Sarajevskog glumca Milana Pavlovića, poznatog po ulogama u humorističkim serijama „Sex i selo”, „Lud, zbunjen, normalan”, i vicevima „Mujo i Haso”, posjetili smo u njegovom domu na Vracama. 

Pustolovina pronalaska Milanove kuće dugo je trajala pa, iako smo zakasnili desetak minuta, Milan nas je dočekao nasmijanog lica, a isto tako je i odgovarao na naša pitanja. 

S mnogo duha i u svom stilu otkrio nam je kako je zaljubljen u mnogo žena, da podjednako voli sve svoje uloge, te da je u politiku, 2012. godine, ušao iz čiste radoznalosti i avanture, kao i želje da na glasačkom listiću zaokruži svoje ime, prenosi portal Azramag.ba.

Miljenik publike postali ste zahvaljujući humorističkim serijama „Sex i selo”, „Lud, zbunjen, normalan”, te vicevima „Mujo i Haso”. Koja od ovih uloga Vam je bila najdraža?

– Uhh… To je isto kao da me pitate koje mi je dijete najdraže od ovo nijedno što nemam (smijeh). Zaista ne znam, sve su podjednako bile zanimljive. Teško je to reći zato što su se sve ove stvari radile na drugačiji način i u drugačijim uslovima, i kada bih izdvojio, onda bi se neko od kolega s kojima sam sarađivao sigurno naljutio. Zato ću reći da su mi sve drage, jer su sve različite, a opet sve bliske, jer su humorističke varijante, tako da, realno, ne bih mogao izdvojiti nijednu.

 Nedavno je počela druga sezona „Nadreality showa”, u kojoj imate jednu od glavnih uloga. Nadate li se da ćete ponoviti uspjeh prvog serijala i pratite li uopće kakve su reakcije publike?

– Snimili smo pet epizoda i onda sam ja otišao na godišnji odmor. Snimanje nastavljamo u septembru, tako da nemam pojma kako je publika reagovala na ove nove emitovane epizode, jer svakako te reakcije publike dođu nešto kasnije, kada svi ti folovi i skečevi koje smo pripremili malo zažive među ljudima, ali se nadam da ćemo ponoviti uspjeh prvog serijala.

Koliko je humor neophodan bosanskohercegovačkom društvu?

– Humor je potreban svima. Život se zasniva na humoru, a ne na tuzi.

 Budući da ste veoma često Vi neko ko nasmijava publiku, ko Vas i čime može nasmijati?

– Iskreno ako uzimamo opciju televizije i filmove, to je onda Mr. Bean. On me onako baš, baš nasmije, a u posljednje vrijeme su to „Andrija i Anđelka”.

Koliko je teško biti komičar, postoji li žanr koji Vam je možda draži od komedije?

– Nije teško ništa kada se potrudiš. To je kao i svaki drugi posao. Od žanrova još volim da glumim u dramama, dakle, teška drama i teška tuga (smijeh).

Ko Vam je glumački uzor?

– Ne mogu reći da imam nekog glumačkog uzora, ne zato što sam ja neka legenda. Mogu reći na kojeg sam glumca obraćao pažnju, na njegove uloge, ali glumačkog uzora nisam imao, niti sam glumu posmatrao na taj način, jer sam uvijek htio izgraditi nešto što sam ja. Posebno sam cijenio Batu Stojkovića s ovih prostora, Jacka Nicholsona s onih prostora, Meryl Streep, volim Nicole Kidman i Juliju Roberts, i to je moj neki krug glumaca koje privatno volim.

 Ko Vam je dao najbolji savjet kada ste se odlučili za glumački poziv?

– Nisam se ja odlučio sam baviti glumom, nego su mi rekli: „Idi, bolan, upiši Akademiju (smijeh)”, i onda sam jednog dana otišao na Akademiju i upisao je. Čini mi se da sam najbolje glumačke savjete dobio od svog profesora Admira Glamočaka u čijoj sam bio klasi.

 Publiku nasmijavate spontano i prirodno, koliko se Milan Pavlović razlikuje od svojih likova, jeste li i privatno šaljivdžija?

– Mislim da jesam. Mada ne znam. To će vam neko drugi bolje reći, no sigurno je da nisam neki mutan tip, radostan sam i veseo, bar koliko mogu biti u ovim teškim vremenima.

Po ulozi Dine Mehmeda Mujkića prepoznaju Vas i danas. Nervira li Vas kada Vas publika poistovjećuje s likom kojeg igrate?

– Kada vas poistovjećuju s nekim likom, to vam je u našoj profesiji u opisu radnog mjesta. Mene to može nervirati ili ne nervirati, ali je to tako. Sada, bitne su okolnosti u kojima ti neko priđe. Imate svakakvih ljudi, sve zavisi. Ja se trudim da budem opušten i da svima izađem ususret. Nekad se sretnete s bezobraznim ljudima, nekad s preljubaznim, ali mi generalno, budući da sam javna ličnost i naviknut sam na to, nešto pretjerano i ne smeta.

 Jeste li se pokajali što ste izašli iz ovog projekta?

– To je tako bilo tada. Neke iskrice su se upalile i s moje strane i sa strane produkcije. Završilo se tako kako se završilo. Izašao sam iz projekta. Drago mi je što publika i dalje pamti taj lik Dine Mehmeda Mujkića, a da li se kajem, prošlo je mnogo vremena, nekako sam odmah presjekao s tim i počeo raditi na nekim drugim projektima.

 O Vašem privatnom životu se jako malo zna. Nedavno ste izjavili da ste ludo zaljubljeni u hrvatsku pjevačicu Natali Dizdar. Da li se nešto promijenilo na ljubavnom planu?

– Ma nisam ja samo u nju zaljubljen, zaljubljen sam u mnogo žena. Ali, kada sam davao taj intervju, izletjelo mi je njeno ime, pa neka se javi ako me hoće. Trenutno nema ništa na tom planu, nisam oženjen, nemam djevojku ni ljubavnicu. Čekaj, ne mogu ni imat’ ljubavnicu jer nisam oženjen (smijeh). Samački život mi odgovara, jer je to cijena moje slobode.

 Kažu da su najbolji prijatelji koje nam Bog može dati roditelji. Oni koji Vas znaju kažu da ste imali poseban odnos s majkom, poput najboljih prijatelja.

– Dugo je živjela pa smo zato imali jedan poseban odnos. Rijetko ko doživi da mu majka napuni 91 godinu. Mama je umrla ove godine, i njena smrt je bila na neki način očekivana, drago mi je da smo se oprostili fino, lijepo smo se družili i bili zahvalni što smo imali jedno drugo. Svima je majka najdraža osoba na svijetu, meni je bila i prijatelj, i pomagatelj, i drug, i životni saputnik, tako da jedino što mogu reći jeste: hvala Bogu što sam je imao. I oca sam jako volio, samo što je on ranije umro. Drago mi je da sam s roditeljima imao normalan odnos i poželio bih da takav odnos imaju svi ljudi.

Nedostaje li Vam majka danas?

– U svakom slučaju nedostaje, ali tako je bilo suđeno. Drago mi je da se nije mučila, doživjela je duboku starost, bila vitalna do posljednjeg dana, pa sam sretan što je na kraju sve to tako ispalo.

 Jedno vrijeme ste se čak bavili i politikom. Otkud ideja za takvo nešto i jeste li se pet godina nakon toga pokajali zbog takve odluke?

– Ma nisam se ja bavio (smijeh), pratim politiku, ali se ne bavim njome. To je bio jedan moj izlet u politiku, da vidim kako je to tu, i šta se to tu dešava, kako to funkcioniše u strankama. Bilo je tu, da se ne lažemo, i nekih drugih razloga, finansijske prirode, ali više je to bilo iz radoznalosti. Bilo mi je smiješno kada sam vidio svoj lik na plakatima i bilo mi je smiješno da sam u situaciji da na izborima, na glasačkom listiću zaokružim svoje ime. Sve je to bila jedna velika avantura, uostalom, kao i posao kojim se bavim.

 Koliko ste zadovoljni glumačkim statusom koji uživate na domaćoj sceni?

– Meni je žao samo što se više ne radi, što su ljudi nezadovoljni, konkretno glumci. Pretpostavljam da su i reditelji i svi iz moje branše nezadovoljni, ali mislim da treba uzeti stvar u svoje ruke i tražiti rješenje. Pitanje je koliko ko ima snage i mogućnosti za to, ali s obzirom na to da živimo u vrijeme kapitalizma, onda je nekako logično da moraš dati sve od sebe i svoj posao raditi najbolje da bi uspio.

 Koliko je, inače, glumačka profesija cijenjena na našim prostorima?

– Kad dođem u Beograd, njihovi glumci kukaju kako je loše, dođem u Zagreb i tamo kukaju, svi žele više i bolje. Nekad je ovaj posao davao sigurnost, danas je to više život od danas do sutra. Jedina sigurnost je ako si zaposlen u nekoj državnoj instituciji, poput pozorišta, Akademije, ali ako nemaš tu sigurnost u mjesečnoj plati, onda je jako teško živjeti od ovog posla, ja sam se nekako izborio, ali sve je relativno. Bitno je da se trudiš, da radiš, i možeš uspjeti i biti poznat.

 S kim biste od kolega voljeli sarađivati? Postoji li u tom smislu neka neostvarena želja?

– Volim mijenjati ljude u poslu, da se ne pojavljuju isti likovi. I zbog toga volim ovaj posao. Nemam neku specijalnu želju, bitno mi je da je ekipa dobro raspoložena za projekt koji se radi i da je pozitivna energija. Meni je to jedino bitno.

 Šta u narednom periodu planirate realizirati u poslu?

– Od septembra snimamo još sedam epizoda „Nadreality showa”, tu su i tri predstave koje su na repertoaru u Narodnom pozorištu, imam i malu turneju u Švedskoj s predstavom „Balkanski špijun u Sarajevu”, također i još nekoliko projekata, ali o njima ne bih govorio, jer je u našem poslu sve neizvjesno.