Feljton o političkim ubistvima| Ko je ubio Mušana Topalovića Cacu (70)

"Dani" 1996. godine: Kada je vlast shvatila da bi na Trebeviću mogao završiti i Bakir Izetbegović, došao je 26. oktobar 1993.

Objavljeno: 19. 05. 2017 - 16:08 Novosti A A A Times Arial

Koliko god se aktuelni predsjednik SDA i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović danas predstavljao siromašnim nevinašcetom, koji „nikada ni saobraćajni prekršaj nije napravio“ (doduše i kako bi kada on ni ne vozi, nego ga, kao i suprugu Sebiju, voze i to o trošku države), teret prošlosti daleko mu je veći.

Brutalno smaknuće

Ostalo je, naime, zapamćeno iz hiljada tekstova njegove, danas omiljene „Slobodne Bosne“ (SB), kako je zajedno sa svojom „harizmatičnom“ Sebijom optuživan za mnogo štošta - od pune porodične kontrole nad nacionalnim resursima poput „BH Telecoma“  do vlasništva nad vilama na Poljinama. Sigurno nije nimalo lako Bakiru kada se sjeti kolumni svog dojučerašnjeg najomraženijeg novinara, a danas plaćenog intimusa Senada Avdića, kako ga je onomad nazivao „šefom svih bandi“.

22

Težak teret prošlosti za Avdića i Izetbegovića

Osim posthumno objavljenog svjedočanstva Ramiza Delalića Ćele (broj 558 od 26. 7. 2007.) „o podzemnim tokovima bošnjačke državne policijske i parapolicijske scene“ i tome kako je „Bakir Izetbegović sve znao o ubistvu Nedžada Ugljena“, ponajveći teret su mu višegodišnje medijske tvrdnje SB-a o „Bakiru, bukvalnom gospodaru ratnog i poratnog Sarajeva“ i njegovim vezama s političkim ubistvima, odnosno slučajevima „Ugljen“ ili „Leutar“, pa i „Caco“.

Brutalnim smaknućem (26. oktobra 1993. godine u poznatoj akciji „Trebević 2“) Mušana Topalovića Cace, komandanta 10. brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH, mnogo se bavio i sedmičnik „Dani“. Već u svojim prvim poslijeratnim brojevima taj magazin otvorio je priču o Mušanu Topaloviću Caci, Kazanima i zločinima počinjenim nad Srbima u opkoljenom Sarajevu.

Za početak serijala o tome ko je ubio Cacu, u našem 70. nastavku feljtona o političkim ubistvima, donosimo tekst „Cacina posljednja dženaza“, koji je tadašnji glavni i odgovorni urednik „Dana“ Senad Pećanin objavio u novembarskom broju 1996. godine u rubrici „Vlastitim rukopisom“.

23

Faksimil teksta Senada Pećanina iz 1996. godine „Posljednja Cacina dženaza

- Mušan Topalović Caco još jednom je poslužio bošnjačkim vlastima za manipuliranje vlastitim narodom. Doduše, ovog puta bez svoje volje, mrtav, ubijen upravo od onih koji su dali zeleno, skroz zeleno svjetlo za dženazu kakvu Sarajevo ne pamti u ovom stoljeću.

Dok je kao komandant Desete brdske brigade bio strah i trepet za preostale sarajevske Srbe i Hrvate, kao i dobar dio Bošnjaka koji nisu s puškom u ruci branili grad, Caco je uživao prešutnu podršku najvećeg državnog vrha. Od njega je prihvaćen kao vaninstitucionalni lijek u liječenju institucionalnih bolesti blokiranog Sarajeva: ratnog profiterstva, nepravedne raspodjele tereta odbrane grada i narastajućeg kriminala. Teškog zadatka prihvatio se robinhudovskim elanom borca koji ne štedi sebe, a još manje druge. Zanesen istjerivanjem pravde, nesumnjivim ugledom i popularnošću među borcima i laskanjem poltrona koji se uvijek nađu oko takvih ljudi, Caco nije ni osjetio kada je daleko iza sebe ostavio tananu crtu koja ponekad razdvaja pravdu od nepravde, herojstvo od zločina.

Sve do trenutka dok je vjerovala da se Topalović može kupiti činom, parama, stanom ili poslovnim prostorom, vlast ga je tolerirala, vjerujući da može dozirati njegovu (ne)pravdu i usmjeravati je. Caco je bio idealno sredstvo u rukama onih koji nisu vidjeli ništa loše u tome da Srbi i Hrvati u Sarajevu ne mogu spavati u strahu od njega, kad već Bošnjaci ne spavaju od granata koje ispaljuju četnici, kojima pomažu ustaše.

Dan obračuna

Civilno-vojna sarajevska ratna vlast je i na odvođenje uglednih Srba i Hrvata na torturu kopanja gledala kao na Cacine nestašluke. Dan obračuna s Cacom nije došao kada je, recimo, na kopanje odveden Vladimir Divjak, Jovanov sin. Dvadeset šesti oktobar 1993. je došao kada je vlast shvatila da je belaj odnio šalu i da bi na Trebeviću mogao završiti i Bakir Izetbegović, Alijin sin.

Dženazom na Kovačima, Mušan Topalović je ispunio prvu stranicu moderne bošnjačke mitologije. Ne znam da li je za stvaranje mita značajnija činjenica da je dženazi prisustvovalo dvadesetak hiljada ljudi ili ta da na njoj nije bilo zvaničnih predstavnika vrhova države, Armije Bosne i Hercegovine, Islamske zajednice i Stranke demokratske akcije. No, obje okolnosti su neophodne za pravljenje mita.

Nikada Aleksandar Ranković Leka ne bi bio prva ličnost moderne srpske mitologije da na njegov pogreb sredinom osamdesetih godina nije došlo stotinjak hiljada Beograđana. No, ni mita o Leki ne bi bilo da su na sahranu došli zvanični predstavnici državnog vrha Srbije, službe na čijem čelu je godinama stajao, ili Saveza komunista, u koji je vjerovao.

caco-1

Topalović: „Ubijen od onih koji su dali zeleno svjetlo za dženazu kakvu Sarajevo ne pamti“, pisali su „Dani“ 

Uz sve razlike, između Leke i Cace jako je puno i sličnosti. Lekini obožavatelji i danas misle da je sklonjen zavjerom prvih Srba do Tita; ljudi s dženaze za Cacino ubistvo okrivljuju isključivo vrh bošnjačke vlasti. Da se slušao Ranković, misle jedni, Srbija bi danas bila do Zadra, a Šiptara više ne bi ni bilo na Kosovu. Da je bilo više komandanata kao Topalović, misle drugi, danas bi "ljiljani" bili i u Foči, i u Banjoj Luci, i u Bosanskom Brodu. Ako su činili zločine ili ako su zločini činjeni pod njihovom komandom, misle i jedni i drugi, onda ih okolnosti tadašnjeg vremena i borbe opravdavaju i oslobađaju svake odgovornosti. I na kraju, ali nikako posljednje, ako su se prvog toliko bojali i mrzili ga i Muslimani i Šiptari, a drugog i Srbi i Hrvati, a pritom ih nije rehabilitirala nijedna vlast, onda definitivno Aleksandar Ranković i Mušan Topalović i ne mogu biti ništa drugo nego mitske veličine.

Razmatranje motiva koji su dvadesetak hiljada ljudi doveli na dženazu, jedan je od najzanimljivijih aspekata cijele priče. Povlačenje paralele s motivima Rankovićevih sljedbenika - korištenje prilike za prvu legalnu masovnu demonstraciju nacionalizma većinskog naroda u državi - moglo bi biti nategnuto, mada ni ovu mogućnost ne treba potcijeniti. No, meni se daleko vjerovatnijim čini socijalna motiviranost demobilisanih, ranjenih, prognanih boraca i šehidskih porodica koja već mjesecima traži priliku za snažnu demonstraciju svog očaja. Vlast dobro zna za takav naboj i dozvola za Cacinu dženazu je prije svega u funkciji puštanja pare na poklopcu lonca koji bi uskoro mogao eksplodirati zbog unutrašnjeg pritiska.

Tako je vlast još jednom odigrala s Cacom u svoju korist - zaključio je Pećanin u svojoj kolumni u novembru 1996. godine.

Delalić o Bakiru i Caci

Podsjećanja radi, Ramiz Delalić Ćelo, ratni komandant Devete brdske brigade Armije RBiH, ubijen je 27. juna 2007. godine u centru Sarajeva, u klasičnoj sačekuši. U intervjuu datom „Slobodnoj Bosni“, nedugo prije nego što će biti ubijen, Delalić je svjedočio o poslovima koje je „odrađivao za bošnjački državni vrh“ te vezama s Bakirom Izetbegovićem, kojeg je u tom intervjuu nazvao „savjetnikom za mafiju i urbanizam“. Nije, također, nepoznato ni da je rahmetli Delalić u brojnim medijskim istupima svjedočio o svojim ratnim i poratnim kontaktima s Bakirom Izetbegovićem, a koji nikada nije demantirao da je imao takve vrste konsultacija.

dio-1

Dio iz intervjua rahmetli Ramiza Delalića u „Slobodnoj Bosni“ 2007. godine

Vrlo bitan je i detalj iz Delalićeve ekskluzivne ispovijesti date 2000. godine za „Oslobođenje“ o slučajevima „Ševe“, „Ugljen“, „Herenda“, „Caco“...

celo-ramiz-delalic-88

- Javna je tajna da je dosta ljudi s vrha upetljano u razne zločine. Znam i ja mnoge, baš iz vrha, koji su dolazili Caci na ručak i na "kafu", koji su mu davali pare i razna sredstva, koji su ga tapšali po ramenu i govorili: "To, Caco!" Kod mene nisu dolazili, vjerujte mi. I onda se nameće pitanje zašto Cacu nisu ostavili živog. Ako već toliko govore o pravnoj državi, ne bi li Caco bio sjajan svjedok... Caco nije pretučen. Caco je zgažen, zgažen... Poduzimao sam neke svoje privatne istrage i oko toga, pa znam i ko je direktni izvršilac njegovog ubistva... Znam ko mu je prisustvovao, znam tačno mjesto na kojem se desilo, znam gdje je bio zakopan do dženaze, znam ko mu je bio na onoj prvoj sahrani, znam ko ga je svojom nogom gurnuo u rupu... Moram tako reći jer je bilo baš tako. Cacu nisu, mislim na onaj prvi put, sahranili kao čovjeka... Živ je poveden i slomili su ga – izjavio je Delalić 2000. godine.

(Nastavak feljtona donosimo u ponedjeljak)   



Autor: E. D. A.
Preporučujemo vam