu.
- Po tim njihovim terenima, s plastičnom travom, ni koljeno, ni peta nisu mogli izdržati. Bilo je povreda, mrcvario sam se i odlučio prestati igrati – kaže Maglajlija.